Dušan Panković
SASKE SKASKE
2005.
SADRŽAJ
Vladan Panković , Moj otac Dušan – an fas nacrt za književni profil (predgovor)
SASKE SKASKE
Starac bez mora
Baba Ajka
Savetovanje
Đuja
Divana dodana
Njegove uncutarije i nagvaždanja
Bagrdan
Bela vrana
DODATAK
Dušan Panković , Bosna u delima njenih pisaca između dva rata , Isak Samokovlija i Hasan Kikić (predavanje na Radničkom univerzitetu u Doboju 24. IV 1959.)
SLIKE
Sava Panković , Izvod iz recenzije
BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI O AUTORU
Milijan Despotović , Zahvalnica
MOJ OTAC DUŠAN - an fas nacrt za književni profil
(predgovor)
I
1. Prvi razlog (prva koncepcija)
“nakon moje kratke eksplikacije o ilijadi
činilo bi se da su svi leteći ljudi
u tom ciklusu
to sam i ja mislio .
međutim “tatela“ nije .
on je , kao prvo , inzistirao
da se – kod popisivanja
oformi ciklus letećih
kao drugo , ubacio je u taj ciklus
i slike s nazivom “ilijade“ .
jedno je sigurno , a to je
da je naš “tatela“ imao svoju glavu
i da se ta glava nije baš podudarala s obližnjim glavama .
ukratko neverovatna doza individualnosti…“
Dimitrije Bašičević , “ O Ilijinim ciklusima“ ,
u : Dimitrije Bašičević Mangelos , “ Moj otac
Ilija“ (Novi Sad , 1995.) , str. 21.
“ Ugled nije počivao na imetku koji je bio skroman , već
više na nekoj “pameti“ po kojoj se pročuo . Ugled mu je
skočio kada se upustio u rizik da školuje oba sina u drugom
mestu i to uspešno.“
Vojin Bašičević , “Moj otac Ilija i brat Dimitrije ,
u : Dimitrije Bašičević Mangelos , “ Moj otac
Ilija“ (Novi Sad , 1995.) , str. 7.
Na književnoj večeri u Inđiji trebalo je da gostuje jedan od naših najuglednijih proznih pisaca , Antonije Isaković , sa svojim novim romanom čija se sadržina odnosila na Titov život . U to vreme već sam imao određen staž pa i nešto malo od ugleda književnog kritičara i teoretičara . (Tako me je , recimo , spomenuo i Petar Milosavljević u svojoj “Teoriji beletristike” (Prosveta , Niš , 1993. ) , str. 59. . Ovde ću , zbog značaja za dalju raspravu , citirati ovaj Milosavljevićev pasus :
“Literatura je tako složena materija da je prirodno da ona treba da se sagledava iz raznih aspekata , pa i iz aspekta semiologije , ili još konkretnije : iz aspekta dveju osnovnih semantičkih koncepcija znaka . Prikaz mogućnosti tih dveju koncepcija , koji je ovde učinjen , pokazuje da nijedna nije za odbacivanje . Obe te koncepcije su , u konkretnim okolnostima , prihvatljive i funkcionalne . Stav da dve koncepcije , koje se tiču istog (znaka) mogu da budu prihvatljive , iako donose različita viđenja tog istog , već je ispoljen u modernoj fizici . On je poznat kao princip komplementarnosti koji je u kvantnoj fizici formulisao Nils Bor u odgovoru na pitanja o čestičnoj ili o talasnoj prirodi materije . Taj stav je nešto kasnije u suštini potvrdio i Hajzenberg u nešto drugačijim formulacijama . O mogućnosti primene principa komplementarnosti u proučavanju literature pisao je kod nas Vladan Panković
(Nadrealizam i kvantna mehanika , Dalje (Sarajevo) , br. 25.-26. , (1988.) , str. ) . Na isti princip možemo se osloniti i u semiologiji : tu se po pravilu susrećemo sa dve koncepcije od kojih su obe funkcionalne i prihvatljive u konkretnoj primeni . Nekad je od njih funkcionalnija jedna , nekad druga , a najbolje je , izgleda , ako se imaju obe u vidu , i ako se pri tom imaju u vidu i stanovišta na kojima te dve koncepcije znaka grade.” . Ili , kako je govorio Nils Bor : “Moramo biti načisto s tim da se jezikom ovde (u fizici – primedba V.P,) možemo služiti slično kao u pesništvu gde takođe nije u pitanju tačno (prosto , “aristotelovsko”– primedba V.P.) prikazivanje stvari , nego da se u slušaočevoj svesti izazovu (složenije , “platonske”– primedba V.P.) slike i uspostave misaone veze .” (Nils Bor , citirano iz : Verner Hajzenberg , “Fizika i metafizika” (originalni naslov : “Der Teil und das Ganze” - “Deo i celina”) (Nolit , Beograd , 1972.) , str.78.) )
Ali nikad , baš nikad , nisam išao na književne večeri , kakvih je u našem “šarengradu“ bilo odista mnogo , ukoliko je njihova tema , kao što je to bivalo sve češće , doticala političku problematiku . Pogotovo onu iz novije prošlosti . Razlog tome je bio dvostruk .
Najpre , po obrazovanju sam diplomirani fizičar kome su studije omogućile dublji uvid u šire filozofsko zaleđe savremenog prirodoslovlja (teorije relativnosti , kvantne mehanike , kvantne teorije jedinstvenog polja) . Po opštem mišljenju njegovih tvoraca (Ajnštajna , Bora , Hajzenberga , Fajnmana , Vajnberga) , potkrepljenog krajnje ubedljivom argumentacijom , ovo zaleđe moglo se , ne direktno nego u konceptualnoj analogiji , koristiti i u domenu humanističkih nauka , šta više i u književnosti i umetnosti . Prihvatajući ovakve stavove nastojao sam da ih (posebno Borov princip komplementarnosti i princip spontanog
“narušenja” simetrije , tačnije prikrivene simetrije) , u svojim književnim aktivnostima (esejima , književnim kritikama , prikazima i prevodima) , prezentujem što jasnije i detaljnije . I na što većem broju primera umetničkih dela kako bih ove opšte koncepte približio (do nivoa mogućnosti operativnog korišćenja) specijalizovanoj književnoj publici .
Dakako , broj vrsnih teoretičara i istoričara književnosti i umetnosti u svetu i kod nas bio je izrazito veliki . Ali čak i kod onih najizuzetnijih (Arnold Hauzer , Kenet Klark , Umberto Eko , Milorad Pavić) osećala se primetna nesigurnost kada se iz domena teorije umetnosti valjalo prebaciti u domen filozofije umetnosti a ovu pak dovesti u sad već očito nužnu vezu sa filozofijom modernog prirodnonaučno-tehničkog pogleda na svet poteklog iz slavnih Njutnovih “Principia mathematica philosophia naturalis” , tj. “Matematičkih principa prirodne filozofije”.
Naime , još uvek se dosta često kod neobaveštenih filozofa humanističke provenijencije mogao sresti Sfiftov zdravorazumski , “aristotelovski” , podsmeh matematičkim , “platonističkim” , metodima modernih prirodnih nauka kao i Geteova klasična (klasicistička) humanistička moralna osuda apstraktnih ciljeva i dometa ovih nauka . (Recimo Hauzer savremenu nauku naziva “ekstenzivnim totalitetom” koji nikada ne dostiže svoj cilj za razliku od umetnosti kao “intenzivnog totaliteta” koji uvek dostiže svoj cilj !) Modernom fizičaru prebacivalo se , metaforično rečeno , isto što i samom Platonu ili pak Sokratu . Da gradi jedno apstraktno-racionalno (geometrijsko-matematičko) objektivno ustrojstvo “idealne države , tj. republike” koja najpre cenzuriše a potom u potpunosti eliminiše sve ono suštinski ljudsko , zdravorazumsko humano , konkretno individualno , na najdostojanstveniji način predstavljeno kroz subjekt umetnika , književnika a najposle pesnika , npr. Homera .
Ali pre no što se prihvati ovakva , naizgled sasvim nesporna , ocena , valja još jednom , iz moderne perspektive (“hajzenbergovske” vizure) , prosuditi vreme u kojem je Platon živeo , i , možda , pre implicitne opšte osnovne intencije no eksplicitne specijalne konkretne iskaze njegove filozofije . U Platonovo vreme , odnosno u svetu u kom je on živeo , humanizam je , u realnosti , uveliko bio redukovan na antropocentrizam , šta više , pod sofističkim uticajima (a žabu nije teško u vodu naterati!) , na egoizam u politici ili egocentrizam u umetnosti . Tako se u svim sferama društvenog života konkretna individualnost najčešće manifestovala kao puki subjektivizam i voluntarizam , ili , još direktnije , kao elementarna strast . I to ne samo kao strast pojedinca diktatora , već isto tako kao strast gomile željne hleba i igara , dakako i ratova , samo ako se za to ukaže zgodna prilika . Sve je to dovodilo ne samo pojedinačne sudbine nego i sudbine gradova , država i naroda do samog ruba egzistencije , a katkad i preko njegovih granica . Protiv svakog ko se usprotivio pa čak i samo glasno zamislio i zapitao nad takvim stanjem stvari , ko je makar samo i u mislima težio “vanhumanom” a zapravo razumnijem i objektivnijem svetu , politički lukavci i špiclovi , koji su , kako se to do nedavno govorilo , volju naroda kanalisali i svodili na volju partije a volju partije na volju vođe , mogli su da podignu smrtonosnu optužnicu : On kvari omladinu , ili , on neće ono što narod želi , svejedno . Tako je stradao Sokrat . Ali tako je bio optužen i mnogih muka dopanuo Platon koji , dakle , nije samo “u hladovini svoje Akademije maštao i fantazirao o idealnoj državi” . Njega je diktator Sirakuze , Dionisije , kojem je protivrečio , mareći isključivo za istinu a ne i za ličnu sudbinu , namamio valjda na brod a potom okovao i prodao kao roba na jedno malo kamenito sredozemno ostrvo odakle su ga oslobodili prijatelji srećnim slučajem .
Iako danas antičku Grčku s pravom smatramo kolevkom , sem umetnosti i filozofije , bezmalo svih osnovnih nauka , u Platonovo vreme osim matematike ni jedna druga nauka nije bila doslednije i objektivnije sistematizovana niti je pak imala dovoljno empirijskog materijala koji bi se mogao podvrći takvoj sistematizaciji . Stoga je prihvatanje i razvijanje pitagorejskog učenja o mogućnosti matematičkog objektivizovanja sveta kao i elejskog učenja o stepenastom , dijalektičkom uređenju sveta od raznorodnog , nesimetričnog mnoštva konkretnosti do simetričnog apstraktnog jedinstva , koje mi pripisujemo Platonu a on Sokratu , bilo istinski intelektualni napor , daleko od svake naivne očiglednosti .
Do sličnog stanovišta došla je i savremena fizika iako , naravno , u njoj fundamentalna kvantna polja ne smatramo platonskim idejama već suptilnoim oblikom egzistencije materije .“Šta god da se dogodi u budućnosti , sadašnje stanje , možda , najbolje karakteriše sledeća opservacija Vajnberga . Naime , u sedmoj knjizi “Republike” , Platon opisuje zatvorenike koji su bačeni u lance u pećini i mogu da vide samo senke koje spoljne predmete odslikavaju na pećinskom zidu . Kada su bili pušteni napolje , prvi osećaj je bio neizdržljiv bol u očima , i za trenutak su pomislili da su senke koje su gledali u pećini stvarnije od predmeta koji sada vide . No , postepeno im se izoštravao vid , i oni su mogli da shvate koliko je divan stvarni svet . I mi se nalazimo u takvoj pećini , zarobljeni ograničenim mogućnostima naših eksperimenata koje možemo da postavimo . Posebno , mi možemo da proučavamo materiju samo na relativno niskim temperaturama , gde su simetrije (između naizgled različitih fizičkih sila – primedba V.P.) , najverovatnije , sponatno narušene (, tj. prikrivene – primedba V.P.) , tako da priroda (kvantno polje – primedba V.P.) ne izgleda ni jednostavna ni ujedinjena (već efektivno rastavljena , tj. “atomizovana” , na prazan prostor i raznorodne čestice i fizičke sile – primedba V.P.) . Mi nismo u stanju da izađemo iz te pećine , ali , gledajući dugo , uz napore , u senke na zidovima pećine , možemo bar da uočimo oblike simetrija , koje , iako narušene , predstavljaju egzaktne principe po kojima se vladaju svi fenomeni , izražavajući lepotu spoljnog sveta . “ (Dragan S. Popović , “Teorija elektroslabih interakcija” , Sveske fizičkih nauka , broj 2. , (1995.) , str.67.)
I savremene humanističke nauke , nakon svih apokalipsi dvadesetog veka (svetskih ratova , koncentracionih logora , gulaga i atomskih bombi) sve su bliže Platonovom idealu . Moderno društvo mora počivati na demokratiji , odnosno na izboru većine . Ali takav izbor je svrsishodan a društvo prosperitetno , tek ako korespondira sa pameću i poštenjem onih pojedinaca kojima taj prosperitet ne donosi ni posebno lično bogatstvo ni naročitu slavu , a još manje gvožđe okova ili čašu otrova .
Tako je , konačno , i u književnosti i umetnosti . Sve dok ne pomisli da je iznad celokupnosti života Faustov , odnosno Geteov orao nesputanog stvaralačkog ljudskog duha koji se uzdiže iznad zemnih vrleti i rečnih i morskih valova i večno leti za sunčanim zrakom ne mora da strepi od huka Minervine sove , koja odbijajući beatifikaciju i idolopoklonstvo od strane avangardne i postmoderne umetnosti , huči iz mraka Paskalovih beskrajnih neizrecivih prostranstava apstraktne misli .
Dakle , i inače (u svakodnevnom životu) pre nesklon no sklon raspravama o politici (utoliko više što sam neminovno bio dalje od mladalačke buntovnosti) , a poučen navedenim saznanjima o mogućnosti upotrebe filozofskog zaleđa i nasleđa modernih prirodnih nauka u rešavanju opštih otvorenih problema u filozofiji pa čak i teoriji književnosti i umetnosti , izbegavao sam koliko god se moglo sve što je tu opštost problematike moglo umanjiti ili degradirati a što je politici , makar i u književnoj formi , bolje nego ikom polazilo za rukom .
Ugledajući se na Erazma Roterdamskog i Nilsa Bora kao , dakako, nedostižne uzore , sledio sam maksimu nulli concedo , ne pripadanja ničem posebno , ponajmanje onom , činilo mi se najskučenijem (nasuprot proklamovanom u grčkom korenu njegovog imena – najopštijem) obliku svesne ljudske aktivnosti , tj. politici .
2. Drugi razlog (druga koncepcija)
Drugi razlog zbog kojeg sam se klonio književnih večeri posvećenih literaturi sa snažnim političkim akcentima bio je mnogo više od puke nezainteresovanosti za politiku . Moj otac , Dušan , bio je u vreme smutnih ideoloških razmimoilaženja pedesetih godina politički osuđenik (informbirovac) i zatočenik na Golom otoku , ostrvu našeg “arhipelaga gulaga”. O tome tokom mog detinjstva nikad i ništa nije pričao . Mislim da sam svega jedan jedini put kao dečačić predškolskog uzrasta čuo oca kako u razgovoru sa zemljakom , šta više nekadašnjim komšijom iz istog saskog šora , imenjakom i golootočkim sapatnikom pominje vađenje peska iz mora . Čak i u sred zime , po senjskoj buri “ledenoj kao da je sibirska” , goli ko od majke rođeni , nagi pred brutalnom silom , vadili su pesak iz mora . Taj očev imenjak , sitan , u mladosti crn kao ugarak , uvek nasmejan i šeretski raspoložen , bio je berberin . Zahvaljujući svom zanatu na Golom otoku je udešavao i čuvare , od kojih je dobijao cigarete , i logoraše , s kojima je , posebno onim bojkotovanim do kojih drugi pod pretnjom strogih kazni i bojkota nisu imali prilaza , duvan delio . Pomislio sam da su obojica bili u nemačkom zarobljeništvu za vreme rata i bio sam veoma ponosan na oca partizana . Potom sam na to sasvim zaboravio .
“ Serdar Ivan
A sudovi bjehu li im pravi?
Vojvoda Draško
Bjehu , brate , da te bog sačuva!
malo bolji nego u Turčina .
Bješe jedna kuća prevelika ,
u kojoj se građahu brodovi;
tu hiljada bjehu nevoljnikah ,
svi u ljuta gvožđa poputani ,
te građahu principu brodove .
Tu od plača i ljute nevolje
ne mili se uljesti čovjeku .
Jedni sužnji bjehu prikovani
u putima na velje brodove ,
te vozahu po moru brodove ;
tu ih letnje gorijaše sunce
i davljahu kiše i vremena ,
ne mogahu iz veze šenuti ,
no , ko pašče kad ga za tor svežeš ,
tu čamuju i dnevi i noći .
Najgore im pak bjehu tavnice
pod dvorove đe dužde stojaše ;
u najdublju jamu , koju znadeš ,
nije gore no u njih stojati ;
konj hoćaše u njima crknuti ,
čovek pašče tu svezat ne šćaše ,
akamo li čojka nesretnjega .
Oni ljude sve tamo vezahu
i davljahu u mračnim izbama ;
sav protrnem , da ih boig ubije ,
kad pomisliš na ono strašilo !
Niko žalit ne smije nikoga ,
akamoli da mu što pomože .
Kada viđeh vitešku nevolju ,
zabolje me srce , progovorih :
“Što , pogani , od ljudih činite ?
što junački ljude ne smaknete ?
što im takve muke udarate ?”
Dok Grbičić meni proprišapta :
“Nemoj takve govorit riječi ,
ne smije se ovde pravo zborit ;
tvoja sreća – ne razumješe te . ”
I čujte me što vam danas kažem :
poznao sam na one tavnice ,
da su božju grdno prestupili
i da će im carstvo poginuti
i boljima u ruke uljesti . ”
Petar Petrović Njegoš , “Gorski vijenac”
O ocu kao golootočaninu , uz savet da o tome nikom ne govorim , saznao sam od rodbine valjda tek u završnim razredima osnovne škole . Nekako u to vreme našao sam među starim porodičnim fotografijama i očevu sliku sa drugovima , tada već polu-slobodnjacima koji su radili na teretnom brodu , na morskoj obali u okolini luke Bakar . Kao i ostali na slici otac je bio veoma mršav , osim u licu . Mnogo kasnije mi je rekao da su na toj slici čak i prekrupni u odnosu na ono kako su izgledali na ostrvu . A “bucmastost” je bila posledica “tovljenja alvom” , odnosno pokušaja vlasti da ih uhrani u kratkom vremenu pre prvih dozvoljenih poseta .
Oca je tada posetio njegov otac , moj deda , saski seljak , Zdravko , koga su , inače , desetak godina ranije Nemci zarobili u aprilskom ratu pa je narednih nekoliko godina radio kao ratni zarobljenik seljačke poslove na poljima u okolini grada Meca u graničnom području izmedju Nemačke i Francuske . Mršav i riđ , ljubopitljiv i zantiželjan , sa malo škole ali pročitanim Tolstojevim “Ratom i mirom” , pre je ličio na Švabu (gazde su ga u zarobljeništvu prozvali po nemački Jakob) nego na potomka prekih , zaguljenih i mrkoglednih ličkih Srba doseljenih u vreme Marije Terezije u sremsko podunavlje . Sase su , naime , bile opustele jer su nakon rata (bitaka kod Sente i Slankamena) koji mu je prethodio i Karlovačkog mira 1699. ostale pod vlašću Turske . Puste su ostale i kada su nakon Požarevačkog mira 1718. Turci zauvek proterani preko Save , sve dok nisu ponovo naseljene preostalim lokalnim stanovništvom iz (beščanske) Patke , Sremcima i Bačvanima , Ličanima , Srbijancima , Dalmatincima i drugima . Pankovići , u Lici - Panjkovići , su iz okoline Bunića gde su prebegli negde iz Crne gore . Kao i drugi novodoseljeni krajišnici i Sasani su imali status graničara , slobodih seljaka u miru i vojnika u ratu , nešto poput ruskih donskih kozaka . Preki su bili . Po legendi , uvek s jednom rukom na jataganu , pratili su i čuvali , na njegov zahtev “jer su golom rukom za oštricu mača hvatali“, glavnokomandujućeg vojske srpske u revoluciji 1848. , Đorđa Startimirovića . Nekada pretežno stočari , čobani , vremenom su se sve više preodevali u zemljodelce , ali ćud (opakliju , kabanicu) ratničku nikad nisu sasvim promenili i preverili . Kada je deda u starosti i bolesti pao u postelju podgovori me rodbina da ga molim da mi oda tajnu melema , “recopisa” leka koji leči crni prišt , tešku bolest u ovim krajevima od kojih su stradali i stoka i ljudi (spominjali su sa setom nekog Cigana , Trivu , koji se zarazio derući konjsku kožu i umro u mukama) . Deda je recept dobio od svoje matere , očeve baba Lece , kojoj su donosili bolesnike čak iz Kupinova a ona ih sve u život vraćala . Oko Kupinova su Pankovići , kao i drugi Sasani , imali još od austrijske monarhije dat deo šume iz koje su sekli građu za kuće i ogrev za zimu . Posle su deci pripovedali o dogodovštinama u seči , a dečaci su jedva čekali da i oni porastu pa da u Frušku krenu .“Malena je Fruška gora , al je dika rodu svom …” , kako veli Sokolska himna . Uzgred , oficijelno ime Sasa bilo je i jeste Novi Karlovci . Ali ovo oficijelno ime praktično niko nikad nije koristio niti koristi , sem baš kad zdravo mora . Tako je selo bilo jedno od retkih , poznatijih po svom “nadimku” nego po “imenu” , iako je , zapravo , bilo već teško razabrati (u ovoj platonovskoj dijalektici lokalne pameti i dijalekta) šta je ime a šta nadimak , šta svetlost a šta senka . Po okolnim selima se , još pre “industrijalizacije + elektrifikacije” , posprdno pevalo o Sasama (kao što su i Sasani posprdno pevali o okolnim selima) :
“Selo Sase ‘lektrike vas krase .
Danju gore , a noću se gase .”
Za deda Zdravka zarobljeništvo u Alzasu i Loreni je bilo još koliko-toliko i podnošljivo , naročito kada se uporedi sa sudbinom seljana u Sasama okupiranim od strane Nemaca i ustaša . Mnogi domaćini su stradali u blokadama i racijama , pokolju u crkvi , u logorima na Sajmištu ili u Jasenovcu . Među njima i dalji rođak , deda Rada . Neki su stabljikom suncokreta , koja je u mraku ličila na pušku , otimali od fašista prave puške , odlazili u Frušku i dalje u Bosnu .
“Kad su Sremci krenuli
iz te Fruške gore ,
pa odoše za Bosnu
tamo da se bore .
Kad su došli do vode ,
do te reke Save ,
ugledaše Majevicu -
brda joj se plave .
Oj ti Bosno ponosna
visokih bregova,
evo tebi u pomoć
sremačkih sinova .
Da bijemo fašiste ,
da ih opajamo .
A kad bude gotovo
Kući se vraćamo.“
“Kad su Sremci krenuli“ , partizanska pesma
Očeva majka Danica , pokupljena kao talac u jednoj blokadi sela , bila je terana u zarobljeništvo , čak do Maribora , a vratila se podmitivši logorskog doktora (da joj napiše otpusnicu pod obrazloženjem da navodno boluje od tifusa) tablom slanine . A otac je jednom izbegao hapšenje prilikom nemačke racije zahvaljujući potvrdi da je redovan učenik gimnazije u Sremskim Karlovcima u koju je upisan pre rata . Drugi put , on i brat mu od daljnjeg strica , Sava , takodje karlovački gimnazijalac (koji će u koautorstvu sa Acom Mihajlovićem objaviti monografiju : “Novi Karlovci , 250 godina postojanja“ (Narodna biblioteka “dr. Đorđe Natošević“ , Inđija , 2004.) ) , pri povratku u selo iz Karlovaca umalo nisu stradali nesrećnim slučajem i od nemačke patrole , kod mline u Inđiji , i od partizanske patrole u Sasama . Zapričala se deca u dugom putu . O događajima iz Karlovaca , i ratnim i ranijim , a o čemu bi . Sećala se kako ih je treći cimer , Milenko Delić , spadalo , jednom prilikom nacrtao na karikaturi . Nacrtao Savu kako igra šah s tekstom u formi pitalice – odgonetke . “Šta radiš djevo bajna u ovu prekrasnu noć ? ” (što behu stihovi popularnog šlagera “Na brigu kuća mala”) , glasilo je pitanje . “Igram šaha i samo igram šaha .” , glasio je odgovor . (I zaista stric Sava postaće kasnije jedan od poznatih šahista u Inđiji.) Nacrtao i Dušana , kako sedi podbočen i namrgođen , kao Rodenov mislilac , sa gomilom dece iza sebe koja mu dosađuju a on im se obraća : “Bešte deco . Pustite me da razmišljam .” (I u tome , kao i kod Save , izgleda da je bilo sudbinskog fatuma .) Elem , zaustave ih Švabe . Pri legitimisanju i pretresanju medju njihovim đačkim legitimacijama i sveskama pronađu sliku kolone da l' italijanskih da l' japanskih tenkova izrezanu iz okupacionih novina . Nekako su se opravdali da je slika ispala jednom vojniku pa da mu je nose . Propustili su ih , a sliku su zadržali . U Sasama ih , na samom ulazu , još iz daljine smotre , a tik pred jednim kapidžikom pred njih iskoče dva omladinca i jedna omladinka (koja ih je prva i ugledala) . Pozdrave ih sa : “bar dan” , a otac i Sava odgovore , ne razmišljajući , po gimnazijski : “Servus !” “Šta sam vam rekla , Nemčure !” , podvrisne omladinka . Bogami čupavo . Na sreću ipak su ih nekako prepoznali , Savu kao strina Draginog .
Teške seljačke poslove otac nikad nije izbegavao . On i mlađi brat , Petar , terali su , još kao deca , kada je trebalo , i plug kroz njivu . O kopnji , košenju , branju da se i ne govori . Ni o hlebu mešenom uz pomoć komlova (mrvama kukuruznog hleba koje su služile umesto kvasca koga nije bilo niti se mogao nabaviti !) , ni o puri , “ ‘maljugi“ po saski , ni proji . “Puro , moja puro , jedva sam te kroz grlo proguro“ , pevalo se i po Sremu i po Bosni . Ali je za razliku od druge dece , kažu , voleo uvek da se pirka , da bude čismenit , i onda da uzme knjigu i čita . Zavidljivci , a biti zavidljivac u selu nije redak slučaj , smišljali su poruge i sprdačine . Kao , kažedu ocu i stricu i mlađoj sestri im , Veri , stariji da im čitadu “pismo” , pa na nekom mestu kažedu , “aj malo preskoči” , a otac i stric i tetka , kao , stave knjigu na zemlju pa je preskoče . A za već spomenutog komšiju , budućeg berberina , pričali su kao da Sokolsku himnu peva ovako : “Malena je kruška gorka … ” . (Setiće se jednom prilikom , mnogo kasnije , u Bosni , u Doboju , otac “gorke kruške“ zavidljivaca i potkazivača .) Nije otac voleo posprdače i zavidljivce . Nikad . Umeo je da odgovori , plane i nakon svega ignoriše , često zanavek . Kao njegov deda Ranko (koji je zimi razbijo led s kante pa tako ladnu vodu pijo) koga su , pa i oca po njemu , zvali “sičan” ,“nervčik” – po saski .
Pred kraj rata , jednom prilikom , u selo je , na povrtaku sa Ost-fronta , došla manja nemačka tenkovska jedinica . Zadržali su se na odmoru nekoliko dana . “ Mutti“
(“ Majčice“) , zamolili su baba Danicu da im napravi palačinke . U očima im se videla tuga gubitnika . Gotovo da požališ Nemca . Čim su tenkisti otišli zapaljena je u kući sveća , pred ikonom Svetog Đorđa . Posle rata je uz ikonu jedno vreme stajala i slika Crvenog trga u Moskvi . (O ovoj slici , kao i deda Zdravkovoj rečenici koju je često , uzvišenim tonom , pred njom izgovarao : “Odavde smo mi došli“, pričao mi je već spomenuti očev imenjak , golootočanin . Dodavao je da kad god pogleda niz njihov šor , Krivaju , preko kanala , Budovara , pomisli da je “oma tu Rusija“ . Neobičan šor je ta Krivaja koja se krivi i skoro stepenasto lomi od gornjeg , prema Inđiji , ka donjem , prema Slankamenu , kraju i koja se , dok sedamdesetih godina XX veka nije asfaltirana , nakon kiša , u proleće i jesen , pretvarala u kaljugu opasanu jendecima po kojima si taki mogo šajku terati . Tu su kola upadala do glavčina pa se nije moglo ni niz šor a kamoli uz njega . Neobični su bili i Krivajčani , kao i ostali Sasani , uvek su terali uz njega . ( Putovao svakodnevno , dugi niz godina , Sava , Inđinčan ,veoma vispren i duhovit čovek , bogatog humorističkog vokabulara , u Sase gde je radio jedan vrlo interesantan posao u stalnom kontaktu sa mnogobrojnim seljanima . Padne mu jednom tako na um da pita Sasana starosedeoca , Mitu , jednako visprenog i duhovitog čoveka : “Je l’ Mito , bi l’ ja mogo biti Sasan , kad već džedžim svaki bogovetni dan u selu , od jutra do sutra?“ Ovaj začkilji na jedno oko , polako ga odmeri pa odgovori : “Pa da znaš Savo da bi mogo . Dovoljno si … naročit i neobičan , ko i svi mi .“ ) Neobičan čovek je bio i očev komšija u mladosti , koji se kasnije idući za zanatom odselio u Zemun , pa se skrasio u Inđiji , vedar da vedriji ne može biti i vredan da vredniji ne može biti , valjan berberin ali i umešan zidar , koji je mnogo kuća podigao . Posebno je bio vešt i cenjen u građenju lučnih greda iznad prozora i ukrasnih velikih saksija od šljunka u koje se sadilo veliko cveće . Da je imao maha napravio bi on i most preko Budovara , veći i lepši od ćuprije . Sad je u penziji , star za teške građevinske poslove , ali još uvek obilazi na biciklu , “poniki” , prijatelje i stare mušterije i šiša ih . “Pa dobro ,“ – kaže on sada - “možda je , komunizam , rećemo bio utopija , iluzija . Ali na svetu mora da ima neke pravde , rećemo neke demokratije i slobode . Da svako može pošteno da živi od svog rada i da niko nikoga ne kinji . Ovde i preko Budovara , na sve četr’ strane sveta .“ Valja se ovde prisetiti i očevog drugara Nece , koji nije bio iz Krivaje već iz jednog drugog šora , a bio jaki ko Marko Kraljević . Taj kanal nije preskako iz zatrke , ko druga deca , nego iz mesta i to uskonke i pobočke , pa ako se slučajno desi da upadne , on preskakiva još deset puta tukući rukama noge sopstvene i vičući : “Ajd sad upadni , sunce ti tvoje! Aj sad upadni , bog te šerpenjarski !” I još jedna , mislim bitna , digresija . Posledice letnjeg sigranja na kanalu i ledinama bile su da je fini sloj kanalskog mulja i ledinske prašine , uz svesrdnu pomoć sunčevih zraka , bivao toliko čvrsto potkožen ,“utetoviran” (, difuzijom unet – rekli bi fizičari) na dečijim i dečačkim potkolenicama da ga nikakav sapun sa njih skinuti nije mogao . A valjalo ga je skidati , pogotovo pred polazak u školu . Samo , imale su stare bake , “majke” – kako se govorilo , uspešan “recopis” i za tu boljku . Uzmi crep , pa “tarljičaj” . A to trljanje , trljičanje , često je išlo sve do krvi . )
Još dok je rat tutnjao na zapadu otac se našao u SKOJ-u . Dobio je mauzer i učestvovao u akcijama hvatanja skrivenih ustaša po Karlovcima . Postao je sekretar mesnog komiteta SKOJ-a , član sreskog komiteta SKOJ-a , član mesnog komiteta partije i član okružnog odbora USAOJ-a . Mnogo je naučio o onom šta čovek treba da ima od pragmatične političke pameti . A ipak s time se nije uvek mogao složiti . Ranije je , da parafraziram reči Sretena Marića o Fransoa Vijonu , poznavao svirepost i oholost bogatih a sad se suočavao sa zavišću siromašnih . Na obe strane strasno bezumlje kojem se nije mogao privoleti . Za gvelfe gibelin , za gibeline gvelf , poput Dantea i Erazma . Uskoro se našao u još gorem bezumlju .
Otac je bio predani omladinski radni akcijaš , i na Brčko-Banovićima (sekretar štaba brigade) , i na Šamac-Sarajevu (komandant brigade , udarnik) , i na Novom Beogradu , pre Golog otoka , i u Svetozarevu (udarnik) – nakon Golog otoka . Bio je udarnik i u “Mermeru” , preduzeću u Bakru , u kojem su “dobrovoljno , radi prevaspitavanja” radili zatvorenici pušteni iz “žice” Golog otoka , polusobodnjaci na poslednjoj proveri pred potpunim puštanjem na slobodu .“Čovek od mramora” i “mermera” za vajdu narodnu .
“Naša se mladost silna i snažna
svrstala opet pod radni steg .
Polet nam nosi mlađanu snagu
čvršću nego kameni breg .
Požuri druže , brže još brže
za sreću zemlje da sebe daš .
Kamen nek ječi , čelik nek zveči,
nek slavan bude taj podvig naš .“
“Požuri druže“
S jedne akcije (Šamac-Sarajeva) je doneo i sportsku diplomu o pobedi u bacanju diska (sa rezultatom 32.07 m) . Bilo je u tome neke skrivene simetrije , akcijaš i diskobolos , sremski seljak , student slavistike (igrom slučaja , jer su mu predlagali da upiše studije tehnike i bude “indžilir“ kao najstariji deda Zdravkov brat , Živan , koji je studirao tehnologiju u Ljubljani i tamo ostao da živi , a od medicine oca je odbio dugačak red pred šalterom za predaju dokumenata na upisu) i antički Grk . Ali , od sportskih aktivnosti na Šamac-Sarajevu , otac nije samo bacao disk . Igrao je i fudbal . I to veoma dobro . U ljutom boju između vojvođanske (novosadske) brigade i domaćeg maglajskog tima priđe mu jedna stamena polutka , koju je kao half čuvao, i kaže mu : “Pazi se ! Ja sam ludi Bosanac.” Otac netrepnuvši odbrusi : “A ja sam zaguljeni Sremac !”
Nije otac voleo ideološke parole , uvek su mu zvučale mediokritetski , zaglupljujuće , ali mu se ona : “Nema odmora dok traje obnova“ (šire eksplicirana i kroz dobro mu znane stihove : “Brčko-Banovići / to je naša meta . / Izgraditi prugu / još ovoga leta . // Jedan dva , jedan dva , / omladina Titova / kreće na prugu , / zove obnova .“ ) činila sasvim razumnom . Kao i naslov književnih beležaka Jurija Oleše koji će videti mnogo kasnije , “Ni dana bez retka“ , koji je parafrazirao latinsku sentencu nulla dies sine linea . Nju je dobro upamtio iz karlovačke gimnazije .“Po Danteu” – beleži Oleša - “raj , to je šuma . Prelaz od čistilišta do raja je neprimetan . Najednom postaje svetlije i sigurnije . Prikazan je potok , (kanal – primedba V.P.) gotovo reka koja protiče kroz šumu . Beatriča se pojavljuje u kočijama sa upregnutim grifonima , u belo-zeleno-crvenoj haljini , opkoljena starcima . Dante sve to vidi odraženo u reci . On je dočekuje na obali s one strane reke . Ona mu se zahvaljuje što ju je voleo , ali mu prebacuje zbog taštine koju je pokazivao na zemlji – zbog politikantstva . ”
Po povratku s jedne radne akcije otac je uhapšen , vezan i proteran kroz skoro celo selo . Ljudi su pred tim prizorm zatvarali prozore i kapije i ulazili s šora u avlije . Nekoliko meseci bio je utamničen u Staroj Pazovi . Kroz rešetke podrumske ćelije gledajući prema nebu viđao je kako u dvorište avlije doteruju i iz kola izbacuju desetine drvenih kalupa za cipele oduzetih od “razvlašćenih“ obućara . Kalupe niko potom nije dirao . Stajali su dok nisu iskisli i počeli da se krive i trunu .
“Beskrajni Bože , što na plavom svodu
Zlato i srebro noćnih zvezda pališ ,
čuješ li gde ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu shrvan mališ ?“
Tin Ujević , “Molitva iz tamnice“
Oca i druge informbirovce uskoro su deportovali na Goli otok . “I njega , zajedno s drugim teškim osuđenicima , dadoše čuvarima na prevaspitavanje.“ Do obale su stigli u furgonima (da lakše podnesu putovanje bez zaustavljanja dobili su sledovanja hleba od sirka koji im se kasnije zapekao u stomaku) , iz kojih su ih po mraku pretovarili u još mračniju utrobu teretnog broda , kao galiote . Između tela užljebljenih kao sardine migoljili su im pacovi . Njihov dodir bio je stašan , avetinjski , apokaliptični . Smrad je bio sporedna patnja . U zao čas neko je prošaptao : “Podaviće nas“ . Nastala je panika , kao u filmu “Ben Hur“ . Na šta je mogao misliti otac u tom trenu zgasnuća svake nade ? Možda , kao Andrićev vezir u zatočenju u “Mostu na Žepi“, “kada između života i smrti nije bilo ni koliko oštrica noža“ na neki neodređen , ali jasno svetao način , na rodnu ravnicu .
Nakon očeve deportacije nadležna narodna vlast je pozvala deda Zdravka i predala mu očevu odeću . Na dedino pitanje : “A šta je s njim ? “ , usledio je “odgovor” : “Još smeš i da pitaš !?“ . Pomislio je da je otac ubijen . Nekako u isto vreme doživeo je još jedan težak udarac . Desilo se da su trudbenici u zadruzi u koju je , kao i u partiju , deda bio primoran da uđe i unese svu zemlju , orezivali nekadašnji dedin vinograd na slankamenačkim obroncima Fruške gore . Nesuvisla mlađarija nije orezivala nego divljački krljala . Deda ih je opomenuo . Ne kao komunista , već kao seljak . (Isto kao što je u nemačkom zarobljeništvu , radeći na poljima oko Meca , opominjao one koji su letinu rasipali i bećarili se . Ne zato što je voleo Nemce , Bože sačuvaj , već zato što je volo i poštovo rad i zemlju (koja je sve ljude hranila , “od koje smo svi načinjeni , svi došli , i u koju ćemo se svi vratiti”) iznad svih politika . Da parafraziram Đorđa Balaševića . “Pričo je kako je video Rajnu , veliku vodu vila i stena . Reko je : “Rat vam je krvav da znate , al nij mi je žao ni ljudi ni sela . Hej , žao mi polja i vinograda . “ “) Odgovorili su mu :“ Šta te se tiče . To više nije tvoje . “
“Kadno Turci Kotar porobiše
poaraše dvore Jankovića ,
zarobiše Smiljanić Iliju ,
zarobiše Janković Stojana .
...
Al govori Janković Stojane :
“O Ilija , da moj mili brate ,
idi , brate , dvoru bijelome
a ja idem mome vinogradu ,
vinogradu , mome rukosadu ,
da pogledam moga rukosada ;
ko ga veže , ko li ga zalama ,
kome li je dopao u ruke“ .
...
nađe majku u svom vinogradu ;
kosu reže ostarela majka ,
kosu reže , pa vinograd veže
a suzama lozicu zaliva ,
i spominje svog Stojana sina .”
“Ropstvo Janković Stojana“
Nije deda Zdravko brinuo samo za oca . Bilo je vreme tršćanske krize i rat je mirisao u vazduhu , a drugi sin Petar služio je , bez par dana tri pune godine , kao artiljerac (na zisovima) vojsku u Sloveniji . Komandant divizije usmerene ka Trstu (kod koga je jednom prilikom išao na raport) bio mu je Marko Peričin – Kamenjar , u narodno-oslobodilačkoj borbi legendarni komandant I vojvođanske brigade , rodom iz Grgurevaca . Komandant korpusa – Radoslav Jović – Miško , u narodno-oslobodilačkoj borbi komandant II vojvođanske brigade , rodom iz Čortanovaca . Komandant vojne oblasti – Kosta Nađ , u narodno-oslobodilačkoj borbi – komandant III armije , rodom iz Petrovaradina . Sva trojica Vojvođani , i to Sremci . Nekad su davno , za tuđ račun Austrougarske monarhije , ratovali Sasani s Italijanima kod Solferina i drugde . Sad su , izgledalo je , branili svoje , slovensko .“Trst , Gorica i Rijeka slovenskog su porijekla .“ I Goli otok . ( Mnogo kasnije , gledao sam kao dete kako se beskrajna kolona naših tenkova kreće drumom od Beograda ka Novom Sadu . Varšavski pakt je ušao u Čehoslovačku . Opet je mirisalo na rat . Čika Pera je opet mobilisan . Njegova žena Jela , kćeri Mira i Ljilja , otac i ja išli smo mu u posetu . Otac nas je , do Fruške gore gde je vojska bila bazirana , sve vozio FIATOM 750 , fićom , popularnim automobilom italijanske konstrukcije koji je pravila naša kragujevačka “Crvena zastava“ . Strina je stalno plakala , a otac je pokušavao da nas razvedri . Skretao nam je pažnju kako se , naizgled , put s Banstola prema Karlovcima , surduče direkt u Dunav . I kako je Dunav dok je on kadgod išao u karlovačku gimnaziju bio tako čist da si sa njega , kad otplivaš na sred reke , mogo vodu piti . A zimi , kad se zaledi , išli Karlovčani preko njega na sonicama u Bačku . Ko zna kakve je strahove on u sebi tad preživljavao , u kakve surdulije ponirao . Šta ako ga neko pri poseti opanjka da špijunira za Ruse .) “Beskrajni plavi krug . U njemu zvezda . “
Po dugočekanom povratku sinova deda Zdravko je izašao i iz zadruge i iz partije i vratio se u crkvu gde je do smrti bio pevac . (Imao je i sluha i lep glas . To su nasledila i njegova deca , posebno kći Vera i Pera koji je svirao na tamburi . Moj otac je imao sluha , ali glasu mu je donekle smetala devijacija nosa koju je zadobio padajući , pri seči , sa drveta u osnovnoj školi . Nije to bilo jedino čime je donekle podsećao na Sirana . I on je , čini mi se , sav život , prema svojim moćima , težio mesečevoj svetlosti . Da parafraziram Edmona Rostana . “Popeću se do onog opala . Bez mašina , od ideala , stvoriću most do raja ceo . Tu su koje volim . Sokrat , Galileo .“ Ili Dobricu Ćosića i narodnu pesmu . “Lepa je noć u dunavskoj dolini kad mesečina zaspe snežna polja . U tamnim senkama vrba (koje izrastaju nad Platonovom pećinom , ogledaju se u reci i teže svetlosti nebeskoj) ućute se sela i istorija i zadremaju umorom panonske ravnice . … Mesec pođe uz Dunav , zaviri u topoljake i sve do zore mije po reci bele ruke (vodu lije belo lice mije) . “ ) I opet u tom dedinom činu povratka crkvi nije bilo ni revolta , ni revanšizma . Njegova prosta , a ipak naročita seljačka pamet je to ovako objašnjavala : “Ja sam mislio da partija može da produži život . Nema od tog ništa .“ O sadržini sintagme “da produži život“ , on je pri tom mislio sasvim bukvalno , i baš zato u njoj nije bilo ničeg trivijalnog . Na protiv . Kao ni u njegovom verskom opredeljenju lišenom fanatizma i ponora metafizičke iracionalnosti . Po nečemu to podseća na stav čuvenog astronoma Johana Keplera o kome Jurij Oleša beleži sledeće . “Kad je Kepler ponudio izdavaču svoje astronomsko delo a ovaj ga odbio , došla je Keplerova replika koju , čim mi dođe na pamet , uvek želim da nekome saopštim . – Ja mogu da čekam čitaoce još sto godina – kaže Kepler – kad je sam gospod čekao gledaoce šest hiljada godina . Drugim rečima , ovaj čovek je smatrao sebe prvim gledaocem u onom dijamantskom pozorju (harmonije sfera – primedba V.P.) , koje se prikazuje tamo na nebu .I to je tačno : ako je on prvi uočio crtež , mehanizam i kolizije tog pozorja , onda je on bio i prvi gledalac . Pre njega su gledali , ali nisu razumeli .“ Ili , kako je govorio sam Kepler , : “Hvala ti Bože što si mi dozvolio da vidim lepotu dela ruku tvojih .“ I : “Putevi , kojima ljudi proniču u bit nebeskih pojava čine mi se skoro isto toliko čudesnim kao što su i same te pojave .“ (Uz Kopernika , Galileja i Tiha Brahea , Kepler je bio onaj div nauke s čijih ramena je Njutn , kako sam kaže , mogao da vidi više nego drugi . ) Ili , kako u “Licima“ veli Ivo Andrić : “Zvezdanog neba i ljudskog lica nikada se čovek neće moći nagledati . Gledaš i gledaš , i sve je već viđeno a neznano , poznato i novo . Lice , to je cvet na toj biljci koja se zove čovek .“
Deda Zdravko je običavao da leti , uveče , opere noge na bunaru , a potom , gledajući u ozvezdano nebo , bos pređe preko čitave avlije i legne u postelju . Začuđenoj čeljadi je tumačio da nema ničeg čistijeg i časnijeg od seljačke domaćinske avlije (i , implicitno , ničeg prljavijeg i nečasnijeg od “proklete avlije”) . Nije u tome bilo ni mistike niti zadrtosti nego neke osobite a ipak netrivijalno jednostavne etike . “Zvezdano nebo nad nama i čvrst moralni zakon u nama” , rekao bi Imanuel Kant .
Otac je nastavio tamo gde se deda zaustavio . “Ide lokomotiva .“ – piše Tolstoj u “Ratu i miru“ - “Pitanje je čime se ona pokreće . Mužik veli : pokreće je đavo . Drugi veli kako lokomotiva ide zato što se na njoj pokreću točkovi . Treći tvrdi da je uzrok kretanja onaj dim što ga odnosi vetar . Mužik se tvrdo drži svoga mišljenja . Da se njegovo mišljenje obori , treba da mu kogod dokaže kako nema đavola ili da mu drugi mužik kaže kako lokomotivu ne pokreće đavo , nego Švaba . Tek će tada oni uvideti iz kontradikcija kako ni jedan ni drugi nisu u pravu . … Jedini pojam koji može da objasni šta pokreće lokomotivu je pojam snage ravne onom kretanju koje se vidi . Jedini pojam kojim se može objasniti pokret naroda je pojam snage ravne čitavom narodu . … Kao što je astronomiji bilo teško da prizna kretanje Zemlje , jer bi se odrekla neposrednog osećanja da je Zemlja nepomična i takvog istog osećanja da se planete kreću , tako je isto teško istoriji da prizna da su ličnosti potčinjene zakonima prostora , vremena i uzroka , jer bi se odrekle neposrednog osećanja da je ličnost nezavisna . … U prvom slučaju trebalo se odreći svesti o nepomičnom prostoru , pa priznati kretanje koje ne opažamo ; u ovom drugom slučaju isto je tako neophodno odreći se svesne slobode , pa priznati zavisnosti koje ne opažamo .“ Ono o čemu Tolstoj piše , dakako , nalikuje Platonovim težnjama ka objektifikaciji humanističkih fenomena . Subjektivna sloboda nije apsolutni , već relativni , socio-psihološki fenomen .
Ne mogu da se otmem utisku (čak i ako nije posve istinit) da je otac politiku zavoleo zbog Lenjinove opaske da , parafraziram , od ovog grofa (Tolstoja) , nema većeg seljaka (u najpozitivnijem smislu reči) u čitavoj ruskoj književnosti . A Tolstoj to je u stvari od dede nasleđen očev ideal . To je i pored svih napora , muka i patnji , bauljanja kroz mrak ipak ostvarljivi racionalni a ne metafizički ideal , prosvetljeno spajanje naizgled kontradiktornog i nespojivog , seljaka i grofa , Karatajeva i Bezuhova , na nekoj ozarenoj uzvisini , možda čak ne toliko dalekoj od ćuprije preko kanala . U daljoj instanci to vodi do Spinozine prestabilne harmonije sveta . U nju je preko “amor intelectualis“-a , posedujući ga u stepenu obrnuto srazmernom svome egu , uključen svaki pojedinac . I još dalje , to nas vraća na Dantea , gotiku , vizantijskog filozofa Pseudo-Dionisija Areopagitu , Platona i Sokrata , Elejce i Pitagorejce .
Nakon povratka sa Golog otoka , na kome je proveo bezmalo dve pune godine , i teških dana u kojima je , kako bi se to danas reklo , savlađivao okove (post)logoraških trauma (sindroma) , otac je , prešavši sa slavistike na (politički) manje provokativnu grupu za jugoslovenske književnosti i srpski jezik , diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu . Oženio se Jovankom Gorjanović . Venčali su se u Beogradu . Pred matičarem samo njih dvoje i dva svedoka . Potom skroman ručak za sve četvoro u jednom običnom beogradskom restoranu . Svadba mimo svih uobičajenih običajnih raskoši . Čak i bez burmi . Ne i bez radosti . Za sreću su jedno drugom bili dovoljni , za raskoš i slavlja nisu marili . A i odakle im . U početku su živeli u Inđiji , u kiriji , kod Pupavčevih u Zanatlijskoj ulici . Potom su dobili jednu sobu kod Jovankinih roditelja u Školskoj ulici 22. u Inđiji . (Gorjanovićima su novu , veliku kuću u Grgetegu , podno manastira , zapalile ustaše tokom zloglasne Tomićeve letnje ofanzive na Frušku goru 1942. koja je tekla odmah posle ofanzive na Kozaru . Gladni i prestrašeni , Gorjanovići su srećnim slučajem uspeli da se iz zbega provuku kroz neprijateljske “grablje“ . Mnogo naroda je tad stradalo . Jovankina baba , Julka , čiji je muž Ćira poginuo u Galiciji u Prvom svetskom ratu ostavljajući je samu sa četvoro siročadi , bila je , kako se to kaže , žena – ‘ajduk , i stasom i srcem . Sama je orala i sve druge muške poslove radila i uz to govorila : “Pranje i kuvanje , izeš poso!“ . Posle Prvog rata , bez dinara pomoći od oca Mitra Miloševića , jednog od najbogatijih ljudi u Irigu koji je nebrojene tovare žita poklonio napaćenoj i gladnoj Srbiji , sopstvenim trudom izgradila je novu kuću , sa velikom kačarom . (Uzgred , i udala se bez dinara miraza . Njen otac je govorio : “Nije moja kći kobila da je dukatima kitim . Ako kome treba bez miraza , neka je vodi .“) I dok je ta kuća gorela baba Julka ju je kuražno gasila vinom iz kačare . I bila bi je i ugasila da je fašisti nisu opazili i poterali u logor u Rumu . Nekako je , valjda zbog starosti , uspela da preživi i da se vrati na zgarište . Nakon rata Gorjanovići su kolonizovani u Inđiju , u švapsku kuću koja je nekad pripadala Martinu Boru .) Gledala je baba Julka kako se otac nežno i pažljivo odnosi prema njenoj Jovanki . Jednom mu je , u šali , rekla : “Vidim ja sinko , mnogo joj ugovevaš . Neće to valjati .“ A na pamet su joj padala davna vremena , pre Prvog rata , kada je mužu joj Ćiri i njoj na pomoć u svinjokolju dolazio njen brat , vrsni mesar , Ilija . Voleo je da popije i da raspoloži zeta Ćiru da piju zajedno , pa ondak od posla ništa . Baba Julka se ljuti i prekoreva , a Ilija , njen brat rođeni , govori zetu , pola u šali pola u zbilji : “Ćiro , šta čekaš . Kamdžiju , pa udri .“ Ali njen Ćira nikad na nju ruku nije podigao . Da je bilo suđeno da se vrati iz Galicije možda bi i on njoj ugovevao .
Kratko vreme otac je radio kao profesor u Školi učenika u privredi u Inđiji , dok nije otišao u vojsku (kao i brat Pera i on je služio pri artiljeriji) u Uroševac , na ubogo i tužno Kosovo . I tamo je dopanuo “kosovskih rana“ . Žalio se na bolove u leđima , ali mu nisu dozvolili da ode na pregled sve dok nije počeo da mokri krv i da se previja od bolova . Otpremljen je u bolnicu u Skoplje , gde su mu je konstatovan veliki kamen u bubregu . Nakon operacije u Beogradu , zbog zdravstvene nesposobnosti , otpušten je iz vojske . Zaposlio se kao nastavnik u osnovnoj školi broj 2 , danas “Dušan Jerković“, u Inđiji gde je proveo dve godine . Tadašnji predsednik opštine poručio je mladom i perspektivnom profesoru : “Za tebe u Inđiji stana biti neće!“ . Inđijski građani atinski .
Bio je to glavni razlog zbog koga je s Jovankom i njenom sestrom Milicom otišao za Bosnu , u Doboj . Da radi kao profesor u dobojskoj gimnaziji . Dobojlijama je trebao čovek koji zna da radi . Nudili su stan i otac je prihvatio .
U Doboju je ponovo pronašao izgubljenu životnu nit , ubrzo stekao dobre prijatelje , najbliže među njima Rajka Skvaricu i duhovitog novinara Milan Andrića . ( Krenuo jednom prilikom Milan Andrić u ono što bi se u današnjem žargonu reklo , “istraživačko novinarstvo” . A istraživao je šta u toku radnog vremena rade direktori i osoblje po preduzećima . Uđe u jednu kancelariju a u njoj nigde nikoga , u drugu – ista stvar , u treću – takođe . Padne mu na pamet da , “radi probe budnosti” , iznese jedan prazan čiviluk . Ponese ga do izlaza a niko ništa da ga pita . Ni portiri . Ostavi čiviluk pred vratima – niko ni da ga pomeri . Zatekne ga i sutra na mestu gde ga je ostavio . )
Sa učenicima , talentovanim Feliksom Pašićem (koji će jednog dana postati jedan od naših najuvaženijih pozorišnih kritičara) i drugima , kolegama i prijateljima , Bogdanom Čakarevićem , Esadom Kresom , Mirkom Skakićem , … veselim i pametnim kako samo Dobojlije i Bosanci znaju biti , pravio je recitale , igrokaze i operete o “Raspevanoj mladosti“ . Ali ni senki iz mračnih dana nije falilo . Da spomenem samo ono najbezazlenije o čemu je pričao mnogo godina kasnije . Morao je , anonimno prijavljen , da se pravda pred policijom zašto je u školski recital uvrstio rusku pesmu “Rjabinuška“ (“Oskorušica“) koja se , inače , tada sasvim uobičajeno i često emitovala na državnom radio programu . “Oskorušica“ mu nije tada u grlo zapala , pa ipak njen ukus je bio tužno gorak . “Malena je kruška gorka …“ Kao vezir , povratnik iz tamnice , u Andrićevom “Mostu na Žepi” , shvatio je po ko zna koji put da svaka izgovorena reč može da donese zlo . “U ćutanju je sigurnost .“
O očevom radu u gimnaziji najbolje svedoče reči Nade Senić iz “Izvoda iz izvještaja o zapažanjima grupe prosvjetnih savjetnika Republičkog zavoda za unapređenje školstva Sarajevo“ , prema overenom (od strane direktora gimnazije Bogdana Čakarevića) prepisu od 14. juna 1964. :
“Posjetila sam tri časa profesora Pankovića (čas pismene vježbe u I-a razredu , a u I-c razredu – analiza domaćih zadataka , u IV-b – novo gradivo) .
Časovi profesora Pankovića kojim sam prisustvovala pokazali su da je to nastavnik izvanrednih sposobnosti , velike strčne spreme , snalažljiv metodičar i vrlo marljiv i vrlo savjestan (solidno se priprema za čas) . Panković ostvaruje u nastavi ne samo gradivo nego i osnovne koncepcije i duh novog programa . To je nova nastava , novi odnosi , nova škola . Nije samo nastavnik taj koji “vrši“ nastavu – i učenici su potpuno aktivirani , uklopljeni u nastavni rad , u toku nastavnog časa . Oni slobodno , uz nastavnikovo (sokratovsko – primedba V.P.) rukovođenje i učešće uopšte (jednom rečju dijalošku , mejeutičku , “porođajnu“ i “prosvetljujuću“metodu – primedba V.P.) , samostalno izlažu , zaključuju . Definicije raznih pojmova iz književnbosti , teorije književnosti ili jezika , oni moraju znati , to se vidi ; ali one njima služe kao čvrst oslonac i potvrda njihovog mišljenja , njihovih zaključaka , i to nikad u obliku memorisanih definicija iz udžbenika ili izdiktiranih od strane nastavnika , nego svojim (subjektovim – primedba V.P.) riječima date i formulisane (objektivne – primedba V.P.) naučne činjenice .
Nastavnik nastoji da časove organizuje na različite načine (“Literatura je tako složena materija da je prirodno da ona treba da se sagledava iz raznih aspekata“ – primedba V.P.) , da razbije uobičajenu ukalupljenost časova maternjeg jezika .
Davanje novog gradiva vrši se takođe na nov način , tako da i tu osjetite ono novo što je programom inicirano . Nastavnikovo čitanje pjesme Tina Ujevića “Svakidašnja jadikovka“ bio je zaista doživljaj , lirski doživljaj .
Sa nastavnikom smo dosta razgovarali . Ukazivali smo mu pri tom i na izvjesne , ipak , nedostatke : u planiranju gradiva , u – donekle – zanemarivanju nastave jezika , programom predviđenog kursa . U vezi sa održanim časovima primjetili smo nastavniku , riječ je o I razredu , da je potrebno da obraća malo više pažnje i na cjelinu , na kompoziciju pismenih sastava , a ne samo na rečenicu i njenu stilsku vrijednost , inače postoji opasnost – što se donekle i osjetilo – da se ode u l’art poure l’art (umjetnost radi umjetnosti) . Zatim , da časovi ipak treba da imaju određeni cilj kao i određenu cjelovitost , zaokrugljenost – da budu dovedeni do kraja (časovi su mu , naime , djelovali nekako nedovršeno , nedorečeno – cilj se nije mogao jasno uočiti) , uz napomenu da tim ne želimo , jer smo i sami protiv toga , da časove šabloniziramo . Ovo je potrebno činiti i iz vaspitnih razloga .
Stručnost i sposobnost profesora Pankovića treba uprava škole i prosvjetno-pedagoška služba , pa i Republički zavod , da što više iskoristi i da Pankovića angažuje na raznim seminarima sl. .“
“Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam ,
i biti star , a biti mlad!
I biti slab , i nemoćan ,
i sam bez igde ikoga ,
i nemiran , i očajan .
I gaziti po cestama ,
i biti gažen u blatu ,
bez sjaja zvezde na nebu :
Bez sjaja zvezde udesa ,
što sijaše nad kolevkom ,
sa dugama i varkama . “
Tin Ujević “Svakidašnja jadikovka“
Primedba da otac treba više pažnje da obrati na pragmatiku jezika , “da časovi ipak treba da budu dovedeni do kraja (časovi su mu , naime , djelovali nekako nedovršeno , nedorečeno – cilj se nije mogao jasno uočiti)“ jer “inače postoji opasnost – što se donekle i osjetilo – da se ode u l’art poure l’art (umjetnost radi umjetnosti) “ , govore , možda , o strahu prosvetnog savetnika da bi očeva pedagoška (samo)inicjativa mogla mnogo bitnije , no što je programski bilo dopušteno , da iskorači iz (senke) “aristotelovski“ usredsređene pedagogije ka (prosvetljenijem) “platonskom akademizmu“ .
“A tačno u po leta bi posao dovršen . Veselo oboriše radnici skele , i iz tog spleta od greda i dasaka pojavi se most , vitak i beo , svedan na jedan (dobar,lep, istinit – primedba V.P.) luk od stene do stene . Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastragnu i pustu kraju . Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po mlaz vode , i ti se mlazevi (simetričnio i harmonično – primedba v.P.) sudarili , sastavili u luk i ostali tako jedan trenutak , lebdeći nad ponorom . … Dugo (kao u oslobođenog Platonovog roba kada izađe iz svoje pećine – primedba V.P.) oči nisu mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija , koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri i mrki krš , pun kukurekovine i pavite , i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti . … On (most na Žepi – primedba V.P.) je , tamo u Bosni , bleštao na suncu i sjao na mesečini , i (pragmatično , “aristotelovski“ – primedba V.P.) prebacivao preko sebe ljude i stoku . Malo-pomalo , iščeznu posve onaj krug razrovane zemlje i (haotično , nesimetrično – primedba V.P.) razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju ; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parčad skele i preostalu građu , a kiše spraše tragove klesarskog rada . Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most , ni most uz predeo . Gledan sa strane , njegov beo i (iznad svih pragmi ovog sveta – primedba V.P.) smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam , i iznenađivao putnika kao neobična misao (o jedinstvu dobrog , lepog i istinitog – primedba V.P.) , zalutala i (samo naizgled – primedba V.P.) uhvaćena u kršu i divljini .“
(Ivo Andrić , “Most na Žepi“)
Nije otac predavao samo đacima . U nizu predavanja namenjenih najširoj publici , na Radničkom univerzitetu u Doboju , održao je otac 24. IV 1959. predavanje : “Bosna u delima njenih pisaca između dva rata , Isak Samokovlija i Hasan Kikić” .
Nekoliko godina pre toga , 1955. , u tekstu “Isak Samokovlija”, Ivo Andrić je zabeležio sledeće : “O Isaku Samokovliji kao pripovedaču ne treba ovde naročito govoriti . Njegovo pripovedačko delo , jasno i jednostavno, i živo i lepo , govoriće čitaocu samo za sebe i o sebi . Ograničiću se samo na to da kažem nekoliko reči o sredini iz koje je ponikao ovaj bosanski pisac jevrejskog porekla , slikar života bosanskih Jevreja sefarda i njihovih naravi . …
Da bi se održali pod takvim uslovima (u Bosni pod turskom upravom – primedba V.P.) , ovi (iz Španije u XVI veku – primedba V.P.) dobegli Jevreji morali su da se dovijaju i povijaju još više i još teže nego što je to morala da čini hrišćanska raja . Sabijeni u Veliku Avliju (posestrimu Proklete avlije – primedba V.P.) , opkoljeni predrasudama i praznovericama svojih sugrađana ostalih vera, pritisnuti i eksploatisani od strane vladajuće osmanlijske kaste
, oni su se i po nuždi i po nagonu samoodbrane zatvarali u sebe i zaziđivali iza sopstvenih jevrejskih i španskih tradicija , verovanja i predrasuda , kao iza bedema . … Za poslednjih pedeset godina oni su dali niz intelektualnih , kulturnih , pa i naučnih radnika i umetnika . Svakako da prvo mesto među njima zauzima harmonični i duboko čovečni Isak Samokovlija , jedan od najboljih pisaca što ih je Bosna i Hercegovina našoj književnosti dala .”
U svom predavanju , otac do opštih crta poetike međuratne bosanske književnosti , koje neizrečeno ali nesumnjivo podsećaju na poetiku de Sike i italijanskog neorealističkog filma nakon drugog svetskog rata , on stiže, studirajući međuodnose , od suprotstavljenosti preko komplementiranja do jedinstvenosti , naizgled ne posebno značajnih “malih“ pisaca “malih ljudskih sudbina“ sa “maličkom sreće“. Kada je reč o Samokovliji , kao jednom od komplemenata , otac ga , takođe , prepoznaje kao “slikara života bosanskih Jevreja”, ali analizom on ukazuje da su ove slike mnogo složenije i , implicitno , mnogo bliskije hijerarhizovanom konceptu slika u Platonovoj filozofiji nego što se to uobičajeno (uključujući i Andrića) misli . (Uopšte , kako ističe Hajzenberg , : “Onaj ko razmišlja o Platonovoj filozofiji zna da svet određuju slike.” (Verner Hajzenberg , “Fizika i metafizika”
(originalni naslov : “Der Teil und das Ganze” - “Deo i celina”) (Nolit , Beograd , 1972.) , str. 365.) ) To najbolje ilustruje sledeći fragment predavanja :
“Ovo je treće predavanje iz programa radničkog univerziteta . Tražilo se da ovim ciklusom predavanje obuhvati život Bosne . Trebalo je pokazati kako je život čoveka Bosne transponovan u književnim delima najmarkantnijih predstavnika književnih stvaralaca iz Bosne . Sasvim je razumljivo da je među njima bilo i boljih i velikih i većih te je izbor o kome da se govori uvek stvar ukusa i poznavanja građe . Zato nije čudno što je Ivi Andriću bilo posvećeno posebno predavanje a moglo bi biti toliko predavanja koliko je bilo strana u napisu o njemu . Ne treba da začudi takođe ni to što uzimamo slobodu da danas govorimo o dva pisca : o Isaku Samokovliji i Hasanu Kikiću . Ne bi trebalo , kažem , već i zbog toga što je ovaj rad lišen pretenzije da se da vrednost književnog dela svakog od njih .
Teško je da bi se šta od onog što književno delo čini delom , umetničkim ostvarenjem , moglo naći da je zajedničko u ova dva književnika : jezik , likovi , umetničke slike , temperamenat , tema , njeno osvetljavanje , problematika , razjašnjenje njeno , s tim u najširem značenju . Rečju : sve bitnosti su različite . Najmanji zajednički činitelj je za njih : čovek Bosne . A to ne znači , ili barem ne mora da znači , kad je reč o umetnosti , mnogo . To retko kad nešto znači . Jer tu je uvek važno i ono “šta“ i “o čemu“ se piše .
Isak Samokovlija , pripovedač , topao i mek , pesnički talent , lirik u duši , satkao je svoje delo od niti ljubavi prema životu . Ona je , ta ljubav , iskonska snaga što daje smisao životu , to određuje suštinu lepote ovaploćene u izbornom “maličku sreće“ . Hasan Kikić nije to , nije takav . Realan do krajnjih konsekvenci , pomalo folkloran , Kikić je tvrđi , elementarniji , prodorniji . Pa ipak , to nikako ne znači da je u većoj meri realan od Samokovlije . Stoji da je Samokovlija književniji a Kikić svesno idejniji , bolje reći tendenciozniji . Meni se čini da je to ponegde išlo na štetu umetničke istine . “Bukve“ na primer . To sve samo ukazuje , kao i neke druge odlike stila , vrednost Kikićevog dela , ali ih ne potire . Vrednost postoji . I to nesumnjiva : neretko i ne samo osrednja .
Jevrejski živalj Bosne , zatvoren u sebe , egzotičan kao literarna tema , krio je , kao predmet literanog interesovanja u sebi mnoge zamke za pisca . Egzotičnost prastarih običaja pre svega . Fatalizam , onaj orjentalni . Sve je to potencijalno moglo da rodi jednu kvazi-liriku onog dela duše što je spreman da primi čudno , nepoznato , nesaznatljivo . Jer , i kod Andrića smo našli da je nesaznato protumačeno kao nesaznatljivo . Kod pisca čije je vaspitanje “lako senčio fatalizam“ – prema rečima jednog kritičara i poznavaoca Andrićevog dela (Petra Džadžića – primedba V.P.) . Kod Samokovlije je sve od ovog sveta , realno , domerljivo , dostupno , saznatljivo . No ipak iznutra , iz sebe , tragično . Tragika koja sama po sebi i može biti individualna , u individualnosti . A pojedinac , individuum , njegova sreća , lična sreća jedinke , je glavna preokupacija Samokovlije – pripovedača , glavni predmet literarnog interesovanja Samokovlije - pisca , umetnika . Po tome i po još koječemu , je on najbliži Bori Stankoviću . Možda ne onako patetičan . Ali da ga uzbuđuju čežnje za ostvarivanjem lične sreće , to stoji .
Da li ostvaruje Samokovlija ličnu sreću ? Već ono što je napred rečeno odgovara na ovo pitanje . Njegove ličnosti nisu zadovoljne , one traže sreću , ali ostvaruju samo nešto sreće , što upravo i nije sreća . Više uteha .
A to malo , taj “maličak sreće“ uvek im daruje pisac . Izlazi kao kompenzacija , obeštećenje za neostvarenu sreću .
Samo , suština pojma “lične sreće“ nije zasvagda data . Ljuska ostaje , a suština se menja u zavisnosti od shvatanja piščevog .U toj njenoj funkcionalnosti i leži njena draž , a i lavirint literarnog istraživanja . Time je i određena razlika između Samokovlije i Stankovića kad smo već uzeli ovu paralelu .
Nisam siguran da će biti najsveobuhvatnija ako ustvrdim da se “lična sreća“ određuje kod Isaka Samokovlije pojmovima socijalne stabilnosti , sigurnijeg položaja i ostvarenjem intimnih želja , stvaranjem života produžavanjem u generacijama . Pođimo odatle . Nema sumnje da je to duboko humano . Ako je ono prvo etički problem , ovo drugo je duboko lični , intiman . Ovo su kod Isaka Samokovlije i dve velike teme njegovog dela : ljubav i priroda . Upravo , ljubav je stalna temperatura njegove književnosti . U predratnim pripovetkama sigurno . Sigurno kažem zato što je pisac u posleratnim pripovetkama revidirao svoje stavove “preispitivao se“ .
Mali čovek Isaka Samokovlije je moralno beskompromisan . Tu svoju snagu ispoljava uvek u jednom trenutku dramatske napetosti , koji je u pripoveci skoro redovno i kulminacija kompozicije . Tu pobunu mali čovek Isaka Samokovlije ispoljava u trenutku koji je sudbonosan za njegov život . Ta pobuna uvek odlaže ostvarenje sreće na nedogledano dalje . U tom trenutku se zapravo ruši svi izgledi na mogućnost ostvarenja sigurnijeg položaja i stabilnosti . I za njega se ništa ne menja . Čovek i dalje ostaje u kao i do tada nezavidnom položaju . To je bio otvoren samo ventil sigurnosni koji je kraj uva učinio : fić-fić , a ne u meso : dum-dum . Jer i posle toga sreća je nepovratno izmakla . Ali čitalac ne ostaje posle svega toga hladan , nedodirnut . Te sudbine se duboko urezuju u nas . Ovo sa svoje strane govori o sugestivnosti Samokovlijinog teksta . Evo jednog odlomka iz pripovetke “Nosač Samuel“ .
“Ako Vam je po volji , uzmite Saruču ovako golu i bosu i bez učkura na gaćama , a mjesto dukata dobićete matrak . “ To je rekao riđi Jakov Samuelu . Samuel koji je maštao o ono nešto novca koje će dobiti uz ženu i kojim će započeti srećniji , sigurniji život , poneo se ovako : “ Ustao je brzo i sav drhćući rekao je : Simha vratite mu kesu ! Samuelu je bila udarila krv u glavu . Mračilo mu se pred očima . Ponovio je : - Simha vratite mu pare ! Ne trebaju meni dukati ! … - Neću da uzmem – odriješio je Samuel odjednom jezik . Vikao je : - Neću da uzmem , ne trebaju mi takve pare . Ne uzimam ja Saruču zbog para . Živjeću ja i bez njih . Uzeću Saruču i golu i bosu . Živjeću ja i bez njihovih dukata . …. – Jest , živjeću , živjeću ! okrenuo se Samuel prema njemu . – Živjeću ! – Pružio se po stolu , dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa .“
Slika je dovoljno jasna (, preciznije sada postaje dovoljno jasno koliko je ona platonski kompleksna - primedba V.P.) . Pokazuje da se Samokovlija nije zadržao na spoljnom opisu nego da je svojom sugestivnom reči ušao u psihologiju duha . Znači li ova slika reč osude društva . I jedan realistički presek stanja u društvu . Dakle , Isak Samokovlija ne samo da uspešno fabulira nego može da slika i atmosferu . A ova nije svetla .“
Na Radničkom univerzitetu u Doboju u to vreme predavanja na najrazličitije teme držali su mnoge značajne ličnosti , među njime , naravno, i književnici . Jedne jeseni je u Doboju , kroz koji ga je vodio , pokazivao mu ga i tumačio Milan Andrić , nekoliko dana boravio i Ivo Andrić . Večeri su bile prohladne i , kako je Milan kasnije pričao ocu , Ivo Andrić se žalio na jezu i studen i zagrtao se mantilom u sali hotela .
“Desi se da se probudim ,
od noćna bliza neba plava ,
i stavim ruku na srce
što kuca jako .
I da se tad u mislima zanesem ,
i osetim polako , polako :
da je mladost prošla ,
pa se stresem .“
Miloš Crnjanski , “Prva jeza“
Na Milanovo pitanje : “Da li je Vaš Musatafa Madžar stvarna istorijska ličnost iz Doboja ? “ , Ivo je odgovorio : “Ne znam . Prolazeći jednom ovuda pokraj mosta na Bosni spazio sam predeo koji mi se učinio zgodnim za takav literarni lik.“ Slično , kratko i jednostavno , nimalo sličan Andriću piscu koji svoje reči i misli vrlo kompleksno strukturira i hijerarhizuje a delo prožima idejom , odgovarao je slavni pisac i publici nakon predavanja o svom književnom delu koje je tih dana održao na Radničkom univerzitetu u Doboju . Dobrim delom predavanja su se odnosila na “Prokletu avliju“ .
“To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata .
Otkako je sveta i veka postoje , i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju u svetu – dva brata-suparnika . Jedan od njih je stariji , mudriji , jači , bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće , čovek kom sve polazi za rukom , koji u svakom času zna šta treba a šta ne treba učiniti , šta se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe . Drugi je sušta protivnost njegova . Čovek kratka veka , zle sreće i pogrešnog prvog koraka , čovek čije težnje stalno idu mimo ono što treba i iznad onog što se može . On u sukobu sa starijim bratom , a sukob je neminovan , gubi unapred bitku . “ (Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ )
Dobojlije su ga pitale o svemu , često varirajući na temu Mustafe Madžara , manje na temu njegovih čuvenih reči , reči krvnika koji se užasnuo i sebe i krvavog sveta : “Svijet (čovek – primedba V.P.) je pun gada .“ Još manje je ko mogao da primeti sličnost ove misli sa čuvenim monologom Karađoza iz “Proklete avlije“ : “Neka mi samo niko ne kaže za nekog : Nevin je . Samo to ne . Jer ovde nema nevinih . Niko ovde nije slučajno . Je li prešao prag ove Avlije , nije on nevin . Skrivio je nešto , pa ma to bilo u snu . Ako ništa drugo , majka mu je , kad ga je nosila , pomislila nešto rđavo. … Ja ljude znam , krivi su svi , samo nije svakom pisano da ovde hleb jede .“ . Ova sličnost je dopirala ocu iz podsvesti , ali nije imao volje da je izgovori , preformuliše u pitanje . “Prokleta avlija“ njegovog Golog otoka transformisala se u paskalovski kosmički fatum .
“ Kažem tamnica , a mislim – tamnice . Jer je u tih nekoliko decenija koliko sužnjeva
i tamničara , koliko logora koncentracionih i dekoncentracionih , koliko deportovanih , koliko apsana , ukletih i prokletih ! Mnogo je tamnica proteklo za ovo veme svetom i mnogo sveta za to vreme Andrićem , dok se obavljala čudesna hemija sazrevanja njegovog dela .”
(Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ “, predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.18.)
“Gori a crn ,
Izgara hladan .
Hemija njegovog plamena
Miriše .
Ne vidi se .
Oko , oko !
Plamen rimuje talase gibanja .
Trag ostaje iza koračanja . “
Dušan Panković , “Ugarak“(1962.-1963.)
“Sve je već bilo tako u “Ex pontu“ , u toj stvarnoj , “svojoj“ tamnici iz koje je mladić vapio , kleo i blagosiljao svet , da bi se ponovilo u “Prokletoj avliji“ , oktavom dublje , složenije , sudbonosnije , u tamnici dalekoj i tuđoj , čiji će Andrić biti samo svedok , namerno gotovo izbrisan , nevidljiv – mladić na prozoru osenčen mišlju o smrti . Prešao je Andrić za to vreme taj korak od sedam milja iskustva i tajni , dok je došao od usamljenog vapaja čoveka do tamnog glasa sudbine . Tako je sazrevalo njegovo delo , sve više mirno , sve neumitnije , sve više izvan ljudi , a sve dublje u njima . Kao da to sudbina sama nešto svoje priča . Nekako je to kao da se , sve ono što Andrić pripoveda , samo čita iz fildžana zlehude postojbine ovog Poluostrva , čijim se grebenom dele vode i vetrovi , dolinama vere i običaji , a putevi ukrštaju i uvek otvaraju sili koja i dođe i ode sa tog druma , hana i “groblja raznih gospodarenja i civilizacija “ . Sa samog dna toga poluostrva , iz davne tamnice jednog nestalog carstva , izneo je Andrić na svetlost velikog dana svoju priču o Prokletoj avliji . O svim prokletim avlijama sveta i o suvom zlatu surove , meke , tople i grešne duše ljudske .“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ “, predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968.) , str.18.)
“Titraju atomi beznađa
večnosti .
Pucketaju šumovi besmisla
prolaznosti .
Glava u blistavom plavetnilu
budućnosti .
Plavi kamen poplavljen u
plavo .
Raširene ruke glasa
zarabljaju
prostore
i vreme .
Pesmo , u tebi sam što nisam ;
u tebi sam i kad
- ne budem .
Titraju atomi beznađa
večnosti …
vrcaju šumovi besmisla
prolaznosti . “
Dušan Panković , “Orfej“(1962.-1963.)
Pred kraj dijaloga Andrića i publike otac je piscu postavio sledeće pitanje (razume se da sa ove vremenske distance pitanje i odgovor mogu biti preneseni verno samo u opštim intencijama , a ne u detaljima sadržine i forme). “U “Travničkoj hronici“ pominjete izuzetno negativnu impresiju stranih konzula melodijama bosanskih pesama . Francuski konzul Davil beleži : “Slušao sam kad ovaj narod peva i video sam da i u pesmu unosi istu onu divljinu i nezdravi bes kao i u svaku drugu funkciju svoga duha ili svoga fizikuma . Čitao sam u putopisu jednog Francuza … da njihovo pevanje liči više na pasje zavijanje … ja nalazim da je u pasjem zavijanju daleko manje zloće i okorelosti srca nego u pevanju ovih ljudi kad su pijani ili prosto poneseni svojim besom . … I došao sam do zaključka da sve to nema nikakve veze sa muzikom ni sa pevanjem kakvo se čuje kod drugih naroda , nego da je to samo jedan način da izraze svoje skrovite strasti i zle prohteve kojima inače i pored sve svoje raspuštenosti ne mogu da daju izraza , jer sama priroda to ne dopušta. Govorio sam o tom i sa austrijskim generalnim konzulom . Pored sve svoje vojničke krutosti i on je osetio svu strahotu toga lelekanja … “Das ist ein Urjammer“ (“To je drevni iskonski jad“) , rekao je on . A ja sve mislim da se fon Miterer , kao i obično , vara precenjujući ovaj svet . To je , jednostavno , besnilo divljaka koji su izgubili naivnost. “
Kakofonija , najblaže rečeno . Uz opasku , da čak i “Ilijada“ počiva na “gnevu junaka zbog koga ahejce mnogi snađoše jadi“ , a da Njegoš , odnosno Vuk Mandušić kaže izričito (o Melčanima) : “Đe se gusle u kuću ne čuju , / tu je mrtva i kuća i ljudi” , takav stav se , dakako , može shvatiti kao posledica komplementarnosti kultura , koje će se jednom , ipak prožeti i ujediniti . Jer , kako dalje kažete : “Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo . A srešćemo se i razumeti svi , ma kuda sada išli i ma koliko lutali .“ Mene , međutim , zanima koliko tog Urjammera ima u kriku svakog čoveka bez obzira kom vremenu i kojoj kulturi pripada . Odnosno , koliko je taj Urjammer blizak ili dalek romantičarskom Weltschmertzu , svetskom bolu . “
Andrić nije odgovorio odmah , a u publici je zavladao muk . Veliki pisac je osetio kako se ovim pitanjem osvetljava ona tajna veza između njegovih ranih , zrelih i poznih godina i dela od “Ex ponta“ do “Proklete avlije“ . Slegnuo je ramenima . Potom je rekao : “Lakše bi bilo odgovoriti kad mladi ljudi ne bi ostrašćeno patili , a stari se manje stideli te mladalačke ostrašćenosti .“ To nije bio eksplicitni odgovor na pitanje , razrešenje problema . Ali , to je već bio Ivo Andrić , književnik i filozof zagledan i zamišljen nad životnim maticama i virovima .
U Doboju sam se i ja rodio . Otac i majka dugo nisu imali dece . A majka je na porođaju dobila teško iščašenje simfize (karličnog pojasa) . Kako ne bi ostala trajni invalid morala je u Beograd , u bolnicu , gde je u gipsanom koritu , provela skoro pola godine . Mene su , kao bebu , na smenu čuvale baba po majci , Emica , mamina starija sestra Julka i baba po ocu , Danica . Ali mi je samo otac pripremao hranu iz apoteke , odnosno kuvao veštačko mleko i sipao ga u flašicu sa cuclom po najstrožim pravilima higijene i hranio me ili davao detaljna uputstva (ženama koje su odgajile toliku decu!) kako da me hrane . Sećao se , valjda , svog starijeg brata , prvorođenog deda Zdravkovog sina , Vlade , koga je zla sudbina odnela s ovog sveta pre no što je dorastao do škole .
“SIMFONIJA
Sinu Vladanu
Blješti plavo ogledalo mora .
U zatonu
mir .
Plam sunčani pali nabrekle
damare
kamenja i bića .
Topla tišina razvejala niti ,
vreo miris draži sluzokožu
žala .
Splet oblaka mine …
Namreška se more .
Kamena gromada
sisa
plavi miris uspavane vode .
Pucketaju svici prozračnosti
plave ;
podne .
Opuštena tela kupača na žalu
predala se suncu .
Galeb se ubrizgo
u pučinu neba .
Karavan školja sakrio
daljinu .
(Oko – most misli za onu stranu .)
Gusto i masno preoru bonacu
delfini ;
mehurić sa dna -
vazduh pije
morska trava .
Lije , daždi iz neba
žar i plam .
Fatamorgana plete fantaziju
u mašti
Pana .
Raspinje me žeđ i glad -
prostora , zraka !
Opružim ruke ;
prsti se zabodu u
prozračnost
vode .
Kreščendo toka povuče
sinkope :
RIMA . “
Dušan Panković (1962.-1963.)
(Samo pažljivi čitalac mogao je da primeti kako se uz “simfoniju blještavila ogledala mora i sunčanog plama“ u pozadini pomalja i od nje nerazdvojiva , komplementarna “svakidašnja jadikovka i lelek golootočkog sebra“. )
Osim uobičajenih roditeljskih briga , moj otac je brinuo još jednu posebnu , uslovljenu njegovim golootočkim stradalništvom . Nalazio je , takoreći još u mom najranijem detinjstvu , neme načine da mi prenese misao o tome kako se valja kloniti svake politike . I ja sam je prihvatio . U svakom slučaju bar utoliko da ne čitam politikom obojenu literature niti idem na skupove posvećene takvoj literaturi . To je bio taj drugi razlog zbog kojeg sam se klonio književnih večeri na kojima se “slobodoumno i slobodnorečivo” raspravljalo o književnosti sa snažnim političkim akcentima .
U to vreme otac je pokušavao i da piše , uglavnom poeziju . Nešto od toga je i objavio u lokalnim dobojskim novinama , “Glasu komuna“ , ali je u velikim (beogradskim) časopisima ostajao na listi čekanja . Za moderniste nije bio suviše moderan , za realiste suviše neobično (moderno) racionalan , za građane - provincijalac . Jednom prilikom trebalo je da ga upoznaju sa vrlo uticajnom ličnošću , koja je na pruženu ruku i predstavljanje , hladno odgovorila : “Još jedno lice koje ću već sutra zaboraviti “ . Otac to nije shvatio kao uvredu ili poniženje . Za njega je to pre svega bio veliki nauk . Ali od tada više nije pisao .
“ali jednog dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
…
ja prihvatam veliku misao budućih poetika
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile :
…
ali :
hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj “
Branko Miljković , “Poeziju će svi pisati“
Nakon osam godina provedenih u Doboju , a za to vreme su se i političke prilike i garnitura u Inđiji promenile , konkurisao je za direktora tehničke škole , upravo izgrađene u Inđiji . Domaći , sremski političari , odnosno sive eminencije vlasti iz senke , opet ga nisu želeli . Nije im trebao čovek s golootočkim belegom . Ali novi predsednik opštine , inđijski Branko Pešić (koji je omogućio razvoj male privrede i ekonomskog procvata u inđijskoj opštini , varoš i pripadna sela asfaltirao , napravio bazen … ) , Ratko Cvetković , Srbijanac , imao je mudrosti i kuraži da kaže da on traži čoveka koji ume da radi a ne političara . (Bio je to čovek koji “nije odviše pirio u vrelu čorbu“ i koji je , kako mi je kasnije pričao dobar Ratkov i očev drug , profesor srpskog jezika i književnosti u gimnaziji , Radmil Đurđević , osobito voleo narodnu poslovicu : “ko se vrabaca boji , taj žito nek ne seje“ . Kroz tu poslovicu simetrično su prosijavali i njegovo profesionalno obrazovanje agronoma i njegova strast prema racionalnom bavljenju politikom .) To je prevagnulo . Avaj , Ratko Cvetković , čovek koji je Inđiji učinio toliko dobra bio je na kraju , u jeku Titove kampanje protiv menadžerstva i tehnokratije u samopravnom društvu , prinuđen , uz opake prozivke i podmetanja , da se povuče iz političkog života .
A otac je zaista umeo da radi i radio je predano kao da je u polju ili njivi . I da misli , nekom svojom neobičnom mudrošću . I da iznenadi nekom neobičnom opaskom , ne radi fasciniranja prostote nego radi ukazivanja da dosezanje do više spoznaje ponekad zahteva odustupanja od tradicionalne pragmatike .Recimo o Diznijevim strip-junacima , Paji Patku i Miki Mišu , kao najlepšim metaforama (patnji i radosti života) malog čoveka . Toga su se njegovi učenici s radošću i dugo sećali Nekoliko godina kasnije , zajedno s gradonačelnikom , otac je inicirao podizanje nove srednje škole u Inđiji , gimnazije , u kojoj je , kada je izgrađena , postao i bio i profesor i direktor . Tih “varljivih leta” i vremena , u kojima je bilo “realno tražiti nemoguće” , priseća se nekadašnji očev učenik i gimnazijalac , vrstan umetnički fotograf , Inđijac starosedelac koji sada živi na Novom Zelandu , Voja Božić :
“ Trebali smo da pročitamo “Srpsku trilogiju” za lektiru . Tri knjige imaju oko 600 stranica i ko će to čitati . Tih dana dobio sam od Miodraga Ignjatovića - Soleta “Na zapadu ništa novo” od E.M.Remarka . Slistim ja to i naravno za lektiru nije bilo vremena . Kaže mi Nikica Banić (rodom iz sela Brgud , opština Benkovac , Dalmatinac – primedba V.P.) : “Pročitaj prvih sto strana “Trilogije” od početka i jedno 150 s kraja . Pročitaj šta kaže Gligorić i proći ćeš .” Uf . Mi smo pisali za lektiru kao male eseje . Napišem ja list i po . “Ko će da nam kaže nešto “Srpskoj trilogiji” , pita diša . Neki dižu ruke , ja se zavuko u mišiju rupu . Valjda neće baš mene . “Božiću” , kaže profa . “Pročitaj .” Pročitam ja . List i po , velika slova . Kratko nešto a ? Promucam tu nešto i krenemo u analizu . Banić daje rukama signale da dobro idem . Spominjem Gligorića (Velibor Gligorić , “Pregled jugoslovenske književnosti”) i krenem sa nekim poređenjem “Srpske trilogije” i “Na zapadu ništa novo” . “Dobro , ko će da nastavi , sedi Vojo .” Borba crnaca u tunelu , što kaže naš diša kad se niko ne javlja . Javi se Sole . Ne slaže se on baš sa mnom ali se i on dohvati “Na zapadu ništa novog” i krene . “Sedi Ignjatoviću , dobro je .” Nastavi profa sa par reči , i opet pitanje , ko je sledeći . Nigde nikog da se javi . Ja već vido sebe sa kecom pa ko velim daj da se spase što se spasti može . Dobijem reč i nastavim sa “Na zapadu ništa novo” i “Srpskom trilogijom” . “Sedi Vojo .” Nastavi profa , pa ponovo Sole , pa ja i tako skoro ceo čas . Dobio sam četvorku . Sole pet . Tada sam mislio da sam prevario profu . Četvorka , a nisam pročitao lektiru . A danas sam svestan da je profa to ukapirao i sigurno je da smo mu se dopali nas dvojica , Sole i ja , koji smo kao mladi vuci , napadali Remarka pa Stevana Jakovljevića . Profa je uvek cenio lični stav uz obrazloženje . Morali smo da ga ubedimo u ono iza čega smo stajali . Soletu i meni su se sviđale dve suprotne stvari i branili smo svoje stavove . Mislim da su naše odbrane donele ocene a da je lektira bila u drugom planu . Razmišljali smo a na to nas je terao profa .“
(Otac Miodraga Ignjatovića - Soleta , Soko Ignjatović , rodom Srbijanac , negde od Pirota , držao je čuvenu kafanu “Kasina” , koju su ljudi , po imenu vlasnika , uglavnom zvali “Soko” ili “Sokolana” , u samom centru Inđije . Ona je za varoš imala isti onaj značaj kakav su za Beograd imale slavne skadarlijske kafane , “Tri šešira” recimo . U njoj su se okupljali najduhovitiji inđijski “boemi” , raznih sorti i svojti . Razlikovali su se samo po tri stvari . Jedni su navijali za “Partizan” , drugi za “Zvezdu” , a treći (doseljenici iz Dalmacije) – za “Hajduk” . Prava pravcata “srpska trilogija” . Među njenim stalnim gostima bili su : Paja Savić – Pitoja , komercijalista , Inđinčan ; Đura Denić , zidar - “naučnik” (jer je naučavao zidarski zanat u Splitu) , sa još tri-četri svoja zemljaka Dalmatinca ; Steva Radovanović – Žuja (Kundak) , nastavnik predvojničke obuke i strastveni pecaroš , sitan ali dinamitan , rodom iz Sasa ; Raša Mavrenski , kolos od čoveka , nastavnik srpskog jezika , rodom iz Zrenjanina , tj. Bečkereka ; Pera Atanacković , ekonomist , Inđinčan ; Radiša Popović , stolar , s Ljukova ; Radišin pajtaš Bora Bućan , varilac , doseljenik iz Bosne , s Grmeča ; Aca Stokić – Brlja , opštinski činovnik , iz Buđanovaca ; Paja Miljković – Krompir , opštinski činovnik , rodom iz Grgetega ; Svetozar Atanacković – Toza , rendgenološki tehničar , starinom Inđinčanin ; Žikica Filipović , trgovac , rodom iz Sasa ; Sava Konjević , seljak , rodom iz Sasa . Posebno mesto zauzimao jedan od najuglednijih i najneobičnijih profesora inđijske gimnazije svih vremena , profesor matematike – i sajdžija , obaška , koji je najteže matematičke zadatke zapisivao , “da se nađu” , po kutijama svojih zidnih satova– Milan Adžić – Adža , rodom iz Loznice . Umeo je dobro da potrefi ljudsku narav i da sastavi svakojake skaske . “Skreće Sasan autom na raskrsnici levo , a daje žmigavac u desno” , umeo je često da priča Adža - “pa upadne u kanal . Dođu ljudi da ga izvuku pa ga pitaju što je tako opanačke (naopačke) signaliso , a on im kaže : “Što svi moraju znati kud ja idem!” ” Voleo je i često opričavao (“opričavati“ je njegov originalni neologizam) profesor Adžić još jednu istinitu anegdotu o Sasanima . “Šta Sokratova odbrana , Saska odbrana – to je ono što deca treba da uče po školama .“ – otpočinjao bi on i nastavljao , kao da formuliše matematički zadatak - “Sretnu se na šoru Sasanin A i Sasanin B , zakače i posvađaju , a A ćuši B . Gledao sve to Sasanin C , pa kaže A : “Ded udari B još jedared , pa ćeš imati posla sa mnom!“ . A na to ponovo udari B još jače . “Ded još jedared , ako smeš!“ C ponovi A , a bijeni B zakuka : “Fala ti C , nemoj me više braniti . Brani tako sad malko A .“ “ U legendarnu “Sokolanu” nekoliko puta je navraćao i slavni beogradskli glumac Pavle Vujisić , sličan , po stasu , Radiši Popoviću , ko jaje jajetu . Sede njih dvojica. celo veče i piju , ćutke . Pred fajront veli Paja Vujisić Radiši : “Pito bih te nešto važno . Pravo da mi kažeš .” “Pitaj”, odgovara mu Radiša smireno . “Leba ti , gde kupuješ košulje ? Ja nigde ne mogu da nađem .”)
Odmah nakon čuvenog Titovog “pisma“otac je dao ostavku i iz gimnazije prešao da radi u biblioteku . Na sreću po njegovo stavaralaštvo .
Narednih decenija , nastavljajući putem dr. Georgija Mihailovića , pisca kapitalnog dela , “Srpska bibliografija XVIII veka” (Narodna biblioteka SR Srbije , Beograd , 1964.) , lekara koji je iznad svega voleo stare knjige i opersku muziku (drugujući s Fjodorom Šaljapinom) , otac je dao značajne naučne doprinose srpskoj bibliografiji . Njegova knjiga “Srpske bibliografije 1766 - 1850” (Narodna biblioteka Srbije – Biblioteka Matice srpske , Beograd – Novi Sad , 1982.) , zapažena je kako kod nas tako i u svetu (Rusija , Nemačka) . Podršku i pomoć , kakvu je dok je radio u prosveti imao od Ratka Cvetkovića , pri izradi “Srpskih bibliografija” otac je imao od vrsnog Matičinog bibliotekara i bibliografa Laze Čurčića . On je mnogim “uštogljenim filistrima” koji su se rogušili i na samo pominjanje kvalifikativa “bivši IB-ovac” objašnjavao da su očevi napori itekako vredni pažnje . Njegova lepa reč i preporuka otškrinula je ocu mnoga gvozdena vrata . I Čurčić je , poput Ratka Cvetkovića , pred kraj radnog veka doživeo teško razočaranje . Nije se uplitao u politiku . Bio je , prosto , dobar čovek i veliki stručnjak u svom poslu . A to zapada za oko i smeta , do bola , zlom i naopakom svetu . “Svet je ovaj tiran tiraninu , a kamo li duši blagorodnoj .“ Napustio je Maticu i nekoliko preostalih godina do penzionisanja , već star i načetog zdravlja anginom pectoris , svakodnevno putovao vozom od Novog Sada (u kom je živeo) do Beograda (gde se zaposlio u Narodnoj biblioteci SR Srbije) , i nazad . Po penzionisanju se vratio u rodni Titel .
O ovoj očevoj knjizi E.L.Nemirovski beleži da : “ rad Dušana Pankovića produžava tradiciju sastavljanja kapitalnih bibliografskih radova … (i – primedba V.P.) prvi ispunjava ozbiljni nedostatak (belinu na hartiji , u doslovnom prevodu – primedba V.P.) u srpskoj bibliografskoj literaturi .“ (E.L.Nemirovski , “Novi trud po istorii serbskoj bibliografii“ , Sovetskaja bibliografija , No. 3. , (1984.) , str. 93.-94.) (Valja spomenuti da je otac ustrajao protiv “prijateljskih“ saveta da iz svog predgovora u knjizi izbaci datum predaje rukopisa u štampu , 30. avgust 1977. . Želeo je da se , makar i tako , zna da je na čitaoce (one koji će ga razumeti) čekao čitavih pet godina .)
Desilo se , jednom retkom prilikom , da je na predavanju Milorada Pavića na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu prisustvovao dosta mali broj studenata s kojima se slavni profesor , naučnik i književnik , upustio u slobodniju konverzaciju . “Odakle ste vi ?” – upitao je jednu studentkinju , a kada mu je ona odgovorila da je iz Inđije , Pavić je bio veoma prijatno iznenađen . “Odlično ,” – rekao je - “onda vi mora da znate Dušana Pankovića i njegove “Srpske bibliografije” . To je zaista vredno delo . I ja bih voleo da upoznam gospodina Pankovića .”
I ugled u zavičaju mu je , zbog knjige , naglo skočio .
“Iz okolnih sela povrve svet da vidi most . Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se , žaleći što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi .
- Valja rodit vezira ! – odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi , koja je bila prava i oštrih bridova , kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena .“
Ivo Andrić , “Most na Žepi“
Pa opet , naravno , nisu prestajale policijske i “prijateljske“ provere : piše li on to u svojoj kancelariji memoare sa Golog otoka ; ko mu tu dolazi u posete i o čemu razgovaraju ; na koje književne večeri u biblioteci on dolazi i šta pita , itd. . Morao je samo zbog toga , da ne dođe na književno veče posvećeno “Petrijinom Vencu “ Dragoslava Mihajlovića koga je lično poznavao . Ovo delo , naravno , nema nikakve veze sa politikom , ali je Mihajlović , naravno , bio golootočanin . Umalo da veče bude otkazano . Iz nekog razloga ipak nije . Pa ipak , Dragoslav Mihailović i otac , “ti što su imali da paze da im se te “procvetale tikve“ o glavu ne polupaju“ , književno su se susreli . U svojoj knjizi “Goli otok“ (BIGZ-SKZ , Beograd , 1995.) , Mihailović u knjizi drugoj na str. 425. opisuje očevo otpuštanje iz službe nakon Titovog “pisma“ , a u knjizi trećoj , na str. 437.- 444. , publikuje dva pisma sećanja o Golom otoku koje mu je otac uputio 1991. .
Zbog toga , eto , i ja , sin jednog golootočanina , za moje i njegovo dobro , nisam prisustvovao književnim večerima na kojima se debatovalo o politici . Sigurnost nije samo u ćutanju , nego i u odsustvovanju . Ali ponekad ni jedno ni drugo nisu dovoljni .
3. Razgovori s trojicom . Džadžićem , Mihizom , Antonijem Isakovićem
Dakle , da se vratim na sam početak ove priče , na književnoj večeri u Inđiji trebalo je da gostuje Antonije Isaković , sa svojim novim romanom čija je sadržina bila Titov život . Na polovini poslednje decenije dvadesetog veka u Srbiji ovakva tema romana se više nije smatrala političkom već istorijskom . Isakovićev kritički , bezmalo groteskni prikaz portreta donedavnog vladaoca (sa svim karakteristikama hedoniste) , mogao se smatrati bezmalo opšte prihvaćenim . Težište političkih sukoba pomerilo se u sasvim drugu stranu . Nije se , međutim , pisac mogao optužiti za zakasnelu reakciju i povlađivanje ukusu publike .
Ranije prosto fizički nije stigao da o tome piše . Jer tek neki istorijski “tren“ ranije pisao je hrabro i etično , bez straha po ličnu sudbinu kada su takvi strahovi bili sasvim opravdani , o užasima sudbina stradalnika sa Golog otoka . I tada je držao književno veče u Inđiji . Otac , razume se , nije prisustvovao ovoj književnoj večeri o “Trenu 2“ , ali je Isakovićevu knjigu među prvima pročitao . Sada je iščitao i knjigu o Titu iako i dalje nije nameravao da ode na književno veče .
Ni mene , naravno , uz svo poštovanje Isakovićevog stvaralaštva , književno veče datog sadržaja nije zanimalo . Pa ipak svega par rečenica koje je otac izgovorio za ručkom nateralo me je da izmenim odluku . Otišao sam , dakle, uveče do biblioteke .
Čekajući da književno veče otpočne , sedeći među publikom koja je ispunila biblioteku do poslednjeg mesta , prisetio sam se jedne ranije književne diskusije u političkoj atmosferi .
U bloku tekstova “Umetnost i nauka“ estetičara Milana Damnjanovića , pripovedača Davida Albaharija , fizičara Petra Grujića i pesnika-signaliste Miroljuba Todorovića , objavio sam , najpre na Trećem programu Radio-Beograda (3.V 1991.,u 21h 10’) , a potom i u novosadskom književnom časopisu “Polja“ (broj 386.-387. , april-maj 1991. , str.161.) tekst “Ivo Andrić i Nils Bor , susreti Ive Andrića sa kvantnim fizičarima“ . (Od ovog teksta kasnije je nastala obimna knjiga , “Ivo Andrić i Nils Bor , kvatna teorija i teorija i istorija umetnosti“ (Svetovi , Novi Sad , 1995.) .) Radilo se o neobičnoj mozaičkoj konstrukciji koja je sadržala fragmente iz potpuno nezavisno nastalih napisa slavnih književnika i kritičara (Ive Andrića , Petra Džadžića , Borislava Mihajlovića – Mihiza , …) odnosno velikih fizičara (Nilsa Bora , Vernera Hajzenberga , Alberta Ajnštajna , Ričarda Fajnmana , … ) . Ali onako kako su bili složeni u celinu fragmenti su se sasvim objektivno i uverljivo mogli doživeti kao dijaloška diskusija Platonove (Sokratove) i forme i sadržine . Već i za moto izabrane Mihizove reči: “Susreti! Napisaće možda neko jednog dana knjigu ili esej o susretima ljudi kod Ive Andrića“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.11.) , svedočile su tome u prilog . Bio je to most (tipično Andrićev arhetip mosta , na Drini , odnosno Žepi) između obale moderne nauke i moderne književnosti sa svim stepenima njegove izgradnje , od najnižeg sa prividnim oštrim suprotnostima , preko međustadijuma međusobnog komplementiranja , do najvišeg stepena međusobne simetrične usaglašenosti i ujedinjenja . Kao kratka ilustracija može se navesti koncentracija fragmenata oko motiva iz Andrićeve “Proklete avlije“ , zatvora na međi dva sveta , sa upravnikom koje se jednako mogao smatrati i zatvorenikom a koji je nosio nadimak Karađoz , ime lika iz turskog pozorišta lutaka i senki koje se , a Andrić je nema sumnje to video , moglo dovesti u analogiju sa Platonovom alegorijom o pećini . (Detaljniju studiju o paralelama između Andrićevih kniževno-filozofskih arhetipova i Platonove alegorije o pećini objavio sam kasnije , u dobojskom časopisu “Značenja“, broj 32.-33. , (decembar 1998. ) , str. 111. .)
O ovom tekstu dugo i u više navrata razgovarao sam telefonom sa Petrom Džadžićem . Njegovi utisci , izraženi uvek smirenim tonom i ljubaznim glasom , bili su više nego povoljni . Sugerisao mi je da među Andrićeve pripovetke u engleskom prevodu , koje sam , uz moj tekst u “Poljima“ i skicu buduće knjige nameravao da pošaljem (i kasnije zaista i poslao poznatim svetskim fizičarima ) Džonu Vileru (koji je zajedno sa Nilsom Borom objasnio nuklearnu fisiju , uveo termin “crna rupa“ i usmerio svog studenta Bekenštajna ka rešenju problema entropije crne rupe , i , najzad , eksperimentima “zakasnelog izbora“ ukazivao na svu neobičnost kvantne mehanike) , Age Boru (nuklearnom teoretičaru - Nobelovcu , sinu Nilsa Bora) , … , uvrstim npr. “Žeđ“ ili “Smrt u Sinanovoj tekiji“ .
Razmišljao sam da o tekstu u “Poljima“ razgovaram i sa drugim književnicima i kniževnim kritičarima , posebno sa Borislavom Mihajlovićem – Mihizom (koga je neobaveštena javnost , uključujući svojevremeno i samog Tita , često brkala sa Dragoslavom Mihailovićem) čije se paradigmatično tumačenje “Proklete avlije“ sasvim uklapalo u bazične koncepte savremene fizike . Pa ipak , ovde je postojala , ili bar mogla postojati , izvesna neknjiževna prepreka . Bilo je to vreme burnih previranja koji su uvodili u užasne međunacionalne sukobe na tlu bivše , Titove , SFRJ . A i među samim Srbima došlo je opet do ozbiljnih političkih razmimolilaženja i trvenja koja su kulminirala velikim martovskim opozicionim protestom i demonstracijama na beogradskom Trgu republike u kojem je Mihiz , dotle uglavnom izvan političke matice , imao jednu od najprominentnijih uloga , rekavši , da parafraziram “Prokletu avliju“ , konačno i glasno poput Ćamila (sa alter-egom u Džem sultanu) , “ono o čemu mudar i miran čovek čak i ne razmišlja” . Potom se povukao sa javne scene . Razmišljao sam , dakle , kako može reagovati jedan vispreni čovek u političkom procepu kada ga telefonom , sigurno prisluškivanim , pozove jedan dotad nepoznati glas čoveka koji ako i nije provokator a ono jeste “još jedno lice koje ću već sutra zaboraviti “ . Za sebe nisam preterano brinuo . I dalje se nisam bavio politikom , a čak ni informbiro više nije bio u fokusu aktuelnih političkih zbivanja . Nakon nekoliko meseci jednostavno sam spakovao jedan primerak “Polja“ i uz kratko pismo ga poslao na Mihizovu adresu . Potom sam sačekao još nekoliko nedelja , a onda sam pozvao Mihiza telefonom . Kroz slušalicu mi je dogovorio jedan tihi , malo piskavi , nesigurni glas . Početak , dakle, nije bio ni malo obećavajući . Ali već posle prvih rečenica , mog predstavljanja i navođenja razloga za telefonski razgovor situacija se u potpunosti promenila . Mihizov glas je ojačao , postao kontinualniji i sigurniji , prosto je zasvetleo nekom neobičnom prijatnom toplinom , “kao kamen koji je po ceo letnji dan upijao sunčevu toplinu i koji je u prohladno predvečerje predaje naslonjenom umornom putniku“ . I tok razgovora bio je atipičan . Čovek sa kojim sam razgovarao nije bio legendarni , kratki , brzi , impresivni , impulsivni , isključivi i ponekad cinični Mihiz . Pre je to bio čovek koji strpljivo sluša i pažljivo pomaže sagovorniku da dođe do prave reči i misli . I , što je možda najvažnije , taj svečani ton , shvatali smo to obojica , nije bio posledica bega iz surove realnosti u naivno-blažene književne teme , Ćamilovo samozavaravanje književno-istorijskim iluzijama . Bio je to iskorak ka objektivnijoj istini , iliti onom Platonovom Jednom koje obuhvata Trojstvo Lepog-Dobrog-Istinitog , koje , dakle , u sebe uključuje i književnost i politiku i život , egzistenciju-esenciju u svoj njenoj celovitosti . Kao argumente koristio sam citate , u parafrazama , nekoliko ključnih Hajzenbergovih filozofskih stanovišta na primeru Geteove književnosti . (Bili su to fragmenti Hajzenbergovog eseja “Geteova slika prirode i naučno-tehnički svet“ koji se , u mom prevodu , pojavio u zagrebačkoj “Republici“ , broj 5.-6. , svibanj-lipanj 1989. , str.158. .) “Nisam znao da Hajzenberg tako lepo piše“ , primetio je Mihiz . Tako se naš razgovor završio .
Nekoliko godina kasnije dobio sam rukom pisano pismo od Džona Vilera (koje sam ostavio da se čuva na Institutu za fiziku u Zemunu) . Pismo se završavalo otprilike ovim rečima . “Proteklih godina vaša zemlja doživela je bolne trenutke . Za vašu zemlju ima nade dok u njoj ima ljudi koji razmišljaju poput vas “ , uz šta je nesumnjivo trebalo dodati , o objektivnoj istini izvan nas .
Na književnoj večeri , u prepunoj čitaonici inđijske bilioteke , nakon uobičajenog predstavljanja i uvodne reči kritičara , Isaković je , dobro raspoložen , čitao izabrane fragmente iz svog romana s izuzetnom interpretatorskom veštinom . Na trenutke se od pisca pretvarao u glumca a ovaj se opet poistovećivao sa književnom projekcijom istorijskog lika . U tom u početku blagom a kasnije sve egzaltiranijem , hipnotičkom pulsiranju pomerljive granice između umetnika i dela , odnosno umetničkog subjekta i objekta , učestvovala je , razumljivo , i publika čije se opšte oduševljenje na kraju prenelo i na diskusiju , odnosno na pitanja upućena autoru . Većina tih pitanja zapravo su pre bila aklamativne potvrde tada opšte prihvaćenog kritičkog političkog stava prema ličnosti minulog vlastodršca i na njih nije bilo teško , ako je u opšte i bilo potrebno , odgovoriti , ni Isakoviću ni kritičarima za stolom .
Najzad , kada se opšti emotivni naboj stišao , podigao sam ruku i piscu uputio otprilike sledeće pitanje . “U svim vašim delima , od prvih pripovedaka do ovog romana , (emotivni) subjekat vrsnog umetnika u najbližoj je vezi sa oštrim , objektivnim pogledom na događaje i život iz prvih redova . To , naravno , nikako ne znači da je takva veza mehanicistički prosta , objašnjiva teorijom odraza . Naprotiv . Ona svedoči o dijalektičkom jedinstvu i suštinskoj celovitosti u koju se u umetnosti i životu uklapa svaki pojedinac . Jedino se u “Trenu 2“ , nesporeći aktuelnost toga romana i Vašu ličnu hrabrost da se bavite temom Golog otoka u to vreme , može ipak osetiti distanca između umetničkog subjekta i objekta , pripovedača i temelja na kome priča počiva . Svedoči se iz druge ruke , pre iz senke nego sa svetla . Šta biste mogli da odgovorite na ovo zapažanje ? “ U publici je zavladao muk . Pitanje je bilo prilično “nepodudarno drugim glavama“ . Isaković me je kratko i pažljivo pogledao , a onda se osmehnuo i slegnuo ramenima . “Vi imate oštro oko“ – rekao je - “i vaše zapažanje je tačno . Ali , znate , književnost nije svemoguća . Ima i ona svoje granice , svoje mere . Kao i čovek . “
Zapažanje je , dakle , bilo tačno . Ali nije bilo moje . Uostalom , ja nisam ni pročitao “Tren 2“ . Bila je to opservacija moga oca izrečena tog dana za vreme ručka . Ja sam je samo glasno izgovorio , kao glumac . Bilo je , međutim , i očevih reči koje nisam izgovorio . One su se , praktično , poklapala sa Isakovićevim odgovorom , sa problematizovanjem moći književnosti i moći života . Tako se , dakle, izbrisala granica između glumca i gledaoca u pozorištu životnih drama . Ali ostalo je pitanje dostojno Hamleta .
“Jer moj stric je kralj Danske , pa oni što su se na njega kreveljili dok je moj otac bio živ , daju sada dvadeset , trideset , četrdeset , pedeset , sto dukata za jednu njegovu sliku u minijaturi . Trista mu muka , ima u tome nešto što je nad prirodom , ako bi filozofija mogla reći šta je to .“ ( Vilijem Šekspir, “Hamlet“ , čin drugi , pojava druga)
4. Ljudska mera i granica (spontano narušena , prikrivena simetrija)
Oca je dugo , još pre Golog otoka , morilo i progonilo ovo hamletovsko pitanje o prirodi ljudske neprirodnosti , zla koje čoveka zatvara u sopstvenu senku i neda mu da iz nje više “nego samo delimično“ , u nagoveštajima , iskorači . Kao jedan Andrićev fratar u rimskim katakombama , pitao se neprestano : “Zašto greše? “ Uz ovo pitanje , “što je više odmicalo vreme , njemu se – umesto da zaboravlja – u sećanju sve češće javljala pomisao na tamnicu “ (Ivo Andrić , “Most na Žepi“) . Odgovor je izmicao samoj književnosti i samoj filozofiji , a mogao se , uz mnoge napore , naći tek u njihovom jedinstvu . O tome je još davno govorio Sokrat , odnosno Platon interpretirajući Sokrata , posebno u sedmoj knjizi “Države“:
“A kad bismo ga sad primorali da gleda u samu svetlost , onda bi ga zabolele oči , i on bi pobegao i okrenuo se prema onome što može gledati i verovao bi da je to zaista jasnije od onoga što mu se sada pokazuje … Kad bi ga sad odande neko silom odvukao uz težak i nepristupačan izlaz ne puštajući ga dok ga ne izvuče na sunčanu svetlost , zar ne bi on tad trpeo muke i ljutio se što ga ovaj vuče , i zar mu se , kad bi zatim došao na svetlost , oči ne bi zasenile tako da ne bi mogao videti ništa od onog što zovemo stvarnim . … Morao bi da se navikne na svetlost kad bi hteo da vidi predmete gore . U početku bi najlakše raspoznavao senke , onda slike ljudi i ostalih predmeta u vodi , a same njih još docnije . Zatim bi gledajući svetlost zvezda i meseca , lakše video nebeska tela i samo nebo noću , nego sunce i svetlost danju? … Najzad će moći , mislim , da vidi i posmatra samo sunce onakvo kakvo je po sebi i na svom mestu , a ne njegove slike u vodi ili na nekom drugom mestu . … I posle toga već će moći da dođe do zaključka kako je sunce ono koje određuje vreme i godine , koje vlada celim svetom i od koga na neki način proizlazi sve što se može videti . … Kad se bude setio svog prvog stana , ondašnje mudrosti i svojih drugova sa kojima je zajedno bio okovan , zar ne misliš da će se tada radovati ovoj promeni , i da će žaliti one koji su još tamo? … A ako tamo dole budu odredili počast pohvalu i nagradu za onoga ko je najbolje video predmete koji su prolazili , najbolje zapamtio koji su od njih obično prolazili prvi , koji poslednji , a koji istovremeno , tako da bi najbolje mogao unapred reći koji će od njih sad naići , misliš li da će posle ovoga još žudeti i zavideti onima koji tamo kod njih uživaju moć i ugled ? … Kad bi takav čovek ponovo sišao i seo na ono isto mesto , zar mu se , kad bi odjednom došao sa sunca , oči ne bi ispunile mrakom ? … Pa kad bi , dok su mu oči još zaslepljene i dok još luta ovamo-onamo - a ponovno privikavanje ne bi bilo kratko - opet poželeo da se sa onim zatvorenicima takmiči u proceni onih senki , zar ne bi izazvao smeh i zar mu ne bi kazali da je odlaskom gore pokvario oči i da ne vredi ni pokušavati da se gore dospe ? A kad bi neko pokušao da ih oslobodi i povede gore , oni bi ga ubili , kad bi mogli da ga uhvate i da to učine . … Celu ovu sliku moramo priključiti svojoj pređašnjoj raspravi , dragi Glaukone , poredeći svet u kojem živimo i koji opažamo očima sa zatvorom a svetlost od vatre snagom sunca . Ako , nadalje , ono penjanje i upoznavanje sveta shvatiš kao putovanje duše na onaj svet , koji se može samo mislima shvatiti , onda si potpuno pravilno razumeo moje mišljenje , koje si želeo da čuješ . Ali , bog zna da li je moje shvatanje pravilno. Moje gledište je da se u svetu koji se može spoznati , ideja o dobrom spoznaje na posletku i s teškom mukom , ali kad se jednom spozna , onda se mora zaključiti da je ona kod svih stvari uzrok svega pravičnog i lepog , da je u svetu vidljivih stvari rodila svetlost i njenog gospodara , da je gospodarica i u misaonom svetu , da daje istinu i razum , i da onaj ko želi da u svom ličnom životu radi pošteno , mora svoj pogled upravljati na nju . … Da li će te čuditi ako neko svrati pogled sa ovih božanskih stvari i , zapavši u ljudsku bedu , ne bude u stanju da se snađe , nego postane smešan ? Još zasenjenih očiju i nenaviknut na tamu i mrak mora se ovde boriti pred sudom ili gde bilo oko senki ili oko kipova od kojih senke dolaze , i mora se prepirati oko toga na koji način shvataju to ljudi koji nikada nisu videli samu pravičnost . “
O tome je konačno , mogao da progovori i otac . Politička klima je najzad bila povoljnija a on je , posle odlasku u penziju i predaje u štampu rukopisa drugog dela svoje knjige “Srpske bibliografije“ (koji , iako već u štampariji , “čeka čitaoce već sto godina“!) , imao više vremena , više maha . Svoje svakodnevne duge večernje šetnje Inđijom , u koje je katkad išao sam a katkad u društvu , bojio je “peripatetičkim raspravama“ i “platonskim dijalozima i monolozima“ fokusiranim na istu temu mere ljudske sposobnosti da iskorači iz vlastite senke . Nisu ga uvek razumeli . Ponekad nije razumeo ni sam sebe . Ponekad je bio zastrašen onim što je uspevao da razume . Ponekad rezigniran , naizgled nemoćan , kao Leonardov vindzorski “Starac u razmišljanju“ zagledan nad nepreglednim vodenim vrtlozima i virovima . (“Varljiva je ova knjiga , tako skromna u obimu , tako uzdržana u tonu , tako mirna u kazivanju . A prepuna vodopada , brzaka i tajnih virova.“ (Borislav Mihajlović – Mihiz , “Čitajući Prokletu Avliju“, predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.5.) ) Ali je uporno nastavljao u istom pravcu . Sad kad “ima(m) više vremena“ .
Istina , godine su nosile i svoja zla lica , starost i bolest . Usud je našoj porodici odredio teške hornične bolesti , eufemistički rečeno one od kojih se ne umire , one s kojima se umire . Majki je zbog kamena odstranjen jedan bubreg , a bolovala je i od teškog artritisa i više godina bila praktično nepokretna , u postelji . Da sve bude gore zbog glaukoma je ostala skoro sasvim slepa . Otac ju je s pažnjom , ravnoj onoj s kojom je ona čekala da se on vrati s Golog otoka , svo vreme negovao . Osim toga radio je i sve kućne poslove . Čistio , prao , peglao , kuvao . Kuvanju se naučio još u detinjstvu , u pudarini u vinogradu . Sećao se “recopisa“ (kako su Sasani govorili za recept) za vinogradski bećar-paprikaš : paradajza , papričica , jedno jaje , više režnjeva slanine , kožure posebno . I dosta soli . Sada je so i slaninu “držao izvan jelovnika“, zbog nestabilnog pritiska i izvađenog jednog bubrega koga je razorio kamen (uz to mu se kamen pojavio i u drugom , preostalom , bubregu) . Ja sam izvan jelovnika držao šećer , zbog juvenilnog diabetesa . Srećna okolnost u bolestima bila je što je otac znao mnoge lekare . S nekima od njih je zajedno išao u karlovačku gimnaziju , s drugima sužnjevao na Golom otoku . Mnogo dobra su nam učinili doktori Žikica Surdučki i Pera Vranić iz Pazove , kao i doktor Bora Stanišić poznati rendgenolog i sportski lekar , veliki bibliofil . Sva trojica su bila na Golom otoku , doktor Bora i u nemačkom koncentracionom logoru u Nišu iz kojeg je pobegao u partizane . “Ne dolaziš nam često , samo kad ti treba“ – jednom je jedan od njih u šali rekao ocu . “A pošto ja vama uopšte i ne trebam to vi kod mene ne dolazite uopšte“ - odgovorio je , takođe u šali , otac . Pa ipak , iza te šale , krilo se gorko sećanje da se bivši informbirovci nisu smeli viđati odviše često , čak ni kao lekari i pacijenti .
Matica srpska iz Novog Sada objavila je 2000. godine očeve “Lirske memoare :potragu za za zaturenim osećanjima i zaboravljenim mislima“ . (Na nesreću , majka ih nije dočekala . Umrla je neposredno pred njihov izlazak iz štampe . ) Time se “još jedno lice koje će sutra biti zaboravljeno“ izmicalo se iz senke zaborava . Knjiga je lepo primljena , naročito u Inđiji . Često su me u to vreme zaustavljali na ulici poznati i nepoznati, molili za primerke očeve knjige i pitali o utiscima . Iznenadilo bi ih kada sam im odgovarao da knjigu nemam i da je nisam čitao . Dodao bih da ne želim da ulazim u (književnu) intimu moga oca . Zaista , mogao sam da slutim kako se kroz “slova koja ispunjavaju ozbiljnu belinu hartije“ pomalja tek vrh ledene sante koju sam , ponekad , imao prilike da čujem u očevim noćnim kricima iz sna . (“U snu poče da mu se javlja tamnica , a iz noćnih snova je , kao neodređen užas , prelazila u javu i trovala mu dane .“ (Ivo Andrić , “Most na Žepi“) ) Ćutanje nije bilo samo pitanje sigurnosti , nego , pre svega , etike .
U jednom od takvih razgovora neko , ko inače nije znao da se bavim i književnom kritikom , savetovao me je da bi trebalo da se ugledam na oca i počnem tako da pišem . Oćutao sam ponovo jer mi se činilo da ne treba gubiti energiju na diskusiju koja zahteva detaljno obrazlaganje s kojim bi se neobavešteni prolaznik teško mogao intuitivno složiti . Ja nikad nisam bio niti sam nameravao da budem književnik , pa ni književni kritičar u strogom smislu . Mene je više zanimao teorijski iskorak književnosti ka filozofiji , filozofiji savremene fizike pre svega , i obrnuto . Za analize takve vrste posebno zanimljivom mi se činila poezija . U to vreme u časopisu “Značenja“ (broj 38.-39. , 2000., str. 149. ; broj 40. , 2001. , str.149. ; broj 41. , 2001. , str.255.) pojavio se moj esej “Kvantne paralele između poezije Stevana Raičkovića i slikarstva Hansa Memlinga“ , i , nešto kasnije , u istom časopisu (broj 42.-43., 2002. , str. 237. ; broj 44.-45. , 2002. , str. 333. ) esej “Svetlost potajne simetrije Disove “Tamnice“ i Platonove “Pećine“ “ . Sem toga u koautorstvu sa Nikicom Banićem objavio sam ili se spremao da objavim u izdavačkoj kući “Kadinjača“ iz Užica i “Svitak“ iz Požege tri knjige . Knjigu o poeziji Milijana Despotovića (“Sagledavanje spektra duginih boja u poeziji Milijana Despotovića“) 2001. ; Zorana Bognara (“Atletsko hodočašće nad Jelisejskim vodama i poljima Zorana Bognara“) 2002. ; i Dragana Jovanovića Danilova (“Dvanaest i po krugova protrčavanja kroz poeziju Dragana Jovanovića Danilova“) 2003. . U predgovoru za prvu knjigu Čedomir Mirković beleži sledeće : “Ovo je najneobičnija rasprava ikad napisana o jednom našem pesniku , pa je utoliko provokativnija i inspirativnija . Dodeljujući sebi poziciju i privilegiju klasičnih mislilaca , onih koji po sopstvenom nahođenju biraju teme i odnos prema temama (a zašto da ne ako je literatura oblast najšire slobode !?) , dvojica književnih znalaca i poklonika pesništva , Vladan Panković i Nikica Banić , u dijaloškom su obliku sastavili mozaik stvaralačkog portreta Milijana Despotovića , pesnika (do sada) izvan glavne književne pozornice . Pri tom su autori ovog “poetskog razgovornika“ - nalazeći podsticaje , argumente i analogije kod mnogih i raznorodnih pesnika , teoretičara , esejista i kritičara – otvorili , možda temeljitije nego što su i sami toga bili svesni , pitanja same suštine kreativnog čina , njegovih granica i njegove interpretacije . Ova knjiga , na prkosno izazovan način , odbija da se klanja postojećim redosledima i hijerahijama : ona je svojevrsni poziv na izvorno čitanje pesništva . “ (str. 5.) Zaista , sve tri knjige zajedno mogle su se smatrati jednom svojevrsnom antologijom , šta više “Platonovom državom“ , srpskog pesništva XX veka s osvrtom na njegove bliže i dalje istorijske korene . U toj poetskoj državi se , naravno , poštovala pesnička individualnost , pesnička vrednost , ali se , istovremeno isticao njen relativni , a ne apsolutni karakter . Umesto avangardističke apsolutne autonomije poezije i umetnosti , koja , međutim , implicira razdvojenost od života (filozofije) , isticana je njihova relativna autonomija koja upućuje na simetrizovanje i harmonizovanje različitih pesnika i poetskih ostvarenja , odnosno , umetnosti i filozofije u životnu i živototvornu Jedinstvenost Dobrog-Lepog-Istinitog .Time je , smatrao sam , moj posao bio završen .
Otac je nastavljao dalje . S još više zanosa . Novosadski “Svetovi“ objavili su 2002. njegovog “Epikura , roman o putu po Usebiji i okolini“ . Smatrao ga je svojim najboljim delom . A ipak , njegova akcentovana filozofska nota , kao da je zaplašila čitaoce i kritičare (kojima ja opet nisam pripadao) . Iskustvo gorkog puta “preko reke pa u šumu“ .
Sasvim nedavno otac mi je spomenuo nekoliko kratkih priča o svom rodnom selu , Sasama . Dvoumio se šta s njima da učini . Sve i da valjaju , hoće li ih iko čitati , hoće li ih razumeti ? Predložio sam mu da ih ukucam na kompjuter , radi lakše pripreme za štampu . Nevoljno je pristao . Sve svoje tekstove najpre je pisao rukom , potom prekucavao mehaničkom pisaćom mašinom . Kompjuter je za njega bio čudo(vište) izvan granica njegovog sveta . A ja sam , sedajući za tastaturu i gledajući u ekran , po prvi put krenuo za ocem i sa ocem u književno jutrenje i jutro njegovog zavičaja . “Odmah smo se sporazumeli . Tada sam odlučio da mu napišem istoriju .“
5. Starac i “šmizla“ (otkrivanje simetrije)
Jednom prilikom otac mi je spomenuo Hemingveja i “Snegove Kilimandžara “ . O ovom delu , kao i o poznatijem “Starcu i moru“ obično se misli kao o lovačkim pričama arhetipije gubitništva .
Otac nije voleo lov . Od životinja , kao svaki saski seljak , voleo je konje . Čak i one lude , nepredvidljive , preke naravi , koji se džilitaju i ujedaju . Spominjao je Polkana , ata kojeg su imali kad je bio dečak . Pse je poštovao , kao korisnu vrstu , ali mu nisu bili naročito mili .
Uopšte , imaju Sasani jednu naročitu basnu , takoreći “hemingvejski snežno-kilimandžarsku“ zen-koanu , o konju i psu , koju sam više puta slušao od deda Zdravka . Skaska kazuje sledeće .Ostario konj , iznemogao pa legao da crkne . Pored njega se opružio pas – gadža . Čeka da konj crkne da se naždere mesa . “Idi gadžo kući , “ – kaže mu konj - “neću ja još crći .“ “Nemam ni tamo šta raditi “ , odgovori pas i nastavi da leži .
Ali mačke otac nije voleo nikako . Od detinjstva . Okretao je glavu da ih ne vidi , a ako bi ga koja slučajno dotakla svojim baršunasto-somotskim krznom naprosto bi dobijao mučninu . Nakon Golog otoka averzija prema mačkama , sadruzima pacova i miševa po prljavštini i čuvarima po perfidnosti i lukavosti , bila je još veća . (“Postade osetljiviji za stvari oko sebe . Vređali su ga izvesni pedmeti koje pre nije ni primećivao . Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom čohom , koja je glatka , meka i ne škripi pod rukom . Zamrznu sedef , jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom . Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu . Sve pokućstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba .“ ( Ivo Andrić, “Most na Žepi“) )
Pse smo kod kuće držali već petnaestak godina . Najpre jednog velikog , lepog žuću
, Toma , koga smo u starosti , kada su već nameravali da ga se otarase , preuzeli od moje babe Emice . Otac mu je podigao kućicu , koju je zimi ušuškavao senom i lišćem , hranio ga je, šetao , tepao , milovao , ubeležio ime na betonsku ploču u dvorištu . Posle njega poklonio sam ocu na njegov sedamdeseti rođendan jednog malog , šarenog , dobroćudnog kerića , Tomicu . Otac isprva nije bio oduševljen poklonom . Dok za par dana nije primetio kako kerić leži u dvorištu kao mrtav . Bio je u nesvesti . Ispostavilo se da ga je ujela osa , za nepca , a otac mu je iščupao žaoku . Otad smo Tomicu čuvali u kući , kao ljubimca .
Prošle jeseni u dvorištu smo pronašli malo mače - macu . Teško ranjenu . Kerovi su joj , goneći je sa ulice , kao ajkule plivaču koji dospe u opasne vode , odgrizli jednu zadnju nogu ispod kolena . A podobro više kolena koža joj je bila potpuno zguljena i videlo se golo meso , mišići , žile , vene i skršena kost . Po nekoliko dana staroj rani gamizale su gomile crva . Ranu smo očistili i zamotali zavojima , nadajući se da će se koža postepeno i spontano spuštati prema kraju patrljka . Uzalud , pri svakom previjanju odmotani zavoj skidao bi tanki sasušeni film sluzi i meso je ponovo ostajalo golo a maca bi teško patila . Pa opet , nekim neshvatljivimn čudom , tek što bi se novi zavoj desetak minuta priljubio uz ranu , maca bi počinjala da se igra , da šapicom lovi končiće i papiriće koji su joj bili na dohvat . Najzad smo morali da je odnesemo kod veterinara-hirurga koji joj je amputirao nogu u kuku . Posle je pričao kako do tada još nije video ni jednu mačku kako se tako brzo probudila iz anastezije i pokušavala da skakuće . Na sreću , sada je rana vešto prekrivena kožom i zašivena , brzo zarastala .
Uskoro nije bilo mesta u kući gde maca skakućući ljupko i goropadno na tri noge , kao “strašni lav , narogušen i ljut sav“ iz poznate pesme za decu Duška Radovića , nije dospevala . Sprijateljila se s kerićem i “jahala“ ga je kad god je mogla . Pogotovo joj se dopadalo da se sklupča ocu na noge dok je popodne spavao na kauču . Nije je terao . Prozvao ju je “Šmizla“ . Znao je da joj pridikuje : “Ne valja biti tako nevaljao , šmizlo jedna . … A nije dobro biti ni sramotaroš.”
Nedavno smo opet spominjali Hemingveja . Malo ko u “Starcu i moru“dosegne do korena u Platonovoj alegoriji o pećini . Ko dosegne shvati da postoji nešto što ajkule sudbine ne mogu da unište , jer im je nedohvatno :
“Ubrzo je zaspao i sanjao Afriku iz dečačkih dana , duge zlatne obale i bele obale , tako bele da su od toga bolele oči , i visoke rtove i velike mrke planine . Sada je svake noći živeo pored tih obala i u svojim snovima čuo huku talasa i video čamce domorodaca kako presecaju njihove vrhove. … On više nije sanjao ni nepogode , ni žene , ni velika zbivanja , ni velike ribe , ni tuče , ni odmeravanje snaga , ni svoju ženu . Sada je sanjao samo mesta i lavove na obalama . Igrali su se kao mačići i on ih je voleo kao što je voleo dečaka. “
“Šmizla“ kao da nas nije slušala . Gledala je u nebo . Da ima sve četiri noge poskočila bi da uhvati pticu . Ovako sanja da poleti . U carstvo svetlosti , u carstvo boja .
“U carstvo boja silnicima je zabranjen prilaz .
Ovde je jedini moj Bog i sve moje neme molitve .
…
Moje se noćne more , po danu , u boje preobraze ,
A nasilje nadamnom u dvoglave i dvorepe ptice .
…
Nikome ne prete , nikome se ne svete , niti nanose bol . ”
Florika Štefan , “ Carstvo boja ”
II
“Au retour de dure prison“
(“Na povratku iz teške tamnice“)
Francois Villon (Fransoa Vijon)
“ “Smatram , veli Valeri , da je poznavanje biografije pesnika nekorisno , ako ne i štetno , s obzirom na ono čemu treba da služe njihova dela : uživanju ili pak pouci i umetničkim problemima koje iz njih izvlačimo … Ali ovog puta (u slučaju Vijona) biografski problem je neizbežan.“ Ja ne mislim tako o biografiji . I bez razmišljanja , prosto jer sam strastan čitač tog drevnog poluknjiževnog roda . A i s razmišljanjem : jer znam da je delo pupkom vezano za tvorca a tvorac za svet .“
Sreten Marić , “Fransoa Vijon “, predgovor u :
Fransoa Vijon , “Veliko Zaveštanje“ ,
(SKZ , Beograd , 1960. ) , str.9.
“Kad je posle Andrićeve smrti objavljena njegova debela knjiga “Znakovi pored puta“ do očiglednosti je postalo nesumnjivo da je veliki pisac bio istovremeno i mislilac i da je ono o čemu je on mislio i o čemu je u pripovetkama i romanima pisao višestruko povezano . Svi pisci ne ovaploćuju ideje u umetnička dela . Andrić je međutim to činio . „Most naŽ epi“ je pripovetka s idejom . U njoj se ideja ne sprovodi , ne potvrđuje ; ona se diskutuje , osvetljava sa raznih strana . Problemi koji se u pripoveci diskutuju jesu : problem vlasti i slave , problem autentičnog življenja , problem stvaranja , problem istine , problem trajanja . Za jednu tako kratku pripovetku to je mnogo problema postavljenih i rešavanih : njihova množina i čini je izvanredno bogatom , dubokom ; pisac nije umeo samo da pripovetku do savršenstva vešto organizuje već je njome imao i mnogo šta da kaže ili da otvori kazivanju.”
Petar Milosavljević , “Most na Žepi“ Ive Andrića , u : Petar Milosavljević ,“Reč i
Korelativ“ (Nolit , Beograd, 1983.) , str. 114.
Zbirka Dušana Pankovića “Saske skaske“ sadrži osam kratkih pripovedaka : “Starac bez mora“ , “Baba Ajka“ , “Savetovanje“ , “Đuja“ , “Divana dodana“ , “Njegove uncutarije i nagvaždanja“ , “Bagrdan“ i “Bela vrana“ . Na prvi pogled to su različiti , nezavisni “reslovi“
preostali iz autorovog bazičnog memoarskog materijala , knjige “Lirski memoari , potraga za za zaturenim osećanjima i zaboravljenim mislima “ (Matica srpska , Novi Sad , 2000. ) , sa pojedinim filozofskim akcentima koji se mogu doživeti kao “reslovi“ preostali iz autorove bazične filozofske rasprave u romanesknoj formi , knjige “Epikur , roman o putu po Usebiji i okolini“ (Svetovi , Novi Sad , 2002.) . Prostorno , oni su locirani u Pankovićevo rodno selo , Sase , i , donekle , obližnju varoš , “šarengrad“ , Inđiju , - otuda i ime zbirke . Sreću se ovde , međutim , još i Beograd i Bagrdan (u istoimenoj pripoveci) - mesto na obali Morave , i Bakar – mala , i Pula - velika luka na Jadranu (u “Starcu bez mora“) , kao prostorne fluktuacije (dislokacije) . Vremenski , oni su (dis)locirani na poslednjih sedam decenija dvadesetog veka i početak trećeg milenijuma , prateći , u osnovi , Pankovićevu životnu
stazu .
Sadržajnu potku priča čine eksplicitni detalji životnih storija seljana i građana-varošana , a implicitni , ponekad anderesnovski (ne)vidljivi čunak , koji u geteovsku celinu platna sve utkiva , je autorova golootočka odiseja i sve mnogobrojne povesme njenih tragičnih konsekvenci , bezuspešnih pokušaja povrtaka na “Itaku “ . Kod Pankovića , kao kod Crnjanskog , : “Trojanske i mikenske aluzije u tim stihovima bile su hotimične . Pesnik smatra , i danas , “Odiseju“ (a ne “Ilijadu“ ! – primedba V.P.) za najveću poemu čovečanstva , a POVRATAK IZ RATA (a i rat je samo vrsta tamnice – primedba V.P.) za najtužniji doživljaj čoveka . Iako njegove pesme daleko zaostaju za tim monumentalnim tvorevinama u stihovima , TAJ OSEĆAJ je bio njihova glavna sadržina.“ (Miloš Crnjanski , “Komentar uz “Prolog“ u : “Itaka i komentari“ (Prosveta , Beograd , 1959.) )
Forma pripovedanja , kao ni sadržina , nije aristotelovsko-albertijevski koherentna , homogena , ali ta nehomogenost ne povlači nikakav stvarni estetski nedostatak . Naprotiv . Sve to podseća na nehomogenu strukturu “Odiseje“ . “ “Odiseja“ nema ni prosto jedinstvo jedne grupe ličnosti , “– beleži Frensis Fergason - “ni racionalno jedinstvo jedne linije zapleta . Tu je priča o Telemahovom traganju za ocem - “Telemahija“ . To je splet događaja oko Penelope i prosilaca . Tu su mnoge manje priče o Odisejevim avanturama po ostrvima i morima i , najzad , njegov sukob sa prosiocima .“ (Frensis Fergason , “Suština pozorišta“ (Nolit , Beograd ,1970.) , str. 173.) Fergason dalje kaže da su priče , iako na prvi pogled različite , u jednom višem smislu analogne , i da sve one zajedno i jedinstveno predstavljaju Odisejev povratak .
U nekim pripovetkama ,“Njegove uncutarije i nagvaždanja“ (o od rodbine izigranom i nasledstva lišenom seoskom vetropiru , kadšto Kerempuhu a kadšto Sokratu) i , posebno , “Bela vrana“ (o seoskom “Herkulu “ i “Maksimu Crnojeviću“, snažnom i bistrom čoveku ali s crnim belegom na licu , kome se , zbog toga , seoska sredina podsmeva iza leđa , baš kao što svetla put izopštava Samokovlijinu “Plavu Jevrejku“ iz njene tamnopute zajednice) , pripovedanje , i po jeziku i po stilu , je sušte domicijelno . Vojvođansko , šta više lokalno-sasko , s obiljem etnološkog i etnografskog , arhetipskog materijala , nalik onome kakvo srećemo u “Selo Sakule a u Banatu“ Zorana Petrovića , stihovima Miroslava Antića ili baladama Đorđa Balaševića . U “Baba Ajki“ (u kojoj stara baka , u atmosferi krsne slave , pripoveda o svom viđenju vila u mladosti) i “Đuji“ (u kojoj junakinja , rodom Bosanka odskora u Sremu , kao medijum , vodi dečiju uobrazilju u istorijske vrtloge bitke kod Slankamena) Panković je stilski i sadržinski blizak do na korak “fantastičnom realizmu“ i arhetipu velike majke sa korenima još u paleolitskoj umetnosti . No čak ni tu iracionalno ne preovladava , već , kao kod Đota , biva simetrizovano sa racionalnim .
Pripovetka “Divana dodana“ (u kojoj akter , književnik , čita svojoj ženi , ekonomisti , dok ona pegla rublje , o sudbini Sokratovoj i navodi je na preispitivanje objektivnog i subjektivnog aspekta istine) intenciozno nalikuje Platonovim dijalozima , a u “Starcu bez mora“ i “Bagrdanu“on vešto koristi filmsku “montažnu”, odnosno književnu šekspir-džojsovsku tehniku drame-romana toka svesti i “raslojavanja ličnosti i sveta“ . Posebno , u “Starcu bez mora“ , javlja se mogućnost da se stračev sagovornik interpretira bilo kao realna ličnost ali i kao jedno iz niza odmetnuto starečevo ja , jedan alter-ego . “Bagrdan“, “Njegove uncutarije i nagvaždanja“ (u kojima kao da antički filozof Sokrat biva reinkarniran u začuđujućem obličju katkad seoskog Don Kihota a katkad Sanča Panse i nastoji da “provocira i kvari“ omladinu , jednog povratnika sa Golog otoka pre svih) i posebno “Savetovanje“ (“gde Dobra uprava i Plemenita veština pružiše ruku jedna drugoj“) uspešno demonstriraju stilistiku i neraščlanjivu simboliku atmosfere “procesa“ i “zamki“ Kafke ili Dostojevskog . I ovde se , parafrazirajmo Auerbahove reči o “Don Kihotu“, “čitaocu stalno predočava ono što je kolebljivo i kompleksno u ljudskim odnosima , ono što je ćudljivo i zavisno od trenutka u našim vezama , čak najbliskijim“ .
Odnosno , ovde se , kao u “Lirskim memoarima“nastavlja sa “literarizacijom istine kao smislom postojanja“ kako bi rekao Bogomir Đukić . On primećuje sledeće : “Odmah pada u oči da je ona (knjiga “Lirski memoari“- primedba V.P.) veoma složena i mnogostruka duhovna tvorevina . Ma kako joj pristupali , najviše što možemo uraditi to je da se osvijetle i sagledaju samo neki od njenih dijelova i komponenti . Ako je posmatramo u njenoj osnovnoj intenciji , dakle kao memoare , lako ćemo uočiti da D.Panković , srednjoškolski profesor i ugledni srpski bibliograf , u njoj daje najsudbonosnije fragmente svojih “zaturenih“ osjećanja i “zaboravljenih“ misli , dakle svoja najizvornija sjećanja najuže centrira oko i u vezi s njegovom najtežom životnom mukom koju je imao podnijeti , sa “golootočkim zbitijem“ , kao i svim drugim dogažanjima i epizodama neposredno ili posredno s njim u vezi ; ali , ako je ona u svoj onoj dubljoj realnosti u dubinskoj strukturi i samom literarnom podtekstu jedna umjetnost , što na bitan način zaista i jeste , onda se u njoj stvarne ličnosti , imenovane ili neimenovane , i konkretni događaji i činjenice , pretapaju u osobenu umjetnost proze , najbližu pripovjedno-romanesknom obliku i tekstualnosti , pri čemu se i sama ličnost memoariste D.Pankovića prevodi i transformiše u glavnog junaka poetski zvučne , umjetnički guste i zaista neponovljive proze . Za to ime i njegovu stožernu poziciju u tekstu – preko uspomena, toka svijesti , samosvijesti i solilokvija uopšte – vežu se i nižu drugi književni likovi kao i čitava jedna stvarnost koja nosi , gotovo fantastičan i potpuno kafkijanski iskrivljen , prozno-fiktivni umjetnički svijet u kojem sintagma “lirski memoari“ oslikava samo gorku ironiju i ritualnu grotesku .“ (Prof.dr. Bogomir Đukić , “Literarizacija istine u Lirskim memoarima Dušana Pankovića “ , Značenja (Doboj) , broj 40. , mart 2001. , str. 187.)
Ovu “kolebljivu kompleksnost literarizacije istine“ možda najbolje ilustruje moto “Saskih skaski“ : “Ništa nije po sebi ni veliko ni malo . Ono postaje takvo tek kad neko kaže da je takvo ili onakvo.” Reč je o tekstu preuzetom iz Pankovićevih “Lirskih memoara“ , na čijem “Kraju“ , kao nagoveštaj početka “Saskih skaski“ , stoji :
“Kraj se puta ne može izbeći , život nije što i polje preći (Pasternak) . U našem jeziku kraj nije samo konac , Ende , Fine , the End . Ovaj glasovni sklop obeležava i predeo , i zavičaj , rodni kraj i oblast . Ta reč me uvek povuče ka zagonetnom smislu jedne poslovice , gnome , izreke , do koje ne znam ni kako sam , ni kad sam došao : Oni koji isuviše daleko odu , treba im mnogo da se vrate . ( U “Starcu i moru“ stoji slično : “ “… I šta te je to potuklo “ , pomislio je . – Ništa – reče on glasno . – Izišao sam suviše daleko na pučinu .“ – primedba V.P.) Mnogoznačna višesmislenost . Od zavičaja sam se udaljio … svetlosnih godina , a čini mi se da se nisam ni odvajao od njega . Vraćam li mu se ovim pisanijama ili se samo šetam po tužnim zborištima , ratištima , stratištima tela i duha , stradanija duha ponajviše , ali i po igralištima , pevalištima , smejalištima … Pokušavao sam da uobličim sećanja na zanose , ideje , ljubavi … jedne generacije , koja je četrdeset prve bila u desetoj-jedanaestoj godini , četrdeset četvrte-pete doživela dečaštvo i dospela do fronta , a u međuvremenu videla mnoga zla . Odmah pošto su umuknuli topovi , susrela se sa velikim političkim idejama i neposrednim zahtevima da se opredeli . Burna i strašna vremena rađala su zamamne misli , rojila strasna opredeljenja , bajoslovna nadanja i nestrpljiva iščekivanja . Ubrzo smo na svojoj koži osetili da čovek može samo do svoje ljudske mere . Preko toga mogu samo želje , ideje , stremljenja , zamišljaji . Ostvarenja , nikako . A ona su mera i merlila i svih savremenika i potonjih merilaca . Dok ovo pišem , ostrašćen istraživanjem istine o vremenu , zadrhtim pred mogućnošću da mi sam život ne počne ličiti na kopiju , na odraz u ogledalu , na izvrnutu sliku kao natpisi na stećcima . Prebiram po mislima i osećanjima i ne mogu da odredim čega je bilo više – muke i patnje ili zadovoljstva i sreće . Ne znam . Može biti da i tu postoji neka ravnoteža , neka podnošljiva srazmera . Mislim da je beskrajno srećan besplodan , a večno izgnan , pogružen , stradalnički pesimist jednostavno nije primeren ljudskoj meri.“
Moglo bi se pomisliti da navedeni moto propagira jedan krajnji , sofistički , subjektivizam-solipsizam u viđenju umetnosti i sveta . Ali jamačno nije tako . On samo citira , a “saske skaske“ virtuozno demonstriraju , ono na šta se ljudi , upravo slabost ljudska , najčešće oslanja . Uz to , moto skaski , implicitno , izražava strah za sudbinu i sumnju u egzistenciju sveta u kojem se takav egoizam uzima za ključni princip . U tome je on duboko konceptualno analogan čuvenom dijalogu između Hamleta , Rozenkranca i Gildensterna , kroz koji bljeska svetlo Platonove alegorije o pećini . Dijalog , sa Hamletove strane , otpočinje iskreno i srdačno , a s Rozenkrančeve i Gildensternove , podmuklo i pritvorno . Ali kad Hamlet primeti kako Rozenkranc suviše revnosno brani “objektivni poredak“ u svetu otelotvoren u vladavini Hamletovog strica-krvnika , on postaje sumnjičav , zatvara se , i , sasvim formalno , tj. u anti-tezi , počinje da propagira “subjektivni doživljaj sveta“ . Tako se sve , naizgled , obrće na tumbe . Istina postaje laž , mudrost – ludost , poštenje – zločin .
“Hamlet : Vi poznajete tajne udove srećine ? Da , tako je ; ona je bludnica. – Šta ima
novo ?
Rozenkranc : Ništa , gospodaru , osim to da je svet postao pošten .
Hamlet : Onda je blizu Strašni sud . Ali , vaše novosti nisu istinite . Dopustite mi da vas pobliže zapitam : šta ste vi to , dobri moji prijatelji , zgrešili sreći kad vas je poslala ovako u tamnicu ?
Gildenstern : U tamnicu , kneže ?
Hamlet : Danska je tamnica .
Rozenkranc : Onda je i ceo svet tamnica .
Hamlet : Te još kakva ; sa mnogim pregradama , ćelijama i apsanama ; a Danska je jedna od najgorih .
Rozenkranc : Mi to ne bismo rekli , gospodaru .
Hamlet : No , onda za vas nije . Jer ništa nije ni dobro ni zlo , nego ga takvim čini naše uverenje. Meni je tamnica .
Rozenkranc : To je stoga što je takvom prave vaše težnje . Danska je suviše tesna za vaš duh .
Hamlet : Ah , Bože moj : Ja bih se mogao zatvoriti u orahovu ljusku , pa se ipak smatrati kraljem beskrajnog prostora , samo kad ne bih imao ružnih snova .
Gildenstern : Ti snovi su u stvari ambicije . Jer svaki onaj što ima ambicija nije ništa drugo do senka jednog sna .
Hamlet : I san je samo senka . “ (“Hamlet“ , drugi čin , druga pojava)
Slično je , dakle , i u “Savetovanju“ (gde , dodajmo , Panković , poput post-modernista , poseže za upotrebom arhivskog , istorijsko-rukopisnog materijala) i u pripoveci “Bagrdan“. Bagrdan je mesto pokraj Morave , na koje , u priči , dovode studente akcijaše , na jednodnevni izlet i odmor . Vijonovskom igrom reči rogobatno ime geografskog lokaliteta iskorišćeno je da negativno okarakteriše studenta , uobraženeog Beograđanina , “aristokratu” , koji se podsmeva drugom studentu , za koga veruje da je provincijalac , “seljak” , bar što se sportskih veština (fudbala i plivanja) tiče , a za koga pak pouzdano zna da se nedavno vratio sa Golog otoka pa ga provicira i u tom smislu . Insistira da mu “seljak” , za kojeg misli da ne zna ni loptu nogom šutnuti , ni zaplivati , odgovori za koga će navijati na predstojećoj utakmici između Jugoslavije i SSSR-a na olimpijadi u Finskoj , u Tampereu . A taj “seljak” je plivanje naučio na Dunavu , spram koga je Morava , ipak manja reka . Takođe , taj “seljak” je fudbal igrao na ledini , sa svojim komšijama od kojih su neki kasnije zaigrali i u višim nivoima takmičenja . Nadasve na jednoj od najtežih prvih pravih radnih akcija , na koju beogradski gospodičić teško da bi mogao i primirisati , taj “seljak” je igrao fudbal u izabranom timu brigade i još pobedio u atletskoj disciplini bacanja diska . Stoga je odgovorio , alegorično , “za Zvezdu” , misleći , na prvom nivou razumevanja , na “Crvenu zvezdu” , a na daljim nivoima na zvezdu neke više nebeske pravde .
Diskusija studenta u “Bagrdanu“podseća i na dijalog epskog anti-heroja , opadnutog Miloša Vojinovića i njegovih oponenata u “Ženidbi Dušanovoj” : “Stade care kupiti svatove ; / skupi svata dvanaest hiljada , / pak podiže niz Kosovo ravno . / Kad su bili ispod Vučitrna , / gledala ih dva Vojinovića , / među sobom mladi govorili : / “Što se ujak na nas rasrdio , / Te nas ne šće zvati u svatove ? / Netko nas je njemu opadnuo , / s njega živa meso otpadalo ! / Car otide u zemlju latinsku / a junaka sa sobom ne ima / nijednoga od roda svojega , / koji bi mu bio u nevolji / ako bi mu bilo za nevolju ; / Latini su stare varalice , / ujaka će našeg pogubiti , / a nezvani ići ne smijemo” . / Veli njima ostarjela majka : / “Đeco moja , dva Vojinovića , / vi imate brata u planini ! – / kod ovaca Miloš – čobanina ; / najmlađi je , a najbolji junak , / a za njega care i ne znade . / … / načini se crni Bugarine , / ni braća ga poznati ne mogu ; / … / Tada Miloš okrenu kulaša , / pak za carem ode u svatove . / … / Stade svata dvanaest hiljada / te gledaju konja u Bugara ; / konja glede a sami se čude : / “Bože mili čuda velikoga ! / Dobra konja , a loša junaka ! / … / Gledale ga još tri šićardžije : / jedno jeste Đakovica Vuče , / a drugo je Nestopoljče Janko , / a treće je momče Prijepoljče ; / … / Kad su bili do klisure blizu , / izostaše do tri šićardžije , / pa govore Miloš – čobaninu : / … / “Čuješ mori , mlađano Bugarče ! / Ako ne daš konja na razmjenu , / Mi ćemo ga na silu oteti ! ” / Al govori Miloš Vojinović : / “Sila otme zemlju i gradove , / kamo l mene konja otet neće ! / … / Opet viknu telal po svatovma : / “Nijel majka rodila junaka , / i u svate caru opremila / da preskoči tri konja viteza / i na njima tri plamena mača?” / Taj se junak naći ne mogaše . / Al eto ti mlada Bugarina / pred šatora srpskog car Stjepana : / “Je l slobodno , care gospodine , / Da preskočim tri konja viteza ?” / “Jest slobodno , moje drago djete ! / Nego skini bugar-kabanicu , / … / “Sjedi care , pak pij rujno vino , / ne brini se mojom kabanicom ! / Ako bude srce u junaku , / kabanica neće ništa smesti : / kojoj ovci svoje runo smeta , / onđe nije ni ovce ni runa ! ” ” )
Kao Sokrat (groteskne face) , kao Miloš Vojinović (pod bugar-kabanicom) , kao Maksim Crnojević , kao Sirano de Beržerak , kao Plava Jevrejka , kao Hamlet , i Pankovićevi junaci su – junaci s manom .
“Tako se često dešava da ljudi
Zbog prirodne kakve pogreške
Na rođenju (za što ne mogu biti krivi ,
Jer čovek svoje ne bira poreklo)
Suviškom kakve bitne sklonosti
Što sruši dogme il tvrđave uma ,
Il navikom nekom koja kvari oblik
Ponašanja lepog – da ti ljudi , velim ,
Noseći pečat jedne mane tek ,
Što im priroda il zvezda sreće da , -
Ma inače njine vrline bile sve
Čiste ko milost , u broju tolikom
Koliko ih čovek može imati -
Prezreni budu od javnog mišljenja
Zbog one jedne pogreške. … “
Vilijem Šekspir , “Hamlet“ (prvi čin , četvrta pojava)
Oni su , u manjoj ili većoj meri , izolovani i izopšteni iz zajednice , asimetrizovani od celine . Ali , oni su simetrični međusobno , jedan se “ogleda“ u drugom . Kada se sretnu , dovoljno je da samo jedan govori a ta priča odmah se kazuje kao onog drugog sudbina . I više od toga , ona implicira skrivenu sudbinu , upravo skrivenu simetriju jednog humanijeg i lepšeg sveta u kojem niko ismejan ni odbačen biti neće .
Time bi se , naizgled bez osećanja da je išta bitno propušteno da se kaže , mogla iscrpsti sva fenomenologija “Saskih skaski“. Podvlačim , naizgled . Jer , pokušaćemo to da dokažemo , i za nju vredi ono isto što je Mihiz konstatovao za Andrićevu “Prokletu avliju“ :
“Nije ni maskirana , ni drečavo našminkana , ni bučna , ni mnogoglagoljiva . Otkriva se samo pažljivom oku , glasno govori svoj šapat samo napetom sluhu . Nigde u njoj nema manje no što ima , često ima samo više no što se čini.“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.5.)
Najpre , neophodnim uvidom u pojedine detalje iz autorove biografije , implicitno nagoveštene u pripovetkama a eksplicirane u prvom delu ovog predgovora , pred čitaocem se otkriva prikrivena simetrija događaja , odnosno postaje mu jasno da “Saske skaske“ teže da se prošire u jednu romanesknu , ili bar novelističku konturu i strukturu .
“Starac bez mora“ , “pripovetka s idejom“ , na kojoj ćemo se u daljem isključivo zadržati , je i njen uvod , i njen centralni deo , i njen rezime . I prostorno , i vremenski , i sadržajno , i formalno , i , iznad svega toga , idejno . Kao i struktura (poetika) čitave zbirke i struktura (poetika) ove priče je veoma kompleksna , nad-aristotelovsko-albertijevska , “platonsko“ prosvetljenje iznad grube prostorno-vremenske koncentracije radnje . Ovo , takođe , zahteva i jedan kompleksni čitalački i analitički pristup .
U atmosferi sutona dana koji , ujedno , simboliše i suton života , dok sa tornja crkve odbija nepoznati sat , starac šeta gradom kafkinske zamkovite arhitekture .
“Pjesnik senke plače za zelenom granom
što joj cvijeće pokri prašina sa prahom ;
svi se snovi bude čeznutljivim dahom ,
a sve čežnje , dockan , žarkim olibanom .
…
Čuste li kako melodička jata
kriknu u suton kao bone lire!
Da l Vam se vinu u bagrene spire
Očaj sa loga od skupa brokata ?
Znate li čemer starinskih palata
što možda kriju duši elegzire?
Labuđe pjesme u zadnje zefire
s crvenom piknjom povrh bjela vrata ?
…
Moja se čežnja penje serpentinom
U plave vise tajna i sibila .
No odstojanje zanosa i sila
gasi mi suze darovanim krinom .
Ja cvilim s morem ili s klavecinom .
Osjećam kucaj pobratimskih bila ,
Nada mnom su se teškim skladom slila :
i noć sa svjetlom i dan svojom tminom . “
Tin Ujević , “Suza virtuoza“
Grad - “šarengrad“je panonski , daleko od mora , ali potok koji protiče kroz grad podseća starca na “detinjstvo-dečaštvo-mladost“ , na kanal u njegovom rodnom selu , i na veliku reku Dunav koja protiče kroz veliki grad Beograd u kojem je studirao , najzad i na Jadransko more na čijem Golom otoku je nekad robovao .
“Rastuži li nas kakav bledi lik ,
što ga izgubismo jedno veče ,
znamo da , negde , neki potok ,
mesto njega , rumeno teče !
Po jedna ljubav , jutro u tuđini ,
dušu nam uvija , sve tešnje ,
beskrajnim mirom plavih mora ,
iz kojih crvene zrna korala ,
kao , iz zavičaja , trešnje .
Probudimo se noću i smešimo , drago ,
na Mesec sa zapetim lukom .
I milujemo daleka brda
i ledene gore , blago , rukom .“
Miloš Crnjanski , “Sumatra “
“ Pred svitanje , u praskozorje uplovili smo u Bakarski zaliv . Umorni i sumorni , nateklih podočnjaka , mornari su natezali bocu ruma . Verovatno zle volje . Slutimo da su nazlobrzog raspoloženja . Ćute . Bulje u još uvek nemirno more . Mi smo , logoraši , izmileli iz štive i ćutke okrenuli lica jutarnjem suncu . Neka nam osmudi strah na sumornim licima . Na vlažnoj palubi školjke , morska trava i miris morske pene . Tramuntana je izvrtala more . Mešala ga do dna .
Ta noć mi je sadašnjila u sećanju .
Ovaj me je uljudno i s dobrom željom pozdravio . Ja sam još uvek posmatrao disk daleke zvezde kako crvenkast , pa jarko crven i potom zlatan izranja iz pučine . Ogroman kao nada il uteha . Sa zvezdom sam , ili : na njoj sam , kao mali obućar Aba Isaka Baševisa Singera , koji se “samo subotom i o velikim praznicima penjao na neki oblak i njime otplovljavao u Jerusalim“ - na njoj sam toga jutra odlebdeo zavičaju u pohode . Zelenom ravnom zavičaju , po kome se čvrsto i sigurno korača . Slobodno . Crne morske dubine su kao zlokobna pretnja svojim bezdanim grotlima ostale daleko iza mene . “
Poslednje rečenice velikog književnika jevrejskog porekla o “malom obućaru“u retkim trenovima čoveku dostupne nebeske sreće imaju , međutim , interesantno književno-teorijsko-filozosko zaleđe kod samog Pankovića . Njih je , naime , gotovo direktno , moguće
komparirati sa Pankovićevim tumačenjem jedne slike o sreći malog Rafaela , junaka pripovetka Isaka Samokovlije iz Pankovićevog predavanja na Radničkom univerzitetu u Doboju 1959. godine .
“Pisac je znao odlično vrednost ovakvih radosti . On kao da pledira za te male sitne radosti . Zato je često i pričao toplo o tim malim radostima , o doživljaju onog “malička sreće“ , opisivao male bolove . Pod dejstvom njegove sugestivne reči te radosti i te i takve boli pričaju nešto opšte , dobijaju na značaju . Znao je pisac za moć njihovog dejstva na čoveka , pa je zato nekad i malo iznenadno darovao ih svojim ličnostima . Darovao je nešto sreće i malom Rafaelu , sinu nosača Samuela , iz pripovetke “Kako je Rafael postajao čovjek“ . Darovao mu je u trenutku kad je ponor usamljenosti izgledao nepremostiv . Rafaelu su grubo razorili dečiji san . Mesto da sluša pesmu , morao je da vošti obućarski kanap i štavi kožu , da sluša ženu sinjor Binjoke i da podnosi nastranost ćudi male Lune . U najtežem trenutku (kad trpi udarce i sinjor Binjoke , i njegove žene) dolazi mu dotad mrzovoljna Luna (a ime Luna može se , implicitno čak i kod Samokovlije , a sasvim eksplicitno kod Pankovića , uzeti , u jednoj od komplementarnih interpretacija , kao ime Meseca , simbola one blage , prvostepene nebeske svetlosti – primedba V.P.) i pomiluje ga po obrazu (kao mesečara , mladog Sirana de Beržeraka – primedba V.P.) .
Kako protumačiti ovu sliku? Je li to jedna antirealistička aberacija ? Nije . Ipak ovakvu poentu pripovetke , priznajem , nismo očekivali . Iznenadna je . To je sreća za trenutak . Kratkog veka su takve radosti . Zato su te radosti više želje pisca da ne bude tmurnih oblaka na čelu sudbine malog čoveka , nego dokaz da te radosti postoje . No , ipak je ovo realistička slika , pošto predstavlja moguć izliv žaljenja dečije psihologije . A to ista slika zacelo i sugeriše .
Samokovlija je sav na strani malih ljudi . U njima on traži i pronalazi čoveka . Moralna snaga , osećanje lične časti , poštovanje svoje ljudske ličnosti , čežnja za lepšim , boljim životom su bitnosti njegovih kvaliteta , koje je pisac tražio i nalazio u njima . No , i to nije dovoljno da bi se ostvarila lična sreća . Njima nedostaje sposobnost da u skladu s tim ljudskim kvalitetima u sebi “izgrade svoj način postupanja , svoj stav prema životu“ . “
Dakle , ono što u svojoj mladosti Panković vidi kod Samokovlije , to sada , pre kao sumu svog životnog iskustva nego sa svesnom namerom , inkorporira u svoje romane i pripovetke . Tako se , recimo , spomenuti komplementaritet starčevog ega i alter-ega u “Stracu bez mora“, može tumačiti i sledećim Pankovićevim opažanjem o Samokovlijinim ličnostima i načinu pripovedanja .
“Samokovlija je u nekim pripovetkama tražio i složeniji literarni izraz , tražio je složenije puteve da uđe u ljudsku psihu , u podsvest čovekovu . Dao je nekoliko pripovedaka u formi razgovora sa svojim dvojnikom . Takva je pripovetka “Gavrijel Gaon“ kao i ciklus posleratnih pripovedaka , koje priča Davoka .
Dok je ova forma u prvoj pripoveci trebalo da posluži utvrđivanju teške istine o kobi sirotinje , jer je jedno pričao svet o smrti tija-Hanuče di Pedro , vešerke , i njene kćeri Bočike , a drugo Sebastijan Alhalej : priviđenje ili živi čovek – oko čega smo stalno u neodumici – dotle je Davoka u pričama posleratnim zapravo novo saznanje piščevo o životu . To je ono gorko iskustvo izvučeno iz teških ratnih dana da treba imati svoj čvrst stav životni . U ovim pripovetkama ličnosti ne planu da bi se ugasile i nastavile život u noći . Ovde pisac – Davoka priča o Behari , Jevrejci sa Bjelave . Behara se pobunila u Jasenovačkom logoru kad su je ustaše izvodile na streljanje . I pisac se vajka pri kraju pripovetke “Davokova priča o živoj istini“ : “Zašto , zašto se nisi oglasila prije ? Behara ! Behara ! - Te rječi su mi sve iznova zvonile u ušima kao refren neke tužne pjesme , neke potresne balade“ – završava pripovetku pisac . Isto tako se pobunio i Jahiel Donati . Ova pripovetka o Jahijelovoj pobuni je problemski kompleksnija i zahtijeva više pažnje . Zbog kratkoće vremena upozoravamo samo na njen poslednji deo , u kojem su prikazane kćeri Jahiela Donatija u partizanima , što se ne može smatrati kao piščevo oduživanje vremenu . “
Odnose suprotstavljenosti (na prvom) , komplementariteta (na narednom) i jedinstvenosti (na najvišem nivou analize) Panković uočava ne samo kod opšteg psihološkog habitusa , nego i kod drugih , manje opštih ali krajnje bitnih karakteristika Samokovlijinih ličnosti , kao što je , na primer , ljubav (sa alter-egom u ljubomori) :
“Hanka sagoreva na plamenu ljubomore . To je prava tragedija krvi . U njoj je živeo crv plahe , divlje , eksplozivne naravi . Jake strasti . Kao ona jabuka što padne sama u jesen bez vetra tako je Hanka pala sama , otkinuo ju je vihor strasti . Strast ju je u vatru pretvorila . Njena ljubav je strasna ljubav prema mužjaku , ljubav koja je istovremeno i mržnja . Njena smrt nije i njen poraz . U tom kovitlacu strasne ljubomore , uvređene ljubavi i uvređene lepote ona se smrti raduje kao što je se i boji . Raduje joj se jer je to njena osveta , boji je se jer je to konac bure , ljubavi , ljubomore , koja je njena suština , jaka i silna kao da je nikla iz zemlje , ljubavi prema njoj u antejskom odnosu . Hanka je stoga, krv , meso-život od toga izatkan .“
Poetički i filozofski to je platonska slikovitost koja , kako kaže Panković o Samkovliji , “ne samo da uspešno fabulira nego može da slika i atmosferu“. Možemo je ukratko konceptualno interpretirati sa aspekta modernog prirodoslovlja , tj. kvantne mehanike . Nils Bor , obraćajući se Hajzenbergu kaže sledeće :
“Ti poznaješ Šilerovu pesmu “Konfucijeva izreka“ i znaš da u njoj volim osobito one retke : “Samo obilje vodi jasnoći , a u ponoru prebiva istina .“ Obilje ovde nije samo obilje saznanja , nego i obilje pojmova , raznih načina kojima se govori o našem problemu i o fenomenima . Jedino time što se o čudnim odnosima između formalnih zakona kvantne teorije i posmatranih fenomena govori stalno različitim pojmovima , osvetljavajući ih sa svih strana , jasno izlažući njihove prividne unutarnje protivrečnosti , može se izazvati promena u strukturi mišljenja koja je pretpostavka za shvatanje kvantne teorije . … Kvantna teorija tako pruža sjajan primer kako je sasvim mogućno jednu stvar shvatiti potpuno jasno , a u isti mah znati da se o njoj može govoriti samo u slikama i poređenjima . Slike i poređenja – to su ovde u suštini klasični pojmovi , dakle , i “talas“ i “korpuskula“ . Oni ne odgovaraju tačno stvarnom svetu , a delimično se nalaze u komplementarnom uzajamnom odnosu i stoga protivreče jedni drugima . Pa ipak , budući da pri opisivanju fenomena moramo ostati u prostoru običnog jezika , pravom stanju stvari možemo se približiti jedino posredstvom tih slika . Verovatno je sasvim slično i kod opštih problema filozofije , osobito metafizike . Primorani smo da govorimo u slikama i poređenjima koji ne odgovaraju tačno onome što zaista mislimo . Ponekad ne možemo izbeći ni protivrečnosti , ali se ipak ovim slikama približavamo pravom stanju stvari . A samo stanje stvari ne smemo odricati . “U ponoru prebiva istina“ . To ostaje istinito baš kao i prvi deo rečenice . “ (citirano iz knjige :
Verner Hajzenberg , “Fizika i metafizika” (originalni naslov : “Der Teil und das Ganze” - “Deo i celina”) (Nolit , Beograd , 1972.) , str. 313 . )
Ali platonsku slikovitost može da interpretira i umetnost , posebno likovna ili filmska . Jer , kako kaže Andrej Tarkovski :
“ Teško je zamisliti da bi se koncept kao što je “umetnička slika“ mogao izraziti jednom preciznom , jednostavno formulisanom i razumljivom tezom . To nije moguće niti bi čovek želeo da je tako . Mogu da kažem samo to da se slika prostire u beskraj i vodi ka apsolutu . Pa čak ni ono što se naziva “ideja“ slike , višedimenzionalna i višeznačenjska , ne može , po samoj prirodi stvari da se izrazi rečima , ali ona svoj izraz nalazi u umetnosti . Kada se misao izražava umetničkom slikom onda to znači da je nađen tačan oblik za nju , oblik koji je najpribližniji izražavanju umetnikovog sveta , otelovljenje njegove čežnje za idealnim . … Slika je neodredljiva i neuhvatljiva , zavisi kako od naše svesti tako i od stvarnog sveta koja ona teži da izrazi . Ukoliko je svet nedokučiv , onda će i slika biti takva .“ (Andrej Tarkovski , “Filmska slika“, Gradina (Niš) , broj 11 , 1989.,str 85.-86.)
Dakle ako su Pankovićevom junaku u mladosti slike mesta kroz koja ga je nosio život ispunjen bolom i tek “maličcima sreće“ , šta više pre varke i iluzije nego sreće , izgledale tako različita i tako oprečna , neusaglasiva po svakoj svojoj osobini , ako ih je u zrelom životnom dobu prihvatao kao komplemente (koji jedna drugu isključuju ali i dopunjavaju) , sada su mu izgledale ne haotično izmešane nego harmonično simetrizovane i ujedinjene , krećuće po lestvici Platonove alegorije (o pećini) i dijalektike , stremeće prema onoj dijamantskoj keplerovskoj , nebeskoj harmoniji sfera (na koju vredi čekati i sto godina , čitav ljudski vek) , čitavoj vasioni koja “tone u milini“ Lepog-Dobrog-Istinitog “gde svih vremena i (političkih) promena razlike ćute“ .
“Sva se mesta na zemlji ne mogu nikad obići , ni sve pesme čuti ; sva se jela i pića ne mogu nikad okusiti , ni sve ruke stisnuti , ni u sve oči zagledati . Sve se ljudske težnje i postupci ne mogu nikad shvatiti ni obuhvatiti , ni bezgranično bogatstvo oblika savladati . … Ima jedno vreme u životu umtnikovom kad se snažno i bolno oseti ta ograničenost , kad mu se odjednom ukaže cela prava , i tako ograničena , mera naše ličnosti , kad mu svet dođe kao oskudan predeo ili ograđen i zatvoren vrt . … To je kritični trenutak u kratkom umetnikovom veku kad sva radost i sav jad života moraju da se preobraze u razumevanje sveta oko sebe i sebe u njemu … Ili bar u najviši stepen razumevanja za koji je čovek sposoban . … Bleštava varka o veličini i neprolaznosti sveta i našeg udela u njemu pretvori se tada u novu , ali tamnu varku o prolaznosti i ništavnosti svega , a iluzija naše svemoći, sveobuhvatnosti i sveprisutnosti , u drugu , smrtonosnu iluziju o nesmislu i nepostojanju . Srećan je onaj umetnik koji tu krizu ponajtežu i najsudbonosniju od svih kriza koje prate život stvaraoca , uspe živ i svestan da savlada i prebrodi . Srećan je , pored svih patnji i lutanja , onaj ko u njoj ne potone nego ispliva na drugu obalu , novu i presudnu etapu svoga rada i traženja . Srećan i spasen . Jer tu više ne govori umetnikova iluzija , ni ona svetla ni ona tamna , nego njegovo delo , ako ga ima i ukoliko ga ima. A u tom delu odjednom se nađu sva neviđena mesta i sve nečuvene pesme sveta , svi željeni plodovi zemlje , sve ruke i sve oči , sve snage i svi oblici , sve što se nije moglo stići ni imati – postignuto , savladano i osvojeno sada , potpuno i zauvek .“
Ivo Andrić , “Umetnik i njegovo delo“
Ili , kako u jednom fragmentu “Epikura“ kaže Panković : “Kad se nađu mudrost i umetnost na istom mestu , ova druga izvaja likove , podari opise predela , gradova , poveže grozdove reči i da im nova značenja , pometafori ih i … a mudrost pronikne u istorijska zbitija , rastumači ljudske istine koje se ne vide , zađe ispod kornjačinog oklopa za druge i prodre do srca ljudi , koja bog te pita zbog čega krvare . A u svakoga krvari , ruje po životu kao salmonela po salami . Predeli opisani ne kao da je umetnik u svakom boravio , nego kao da se u svakom rodio i odrastao . Koliko ljudi ! Okrutnih , podmuklih , prevejanih , mudrih , hrabrih , hajduka , pisaca , školovanih , nesretnika … duševnih ,
dobrih . U sve što se ne vidi vodi umna ruka i sve je kao zapis o zakopanom blagu . U svakoga je silna težnja ka sadašnjenju , ali bilo-bivalo-neprošlo u nev idljivim prostor-vremenima ruje i kljuje . Kazuju pesme , a sećanja im na doživljaj iz mladosti opsedaju trenutak i kad je sretan , spokojan i kad obećava zadovoljstvo i uživanje , i kad žeže kao ljuta rana . I sve se uselilo u mene . Neizmerno mnogo je takvih useljenja bilo . Zapitkivao sam se da li sam to već čitao , doživeo . Kakve su identičnosti ili bliske sličnosti između već ranije stigloga u dubini moje doživljajnosti i ispisanoga drugom rukom , koje baš apsorbujem ? Nesabran . One su samo obeležene drugim rečnikom . Moj je škrt , siromašan i nedovoljno označavajući , oslikavajući i osmišljavajući , a ovoga je – bogat , podstiče i razvija tako iznenadne, neslućene i razgranate asocijacije po oku , po sluhu , po misli i primisli , po slutnji i saznanju , po uk upnom neokrnjenom doživljaju . Začinjalo se i rađalo u meni zadovoljstvo opisom označenog ili tek natuknutog smisla nezadovoljstva u del o uvedenih i uvođenih likova . Božanstvena leksika , otkrivalačka , pionirski-tvoračka počela je da me opčinjava i polako se taložila u mojoj doživljajnosti . Tamo ne miruje , isplivava i eto je kao moja na vrh pera i jezika . Obogaćen duhovno crnim doživljajima u savremenom teatru silueta i karađoza poslednjih vremena kao da sam sebe pripravio i pripremio za potpuni doživljaj ovako plazmatičnog sadržaja .“
“Starac bez mora“, s očitom naslovnom aluzijom na slavnu Hemingvejevu novelu , nije tako samo starac lišen ropskih okova koje je nekad nosio na morskoj obali i na “galiji” , nego i starac koji je nakon odraza na vodi sagledao svetlost nebesku u punom
sjaju . “Najzad će moći , mislim , da vidi i posmatra samo sunce onakvo kakvo je po sebi i na svom mestu , a ne njegove slike u vodi ili na nekom drugom mestu .“
Svedena u domene svakodnevnih a posebno političkih rasprava , ta višestepena dijalektika izgleda otprilike ovako .
Kako primećuje Gete , mladost ima oštar pogled ali “mutan (umni) vid“ do koga često ne dospevaju druga “lelujava lica , obličja i sudbine“ . Kao u filmu Akire Kurosave “Rašomon“ , gde ne samo krvnik – šumski bandit , nego i svedoci , i žrtva (dozvana s onog sveta) , krive i prelamaju istinu potčinjavajući je svome egu , tako i on nastoji da od svih lica vidi samo svoje , a od mnogih svojih profila samo onaj najbolji koji promoviše u apsolutni an fas . Tuđe sudbine , srećne i nesrećne , mimoilazi . U svojoj sreći je preegzaltiran , u nesreći preponosan , gord , kao antička Nioba , kao biblijski Jov . Kao Rakićev čovek “U kvrgama“ . Zbog poređenja s mladim danima “starca bez mora“ nije zgoreg tu pesmu navesti u celini :
“ U kvrge su me bacili , o srama! / Da , to je bilo u prastaro vreme . / Jesam li bio kriv? I zašto? – Tama / Ćuti , i redom sva stvorenja neme , / U kvrge su me bacili , o srama ! // Neko ih steže , a ne vidim ko je , / Al čujem kako škripe kvrge gnusne , / Pod silnom stegom pršte kosti moje , / I krv iz rana na mahove pljusne . / Neko ih steže , a ne vidim ko je , // Jauk i piska svuda oko mene . / U redovioma crnim kvrge stoje , / U njima pište deca , ljudi , žene, / Neko ih muči , a ne znaju ko je . / Jauk i piska svuda oko mene . // Steži , o steži , nevidljiva silo ! // I nemilosno kosti moje mrvi , / Dok najzad moje ne prestane bilo , / I ne iscuri kap poslednja krvi ! / Steži , o steži , nevidljiva silo ! // O , kako ti se slatko smejem sada , / Žrtva se ruga dželatu što kolje , / Zar je to vrhunac mučenja i jada ? / Zar ništa nisi izmislila bolje ? / O , kako ti se slatko smejem sada ! // Udri , i muči , i priteži jače , // Al znaj da neće preći moje usne / Ni jedna rečca što moli il plače , / Ni bapske kletve , ni slabosti gnusne ! / Udri , i muči , i priteži jače , - // Al dokle redom deca , ljudi , žene , / Plaču i pište , bedni , pokraj mene , / I ropski kleče pred skrivenim stvorem , / Vrh piske , kletve , i vapaja njini / Leteće mirno duh moj u visini , / Ko morska lasta nad širokim
morem. “
Vremenom rezolutnost pogleda opada , ali se umni vid bistri . Kako bi rekao Mihiz : “Nekakva magla tuge briše obrise i mekša razlike , gasi temperamente i stapa linije u gustu nerazmrsivu pređu koju život-vreteno spliće i mrsi u trice i kučine . Pokadkad u svilu . U najčistiju nit lepote i sjaja.“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ “ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ , Prosveta , Beograd , 1968. , str.11.) Profili “čovekove sudbine“ (alter-ega) se više šizofreno ne cepaju i ne sukobljavaju , čak se i ne komplementiraju , već se harmonično simetrizuju , superponiraju s licima i sudbinama drugih ljudi , bivših žrtava i krvnika , i uzdižu ka “licu koje okom čeloveka videt ne možno“ .
Kao u učenju Pseudo-Dionisija Areopagite “O božanskim imenima“ , to otkrivanje duboke simetrije ličnosti ljudske , prati jedna jednako duboka , po poreklu platonska , dijalektika imena , dijalektika reči , od potvrdnih katafatičkih oblika , preko odrečnih apofatičnih oblika , do neizrecivog .
Formalno , svi će se uvek pozvati na demokratsku slobodu govora , pravo na slobodno iznošenje svog mišljenja i svog viđenja sveta . Ali , na žalost , među mišljenima ne dominiraju uvek ona najobjektivnija , najistinitija nego je često obrnuto . (Super)egoistične grupe , štiteći svoj subjektivizam (svoje subjektivne interese) koji će nastojati da prikažu kao “najopštiji , najhumaniji“ , poslužiće se tajnim lukavstvom i “nevidljivom“ po poreklu , ali jezivo vidljivom po svojim manifestantnim oblicima , silom . Jer “sila uzme konja i gradove …“ . (Slado)strasno subjektivistički iskrivljeno i zlonamerno će tumačiti pojedinačna objektivna istupanja a njihove aktere izvrgavati podsmehu i , više no što bi im bilo potrebno , mučiti ih i raditi im o glavi . U najdirektnijem obliku Pankovićev junak to doživljava na “prokletoj avliji“ Golog otoka , ali i nakon nje , kako u “zaostaloj“seoskoj sredini , tako i u velegradu , na studijama , među “intelektualnom elitom“ , i kasnije u šetnjama i razgovorima “šarengradom“ . To je večna mera čoveka , tamne subjektivne čovekove senke , i , istovremeno , večna mera objektivne pojedinčeve , Sokratove, nesreće i stradanja .
“Sve su Drine ovog sveta krive .“ (Andrićeva posveta Marku Markoviću - “Prvi Andrićev zakon“)
U cilju zaštite puke fizičke egzistencije , okrivljena i bez suda utamničena (“Jesam li bio kriv? I zašto? - Tama“) objektivna individua je prinuđena na “javno pokajanje i poricanje pređašnjeg mišljenja“ i - ćutanje “u kojem je sigurnost“ , ili , kako kaže Panković u “Starcu bez mora“ : “Čovek je siguran da je jedino dok je sam u društvu s dobronamernikom .“ Ali ni to ćutanje za objektivnu individuu nije prosta stvar . Vlastodržac (batinodržac) je naučio kako za njega kobne mogu biti čak i one reči koje utamničenik prozbori sebi u bradu (Galilejevo “Eppur si muove!“ , “Ipak se okreće!“) ili “po povratku iz teške tamnice“ zabeleži u tajnosti na hartiju (Fransoa Vijon , Aleksandar Solženjicin ) . Ove reči su , kako bi govoreći o “Vijonu , (iz ropskih lanaca) otkovanom jeziku “ rekao Kolja Mićević , postale jedini preostali oblik nasilja nad nasiljem okoline . Njima se , glasno da glasnije ne može biti pred istorijom , poriče poricanje i tamniči tamničar . Stoga tiranin objektivnoj individui neprestano potura provokatore , svesne i nesvesne , namerne i slučajne , koji igraju na kartu njene gordosti , ili , psihoanalitički rečeno , identifikacije . Tako je stradao Sokrat , čiji je drugi govor sudijama zapravo govor čoveka “U kvrgama“ . Tako je stradao Đordano Bruno . I Ćamil u “Prokletoj avliji“ . “Progutali su ga mračni lavirinti carevine u kojima je tako lako mrak gutao čoveka . Ali je prethodno , u divnoj i strašnoj sceni saslušanja izgovorio svoje krupne , presudne reči o Džem-sultanu - “Ja sam to“ . … Dva islednika , dva zarđala šrafa stare mašinerije , dva činovnika , dva prazna nerazumevanja nisu shvatila ove ključne reči u tom procesu duha i savesti . To mesto u “Prokletoj avliji“ ide u najznačajnije koordinate literature i seče se negde sa Kafkinim “Procesom“ , sa “Velikim inkvizitorom“ Dostojevskoga . Zabeležio sam na marginama prvog primerka “Proklete avlije“ koji sam pročitao , i moram da ponovim i danas: to je najdublja stranica napisana u našoj književnosti o tome kako su bliske , identične sudbine ljudi bez obzira na vekove , stepenice društva , kostime i dekore koji ih dele .Mnogo više no priča o samozvancu (“Dimitriju Samozvancu” Riljejeva – primedba V.P.) , ovo je velika metafora o identitetu svih ljudi . Nije nimalo čudno što ju je napisao baš Ivo Andrić , pisac najsuptilnijih nijansi jednog sveta i pesnik velike zajednice ljudskih bolova i radosti .“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968.) , str.15.) Ali stradaju jednako i oni koji se odluče za večno ćutanje . I Tomas Mor , i veliki vezir iz “Mosta na Žepi” , i bednik Zaim iz “Proklete avlije” . Na zemlji nema pouzdanog rešenja , tim pre jer ponekad , kao u Selimovićevom “Dervišu i smrti” , dojučerašnje žrtve umeju da se premetnu u tirane .
“Nikada se one (sve krive Drine ovog sveta – primedba V.P.) neće moći sve ni potpuno ispraviti .“ (Andrićeva posveta Marku Markoviću - “Drugi Andrićev zakon“)
U “Starcu bez mora“ opisan je jedan još suptilniji stepen provokacije . To nije nastojanje da se objektivna individua prinudi na identifikaciju , da , saski rečeno , “postane falična“ (poludi) (o čemu se , kroz lik partizanskog generala , golootočanina , naizgled uzgredno govori u jednoj drugoj pripoveci “Njegove uncutarije i nagvaždanja“) . To je nastojanje da se objektivna individua proglasi za neoriginalnog mislioca , intelektualnog kradljivca i falsifikatora , “kovača lažnog novca“ . Pankovićevog junaka proglašavaju za epigona ruske (misli o) književnosti , epigona Kondratija Fjodoroviča Riljejeva , Puškinovog savremenika i samišljenika , romantičara , idealiste , heroja iz rata protiv Napoleona , obešenog 1826. .
(Dekabrista Riljejev beše osuđen da ga raspnu konjima za repove , ali se car “milostivo sažali” i pomilova ga na vešala . Teško je ovde ne prisetiti se Vijonove “Balade obešenih” :
“Braćo ljudska što živite duže
meko srce nek svak za nas ima
jer sve što nas milošću zaduže
zasuće bog svojim počastima .
Nas pet šest se na užetu klima :
meso koje gojismo ranije
raspalo se i na nama gnjije
a mi kosti već trulež smo sama .
Ne smejte se zlu ove bratije
već molite da bog prosti nama .”
(prevod Kolje Mićevića)
O toj slavnoj pesmi Stanislav Vinaver beleži sledeće : “Vijon preklinje svoju braću , ljude koji tek dolaze , nakon njega , da se ne sprdaju s mrtvim telesima : njegovim i njegovih drugova . Ljudi Srednjeg veka uživali su u toj svirepoj sprdnji . Oni su vrištali od sladostrašća gledajući gde se obešeni klatare na vetru i nevremenu . Vijon ih prekljinje da se pomole Bogu za spas duše njegove , i njegovih drugara , izdahnulih na vešalima , iskljuvanih od tičurina i lešinara . Osećaj sprdnje ovde je popet do najjezovitijeg vrhunca – takoreći i on je popet - na vešala . Ne zaboravimo da je najveći opipljivi užas srednjevekovnog čoveka : biti osuđen na paklene muke , na večiti oganj . A Vijona , pored pretnje pakla , muči još i rug i sprdnja ljudske gomile , čak i u budućim vremenima – budućnost ga užasava , ako je takva kao današnji rod . Sprdnja mu je tako bliska , tako je razume – pa ipak , on je ovde žigoše kao nešto najbitnije i najbolnije – i danas , i u vremenima budućim . Ovde se može braniti teza : da je Vijon , nasuprot svom grubom razdoblju , tražio od ljudi više čisto čovečanske samilosti i solidarnosti . Zar i budućnost da bude takva – kao da se pita on ! Osetivši Srednji vek , kao nijedan pesnik do njega i posle njega – on se i užasnuo od Srednjeg veka , kao od nečovečnog i neljudskog , jer se Srednji vek sprda i sa živima i sa mrtvima . Možda je u tome Vijon nadmašio i svoje doba ; i sebe sama . Vijon poručuje dolazećim ljudima : “Budite bar vi ljudi , budite prava braća !” (Stanislav Vinaver , “Komentar prevodioca” , u : Fransoa Vijon , “Veliko Zaveštanje“ , (SKZ , Beograd , 1960. ) , str.183. ) )
Dakle , kako piše Panković :
“Unize te izjavom preplavljenom osećanjem osvete , mržnje , zlobe . I zavisti . Zlobe . Ničeg u njoj osim te netrpeljivosti . I zlobe .
Zakašljao se . Desnom rukom se mašio srca . Posmatrao sam njegov profil . Za glavu je viši od mene . Sportski je građen . Naočit . Prozračnog pogleda . Zurio je u neodređenu daljinu . Nema u njemu orlovske zloslutnosti . Pogledao me je razrogačeno kao da sam ja obelodanio to otkrovenje a ne on .
- I sad , zamisli , - nastavio je on , kao malo posprdački , na svoj račun , pomalo ironično . Podsmevački ton je kao neka zavičajna crta . Svi se oni podsmevaju , ali sebi nikad . Gde je to pokupio ? – nekoliko dana posle jednog knjiškog saznanja o čovekoljublju sporečkao sam se oko banalne politike , te osnovne misli i intelektualnog interesovanja naših naravi . Odjednom , bukvalno iznenada , neočekivano kao prepad , dotle je samo ćutao mirno - ma znaš ga , nije važno – histerično je viknuo na mene . Pokušali su da ga umire . Inače je slovio kao dobričina , trpeljiv i dobronameran . Nije se dao . Kuljalo je iz njega :
za politiku smo svi isto kvalifikovani . Ne dam da me degradira .
Tog trenutka se moja ponornica strovalila . Survala se u dubine , znane ali zapretane .
Dali su mi da napišem seminarski , tek što sam se vratio , o Riljejevu . Vita im je rekao , ne znam kako se baš tu našao , “Pa i on je Riljejev” . A Mačak mi je u četiri oka nagovestio da je u radu prepoznao tamo nekog sad već ne znam kojeg ruskog kritičara . Skoro doslovno prevedenog . Obe su se izjave staložile tamo negde duboko . U još uvek uzburkano more tek minulih tmurnih doživljaja jedne sasvim neljudske stvarnosti . Ni sam više nisam bio načisto : doživljene ili isanjane . Grozomorne , svakako . Zamutila mi je razum . Njihove priče nisu se za mene lepile . Bio sam još uvek tamo , na pustom ostrvu , punom hematoma , nateklih podočnjaka , krvavih žuljeva i naboja na tabanima . Još uvek vidim kako se mržnja kao vrela lava preliva i mene je poplavila . Mene nema , samo oni to ne vide . A ja njih ne razumem . Ni ono što sam napisao ništa ne kapiram . Bog zna kako sam i napisao . Kojim oni to jezikom govore ? Literatura ? Ožiljci i traume su sva moja istina . Opsesija . Kakofonija krika i urlika . O čemu oni to ? “
Ali i toj boljci ima leka . Zaista , u Andrićevoj “Travničkoj hronici“ , u njenom XV poglavlju , stoji nedvosmisleno :
“Na kraju , na pravom i konačnom kraju , sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično . Iako , ovde , zaista sve izgleda neskladno i bezizlazno zamršeno . Un jour tout sera bien , voila notre esperance (Jednoga dana sve će biti dobro , u tome je naša nada) , kako je rekao vaš filozof . A drukčije se ne da ni zamisliti . Jer zašto da moja misao , dobra i prava , vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu ? Stoga što se rodila u ovoj dumači (i kaljuzi – primedba V.P.) koja se zove Travnik ( Krivaja , Sase , Inđija, Beograd – primedba
V.P.) ? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži , nigde ne knjiži ( da odlazi u , kako Panković u “Starcu bez mora“ pita , “U KUDA ?“ , a u “Njegovim uncutarijama i nagvaždanjima“ naizgled rezignirano i eufemistički odgovara “U Prdinu baru“– primedba V.P.) ? Ne , nije . I pored prividne izlomljenosti i nereda , sve je povezano i skladno . Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha . Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo . A srešćemo se i razumeti svi , ma kuda sada išli i ma koliko lutali . To će biti radosno viđenje , slavno i spasonosno iznenađenje. “
Takvo susretanje ne isključuje , već šta više priziva , romantičarski duh nauke . Jer , kako kaže Mihajlo Pupin :
“Moja majka se nije osvrtala na ova govorkanja . Ona je znala bolje od svih o čemu se zapravo radi . Kada sam joj pričao o starim koleškim zgradama i divnim Kapelama u Kembridžu , o životu studenata i profesora , ona je sve to slušala bez reči . A kad sam joj pričao o mnogim tradicijama starog Univerziteta i objasnio da tamo čovek ne uči samo od živih nego i od onih velikih profesora koji su davno umrli , u njenim očima zaigrala je neka svetlost koja mi je stavila do znanja da ima nešto posebno da mi kaže . – Idem u crkvu , moj sine – rekla je ona – ne zato što očekujem da će mi sveštenik otkriti neku božansku istinu , već zato da bih posmatrala ikone svetaca . One me podsećaju na njihov svetački rad , a kroz njihova dela ja razgovaram sa bogom . Kembridž je veliki hram posvećen traganju za večnom istinom ; on je ispunjen slikama svetaca nauke . Razmišljanje o njihovim delima omogućiće ti da razgovaraš sa duhom “večne istine“ . - … Izgleda , možda , čudnovato da jedan student prirodnih nauka u Kembrdžu , vodi tako mnogo računa o mišljenju svoje pobožne majke . Ali taj je student bio jednom srpski seljak kome su u detinjstvu srpske narodne pesme bile glavna duhovna hrana . Glavna ličnost u ovim pesmama bio je Marko Kraljević , nacionalni heroj , koji ni u kritičnim momentima svog burnog života nije tražio ničiju pomoć . Kada mu je bio potreban savet , on se obraćao svojoj staroj majci Jevrosimi , a kad mu je trebala pomoć u borbi , pozivao je vilu Ravijojlu , svoju posestrimu , najveću od svih “vila na nebu “ . … Njena vera naučila ju je kako da shvati dušu nauke , i zato sam oduvek verovao da nas nauka može naučiti kao da shvatimo dušu njene vere .“ (Mihajlo Pupin , “Sa pašnjaka do naučenjaka “ (Narodna knjiga – Matica srpska , Beograd – Novi sad , 1979.) , str. 158. , 161. , 197.)
Ili , kako kaže Panković , na kraju priče , obuhvatajući dizdarevski “uspon čovjeka od gnijezda do zvijezda“ , do iznenadnog , ne više piščevog , već kosmičkog dara , ne “mališa” sreće već jedinstvenog , nedeljivog totaliteta sreće :
“ Nadolazila je blaga prolećna noć .
Davno , u detinjstvu , prelistavao sam u jedno nedeljno poslepodne stari izveštaj karlovačke gimnazije . Bio sam osnovac i sve stričeve knjige iz vremena njegovog đakovanja u Karlovcima sam skoro pobožno iščitavao . I uvek me je pri tome hvatao neki tajnovit strah . Neka laka jeza mi je strujila leđnim nervima . Pročitao sam , bože , eto već sedamdesetak godina ja se toga s vremena na vreme setim , nikada ne znam zašto baš tad . Pročitao sam da je tamo neki , govorili su čuveni , profesor za pismeni dao temu :
”Noć tija i blaga , bledi mesec sja
U milini tone vasiona sva“ (refleksija) .
U mojoj dečijoj glavi vrzmale su se svakojake misli : Kako to “tone” a u “milini” ? Šta
je to vasiona ? Ali ono “tija” kao da je izrekla moja mati . Tija . “
To je onaj konačni , zaključak : “Nikada ne smemo prestati da ih (sve krive Drine ovog sveta) ispravljamo“ (Andrićeva posveta Marku Markoviću) , dok ne dosegnemo do tihe i blage svetlosti vasione (“Treći i najviši Pitagorin-Sokratov-Platonov- Pseudo-Dionisijev-Danteov-Vijonov-Keplerov-Galilejev—Njutnov-Spinozin-Šekspirov-Geteov-Tolstojev-Pupinov-Rakićev-Crnjanskog-Hemingvejev-Andrićev- Borov-Hajzenergov-Kurosavin-Tarkovskog-Selimovićev-Dizdarev-Zorana Petrovića-Miroslava Antića-Pankovićev- … zakon“) .
“Vijon davno izbledelim ljudima i ličnostima , različitih profesija i karaktera , daje nekakav sjaj koji ih otkriva u svetlosti koji ni sami nisu slutili da nose u sebi . Od tih na izgled zanemarivih čestica Vijon je izgradio svoju zemaljsku tragikomičnu mitologiju s neizbežnom hijerarhijom koja je preduslov svih nejednakosti i nasilja .
“ Kolja Mićević , “Vijon , otkovani jezik“ , predgovor u :
Fransoa Vijon , “Zaveštanja“ ( BIGZ , Beograd,1986.) , str.15.
U Inđiji ,
oko Duhova 2005.
Vladan Panković
SASKE SKASKE
Prahu oca Zdravka i majke Danice , rođene Kordulup
“Ništa nije (po sebi) ni veliko ni malo . Ono postaje takvo tek kad neko kaže da je takvo ili onakvo.”
(Iz “Lirskih memoara”)
Ove priče nastoje da što vernije i objektivnije otslikaju atmosferu jednog sremskog sela i jednog vremena koje tek što nije (ili tek što jeste) iščezlo sa horizonta . Ali likovi i događaji ovih priča sasvim su subjektivne metafore i himere stvorene u piščevoj mašti i izvan nje nemaju nikakvog neposrednog udela u realnosti .
STARAC BEZ MORA
Zagledao sam se u naletajući suton . Svetlost je bljeskala još samo povrh grana rejave krošnje , kroz koju sam posmatrao premreženo nebo . Na njemu beličasti oblačak , cirus . Približavao se iz Babinog budžaka .
- I , kako je , zemljače ? Dobro si ? Ne viđam te .
Izronio je kao iz ogledala.
- Biće i bolje i gore , izgovorila su moja usta . Po navici . Teško da sam ja to rekao .
Nazvao mi je boga taman kad sam se penjao , uspinjao uz uličnu strminu . Čuo sam lastu . Njen cvrkut .
- Sam ? Možda je tako najbolje , rekao je .
Nije mi pružio ruku . Nije voleo taj običaj . Neki se stalno rukuju i ljube . Ovde se rukuju samo s onim kojega dugo , dugo nisu videli .
- Čovek je siguran da je jedino dok je sam u društvu s dobronamernikom . Tako je završio pozdravljanje .
U detinjstvu su ga zvali sramotaroš . Tako Sasani zovu stidljivo dete.
Nisam replicirao . Ništa mu nisam odgovorio . Nisam umeo . Nisam sve baš najbolje ni shvatio . Nisam mogao da izronim iz jedne užasne noći . Ipak sam mu se osmehnuo i blesavo blenuo za njim . Udaljio se kao što se i pojavio .
Brod je bio nakrcan cementom . Potonuo je do poslednjeg santimetra dozvoljenog gaza . Ceo dan smo ga utovarali u Puli . Dozvolili su nam čak i da se istuširamo u fabričkom kupatilu . Nismo se kupali u toploj vodi otkako smo stigli u ovaj deveti krug prevaspitavanja . Nismo znali čija će kučka crći od tolike dobrote i dobročinstva.
Sa sutonom je naišla i tramuntana . Bila je pravo u provu , pramac . Gora je od naše košave . Talasi su se lomili preko ulegle palube . Preko nas u pregradi za robijaše u štivi prelazili su crni brodski pacovi . Jedan , požuteo , kao tuberkolozan , kao da ga je golootočka avitaminoza isisala , skotrljao se preko moga lica . Pfuj ! Kapci su mi pali kao da se i sada brane od zle slutnje . Brod se ljuljao kao orahova ljuska . Jezivo je škripao . Zloslutno . Pacovi su cijukali .Svetla ni kopna nigde na vidiku .
Pred svitanje , u praskozorje uplovili smo u Bakarski zaliv . Umorni i sumorni , nateklih podočnjaka , mornari su natezali bocu ruma . Verovatno zle volje . Slutimo da su nazlobrzog raspoloženja . Ćute . Bulje u još uvek nemirno more . Mi smo , logoraši , izmileli iz štive i ćutke okrenuli lica jutarnjem suncu . Neka nam osmudi strah na sumornim licima . Na vlažnoj palubi školjke , morska trava i miris morske pene . Tramuntana je izvrtala more . Mešala ga do dna .
Ta noć mi je sadašnjila u sećanju .
Ovaj me je uljudno i s dobrom željom pozdravio . Ja sam još uvek posmatrao disk daleke zvezde kako crvenkast , pa jarko crven i potom zlatan izranja iz pučine . Ogroman kao nada il uteha . Sa zvezdom sam , ili : na njoj sam , kao mali obućar Aba Isaka Baševisa Singera , koji se “samo subotom i o velikim praznicima penjao na neki oblak i njime otplovljavao u Jerusalim“ - na njoj sam toga jutra odlebdeo zavičaju u pohode . Zelenom ravnom zavičaju , po kome se čvrsto i sigurno korača . Slobodno . Crne morske dubine su kao zlokobna pretnja svojim bezdanim grotlima ostale daleko iza mene .
Zelene saske njive i vinograde gledao sam plavo .
Mislio sam da mimoišlog dobro poznajem . Zemljaka . Ispisnika . Uvek mi se otkrivao kao dobroželeći . Uvek iznova ,na drukčiji način . Činilo mi se da je gord . Stabilan . Da je samouveren . Kad se odvajao , učinilo mi se da mu je preko očiju preletela senka . Samo ga je okrznula . Nešto mislim , opsećam se , doduše nesigurno , da sam ranije u oku mu zapažao iskru . Kresnicu .
Banuo sam u ne baš prijatan miris potoka . I , čudno izmešan s njim , u opojni miris kadifice . Sa tornja je otkucavala polovina . Ne znam kojeg sata . Utapao sam se u prolećnu raskoš boja i mirisa . Žabe su kreketale u sred grada .
Neki dan posle ovog susreta mi je u isto ovakvom slučajnom susretu u po glasa , skoro stidljivo , kao u poverenju ili na ispovesti , snebivljivo pričao . Pomno sam slušao . Ne samo iz pristojnosti .
- I kad si , jednom , po ko zna koji put već presvisnuo i nisi očekivao da ćeš nekad opet zlopatiti , priđe ti odnekud , iznenada i neshvatljivo zašto baš tad , nekakva tvoja istina , čiji si sužanj i žrtva : nikada više ne možeš da je se oslobodiš . Kao sećanja na prvu ljubav .
- Useliš se tako u svoje snove i njih na sve projiciraš , započeo je . Tako samoobmanutog , sa sunčanih obala samozadovoljstva i izmišljene sreće kao munjom pogođenog nešto te bez najave obori na dno zbilje.
I danas mu pamtim izraz lica . Nije bio ni filozof ni mediokritet .
- Nešto sam snatrio kao da sam slobodan i da zlima obremenjena okolna stvarnost samo se umotava među peševe mojih koraka , ali ne može da me sputa . Šta mi može , računao sam . U meni je sve i izvan toga kao da ničeg značajnijeg i nema . Pretećeg - da , ali moćnog nema . To me je kuražilo i nosilo kroz život sve do pre neki dan . I sad , ovo . Kao maljem po glavi . Unize te izjavom preplavljenom osećanjem osvete , mržnje , zlobe . I zavisti . Zlobe . Ničeg u njoj osim te netrpeljivosti . I zlobe .
Zakašljao se . Desnom rukom se mašio srca . Posmatrao sam njegov profil . Za glavu je viši od mene . Sportski je građen . Naočit . Prozračnog pogleda . Zurio je u neodređenu daljinu . Nema u njemu orlovske zloslutnosti . Pogledao me je razrogačeno kao da sam ja obelodanio to otkrovenje a ne on .
- I sad , zamisli , - nastavio je , kao malo posprdački , na svoj račun , pomalo ironično . Podsmevački ton je kao neka zavičajna crta . Svi se oni podsmevaju , ali sebi nikad . Gde je to pokupio ? – nekoliko dana posle jednog knjiškog saznanja o čovekoljublju sporečkao sam se oko banalne politike , te osnovne misli i intelektualnog interesovanja naših naravi . Odjednom , bukvalno iznenada , neočekivano kao prepad , dotle je samo ćutao mirno - ma znaš ga , nije važno – histerično je viknuo na mene . Pokušali su da ga umire . Inače je slovio kao dobričina , trpeljiv i dobronameran . Nije se dao . Kuljalo je iz njega :
za politiku smo svi isto kvalifikovani . Ne dam da me degradira .
Tog trenutka se moja ponornica strovalila . Survala se u dubine , znane ali zapretane .
Dali su mi da napišem seminarski , tek što sam se vratio , o Riljejevu . Vita im je rekao , ne znam kako se baš tu našao , “Pa i on je Riljejev” . A Mačak mi je u četiri oka nagovestio da je u radu perpoznao tamo nekog sad već ne znam kojeg ruskog kritičara . Skoro doslovno prevedenog . Obe su se izjave staložile tamo negde duboko . U još uvek uzburkano more tek minulih tmurnih doživljaja jedne sasvim neljudske stvarnosti . Ni sam više nisam bio načisto : doživljene ili isanjane . Grozomorne , svakako . Zamutila mi je razum . Njihove priče nisu se za mene lepile . Bio sam još uvek tamo , na pustom ostrvu , punom hematoma , nateklih podočnjaka , krvavih žuljeva i naboja na tabanima . Još uvek vidim kako se mržnja kao vrela lava preliva i mene je poplavila . Mene nema , samo oni to ne vide . A ja njih ne razumem . Ni ono što sam napisao ništa ne kapiram. Bog zna kako sam i napisao . Kojim oni to jezikom govore ? Literatura ? Ožiljci i traume su sva moja istina . Opsesija . Kakofonija krika i urlika . O čemu oni to ?
- Bilo mi je neprijatno. – nastavio je , valda , posle kratke stanke . Čudno me je gledao . Buljio je u mene , pa sam pocrveneo – Al kad te potera baksuz , ne zna prestati . I sad slušaj . Dan-dva posle toga opet sam nakasao zbog politike . Ona je zaista dominantni oblik našeg mudroslovlja i vaservaga naše intelektualne jednakosti i istopravnosti . Jedan drugi naš prijatelj je reagovao na moju bezazlenu primedbu kao i onaj : To je tvoje mišljenje . Istovetnost misli , izraza i oblika reakcije ! Prenerazio sam se . Jeza me je podilazila . Ma ne dam da me gazi , nastavio je uzrujano . Nije on pametniji od mene , završio je ratoborno .
- Dugo sam , nastavio je zemljak – sad sam ga već pratio – o tome raspredao sam sa sobom u usamljeničkim šetnjama . Ne tražim od tebe odgovor . Ali , ovo prvi put iznosim nekom drugom . Uzdrhtao sam bio , dodao je na kraju . – Zar sam ja toliko nametljiv ?
Sećam se da je tako završio . Kao ranjen . Kao obeshrabren . Kao u bezizlazu .
Do ovog trenutka o tako čemu nisam razmišljao . Ni o njemu . Ona je samo jednom rekla : Znaš , njegove oči tako padnu po meni kao kiša . Poškrope me kao miris kuhinje : svuda bez ostatka . Nisam to uzeo za vredno . Još manje za uvredljivo .
Davno , možda i pre desetak godina mi je poverio da je retko odlazio u selo . Kazao mi je : Zavičaj nam se neprestano događa . Kao izlazak i zalazak sunca . Nosimo ga kao kornjača oklop . A i kad je navraćao , gledao je da to bude uveče , pa se oko bašta ušunjao do kuće . Nije voleo susrete , ni ... . I meni je tako nailazilo . Kada sam kolima ulazio u šor , uvek su mi se vraćale misli kako su se moji dobri školski drugovi smejuljili , prvo suzdržano , pa onda otvoreno dok je njihov sagovornik pokazivao vezane ruke i namigivao na mene . Video sam to okrenut leđima jer je njegova senka padala pred mene. Taman sam se bio vratio . Nikad više nisam odlazio gore , među njih . Osetio sam da se nisam imao kuda otisnuti . Ni kao ribar od obale . Radio sam kod kuće i nedeljom pre podne , pa sam onda spremao bicikl i oko bašte odlazio u Inđiju . Nedeljom posle podne , pa do mrkle noći .
Sad evo očekujem poziv s najvišeg mesta . Ne stiže . A svakako hoće , svakako će doći . Šetam ulicama šarengrada , zagledam fasade starih zabata . Na svakom su dva prozorčića da provode svetlo i promaju . Kao dva oka koja posmatraju ravnicu , polja i javljaju da stiže kiša . Jednom me je tako zatekao letnji pljusak na sred druma . Nosio sam neke knjige . Pokisle su . Čuvam ih onako iskovrdžane od vlage . I , osobito , svesku u koju sam zapisivao zapažanja o pročitanim knjigama . Spremao sam se da polažem svetsku književnost .
Gore više nikada nisam odlazio .
Ljudi , izgleda , vole mnogo vole da se o njima lepo misli . U redu . Šta bih ja sa sobom da se meni tako šta dogodilo ? Čudna tema .
Ipak , da li je zemljak nametljiv ? Prejak u poređenju s drugima , u odnosima s drugim ljudima ? Da li je ? Takve , obično , ne podnose . Izbegavaju ih . Znam sigurno da se ne nameće . Znam da je taktičan i pažljiv , ali je previše logičan . A kad se i velike i očigledne istine tako objasne , - vređaju preosetljive , samozaljubljene . Ovakvi previše cene sebe , a vide da to niko ne zarezuje . Oni čeznu , gore od želje , prosto žude da nešto budu , da nešto znače , da se njihova i čuje i štuje . Valda ? Zemljak je izbegavao da bilo koga zaseni . Da “opseni prostotu” . Eto , nije izbegao .
Na rastanku je zaustio da nešto kaže . Očekivao sam , ali je samo odmahnuo rukom . Okrenuo se i krenuo . U KUDA ? Niz strminu , uličnu , ja uz nju .
Nadolazila je blaga prolećna noć .
Davno , u detinjstvu , prelistavao sam u jedno nedeljno poslepodne stari izveštaj karlovačke gimnazije . Bio sam osnovac i sve stričeve knjige iz vremena njegovog đakovanja u Karlovcima sam skoro pobožno iščitavao . I uvek me je pri tome hvatao neki tajnovit strah . Neka laka jeza mi je strujila leđnim nervima . Pročitao sam , bože , eto već sedamdesetak godina ja se toga s vremena na vreme setim , nikada ne znam zašto baš tad . Pročitao sam da je tamo neki , govorili su čuveni , profesor za pismeni dao temu :
”Noć tija i blaga , bledi mesec sja
U milini tone vasiona sva“ (refleksija) .
U mojoj dečijoj glavi vrzmale su se svakojake misli : Kako to “tone” a u “milini” ? Šta je to vasiona ? Ali ono “tija” kao da je izrekla moja mati . Tija .
Siromah zemljak , šapnuo sam . Valda sam sebi na
uvo .
Ponekad mu sretnem suprugu . U crnini je . Još .
Kiša će . A i trebalo bi je .
Krsta mi sevaju . Iz Babinog budžaka crni kumulus–nimbus . Juri preko neba kao saski goropadni ždrebac . Nonius .
Samo da ne bude leda .
BABA AJKA
Svi su je zvali Baka . Bela kosa i štaka na koju se oslanjala , uspravno držanje i strogi pogled ulivali su svima osećanje respekta prema starici . Meni je uvek mirisala na gunje . U njenoj sobici , na ormanu , uvek je bilo po nekoliko redi ovog poznojesenjeg ploda . Njena časna starost , poštovanje koje su joj svi ukazivali i taj miris gunja rađali su u meni neko nejasno strahopoštovanje . Tajanstvenost njene sobice u vrhu hodnika me je mamila i strašila . Opčinjen , slušao sam njene priče i kazivanja o sve tako nekim neobičnim događanjima . S njima sam poistovećivao i staro prohujalo doba . Egzotika nepoznatog me je uvodila u strepnju , omotavala u klupko lake jeze i straha , pa sam se pribijao uz mamu .
- Otvorim vrata gonka i imam šta viditi . Nji tri su sedile na basamcima i češljale se . Na njima bele aljine , prelepe i prozračne . Zamalo da nabasam na nji . Oma sam zatvorila vrata i leđima se pribijem uz zid . Iz mraka sam i’ posmatrala kroz pendžer .
Zastala je . Ćerke i unuke , već udate zrele žene , upile su se očima u njeno mirno lice . Ne znam da li su disale . Oslonio sam se mami na ruku . Podilazili su me žmarci .Sedela je na svom ležaju oslonjena na dva velika perjana jastuka . U slabo osvetljenoj sobi , senke su se igrale po zidovima i pravile neverovatne figure , čas kao da te privode rajskim vratima , čas jezive đavolske spodobe . Lelujavi plamen sveća je oslikavao zidove i tavanicu kao moler , daroviti soboslikar .
- Da sam malo zakoračila , nastavila je zabrinuto , stala bi baš na nji . Nas’radala bi . Kao i ona . Ona je ,nesretnica , nagazila na vilinu večeru . Nije ni vidila , jer nije svakom dato da i’ primeti . Ondak su je oma odvukli u vilino guvno . I , od tog doba , ona tako luta . Samo noću . Samo kad je jaka svetla mesečina . Ko kad se spava na pasuljevini , il kad u jesen beremo kuruze pa po mesečini sečemo kurzovinu da se sutra može orati za žito . Po danu je ona ko i drugi svet . Ništa se na njoj ne primećiva .
Kazivala je polako , razgovetno , samouvereno kao da se to o čemu priča događa sada pred našim očima . Pribijao sam se uz mamu . Osećao skoro fizički prisustvo nekog nevidljivog tajanstvenog sveta , s kojim je ona drugovala . Niko ništa da je zapita .
- Nije prošlo mlogo , moglo je biti oko ponoći , vidim kako su prnule ko tice i onako bele , providne uzletile . Brzo su se izgubile u mesečini vedre letnje noći . Izašla sam na basamke . Bečila sam se da vidim . Nigdi i’ nema .
Malo je uzdahnula . Kao da je uzimala vazduh da dopriča ono rašta je i počela ovo skazanije . Valda ni sama nije mogla , ni dan danas , da poveruje u ono što joj se učinilo da je vidila . Kao da se dvoumila da li da obznani neverovatno čudnovato snoviđenje .
Bilo joj je tada preko devedeset godina . Jedva da je imala obrve : samo nekoliko belih trepavica . Na svakom kapku tek po koja . Preko omlohavljene kože visio joj je njen zavetni zlatni krst . Smežuranom šakom ga je s vremena na vreme prinosila ustima .
U susednoj sobi muški su glasno pričali . Smejali su se . Počela je da se izvija melodija jedne posprdne pesme o susednim selima . Tako je obično proticala svečarska slava kod ujaka . Cela porodica je bila na okupu . Više dedine glave je visila ikona svetog Nikole . On je stalno zahtevao od zetova , osobito mog oca , dobrog pevača , i od unuka da pevaju . Svaku melodiju je propraćao : Samo oceci pa baci . teraj ovce na Jarkovce , a ujaku je pokazivao da je bokal ispražnjen i da je red da se opet spušta u podrum . Uz to je na uzdignutim rukama prstima pravio figure koje su se ocrtavale na zidu iza njegove glave . Rođak mu , komšija , ispisnik i pajtaš , sedeo je uvek do njega , ispod ikone , i njegove uzvike i gestove komentarisao : ”Šta furtom vataš leptirove ? ”
Ovde , u Bakinoj sobici , kao da se atmosfera malo raskravila , napetost popustila . Samo na tren . Iščekivalo se neko zaprepašćujuće finale .
- Nešto se kretalo , govorila je zagledana u jednu tačku u duvaru kao da je prizor tamo i stvarno bivao . – Pogledam bolje . Ej , tugo moja – izustila kao da će zaplakati – jeste . Jeste : ona korača po samom vrhu krova kućerka . Po crepu . Ruke ispružila ispred sebe . Ne smem ništa da viknem . Stisnula sam jezik zubima . Nju predržavaju vile , i ako čuju ljudski glas , puste je i ona se stropošta pa se sva ugruva . Ako ostane živa . A sva se ježim . Lepo ko košulja na meni da se širi .
Čuo sam da neko šmrka . Nisam zapazio ni u koga suze . Ruke su mi se ovlažile .
- Tako sam je jedared vidila i na đermu . Sišla ko leptirica , prošla pored mene i otišla u sobu da spava .
Ni u velikoj sobi više nije bilo buke .
SAVETOVANJE
Ima od tad već više od trideset godina . Nisam bio u milosti . On je odavno bio penzionisan . Iznenadio sam se i začudio kad je ušao . Otkud on ? A i poplašio sam se . Moji susreti s takvim ljudima nikad se nisu završavali srećno . Bio sam obeležen . Kao i on , uostalom . Ja – logoraš s Golog otoka , on – stari oznaš , udbaš , visoki funkcioner , prvoborac i privrženik vlasti . Šta privrženik ? Sam stub poretka . Inače je bio prijatan , u nastupima taktičan i nikad prema meni nije se odnosio neprijateljski . Bar ne otvoreno . Ipak ,koga su ujedale zmije , taj se boji i guštera . Goli me je naučio opreznosti , a i uterao mi je strah u kosti .
– Čuo sam da si ovde . Pa ,lepo ti je . Među knjigama si . To si .valda , oduvek želio ? One podučavaju i ništa ne dojavljuju . A ? Znam ja za jadac , saživeo sam se sa vašim mukama i strepnjama .
– Baš si me iznenadio . Otkud ti do mene ? Baš si me iznenadio .
– Ako te nisam uplašio , sve je dobro . Nisam ?
Srkali smo kaficu , iako ona nije sasko piće i posluženje . Ali , moda ju je uvela u običaj . Kod nas se nekad znalo : rakija do fruštuka , posle ručka vino ili špricer . Vremena .
– Da , donose nove navade i običaje . Sklapaju nenadana poznanstva i prijateljstva , a stara se razvrgavaju – primetio je dobroćudno .
– Biva , rekao sam . A kopkalo me je kako sada , razgovaraju i ćaskaju jedan visoki funkcioner režima i nekadašnji sužanj . Vremena se zaista menjaju . Nekadašnja dva sveta , prožeta međusobnom mržnjom do ... Padala mi je na pamet nekad davno pročitana rečenica : Daljine zovu , koreni vuku . Sase su uvek inspirativna tema . Njome se suprotstavljeni mire , političke surevnjivosti zaboravljaju , a stari računi izravnavaju . Zavičaj nam se neprestano događa .
Bio je glavni čovek u selu tokom celog rata . Odlučivao je o životu i sudbini svakog od nas . I onih u redovima , i onih izvan njih .
Kaže : Doneo sam ti nešto napisano o Saskom savetovanju u kasnu jesen hiljadudevetstotina četrdeset i druge . Ako budeš štogod o tome pisao da imaš dokument iz prve ruke . Zatrebaće ti ili neće , svejedno , nek bude kod
tebe .
– Meni ? Da vidim .
– Nemoj sad . Nasamo pročitaj i upotrebi . Ako ti i kad ti zatreba .
Ako mi zatreba ? Hm . Pitaj boga šta to sve može značiti . Politički rečnik je uvek dvosmislen , višesmislen . Pa sad , nek bude kako bude . Kud puklo , iz te kože nikud .
I , eto , došlo je na red . Prenosim ga ovde u originalu , onako kako je njegovom rukom napisano.*)
Napomena : Rukopis je Živka Marinkovića Hasana . Tako su ga partizani znali i zvali . Inače , svi Marinkovići nose špicname Paunovi . I on je Paunov . To njihovo drugo prezime potiče od jednog pretka – Pauna Marinkovića , kojega pominje Pavle Marković Adamov u nekoliko svojih pripovedaka . Radi lakšeg čitanja , ovde dajemo transkript rukopisa .
SASKO PARTISKO SAVETOVANJE
Koncem decembra meseca 1942 godine , u Sasama je održano partisko savetovanje Srema , poznato pod nazivom “Sasko partisko savetovanje” .
Savetovanje je održano u kući Opačića Todora u Čelenskoj ulici prema Beški . Opačići su bili vrlo imućni seljaci , ali su prišli narodno oslobodilačkom pokretu i aktivno ga
pomagali .
Kuća je bila pogodna baš iz razloga što je bila imućnih seljaka i što nije bila kompromitovana , a nalazila se na kraju sela . Nije bila upadljiva . Bila je daleko od očiju fašista , koji su u mestu još uvek držali vlast u svojim rukama . Sve je to učinjeno u vreme , kada se je u mestu , nalazila jedna veoma jaka fašistička regularna jedinica smeštena u Saskoj školi , u jačini bataljona .
Delegati za Savetovanje počeli su pristizati u mesto desetak dana ranije . Među prvima je došao Berberski Slobodan “Lala” . On je do tada bio u Bosni i drugovi su ga poslali na rad u Vojvodinu . Baziran je u kući Marinković Ranka . Dan dva kasnije došao je sa svojom drugaricom Jovanović Đura “Mića” . Baziran je u kući Živka Boškovića .
Zatim su došli drugovi Aćim i Nikola Grulovići , drugovi Maksim , Momčilović Ljuba i Beljanski Jovan “Lala” . Svi oni su bili smešteni u kući Filipović Živana (Macini) , a u mestu su u drugoj kući bili smešteni drugovi “Šaban” i “Perkan” koji su došli isto tako , nešto ranije .
U mestu su se već nalazili drugovi Jovan Veselinov “Žarko” , Veselinov Stanka “Seka” , Doronjski Stevan , Relić Petra , i drug “Đokica” koji je bio sekretar karlovačkog
Sreza .
Skoro svi drugovi koji su radili na pripremi Savetovanja , sem druga Čavić Milenka “Starog” nisu tada ni znali ni sanjali o čemu se radi . Nisu znali da će se održati tako važan sastanak od istoriskog značaja baš u njihovom mestu , na kome će se izvršiti analiza svega što je do tada učinjeno u Sremu pa i u Vojvodini i doneti odluke o budućem delovanju svih faktora , Partije , Skoja , Usaoja , AFŽ-a pa do regularnih partiznaskih jedinica na teritoriji Vojvodine .
Te noći , u oči početka Savetovanja , svi drugovi i drugarice prebačeni su u kuću Opačića . Svi su oni bili smešteni u dve sobe koje su se nalazile u jednoj omanjoj zgradi na sredini dvorišta prema guvnu , koje su uglavnom preko leta korišćene kao letnja kuhinja i soba za ručavanje . Tu se i radilo i spavalo . Sa radom se prekidalo samo kada se trebalo jesti . Kako nije bilo dovoljno stolova , uzaijmati se nije moglo , to su neki od drugova i drugarica , sedeli za stolom , a ostali na ležajima , koji su korišteni za
spavanje .
Radilo se i danju i noću . Kada se od umora nije moglo dalje , tada bi se leglo i spavalo . Ujutru rano , opet bi se na brzinu obavljali svi potrebni higijenski i drugi poslovi , pa bi se odmah nastavilo sa radom .
Stražu su na smenu održavali članovi partije i skoja iz mesta . Oni su se brinuli o ishrani i svemu što je bilo potrebno drugovima .
Drugovi koji su organizovali i učestvovali u straži , kako su se smenjivali tako su odlazili u prostorije i prisustvovali Savetovanju .
Da se vrše pripreme i da će se Savetovanje održati znao je samo drug Čavić Milenko “Stari” . Sve pripreme za Savetovanje uz pomoć drugova u mestu , on je obavio bezprekorno . Sve je funkcionisalo onako , kako je bilo zamišljeno .
Stražu su organizovali i držali sa omladincima drugovi , Opsenica Aleksa “Žuhraj” Depalo Nikola , Radovanović Boško i Marinković Živko .
Drugovi iz mesta koji su prisustvovali savetovanju , sećaju se kakvo je bilo raspoloženje , među drugaricama i drugovima na Savetovanju , kada su stigla obaveštenja iz Bosne , o uspesima Vojvođanskih partizanskih jedinica na teritoriji Bosne , koje su vodile velike bitke sa neprijateljima naših naroda fašistima i narodnim izdajnicima i u njima iz dana u dan odnosili sve veće pobede . Naročito su velike pobede postignute u borbama sa četnicima .
Sa savetovanja je upućen telegram Vojvođanskim borcima u Bosnu kojim im je čestitalo na pobedama i skorim formiranju Vojvođanskih brigada .
i skojevskoj organizaciji . Mestu koje je u svakom pogledu bilo jedinstveno , kada se radi o borbi protiv okupatora i narodnih izdajnika četnika , ustaša i drugih petokolonaša .
Tada su drugovi u mestu koji su učestvovali u obezbeđenju savetovanja videli Borbu list , organ KPJ koji je izlazio negde u Bosni , što su bile prave novine , redovnog formata . Doneo ih je Berberski i to sve brojeve koji su do tada izašli.
Sasani su s pravom ponosni na poverenje koje im je dato i na Savetovanje koje je održano u njihovom mestu .
ĐUJA
Uvek smo je zaticali da sedi na ivici gonka , ispod same nastrešnice . Stole tamo nešto čeprka oko obora . Biroši . Na tom salašu smo pojili konje . Ne znam da li su njih dvoje kosu uređivali češljom ili samo prstima . U detinjstvu sam mislio da joj ni orah iz ruke ne bih uzeo . Stole je imao izraz lica kao da se smeje . Njoj , Đuji , je virio jedan zub ispod gornje usne . Teško smo razumeli šta govori . Vrskala je , tepala i šuškala usnama .
- Patke idu same u do na kanal . Lepo im . Noću tamo samo fijuče … Čuje se vika i vrisak konja … Njište , propinju se i otimaju jahaču …
Gledao sam njene bose noge . Može li ona kupiti gotove opanke ? Teško .
- Ma , jeba ga ti , đe konji … ma , ajd , ne benavi .
- Ja , ja i sablje … zvekeću … a ranjenici kad zajauču meni sve kosa diže maramu … vako , a ne smijem ni iza kotobanje rad sebe . Šuti , bolan , ti noću zacrkneš ne bi te ni top probudio . Danju nema ništa .
- Ma ko vrišti , njišti , zvecka sabljama ? Čiji konji , kud jure ?
- Eto , bena . Kad su i’ potukli naši kod Slankamena , kad i kad to bilo , bježali ovuda prema Zemunu . Da se dovate Save . Ja , bježe , bježe oni i danas . Ko bježi , pa Turci , eto ko . Sve ovim dolom … i sad ima đe je tako crvena i utrta trava …
- Ma , ošta crvena , ne benavi , crvena … jeba je ti … to lani grom udario .
- A ne mereš ti benu dovesti … on to pa to . U jesen , pred kuružnju berbu , kad je mjesečina , a vjetar šumi kroz kuruze lepo čuješ i jauk i njisak konja i kako se sablje sudaraju , zveckaju , ja … i , i viku , vrisku ,ka da i’ nešto za gušu vata … i …
Njihova prepirka nas je zabavljala .
- Kakvi konji , kakvi bakrači , baksuze ničiji . Đuja malo popije šljive il dudare , šta se nađe , a ona uvijek nešto nađe , pa joj zazuji u ušima .
- Šljive ! A na koga kerovi laju po svu božju noć , a ? Ajd sad ? Niđe nikog a oni jurišaju u do na živog insana . Ondake se vrću ka da i’ neko goni , a ? Pa se vođekarce slože kraj mene u gank . Dakću , bolan , dođe mi i' žao pa i’ milujem , a oni , osobito šarov , sve glavu pružaju meni . Čini ti se evo sad će srce istisnuti ... Nema , ja ? Ima , ima ... Turci bježe , ranjeni , već kosturi a bježe . Dižu se iz groba , eto , ko , vampiri . Od njih bježe kerovi , koji se ni kurjaka ne plaše .
- Bena , đe Turci , đe vampiri !? Kad je to bilo .
Jednom , baš smo ugarili , zatekli smo je raspletene kose , razdrljene , a povetarac je talasao njene duge suknje . Išla je iz dola . U kanalu je bilo mrmoljaka , punoglavaca , patke su uživale . U ovo doba voda je bila topla , a bistra kao suza . Ruke su joj bile vlažne : prala se u toploj kanalskoj vodi .
- Noćas su gazili baš po vodi – kao da je jedva dočekala da nekom ispriča svoj nalaz . – Sve se vide kopita po dnu kanala . Valda su se razlađivali . I sita je sva izgažena . Jedna zmija se sunča na bajiru . Neće ona bolan . To je ona barska . A čula sam i oko ponoći . Sjedila sam budna . Neće san na oči . Puni mjesec bio je više kamare slame . I krave su mukale . Dvije odjednoć . To nikad nije bilo . Mora da je gazio neki valija , aga , šta li , neki važan jebeni insan . Šta li . Biće da ga je sam šejtan vodo , ranjenog . Ja !
Njoj samo Turci u glavi . Kuva li ona šta za jelo ? Nikad to i ne pominje . A i dim se retko izvija iz njenog odžaka .
- Onomadne , pred zoru , samo što je mjesec zašo , dojezdili iz daleka vampiri …
- Jope ona , vampiri , pa vampiri , ma šuti bona …
- Samo čuješ kako kosturi klepeću vilicama … Kerovi navalili , a ništa ne vidiš . Bježe . Kerovi za njima i odjednoć se vrnuli s kanala usopljeni , umorni , a repove podvili ko pobjesneli bože ga sačuvaj . Neveseli . Jedan je šanto . Mora da su ga nečim opatrnuli . Bila sam sva kvasna od stra .
- Ja , ima , ima …
DIVANA DODANA
- Ej , čuj ovo .
- Šta ? Baš nisam raspoložena za slušanje . Kad peglam , titraju mi živci ko drhtulja . Ne marim ni za oca svog , kamol za neka literarna trabunjanja.
- Znam , al čuj .
“ Plašim se da za Sokrata nema spasa ” , uzdiše iskreno žaleći Kalion . “ Mnogo je onih koji se osećaju glupi u odnosu na njega , a niko nije osvetoljubiviji od čoveka koji shvati da manje vredi od drugog “ .
- E , e šta je to ? Dobro . Sutra ćeš tražiti košulju . Deda će ti tvoj ispeglati . Al , ajde . Ko piše ? Čekaj da isključim peglu .
“ Ako bude osuđen na smrt , može da zameri jedino sebi : Sokrat je tako ohol čovek da mu nema ravna u svetu ” .
“Al svima govori da ništa ne zna “ , uzvikuje Kalion , “da je neuk “ .
“ Upravo je to vrhunac njegovo oholosti ! “ , odgovara Eutimah . “ Isto je kao kad bi rekao ljudima : “ Ja sam neznalica , ali ti što ne znaš da si to , još si gora neznalica od mene “ . I normalno je da ako drugog napadaš , taj će jednom reagovati i naplatiće ti za sve . “
- Ko to piše ?
- Neki Italijan . Slušaj . To razgovaraju dvojica sudija na Sokratovom procesu . Prema onome kako se obraćaju jedan drugom izgleda da su stari poznanici .
- Odakle da o istom čoveku i njegovom delovanju imaju sasvim različita , suprotna mičljenja ?
- Hm , odakle ? Pitaj ljudsku istoriju. ... Otkud ? Čekaj , probudila si mi neke stare znatiželje . Seti se da Homer počinje Ilijadu rečju Srdnju , srdžbu , žestinu , gnev ... Bez obzira koju reč koji od prevodilaca uzeo ,ona uvek označava strast , ostrašćenje , ljutnju , stanje duha , psihološku uzavrelost , iz koje se može svašta izroditi .Nema reči o racionalnosti , o racionalnom , promišljenom . I to je , ili u njemu je , gnevan je najveći među Ahajcima : Ahil . Nigde nisam naleteo na tumačenje ovog postupka , a pročitao sam brdo komentara Ilijade . Taj Jonjanin je izrekao ovim jednu praistinu o čoveku , koju su kasnije samo , eto : “samo” - često ne umeš da nađeš odgovarajuću reč – dokazivali Frojd , Jung , Adler ... Homer je veliko čudo sveta . Da li se istinsko sopstvo iskazuje baš u burnom duševnom stanju ? Šta li je sve slavni pevač imao na umu ? Slušaj , slušaj , pojavljuje se okrivljeni Sokrat pred sudijama .
“ Evo ga , nepokolebljivi starac ” , uzvikuje Kalion .
“ Nesnosan kao i uvek “ , protestuje Eutimah . “Uopšte ne shvata da ga narod smatra krivim “ …
- Ovo “ da ga narod smatra krivim “ … smatra krivim … Kako to : smatra . Mislila sam da nešto znam .
- Sad dalje . Teče suđenje . Melet , Anit i , na kaju , Likon – tužioci . Traže smrt za Sokrata . Ovaj dobija reč da se brani . U fokusu ove priče su , međutim , sudije – Kalion i Eutimah .
- Taj što piše je psiholog ili istoričar ?
- I jedno i drugo . Čuj kako privodi kulminaciji svoju priču .
“ Zevsa mi , tako mi je nesimpatičan “ , uzvikuje Eutimah .
“ Polako Eutimaše ! “ , moli ga Kalion . “ Pusti me da čujem“ .
- Sokrat počinje priču o poruci Apolona Pitijskog iz Delfa .
“ Hteo bih da shvatim kakve veze ima ovaj Herofontov slučaj s bezbožništvom “ - protestuje Eutimah . “Ako išta ne podnosim kod Sokrata , to je njegov način da krene toliko izdaleka : već bih ga samo zbog toga osudio na smrt “ .
- Naopako . Je li moguće ? Ovakva reakcija . Pa , može li razbor ovog sudije , kako reče da se zove - Eutimah , da – biti ičim priveden razlogu ?
- Teško . Sokrat i dalje govori .
“ Nema sumnje , kriv je ! “ – izjavljuje Eutimah ustajući . “ Pa i da nije , opet bih ga osudio . Njegovi govori , njegova neprestana sumnja u tuđa ubeđenja štete polisu … “
- Štete polisu ! Kako ono piše : Kad se obične činjenice proglase za pravne …
- Jeste , tako piše . Eutimah kaže : “ Sokrat širi nesigurnost : on je defetist . Što pre umre , utoliko bolje za sve ! “
- Sad sam već šokirana . O sudijama sam uvek mislila da nose oklop oko srca i da su im sudovi nepristrasni . Oslonjeni na nešto što se zove zakon : Jednako svima , jednako za sve i za svakog … H , h , hm ,hm .
- Polako , ne žuri sa zaključkom . Ne vredi pričati . Kraj znamo još iz niže gimnazije . Upamtili smo onu čuvenu Sokratovu rečenicu : “ No , evo , došao je čas odlaska : ja u smrt , vi da nastavite život . Koga je od nas zadesila bolja sudbina , neznano je svima , osim Bogovima “ .
- Ne mogu da se otmem utisku o takvoj pristrasnosti . Kažeš , to je ljudski … Izgubila sam volju da dalje peglam , a morala bih . Nakupiće mi se , pa neću moći da izađem na kraj s tolikim vešom . Nek ide kud je pošlo . U mojoj struci postoje samo činjenice : duguje – potražuje ; uloženo – zarađeno . Kakve te emocije pri tom razapinju , tvoja briga . Sa samom stvari to nema nikakve veze .
- Nema ? Ajd kad kažeš . Da bih te još više zbunio pročitaću ti još i ovo iz iste priče .
“ Plutarh priča da se neki Atinjanin analfabeta , kada je hteo da ureže Aristidovo ime na ostrakonu , obratio upavo Aristidu . Na pitanje da li poznaje čoveka koga želi da pošalje u izgnanstvo , Atinjanin je odgovorio da ga ne poznaje , ali da mu je već dosadilo da sluša kako je taj čovek pravedan ; na to je Aristid upisao svoje ime i ni reč nije izustio “ .
- Da bi me zbunio ? Ne zbunjuje mene sama ta činjenica , nego … , odmahnula je rukom .
- Nego ? Tvoje zgražanje je moralne prirode … Stani , evo ti čitaj , ja ću peglati .
- Ju , čija će kučka crći ?
Moraš da ugovevaš ako oćeš da budeš po dobru zapamćen.
Setio sam se ove njegove priče kad njega već nije bilo . Jednom . Već poodavno .
“ Ako hoćeš da budeš dobro zabeležen , upamćen . “ Baš tako je rekao . Meni . Starinskom rečju je obeležio uslov : ugovevaš . Voleo je arheologiju saskog rečnika.
Kako je samo popamtio toliko citata ?
NJEGOVE UNCUTARIJE I NAGVAŽDANJA
1.
I sam je bio uncut . Siromašan i nesretan celog veka . A govorio je : Šta je Drlja bolji od mene . Ne večera ni on dvaput . U glavu je poznavao svaku kuću u selu i svaku njivu u ataru . Nikad nije govorio bicikl ili bacikl , kako su to čudo tehnike u Sasama zvali . U ono vreme . On je imao točak . Da , točak , sa kratko silaznim akcentom . Ni točak (sa kratko uzlaznim naglaskom) ni bacikl , već točak .
Tako mu jednom prdne na pamet , uzjaše svoj točak i obiđe celo selo . Letnji dan do podne . Na neke kuće je samo prstom upirao . Pitaju : Šta ovaj Zula broji ? On prst na čelo i : Tu pišl študiren unt profitiren . Tako Švaba kaže : Pamet sudi gospodine ludi ! Kad se vratio na polazno mesto odgovori : Sedamdeset i sedam . Šta sedamdeset i sedam ? On opet : Tu pišl študiren unt profitiren . Tu pišt enzel . Ja . U sedamdeset i sedam kuća jal nema dece , jal su ženska . A ? Tu pišt enzel .
Dobro si kazo , ja sam već mislio da te genem s kakvom pištoljarom . Šta ti imaš da brojiš , nisi ti poreznik . I šta kažeš – seamdeset i sedam ? Av , ej , kuće to izići . Nije tvoja glava za dve noge . On važno i odvažno : Tu pišt enzl , kao neće srpski da se ne zameri . A i oni su svi toliko švapski razumeli .
Znam da je zimi nosio , onako usukan i mršav , vojničke cokule sa šuneglama , bakandže ih zvali , i pantalone upasane u štrikane vunene čarape . Da se ne ulopa , jer je po ceo božji dan bazao po ataru . Osobito pred veče . Uzme svoj nadžak sa kao zlato , nama se činilo , žutim , a ne znam kako se to zvalo , bilo je nasađeno na čvrst višnjev štap i služilo je serežanima za odbranu , i za napad . S jedne strane je bilo zasečeno kao ušica sekire , a s druge kao i sekira bilo je oštro i , ne daj bože , moglo je čoveku rascopati glavu . Služilo im je i kao rukohvat . Dakle , s tim nadžakom kao oznakom vlasti i važnosti u levoj ruci , bio je šuvaklija , kretao je u potes predveče .Napamet je znao one koji su u to vreme , kad se drugi svet već smirivao i privodio dnevne radove kraju , - kretali po poslednji voz žita ili po poslednja kola , u jesen , kukuruza . Znao je on njih , ali nije znao s čije će njive natovariti voz ili nabrati kukuruze . Vredan neki svet bio . Redovno ih je s nadžakom u ruci iznenađivao .
Kadgod je tu dece bilo šurnajst . Undrt najn . Tu pisl študiren und profitiren . Uvek je tako propraćao svoju mudru misao . Drugi to kao da ne znaju . A kad se peo na dreš da rani dob , te radosti i osećanja važnosti . Ali , o toj njegovoj važnosti ...
U ratu dospe kao i stotine drugih Sasana u logor na zemunskom sajmištu . S malobrojnima je preživeo pakao . Vratio se sav u živim ranama i nekim zelenim čirevima . Sačuvaj bože .
Da , to sam počeo , nikako ne mogu da se setim , ne mogu čisto da ga stvorim , tako oni za to kažu , šta je zimi nosio preko reklje . Znam sigurno da je imao neki janklić . Kakav ? Bundu seljačku nije nosio . Bilo je to preskupo za njega .
A od te logorske boleštine se oporavio . Začuđujuće brzo . Bio je tad već u godinama .
Za sebe je govorio , umesto ono švapski fon , s klisine . Tako se zvao predeo u potesu gde mu je bila kuća . Mala uzvišica iznad nize , koju su zvali slatine . Ova je bila nezgodna i pominjali su je samo u ružnom kontekstu . Bila je podvodna i s jeseni su jedva prolazili kroz njeno blato , a leti po njoj sve sami vagaši , pa se tu često s vozovima žita leti izvrtali . Samo pukne glas po selu taj i taj se izvratio u slatinama , a fala bogu , nije ništa pofalilo . U jesen su točkovi upadali do glavčina u blato , konji su jedva izvlačiči , pa su morali da uprežu logov . Pred rat se doselio bliže selu , pored kanala .
Znao je svakog vraga . Umeo je i baciklove da popravlja , a i da svira na armoniki , na tamburi sa četiri žice – samici , ali najbolje i najumilnije na fruli . Osobito je voleo da jede čorbu od krompira s trgančićima jal s flekicama . Kad mu dune , probudi ženu u sred noći da mu kuva čorbu s trgančićima , bez jaja .
Retko kad nije bio spreman da izvede neku šalakuriju ili uncutariju . Čak i kad se iz logora vratio , onako ufačlovan u zavoje i krpetine . Tamo nekog su zvali , prkosili mu Olujina . Kad prođe kraj njega , zadigne kragnu da se zaštiti od tobožnje vetrine . Onaj je uvek isto odgovarao : Štaš s ludim , ko će se pametan još i s ludim nastaljati . Baš tako –
nastaljati .
U jedno rano proleće je otišao na pijacu u Pazuvu da kupi seme krompira . Njegov se kao već izrodio , a bio lep što moš biti , pa da promeni seme . Imao je pored kuće frtaljicu bašte . To je jedino što je imao , jer su ga kao momčića još oglasili za malo retardiranog i lišili nasleđa . Advokati , advokati . Samo kao pod starateljstvom . Dobio je taj nužni deo i tu mu skrpili to malo kućice . U ovoj baštici je sad sam sebi napravio kuću od naboja : soba , kujna i špajiz . Sam je građu , on i njegova Makrena , - tako ju je od milja zvao iako se drukčije zvala – dakle , sam je građu sa stare kuće svukao s klisine do pod selo , pored
kanala .
A , da , to kad je kupovao krompir . Čim je ušao na pijacu , kupio ga je od prve Slovakinje na koju je naišao . S džakom već na leđima je zastao , poluokrenut da odgovori drugoj zašto od nje nije kupio jelbo je njen kao bolji , a što se kuva sav se razboli i ukrčka , samo odmahnuo rukom i : Jebeš ga , ako ne bude masti neće valjati nijedan . Svaki se bez masti udrveni ko nekuvana noga . Jebežga .
Kažu , pričaju da je on pričao , kako je dežuro u serežanskoj stražari , u opštini , svirao na fruli nešto tako što sam izmisli kad - miš . Miš . Sklepta ga i nekako uhvati . Odnese ga u komšijsku kotobanju : Tako , tu ćeš imati rane cele godine . Štaš u serežarnici . Kažu da je stavio prst na čelo i , po običaju , Tu pisli študiren unt profitiren .
Držao je do toga da kao promisli , ali profitirao nije nikad ništa . Sirotinja i golotinja celog veka .
A , pričaju , da je zdravo volo leti o vršidbi da ide za mašinom . To je zapravo značilo da je radio kao ložač kazana , gvozdenke , koja je snagom pare pokretala sve uređaje na drešu i tako se mlatilo žito . Menjali su se , dok jedan rani dob , drugi loži slamu u kazan , a treći se odmara i radi druge sporedne poslove oko mašine , a mi deca smo vukli vodu i sipali u kazan . Lepše nam je bilo to nego da s ženama radimo na plevi . Njima je bilo najgore i onome koji je ispod samog ’levatora odgurivao slamu denjačima . Kad se naš junak popne na dreš , metne one zaštitne naočare , pa stane u udubljenje kraj doba , pogleda na sve oko sebe , preobrazi se . Drugi čovek . Tu je na svom mestu . Drugi mogu da vuku džakove u ambar , da denu slamu , ali da rane dob , jok . Njemu je to kao dato da ume . Znam ja što ti znaš , ali ti ne znaš šta ja znam . Madar ! Ženi koja je sekla uža ili manilu na mašinskom snoplju govorio je , brižno i očinski : Samo polako i okretno da ne sletiš u dob . A ti pazi kako bacaš snoplje sa kamare , jelbo ako nju potrefiš , neće je ni sajdžoja više sastaviti . A on , snoplje je rastresao kao kad razvlači armuniku , dugmetaru , lagano i s pažnjom da svaka vlat bude ljucki otrešena . Ovo se samo jedared radi u godini , a čeka se dvanajst meseci . Tu pišli študiren unt profitiren . Tudom ? Tudom latom kad prstom pokažeš . Tu pišt ezel . Pogled mu je s vremena na vreme klizio po ’levatoru da prekontroliše ide l živa vlat u slamu . Nikad kajiš s točka zamajca nije padao dok je on ranio dob . Nikad . Drugi su snoplje puštali odjednom , pa se ceo sistem prostio gušio , gvozdenka se napinje , a dreš kao da ga je grom pogodio i kaiš padne . Stoj , dok se ponovo ne namesti , namaže kalafonom , a u džaku pleve , na ’levatoru neotrešeni klasovi . Šteta .
Kad je umrla baba Salika , kaže : ona je čista Švabica a ne zna švapski ni beknuti . izučila je našu školu , starija je od mene . Bilo nji nekoliko numeri Švaba .I kad su bili u ratu partizani , oni su radili , naše Švabe , sve kao i mi . I nji su kulturbundaši isterivali u portu kad su bile blokade . Nisu odavali . Šokaca je nekad bilo manje , ali ji je sve pojela pomrčina , jerbo su špijunirali i odavali sve šta se radi . Jedan je kao krenuo u partizane , vratio se neopaženo s Fruške gore i sve odo . Uvatili ga posle naši . Svašta je bilo . Samo se jedna švapska familija iselila . Oma na početku , čim su počeli partizani . Stariji sin tog šnajdera je zaglavio negde u prostranoj Rusiji . A kad je dete bio, znao je bolje naše crkvene pesme neg naša deca . Uvek je nosio zlatni krst na saranama i prvi predvodio ono pojanje . Kad se pokojnik nosi kroz selo , a nama što smo nosili oće oči da iskoče . Sad od kad je asvalt , nosi se sanduk na kolici , pa lakše , dašta . Nije se iz Rusije izvuko . A i kako smo pevali partizanski : Široka je ruska fronta preko zemlje cele , a crvene vojska bije Nemce nevesele . Zvali to na mitinzima Vrabac . Kao vrabac dojavljuje nove vesti . Bilo je svačega . A u prvo vreme rata mi smo pali pod nemačku komandu u Beogradu , kao zbog snabdevanja nemačke oružane sile sve do Krčedina i Beške . Ondak su nas kad se kuruz obro predali ustašama , a i dalje su prave gazde bile inđijske Švabe . Ti su nas ubijali ko piliće i terali u logor na Sajmištu . Jedared se povikalo da ćedu doći iz Bačke kao Madžari . A baba Salika kaže : Bar ćemo viditi kako je i pod Madžarima . A žene se smejale , vidi , vidi , i babu zasvrbilo . A štaš , nekad se i od muke smeješ . A i njoj su ubili čoveka na Sajmištu . Sve su nas postrojili , golišavi , samo u gaćama da gledamo u sunce .Tako ćarom u sunce , a leto , sveti Ilija . Ondak dođe komendant sa kerom , velik neki ko tele . Nekad je tu kerinu pujdo na logoraše i sve uživo dok ovaj ujeda . I baš prozovedu i njenog čoveka da i vode na streljanje. A on je bio naš Srbin . Još bilo Sasana na spisku , i Banovčana i drugi . Mi gledamo u sunce , ne smeš da zažmuriš , oma te luckasti Bane , taj je bio opasni krvnik , kapo je bio , a nije bio ni Švaba ni ustaša , neg naš , uvatili ga partizani kad se logor raspado , uf ne ponovilo se , - Bane te opatrne nekom višnjevom budžom , ne znam otkud mu ta štapina , ali di strefi i koga strefi oma padneš a on tek ondak udara . A , i tako , sad to više niko ne panti .Prošlo ko voda ispod ćuprije . A bila je ta baba Salika , struknjasta žena kao trojka , a ovako duševno čeljade . Uvek vesela . jedan joj je sin pogino na kraj rata u našoj vojski .
Od njega smo se naslušali o kojekakvim zgodama i nezgodama koje su se dešavale u selu ili ih je i on samo prepričavao . Nije ih sve doživeo , o nekima se pričalo godinama . Zvali su ga još i mudrić .
Taj je čovek bio saski Metusalem već u sedamdeset i ... godini . Bio je zakačio i poslednju godinu prvog rata . Obučavali su ih , to je isticao , da je on čak bio , moš misliti , u Nađvaradu . A zbunjivao nas je starim soldatskim rečnikom : te husari , te hulaneri , te remunda i tako sve nama nejasno .
Ovde se nije dugo živelo . Zato u tim godinama već – Metusalem . U četrdesetoj se već postajalo deda i red je nalagao da se puštaju brkovi . Nausnice su se nosile od vistacije . On ih nikad nije zapatio . Nije imao ni stomak ko drugi . Uvek je bio usukan . Kao čoban , svinjar , sluga , nadničar , a osobito kao serežan naslušao se priča i priča i naslagao doživljaja . Godilo mu je da ga drugi slušaju . Od svega je pravio kao malu samo njemu dostupnu tajnu : o džandarima , o lopovima , o nekadašnjem stanovništvu , o ... Svaki put je u priči ponešto menjao , ponešto dodavao ili oduzimao . Kad ga podsetimo na raniju verziju , samo odmahne rukom : tu pisl študiren ... ajne ezl . Uvek drukčije . Iz tih mena i promena sam zapamtio neke varijante njegovih priča , o čemu smo se prepirali i uterivali jedni druge u laž . Svaki je nosio svoju varijantu kao pravu istinu , a on , kao da je u tome baš i uživao . Rekao sam već da su ga zvali – malo iz poštovanja njegovih godina a malo kao da su mu se time malo i podsmevali , što njima nije bilo ni teško ni strano – mudrić .
Kakav god da je bio , bio je drukčiji i neobičan .
Od njegovih silnih nagvaždanja ostalo mi je u sećanju samo još ovo nekoliko krnjutaka .
Ovu nikada nije preinačivao . Ni za jedno jedino slovo . Samo su mu se oči sjaktile dok je pripovedao kako je Stari Bog pojeo jarca .
- Dogodilo se to davno . – Počinjao je da se priseća , kao da je zaboravio . A nije . Samo sam je ja slušao bar triput . – Sasani su kao graničari učestvovali u borbama kod Solferina [1859.] . Na carev zahtev morali su bilo na Turke bilo na Vrancuze . Kajzer und Kenig se uvek s nekim ljubio , a s nekim svađao .Kao što je i red za jednog vladara ,
kašćemo .
E , u tom vodu saskom bio i neki Stari Bog . Tako ga zvali . Bio je , ovako plećat i imo krive noge . A bio zdravo domišljat i kao malo je voleo apa-gepa , ’naš već , leva ruka desni džep . Ti s krivim nogama su ko iskrivljeni točak na kolima – svaki vagaš obiđe .
Nameste i’ tamo bliže Solferinu kod jednog seljaka Italijana . I tu na imanju zateknu među kozama i ovcama i jarca . Nije nikako trpio vojnike . Čim i’ ugleda , juriša i oće da džikne .
Stari bog , opazi li ga , tutanj , beži . Jarac za njim . Uočio to i gazda . Smejao se kako se jedan tako snažan momak boji jarca . Tako pričaju . Osvanulo lepo jutro , sunce obasjalo , Italijan se snuždio kao da su mu sve lađe potonle . Našao se u čudu : jarca nigde ni od korova . Ni traga mu . Zamoli cuksfirera i ovaj postroji cug , ne bi li vlasnik u nekom vojniku prepozno osumnjičenog .
Starešina je dobro poznavao svoje graničare . Svakog je poznavao u dušu i , da bi izašao u susret kućevlasniku , pokaže prstom na Starog Boga . Ovaj , mrtav ladan . Kao da se radi o nekom drugom .
- Ah , ne , mama mija , porko dijo , taj je bežo od jarca ko miš od mačke .
Stari Bog i još trojica njegovi pajtaša su oblizivali nausnice .
O sličnim dogodovštinama se priča i danas , onda dok sam ja bio dete , o kao domišljatosti Sasana u nemačkom zarobljeništvu . Geni .
2.
U jedno rano aprilsko jutro spazi me u staničnoj čekaonici . Samo što sam ušao u dim i smrad znoja , reče mi : Kućeš ili štaćeš – ne sećam se baš tačno – ti tako rano .
Drugi čovek . Na njemu sve s ronđoš pijace : reklja neke mišprdi farbe , kako je objasnio , rukavi kratki , kao da je pozajmio od mlađeg bata . Na glavi šešir . Zbog njega ga , verovatno , nisam ni prepoznao u prvi mah . Nikad ranije on taj klobuk nije nosio . Barem ja ga sa šeširom na glavi nisam video . Ispeglane pantalone , a na nogama sandalete na crne vunene čarape . Rekao je da je on već kupio kartu . Osedela mu čak i od subote nebrijana brada .
- Oćeš i ti tamo , pitao je na peronu .
- Da , u Novi Sad , a mislio sam kuda on tako rano i to za Novi Sad . Kako je došao tako rano? Nosio je i neku džakljicu , okačenu o rame kao turista ruksak .
- Idem kod sina . On je u Bački , ima stan , deca mu se poženila i poudavala , pa će biti mesta i za mene .
Teško je to prelvalio peko jezika . Nepoznate su to daljine . Ni daj bože onaj samouvereni uncut .
- Kuću sam i mator , moram digod glavu skloniti .
Setan , gledao je kroz prozor kako proleću bandere i telegrafske žice .
Tu su nas vagonirali za zemunsko Sajmište , a sina za Nemačku . Ondak sam mislijo da mi je to poslednji voz . A , eto . Bijo sin čak u Javorznu , u Poljskoj , tamo di je Itler pravio one fau raketle . Preživeli obojica . Ja tamo , on ovamo . Saćemo valda do kraja bez rastajanja . A di su tebe vagonirali ?
Očekivao sam tako nešto . Sve ostalo je bilo samo uvodna varka .
Vagonirali . Nešto mi se ta reč zarila neprijatno u sećanje .
Nisu ovde , mislio sam , a veo straha mi je mutio vid . Uputio sam se da radim ceo dan u Biblioteci , a posle ovoga ne znam da li ću biti oran , kadar . Znam da on nije zlonameran i da ovo njegovo špiclovsko pitanje samo liči na tako šta . Oni su svi , Sasani , znatiželjni i pomalo bezazleni iako su peživeli krvava ratna iskušenja za vreme partizanske borbe kao i strahote konspiracije i pazi da te ne pojede pomrčina . Ali , znatiželja je bila jača . Kao da im je ona druga priroda .
- Nisu , promrsio sam na njegovo čuđenje .
Slutio sam da hoće nešto da iščačka , o čemu se ne sme pričati . Još tada je bilo sve obavijeno tajnom i svaka reč o njoj tumačena kao prestup . Doživeo sam mali milion sličnih provokacija i tobožnjih znatiželja . Održao sam se . Sad kao da sam osetio da ću mu reći nešto što bi moglo biti opasno .
- Nisu , nisu ovde .
- Znaš , počeo je priču baš kad je u Beški hrupila u vagon masa putnika zaposlenih u “Pobedi” u Petrovaradinu . Zaprepastilo ga je . Guraju se kao da ih nako uteruje u vagon . Otkuda ovoliki narod , pitao je . Objasnio sam mu . A tudom , odgovorio je .
Meni je na umu bila još uvek njegova izreka : u Prdinu baru . Kod vekternice , na Pustari , na izlazu iz Inđije , pokazao je prstom : vidiš one bagrene daleko . Tu je nekad bio Vojnovićev salaš . Čujem da je i on umro . Nije bilo lepšeg i sređenijeg salaša u okolini . Obilazio sam ceo atar . I sad , pre neg što ću na ovaj put , poslednji voz – i pogledao je po vagonu – obiđem ceo atar , ko zna dal ću ga još kadgod viditi .
Malo je zastao . Zurio je u daleki salaš sad bagremnjak .
- Bio na njemu Išpan , Madžar . Jel , sećaš se da je njegov sin na malom baciklu dolazio u školu . Jeste , jeste . Vojnović je samo šetao beščanskim drumom . Voleo je brestove . A bili su visoki i pravi ko borovi . Sad više ničeg nema . Išpan je sve naređivao oko poslova i rada . Vojnović je uživao u brestovima i da gledi u Avalu . Sad tamo bagrenjak . Ode sve u Prdinu baru . I on umro i salaš prvo mu uzeli , a nema ni ko da nasledi i da je osto njegov . Ode sve u Prdinu baru .
Meni se učinilo da se on to otima od predosećanja da je i on u posednjem vozu . Ili sam se ja samo upleo u neka ružna predosećanja .
Zaćutao je . Eto , progovorio je tek u Beški . Samo ponekad je odvajao poged od ranoprolećnog pejzaža : oru , seju , a tek ozelenela žita otimaju se od zimske rđe . Pogledao je po vagonu . Nisam nešto zapamtio boju njegovih očiju . Verovatno su nekad bile zelene . Izbledele su pa nema razlike između beonjače i dužice . Biće da je nešto smišljao . Čim smo izašli iz Beške , moja pretpostavka se stala obistinjavati .
Isti je kao i svi Sasani . Vole da iskuziraju čoveka do sitnih creva . Onda se hvale : kao on je to samo meni kazo i da se ne širi dalje jerbo može doći do dežurnih ušiju , a ondak čovek nagarbusi bez božje volje . Oni tako samo kažu , a čim nešto čuje , onda to sazna samo nas pet i ceo svet . Udvostručio sam opreznost . Nisam sumnjao u njega , ali ...
- Kako si sa zdravljem ?
Nešto ga je kopkalo .
- Kad sam išo u školu bijo tu neki učitelj . Nikad nije tuko prutom ko drugi učitelji . Učijo nas da pelcujemo vinograd i voćke . Imo on sina . Bijo nešto mlađi od mene i svršio neke velike škole . U ono vreme . Kad je to bilo , moj brajkane . Ode u partizane oma na početku rata i tamo posto general čak u vrkovnom štabu . Došo posle rata u Sase da nas vidi i skoro sve nas pozno .A očo je iz Sasa kad je kreno u gimnaziju . Di je to sebi . I svega se sećo . Ondak , kažu , oterali ga kad je ona salauka bila s Rusijom čak na neko kameno pusto ostrvo i moro svakog dana izjutra da ustrčava uz neki breg po kamenim džombama dok ne skomole . Pričadu da je tako i faliro . Pustili ga a šta vredi kad je faliro . Nije više navraćo u selo . Faliro . Av , bože , svašta ljudi izmisle . Samo da mučidu druge .
Štrcnuo je pljuvačku kroz retke ojedene zube po vagonu . Zaneo se pričom pa je izgubio iz vida da nije kod ovaca .
Pogledao me je pravo u oči . Odoleo sam . Nisam ništa odgovorio . Samo sam odahnuo : Šta ćeš . Uvek ima nesreće . Ona je jedina večnost . Preduhitrio sam ga pitanjem .
- Što ti se džep tako nabućio ?
- A to ? Tu je sve . Kad kalabaknem , da se deca ne muče . Sve tu piše ko u gruntovnici .
- Da ? A , ono ?
- Frula . To je frula . Nikud bez nje . Kašću da mi nju metnu u sanduk . Samo nju . Možda se i tamo svira , a ? Ko zna . Odande se niko nije vratijo . Pa , jel ?
Prozoru je prošaptao : svaki svetac sebi ruke okreno . Nisam razumeo .
Onda se odjednom okrenuo prema meni . Video sam da se njegova znatiželja nije zadovoljila . Ali , nestrpljivost se nije dala zbuniti . Borila se sa setom . Zatrpavao je to nelagodno osećanje pitanjima i nejasnom nadom da će još biti prilike da obiđe atar .
Nada . Pa ona uvek vara . I sebe i onog u čiju se maštu uselila .
Šta će mu sad svetac ? Kaže da je sebi ruke okrenuo . Nije mi jasna asocijacija . Šta mu je izazvalo takvu misao ?
Prevrtao sam po sećanju njegova nagvaždanja . Uvek su bila posprdačka . Otkud mu sad ova tužna . Prikriveno tužna . Na licu mu se vidi samo seta .
Bio sam već višeškolac . Samo što se stišala prašina koju su digle svinje jureći gladne iz polja , seo sam na klupu na šoru . Odjednom on . Kad se tu obreo ?
- Šta , nisi očo malo gore ?
- A , tako , ne ide mi se , ni sam ne znam zašto .
- Ti si ko onaj kad sam ja bio mlad pa išli uveče malo u šor , a on stoji u kapidžiku . Ajde , oš u šor , pitam ga . A jok , kaže . Čekam večeru . Biće dobra večera : paprikaš od stare slanine . Tako i ti .
- A viš ovog što tera baba Nanine ovce , znam šta će kasti .
- Volem čorbe a ne volem mesa ma ga pekla udovica Desa . Pa kako ste momci , ovaj i nije baš mladić pre ko mog dede parić , mator keša med decu se meša .
- Jesam ti kazo , uvek isto .
- Nije , odgovara onaj , lažem volem ja zdravo meso osobito friško pečeno .
- A di ti je ezel ?
- Ara med ovce ? Sutra ćemo na Jarkovce .
- I ode za ovcama . Da ga baba Nana ne grdi .
- Njen sir je za izložbu . Za njega se pre rata otimale bogate inđijske Švabice . Nikom neće da oda recopis kako pravi sir . Ni ovom ćaknutom čobaninu . A nije on ćaknut , samo vole tako da ćaprda . Bog će ga znati . ’Naš kako kažedu : jal je lud , jal mu noge smrde ili zimi nosi salmeni šešir . Aleksa se jednom napravijo da spava kod nji na klupi samo da vidi kako ona podliva sir . A , jok , ona iznela mleko na gonak i podlila . Ni njenom čoveku nije odala . Ubile ga ustaše u Jasenovcu . Sin bijo partizan . I ona kad umre ode znanje u Prdinu baru . Štaš , svakojakog sveta ima .
Posmatrao sam ga . Šta li sad smera ? Neprozirne su njegove namere .
- Jeo sam ja tog njenog sira , zrelog , iz kačice i slanine , ovako sa šake debele , pa red slanine , red mesa i zalivo sa starom kao lanjskom dudarom .
Kitio je i očekivao sam neko iznenađenje . Tražio je povod da još nešto ispriča .
- U ratu , ovaj preko puta , tamo do bare , baš kad je poginuo onaj Inđinčan , partizan , ovaj baš seo da fruštukuje . Samo što su metli testo u furunu . Izvadili lepinje , pa slanine , oni uvek imadu lepu slaninu , znadu da je od salamure udese i lepo osuše , luka , mlada sira u kriške , samo što su ga izvadili iz cediljke , cvrka polako dudaru , lanjsku , iz satlika , nema to danas , kad zapuca nešto iz bašte . ’Naš ti šta je , sve pršti .
- Znam , sećam se , bio sam kod kuće . Našu stranu nisu pretresali . Bilo čupavo .
- Kad – nastavio je – doleteše dva ustaše iz guvna , svi razjareni .
- Stoj , ne mrdaj , ubićemo svakog ko se mrdne !
- Uzmi , čoveče , lepinje , lepe su , friške , a ima i slanine . A pobelio ko kreč . Nije se s ludima šaliti .
Priđe jedan i zviz po jednom obrazu , pa po drugom , krv iz nosa , pa da mu majku i srpsku i partizansku : “ Ko je onaj bandit što je bego preko tvoje bašte i puco na nas ? A ? Ne znaš . Da ga ubijemo ko kera , kaže onom drugom . “
- Na čoveče lepinja . Lepe su friške . Vidi mekane ko duša . Sete da fruštukujete , kaže im komšija .
- Pa , jel ti nas zajebavaš ? Majku ti ...
- Kad , reče moj sabesednik , pred kapijom tresnu bomba . Bacijo onaj partizan . Sad oni pobeleli i – bež za slamu . Odoše .
- Al domaćinu preselo . Nisu ni , sad kažedu , doručkovali . Ni pipnuli ono s astala . Preselo im . Fraklić se prevrno i rakija se prosula u tanjir sa sirom .Mačka je vukla komad slanine po avliji , a s kanala se čula pucnjava . Još ga nisu bili zgodili , a bilo ji je šurnajst što su ga vijali . Komšija je držao u ruci , beo kao kreč , lepinju : Friške su i lepe .
- Dobro smo i preživeli šta je sve pregrmilo preko nas . Da , što kažeš , neko jeste , a mlogo i’ nije .
3.
Izdurao sam četrdeset godina posle Sajmišta .
Bili smo već kod Karlovačkih vinograda . U tunelu je samo ćutao . Spazio sam da je džakljicu držao obema rukama . Da , on nikom ne veruje .
- A ti ?
Ne odustaje . Vešto navodi vodu na svoju vodenicu .
- Trideset i tri , ipak sam promrsio kroz zube .
- I ostao zdrav ? Fala bogu . Svaka sila za vremena , a nevolja redom ide . Za onog kažedu da je faliro .
Sve ode u Prdinu baru . Nije me napuštala ta njegova zaključna misao . Tako on sudi o životnim istorijama .
- Ja samo još zdravo ružno snivam . Kaže žena kad se naločeš . A nije to .
Ne mogu da dokučim zašto me spopalo sećanje na to putovanje . Baš danas . Na dan kad sam bačen u pazovački podrum . Ostao sam u njemu narednih šezdeset dana . Sedim u udobnom autobusu za Beograd i lutam po svetu snova i sećanja .
Jednom nam je , još kao deci , počeo : šta da vam večeras pripovedam ? Jal “Išla glista na kišu” , jal ”Kupala se voda u bunaru” ?
Ono iz ove priče je bio zaista njegov poslednji voz . Doneli su ga pred crkvu , pa na groblje . Malo ga se ko tada već i sećao .
U Prdinu baru .
BAGRDAN
Sedeo je u prozoru . Kao čobanin je obgrlio rukama savijena kolena i na njih oslonio bradu . Polagali smo istoriju jezika . Pred srpskim seminarom u Kapetan-Mišinom zdanju zidovi su debeli tako da se on , studentski vitak i šlank , sasvim komotno smestio .
- Meni to neće nikad trebati , kolega . Vama , ako nameravate da se bavite profesurom , možda hoće . Sigurno hoće . Meni treba samo ćaga . Mesto me čeka .
Sve sam to jasno video posle oglasa . Karijeru je tekao u nekom ženskom listu . Ponešto sam i čitao . Sladunjave reportaže o feminističkim pogledima ili glumačkim doživljajima izvan pozornice . I tako ...
Kao i sve Beograđane krasila ga je samouverenost . Po tome su bili prepoznatljivi . Samouvereni i slobodnog ponašanja . Pomalo i neobazrivi . Ironijom su širili svoj životni prostor . Mislili su da tako zasene provincijalce . Nedvosmisleno su nam to stavljali do znanja . Nisu bili s raskida da manir dobije i nedvosmilsno uvredljiv prizvuk . Poneki je u tom neukusu i uživao . Bilo .
U žarko leto gradili smo fabriku kablova . Studentska radna akcija . Odmah posle ispita . Juli . Brzo smo preplanuli . I ja koji sam imao toliko iskustva sa suncem . Tek desetak meseci je bilo kako sam se vratio s Golog . Leđa su mi se sva u rane dala . Naša grupa je lila stubove-nosače . Radili smo po ceo dan . Zvali su nas prekocelodnevna .
Radost čoveku naleti i nenadano . Dvojica su pri povratku s rada zviždala marš iz , ako se dobro sećam , Gunoovog Fausta . Tako je trajalo . Nosilo nas u neke srećne predele . Umorne obodravalo . Šta li je to njima dvojici značilo ?
Posle pranja sručivali smo se na pregrejane daske boksova . I on je bio tu . Nije nikada sa mnom reči progovorio . Nije bilo baš preporučljivo s nama se družiti . Za jednog nasebljivog i prepotentnog Beograđanina bili smo ispod .
Uveče su saopštavali da sutra , bila je nedelja , idemo na izlet . U Bagrdan , na obalu Morave . Od Jagodine su nas doveli teretnim vagonima . Na desnu obalu prevezli skelom .Peščana ravna moravska obala , posuta žutomrkim i zelenkastocrvenim šljunkom i peskom . O njemu pričaju bajke kao o nenadmašnom građevinskom materijalu .
Rasuli smo se po pesku i vrbacima . On je s najbližima igrao fudbal na goliće . Lopta je doletela blizu mene . Ustao sam da im je vratim . Rukom .
- Nogom , kolega , nogom . Igra li se fudbal tamo odakle si dojezdio ? – pitao je ozbiljno .
Vratio sam je . Rukom .
- Igra se , igra . Ponekad , nedeljom . A iz detinjstva u pamćenju kako su Čipez i Ikraš čuvali protivnička krila : lopta je i prolazila , krila nikad .
- Ponekad , kolega , nedeljom . Uzvratio sam sramežljivo .
Nastavio sam da čitam skoro izašli roman . “ Lepa je noć u moravskoj dolini kad mesečina zaspe snežna polja . U tamnim senkama brestova i jasenova ućute se sela i zadremaju umornom ravnice ... Mesec pođe uz Moravu , zaviri u topoljake , i sve do zore brčka po reci bele ruke .” “ Morava šumi ” , “ Morava nas voda othranila … “ Morava , Morava …
Opet je lopta dolutala do mene . Sad sam je vratio nogom . “ Bravo ! “ , dobacio je .
“ Ko kaže da si stigao sa … Bravo ! “ Čak me je i pogledao . “ Bravo ! “
Najbolje da idem da “ brčkam po reci bele ruke “ . Mutna . Virovita , uska . Ne usuđujem se da zaplivam . Dobro sam plivao . Dunavski , kažu u Sasama .
Zvali su to muški , rif i ono ženski , obema rukama odjednom . Čak i leđno . Karlovački đaci su to tako svali . Vodili su nas i pre rata u bioskop da gledamo olimpijadu u Berlinu . I Tarzana . Tamo videli , pa oponašali . I skokove sa tramboline švimšula . Ovaj bazen od letava , položen u Dunav na praznu benzinsku burad , služio je za učenje plivanja : švimšul . Tu smo svi počinjali , a žene su se u njemu brčkale . Voda je proticala nama deci tako do brade . Dunav je bio širok . Daleko , skoro kilometar , bačka obala obrasla vrbacima . Ritovi . Na našoj obali sitan , vruć pesak .
- Al sam pametan !
Svaki svoj uspeli potez je tako propraćao . Jagodinac . Uz njega je i zemljak mu , inače moj sapatnik . Igrali su naizmenično šaha i tablića . Ceo božji dan . Nastojali su da pobede drugi par : jednog su zvali Komšija , Crnogorac je , kolonista u Bačkoj , drugi je bio Cule , čisto švapskog prezimena , jedno umno i kulturno spadalo , Čeh iz Srema . Nikad nije pominjao svoje prezime , nego se predstavljao kao Srbin od četrnaest karata .
U vodi do pojasa , osvrnuo sam se . “Al sam
pametan ! “ , trijumfovao je Jagodinac .
Na peščanoj plaži samo lopta . Igrači su se negde skrasili . Sklonili su se s podnevnog sunca .
Jedne noći je Jagodinac prespavao kod kuće . Ujutru je usput sve redom zapitkivao “ Za koga ćeš dana navijati ? Cerio se . Na olimpijadi u Finskoj , u Tampereu , igrali su fudbaleri Jugoslavije sa Sovjetskim savezom . Svi su izražavali svoj patriotizam. Najbolje je da se to vidi . Da svi vide .
Odgovorio sam – za Zvezdu .
- Danas , danas ? – istrajavao je provokativno .
- I danas , i posle sutra .
Decenijama kasnije susret na sajmu knjiga . Slučajan kao i većina susreta .
- Al sam pametan ! – insistirao sam .
- Pa , i nisam više . Samo su brucoši pametni . kasnije se pamet počinje da stidi pred (ne)znanjem .
- Ti , razumeš li danas moje pitanje ? Za koga ćeš navijati ? Ha , ha , ha …
- Moj sapatnik , je li dole ?
- Da , tamo profesoruje . Od detinjstva smo zejedno . Jednom smo se u Zemunu dobro nalizali za oskudni studentski groš . Prišli su nam neki i - tuča . Ne bojim sa ja dvojice . Samo onog što baca nož . Jedino njega . Zaždijemo iz kafane . Pomislim , sad ću ga namoliti da mi priča o Mermeru . I , znaš , da ne poveruje ni psihijatar - tužno me je pogledao i zacvilio :“ Zašto , stari druže? “
Nastavim da “ brčkam bele ruke u reci “ . Sunce sa zenita pravo u teme .
Dunav je tekao čist . Pevalo se : Plavi ... Pili smo njegovu vodu .
Ova virovita , mutna i hirovita hrli mu u susret . Da je ne bude .
Eto ih danas u “Politikinim” oglasima .
BELA VRANA
Tako je bilo i poslednji put kad smo se videli : Zdravo , školski druže . Izgovorio je to malo otegnuto kao da je Bačvan . Uvek tako : Zdravo , školski druže . Držao je do toga , bog zna da li je i on sam znao zašto . Išli smo i završili smo osnovnu školu u istom odeljenju . Nije bio loš đak , samo prgav , brz i nepredvidljiv . I netrpeljiv . Deca su ga zato zadirkivala , pandrcali ga , a na crtu mu nikad nisu smeli stati . Sem jednog . Njihove bitke završavale su se čas u korist jednog čas drugog . Dakle , u ukupnom zbiru , nerešeno . Drugi provociraju i strugnu .
- Bio sam na sahrani i pripalo mi mesto u crkvi za vreme opela baš u tvom stolu , rekao sam mu . – Pogledam i vidim tvoje ime .
- Kažem ja popi da oću da zakupim sto , on kaže sad nemam , a čim bude neki slobodan , biće tvoj . Tako se složijo i crkveni odbor . Čeko sam ja to , lažno reći , godinu dana . Onda je umro , sećaš se ti njega , da taj iz Čelenskog šora , i popa kaže saćeš dobiti . A tu je oma pored južni vrata . Oću i ja da se izjednačim s jatom . Šta su drugi bolji od mene . Pa jel tako ? Kaži sam .
Celog veka je tražio da se izjednači i da bude priznat . Voleo je da se nametne podvizima . Za takvog su ga i držali : kao on je drukčiji .
- Inače ?
- Kao i uvek , obično . ’Naš , digod odem uvek sam drukčiji . Isti sam na mater . Ona je bila brza i svakom sve u oči . A ona mene dok sam još mali bijo učila nikad nemoj zametati kavgu , ni pandrcati druge , al uvek prvi napadaj . Samo prepad uvećava snagu . A i ova moja belega ... Kad odem negdi di me ne poznaju , sednem ovako u ćošak , da mi niko ne moš zaći za leđa i unezdravim se ko onaj Jovan Kosovac što nam je učiteljica Anđelka čitala , jaši na konju što šanta na tri noge , a on sedi na njemu u sedlu zguduren i ruke mu drkćedu ko prosjaku pred crkvom promrzo i čeka da se upeca ko muva na lepak neki Turkesnica jal Šiptar siledžija i nasilnik kao da će da ga kinji i ondak konj poskoči kao Markov Šarin kad je potero vilu što je ranila Miloša u grlo carsko sećaš se kad je kod nas u Sasama Mrvoš Todoraš imo šarenog konja i šarenog lovačkog kera , Reks ga zvao , pa kad na giku ide u lov . Al je živijo za deset dedova . - I on se ustremi na naslinika . Ne Mrvoš , već Kosovac Jovan . I ja sam tako zdravo volo uvek da razvađam kad se dvojica svađadu jal se tuku i uvek imam pik na onog jačeg pa ga uvatim za ćelepuš i ... i prestanedu da se
tučedu .
On zaista nije tražio kavge , ali ga je ona svugde stizala ma kako se preobrazivao i preobukao . A nije bio protejski tip .
Imao je mišiće kao velika šarena divlja mačka : pruge , glatke i elastične , da skoči , da poskoči , da stigne i utekne , da udari i otrpi . Brz , okretan i nepredvidljiv . I – obeležen .
- Išla mati da pita kasam ja bijo mali , oćel’ se to povući , doktor kaže ti si bila mlogo užacnuta , ispriča ona , znam kaže , ja , kao on , taj doktor , išo sam na uviđaj kad je to bilo , bijo sreski doktor onaj što je samo čito i imo mlogo knjiga sve kažedu neke starostavne ko one što i’ je Marko čito kod bijele Samodreže crkve ocu i stričevima , bog te pita kolko te knjižurine koštaju , al’ kad nešto voleš ondak ne pitaš , a nisu oni , kao otac i mati , nikad nama deci o tome pričali , ne znam ja ni ko su bili ti što su i’ napali , jesu iz Sasa , al’ ne znam čiji su i bolje , samo otac govorio kad se nešto rastuži ’dvokati , ’dvokati stamanili se dabogda , pojeli mi devet jutara zemlje na pravdi boga , zaselo im dabogda i tako ja osto ko bela vrana . Svi kažedu jel to onaj , a ne teram ja da se svetim samo ko navali nek proba i drugi put .
’Naš onog našeg druga iz škole , ej , ajde da se sastanemo jedared i učiteljicu da pozovemo , u Novim Sadu je ona , taj moj pajtaš Pela Pula ga zvali , malo on tepo kad divani pa bela bula kod njega pela pula . On pela pula , ja bela vrana a i bila neka pesma Bela bula lice zabulila … pevali svirci pod šatorom o Markovu , a tako njega prozvali , izučijo on neki zanat posle rata očo u Zemun , al brzo pandrkno , ima sina isti on pljunuti , nema ga odavno …
Oma nekako posle rata u Beški na slavi drugi dan Doova , prvi dan kao u Inđiji , a nismo mi u ono vreme išli na slavu u Inđiju , švapsko mesto malo Srba ima pa se šnjima nismo ni srađali , samo sad tamo napuzalo se naroda sa svi strana – šarengrad , znaš i sam – drugo je sad to kad je komuna , opština , di sam ono stao . E , da , u Beški sedimo mi tako u ćošku kao što sam kazo , vidim ja dvojica oće bez božje volje neprilike kažem njemu da predrži moj sakov da mi ne isflekaju , a baš novo odelo kupijo na tačkice što sam izno obavezu kudelju i pasulja pet kila , pisalo pedeset , jesil’ ti lud mislim , di pedeset kila toliko nemadu ni velike gazde a ne ja , i ja onu nulu izbrišem , a onaj u magacinu u Inđiji na stanici a puno pacova , gadiluk božji kaže ovo ko da je neko prepravljo , ja malo zadignem reklju kao da ću malo da namestim pantalone , a ono o pojasu nožnica i u njoj nikad i nikud ja bez njega , ima svakakvog sveta , i kažem ja sam borac , primi šta dajem ako oš jal moš svašta biti , skoro da sam uzvrišto ko neslani sir na suncu i napiše on priznanicu i tako , a ova dvojica , jedan naleti opatrnem ga pesnicom – pogledam : ne do bog mene da opauči pesnicom ko maljica za ukucavanje vranjeva u burad - med oči , padne , diže se i bešte noge , a drugog oma za gušu : oš da te udavim , on se sav presamitijo i oči iskolačijo , pustim ga da ne robijam za njanju a kud si teo brezobrazan šta se poima kad nije za taj poso . Svašta ženska rodi , samo žito neće . Lebac mu se ogadio , dignem ga , nogom u dupe , uskakavčio se sav i ode četvoronoške izmed oni stolova u šatri , vidim živ je , a sav se otrambesio niko nas više neće dirati kažem Peloj Puli , i tako i bilo , a nismo mi posle rajzovali , neg posle išli na igranku , oma se to pročuje i ti što kao izazivadu kukavice , oni jaki samo raspale kad im dojade i da viš kako ondak oni sukte , a nisu nizašta samo brezobrazni .
- Pa , di si ? Nisam te dugo video .
- Bio sam na izdržavanju kazne …
- E , a šta si zarajto ? Koliko si bio ? U Mitrovici ?
- Jok , u Novim Sadu , pa bio neki picipevac kao neki majkin školarac , ne znam šta je zabrljao , a ja kažem , ajde kaži zašto si ode , pa da ja ispevam pesmu i ti tvoju , pa ćemo viditi oma ko je darovaniji . Džakneš školu ako nisi darovan , pa jel tako , a i ja bi učijo školu da je otac mogo , tamo jedan nešto ulapio , a oma ja pesmu :
Taj i taj službeno je lice
Po planini krade mlade bagrenice .
Kaže dotični , nije meni , nesme , neg poručuje da će me tužiti , a ja kažem kakoš tužiti kad ne piše tvoje prezime ti se sam ofiraš , ja sam ispevo taj i taj , tako mi to kažemo kad nećemo da imenujemo pa ako se ko oseti i neka nek se oseti , al nemoš tužiti . Ja to oma u pesmu ko što pričaju stari za nekog Negovana Ranitovića iz Miškovaca , bijo sam i tamo za vreme borbe , di me nije bilo , tamo su se spuštali engleski avijoni na ledini s ranom i oružjem i odećom , bijo Negovan darovan ko onaj slepi što je pevo uz gusle o onoj velikoj buni Karađorđevoj a nije znao čitati ni pisati , samo je Negovan tako o našem svetu sremačkom seljačkom , a imašli ti njegove pesme , baš bi i’ pročito . Da vidim kako je to kad je darovan a nije školovan .
Taj školarac bijo malo zaprden , išo ko Soka Jankova . Gego se ko patka .
- Di si se nje setio . Znaš li ti čija je ona ?
- A bog će je znati . Bilo to tako u Sasama i kad neke muške zovedu po ženama , pa se čini kao da su Bačvani sa prezimenom , a niko im prezime nije utubio . Bio neki Jova Bojanin došo iz Korduna i kopali mi kukuruze a on pričo kako tamo gazdina ćerka ga zafrkavala ti Jovo i nemaš ništa u gaćama , i zato on pobegne čak ovamo , a žena mu bila ajdukača i zato ga i zvali Bojanin , a strado je siroma na Sajmištu . Tako bijo i onaj partizanski neki očin Triva Radojkin , ni ja ne znam ni ko je bijo ni čiji je , dal bijo Sasan ili je odnekud naplivo bog će ga znati . I onaj što si ti mene pito i pogino u Bosni i on i brat mu , a niko ne zna za nji , ni prezimena im neznamo . A nisu zapisani ni u Spomen-domu . Neko nestane ko igla u senu . Štaš . ... A kasmo zagonetali , ja kažem Jovi šta je to : trči , trči trčuljak , visi , visi visuljak , moli boga trčuljak da otpadne visuljak ? A , šta je to ? To ti je gušče i dudinj , gušče trči i guta otpale dudinje . To je saski .
- Kakvi sve sudbina nema .
- E , pa da , nego zdravlje te služi ?
- Nije loše , ne tužim se a sasam dobijo i penziju , boračku , al opet ja digod odem ...
- Je li , a što si dopo zatvora ? Šta si zarajto ?
- Nije to zatvor u kojem si ti bijo . To je bijo politički , ja u politiku ništa a odbornik sam , tako me izabrali svi kažu u šoru ti im umeš i smeš i kasti i braniti nas da i nama jedared dovedu asvalt a kad smo se borili i svi obećavali , po šorovima zaveli smo samodoprinos i opština nešto pomogla i viš sad nema blata ko kad smo mi bili deca i trebo sam nešto da doradim rad staža i tako dadu mi da po kafanama održavam red od tako ožderanica i bojadžija , a za borački mi potpisali baš Žuhraj Opsenički i Cveće Konjević za staž kao , kažu ti nisi bijo s nama i med prvima a znamo mi za tebe iz izveštaja , i moram malo da doradim do penzije i bolje je kad se malo mešaš , a nije to velika politika odbornik . A nisam ja ko onaj što pričaju da je , kao odbornik bijo , kazo a sad neću ni kako ja oću . Na radnom mestu ja kao zvanično lice i on došo i počo da brlja , viče i pocmeva se gostima , a već malko podnapit , kaže šef meni prepazi na ovog , on je veliki brlja i tukadžija , i tako ja malo jače zamanem i povredim mu vilicu i nogom u dupe i izbacim ga a on nezgodno padne i skrlja ruku , a sudija kaže odležaćeš ovo po godine , nisam se žalijo , samo da otežem , on je napo mene kao službeno lice , još na sudu kaže da sam ga vijo , a ja kažem sudiji da sam ja njega vijo , da sam bijo zdravo besan , ja bi njega i stigo i on ne bi bijo ovde ko onaj krećo Hakija što peva dr Nele , a ni ja , već u Mitrovici , neg samo službeno . I advokat moj kazo sudiji mošte mu verovati . Samo kažem sudiji odležaću ja taj rok na jednoj strani , kad tamo kaki ležanje , to se samo tako kaže , svakog dana argatluk ko kod proklete Jerine , i po kiši i po suncu .
A saćedu da mi štampadu moje pesme u Beogradu tamo ima društvo pisaca što nisu pravi , već ko amateri , kao oni kad izigravadu o svetom Savi .
- Dobro je da si dobio penziju , sad si sigurniji .
- Kako da nije , a bilo je ondak i u partizanima svašta . Oni su taj Žuhraj i Cveće tako i’ zvali partizani i tako im ostalo do danas mlađi i neznadu njina prava imena ni čiji su . Stariji su oni od mene pet-šest godina , a znamo se s ovim sam iz istog šora , a s onim smo kao svoji , krao ja od nji ringlove kasam bijo mali , a oni ako su jači nisu brži , a prvoborci i čuveni borci u celom Sremu .
I kad je Žuhraj likvidiro Mitu Gligorijinog , usred dana , a bijo on grobar . ‘Rvat , bog zna odakle je u Sase naplivo , i sad u ratu radijo za okupatora , i Aleksa , tako je Žuhraju bilo pravo ime , opali jedan metak i onaj oma padne , odnesu ga kod doktora , a on već izdano , a kaže Lala , to bijo kao najstariji kod partizana kaže Žuhraju zašto nisi opalijo još jedan metak , a odgovorijo : jedan sam čuvo za sebe ako naletim na kulturbundovce da im ne padnem živ u šake . I pito ja njega zašto je Žuhraj , kaže po nekom romanu ruskom iz revolucije . Moro je po danu da ga dočeka , jer taj Mita nije nikad spavo kod kuće već u stražari s ustašama , pa ga nisu mogli nikako uvatiti , a sad došo kući da fruštukuje . I zato Lala izvadi jedan šanžer i da ga Aleksi i pohvali ga .
Tako meni kaže desetar kasmo sekli bandere na inđijskom drumu , znaš treba da se likvidira jedan opasan ustaša . Samo ti meni daj pucu i neboj se . On je bogin . Uguliću ja njega . Vreme prolazi , a on meni ništa o tome ne govori . Tek posle ja čujem od drugi’ da je i nji’ tako pito . Tako su oni nas proveravali da vide jesil rešen da se boriš do kraja . I još me pito , a štaš ako te uvate ? Daj ti meni pucu i neboj se , niko mene nemoš uvatiti . Ko da mu to nije bilo baš po volji samo je kazo dobro , kašću ti kad dođe vreme , al’ o ovome nikom ni reči . Posle sam ja svatio da sam kao trebo odgovoriti i ako me uvate ćutaću ko zaliven pa sekli pekli . Ko Stari Vujadin u bijelu Livnu . A bog zna dal bi tako i bilo . Mani , zabadali igle pod nokte i tukli dorongama i fatljikama . Tako mi i Mirko pričo da je i njemu , a bili smo u istoj organizaciji , tražio da se spremi i da će za koji dan ići u odred , a on kazo da on neće , da mu je brat već pao u borbi i da on nikud neide od kuće da ostavi oca i mater same . I zato ga oma na licu mesta isključio iz desetine .
Volo on zdravo da se karta . Taj Mirko . Kad je rat stao , vratili se i on izgubio na kartama i konje , oprostim mu jednog kao bili smo zajedno ratni drugovi , a drugog konja uzmem . Pa jesam li mu ja kriv . Kaži pošteno i on konja dovede do bašte , a napravi preformu kao da su bili lopovi i ukrali mu konja , a mi oma do zore stigli na rumski vašar i unovčili ga čak od nekog Šapčana , a konji bili na ceni jerbo se izlazilo iz zadruge . I ondak se prono glas da ja šurujem s Ciganima i lopovima . A kaki , ni divana o tome . To je baš on moro proširiti glas . A ja mu oprostijo konja . Zdravo mrzim lopove a eto i mene obeđivali .
Kako sam u penziji kaže mi , znaš i’ ti, jaka kuća i vratili im zemlju , a on kaže da ja izvidim ko im to krade baliranu slamu na njivi i on će mi kao platiti , a radio bi ja to i besplatno , zdravo nevolem lopove . ’Ajde , ionako sam besposlen . Privučem se ja kroz kuruz kad oni baš tovare na prikolicu , iznenada im se došuljam i : saćete to sve oma vratiti na mesto di je koja bala bila , baš svaku na njeno mesto odakle ste je i uzeli . Oni se skunjili , pobeleli , ko sirotinjski fruštuk se smanjili , a kako ste znali da je uzmete , neću da čujem , samo svaku na njeno mesto , a izvadim upaljač , uvek ga nosim a nikad nisam pušio , saću vam zapaliti i traktor i prikolicu , ima samo da plane a upaljač upalim i prinesem bliže slami , oćete il’ nećete . Onaj stariji kaže nisi valda lud , a ja : niko ne priča ni za tebe da si lopov a kradeš . Oću svaku balu na njeno mesto . Pobeleli i tako su raznosili do bele zore , a ja samo zakeram nije ova tu bila , neg’ tamo bliže uvratinama , a onu odande treba vratiti ovamo . A di bi zapalijo , nije to zadinar . Al nek se poplaše .
- Baš si uncut .
- Nisam ja uncut , samo volem šalakurije i malo da nekima stucam rogove . Tako bijo Pera , bijo on gazda veliki , a pun trunja , pa kad oće da izvede nešto , pozove i nas golađe . Sad je i sam taki , oduzeli mu kad je bilo ono za obavezu . Volo da se unakaradi da se drugi smejedu , a njegov deda imo ono u Austriji cenzus , a dobijo cenzus i išo na skupštine velike župe Vuke čak u Vukovar , kadgod , a taj Vukovar nas Sasane privlači ko magnetom : tamo su mlogi naši na Dudiku streljani za vreme Pavelića , tamo su neke osudili kao slabija kazna neg’ da i’ streljadu za Jasenovac i nikad se niko odande nije vartijo , a tamo su mlogi izginuli kad je Peta vojvođanska u zimu četrdeset i četvrte napadala preko Dunava s bačke strane , neki se i podavili , bila velika voda , a Rusi i’ kupili po Dunavu nekim lađicama i tako , nemoš pobeći od sudbine i sad su u ovom ratu neki tamo nestali . …
Pera tako umo da pravi smešne pišijade . Ko malo zaprden da je bijo a nije ja ti kažem . Samo tako volo . Kao kasmo išli u Belegiš na slavu , da se malo produciramo , tako to danas zovedu , niso mi to ondak tako zvali . Zovne on i mene a ja uvek oću što nije ko i kod drugog sveta . Uzme on od Redana Cigana njegova mala kola , platijo mu u gotovu , a konja njegovog ko u čergara , nečešan dospela detelina pa sav ulitan , gadiluk jedan lotre na kolima izerene , točkovi krivi , šine samo što ne spadnu s naplatka , a špice se klimaju ko babin zub , a mi se namodili , metli federsic i šareno ćebe preko njega , bijo on gazda imo lepo ćebe što mu mati u dar donela kad se udala , lepo ćebe ko kafetuk jal vantepih pored spavaći kreveta . Bijo i on u borbi čak do Slovenije čas s jedne čas s druge strane Drave one madžarske i zato ko da je malo popustijo s živcima . A ovako duša od čoveka , što moš biti , a nije držo na sebi ko neke gazde , i uzmemo dve Cigančice od Lujke , mlade a jedre , crne kose , noge bose , ko što se peva , nema ga koji neće zalepiti svoje oči za nji , al kad im dođeš bliže smrde ko tvor , nisu se prale odkako i’ je babica okupala , još mi i sad njina sapa u nosu , kaka babica , njina baba Zora a bila čismenita ko da je naš svet , što je više na taljiga to je riđi dika , što kazo onaj i tako uđemo u Belegiš . Mi u nekim šarenim košuljama od UNRe ko američki crnci na filmu , lepa odela na tačkice , leptir mašne , kaže to je zarobio u Austriji i dono ji kući : na njemu bordovska a meni davo zelenu , na glavi nam šeširi ko oni žirado što su nosili pre rata trgovci i gospoda iz sreza , to ostalo od starije braće , streljali i’ ustaše , a Spasovdan , kuruz se kopa , a mi tako unakarađeni u Ciganmalu , to je onaj šor od Sasa kako se ide , svet izašo na šor da gledi jabance kako dolaze na slavu , fijakeri , sersani i tako šta je ostalo iza rata i otkupa , eto i nas , jedan vikne s klupe , ej svrat’te ovamo imam perja još lanskog , guščijeg , zajebava , a Cigančice sede u šaragama na pokrovcu i metli im malo slame , kad na kraju šora skrlja nam se točak stražnji , dovučemo se nekako do ledina i ja kažem ti ispregni konja i načupaj mu malo deteline majkaće , a ja ću kroz bašte pa da se digod došepam točka , a vas dve ćete na kapidžik kao da čestitate slavu , a svi na šoru samo kuvarice mese , kuvaju ne znadu di im je glava i nađem točak oma u prvom naslamu i donesem ga , namaknemo ga i ajd opet da se kao sanjkamo , Cigančice negdi zamarlijale i posle su nas opet našle , samo što smo ušli u Veliki šor , neko me vikne po imenu , ajde svrat’te kod mene , neki moj pajtaš s vašara i pazuvačke pijace , i mi unutra u avliju , častimo se i on meni kaže sećaš se kad smo presvukli onog za jaganjce i oma ji preprodali skoro na njegove oči za dupli novac , a on bijo Golubinčan , a oni su baš angleri što moš biti , i kaže zašto ste se vi tako unakaradili baš ko onaj Zula iz Krivaje vaše što nije imo ćupriju sa šora da mu ko ne svrati – Šta će mi , kaže , imam ja svoji briga , a kad vata konje u kola , rastavi i’ i preko jendeka prevuče prvo prednji trap i ondak ji sastavi onako s rudom , namesti serčanicu , uhvati konje u kola , a on se uparadi , metne bele rukavice , crni šešir s velikim obodom ko ciganski knez i ode na pijacu u Pazuvu . Tu preko puta njega bila kovačnica , dok sam bijo dete i dolazio kod materine rodbine , deda Ćira , bijo zdravo debo , tamburaš , svirac , a struknjast ko trojka i noću napiše Radnja kod dve lokmače , ’naš majstori nisu birali jal vino , jal rakija , glavno je da je mokro , u vodi su samo okaljivali ravnike kad pokivaju za ugar .
Tako i mi , kažem ja njemu , a što smo se unakaradili pitaš . Saću ti objasniti . Objasnim kako sam ondak umo , a sad bi ja to bolje al svako vreme ima svoje , što kazo Panta Lalin . To je tako kad oš nekom da se pocmevaš to se zove satara . Tako on kaže da je njemu objasnila njegova sestra , ona je kao učiteljica , još pre rata završila preparandiju , valda oštro kao satara kad se nekom oštro pocmevaš . Što se ovi prave da jesu a nisu . Tako jedan došo u Sase na svečare , pa se rano probudijo a ne ustaje iz kreveta , znaš kako je bilo kad gosti dođedu spava i po dvojica u krevetu , a ženske ekstra , pa ga pita domaćin što ne ustaje . A on siroma onako snuždeno kaže čekam dok drugi ustanedu i da se obuku pa što ostane to je moje . Ovako ne umem da poznam ancug u kojem sam došo . Sirotinja , dobijo od brata trgovca pantalone što su onome otešnjale , a gelos , kao reklju , od brata od strica , baš mu pasirala , sav se nakalamio i sad ne moš da se seti posle noćašnje pijanke kakve je koji artikal boje , zna samo da je imo dve banke u džepu , a nemoš da zavlači ruke u tuđe
džepove pomislićedu svašta … Tako jedan naš očo u Krčedin na slavu , pa se sav upicanijo sav šaren ko kanarinac , još vezo šlajfnu , bolje kasti ular . To njima komšije školarci vežedu , a oni samo namaknu na vrat ko konju ogrljak , pa zategnu i kad ručadu supu svi se preznoje ne mogu da duvaju , lebac im se ogadio , a ovaj što je očo na slavu u belom mantilu , ondak se zvao kao trenčkort , pa namako bele rukavice i šeto tamo s nekom finom Bačkuljicom , a one tamo u Bačkoj , osobito ako su taloškinje završe koji razred gimnazije da se kao bolje udadu , a sad vidi u svakom selu ima škole do male mature , a nekad nije bilo i pita njega tog našeg namođenog šta je on po profesiji , jer one su lovile samo kao činovnike , ćate , naši momci im pevali : Ćata , ćata , mala mu je plata , dinar na dan da ne bude gladan i kad joj padne sleme na teme ondak tek vidi kako se bolje udaje , idi , ne marim ni da pričam o tome … i da ne zaboravim šta sam teo da kažem , da , odgovorijo naš u trenčkotu da je po profesiji Srbin . Vidila ona , ta Bačkuljica iz Gardinovaca oma ošacovala kolko je kod njega sati , a da nije navuko rukavice znala bi ona po seljačkim rukama šta je . Mi seljaci svi imamo crno pod noktima , a nokte i ne podrezujemo kad nam trebaju , a kad oće da se pravi ko da je nešto .
Zato smo se mi unakaradili da im se pocmevamo , a ja zasuko jednu nogavicu , a vidi ti školski druže moj sad ovi gelipteri oma dok su nove farmerke oma i’ izglačaju na kolenima i dole ji poderedu sve neke rojte , a štaš kad svako vreme ima svoje , nismo mi to ondak ni naslućivali da će se to sve preformirati , samo smo teli da ismejemo . A u ratu smo , kao u partizanima pevali : Nije Staljin vezo mašnu ni pod ruku meto tašnu , a sad svaki čim je neki čep u srezu oma veže taj ular , a nije znao pre rata čestito ni svitnjak vesti pa je na njemu sve visilo ko mačku gaće . E , pa kad svi oćedu da budu drukčiji kaže meni Pera ajde da se i mi upicanimo kao nakarade pa nek bude i u paklu vašar . Kaže da svi kriju kolko zapravo vrede , a taj Golubinčan što kažeš , pa ko ga tera da pije . Da sam ja pijo di bi sad bijo sa mojom naravi . Pijandure zdravo mrzim ko i lopove . Izazivaju a čovek nema srca da ga čestito lićarne . Kažem ja nemoj prditi da mršaviš . Ako te opaučim sveš zvezde viditi . Zato i mi oćemo da drugi misle da smo i mi malo kao a nismo . Nek se pocmevaju . Baš ji to i odaje da nešto skrivadu .
Svima će popa otpevati Večnaja pamjat , a ti što nisu imali ćupriju svi su malo ko zaprdeni . Šokci kažedu zaprđeni . Svako nešto drukčije . Kako si nas pozno ?
- Pozno bi ja tebe u iljadu drugi .
- A da , kad ja digod došo ko bela sam vrana . Ne moš pobeći od svoje sudbine . Tako i u partizanima pevali : nema smrti bez suđenog dana . I od svoje naravi . Nosiš i’ ko kornjača oklop celog veka . Ko magarac samar . Ne žalim se ja , samo ja to odavno znam . Samo što ne znam kaću i kako ću sklopiti oči . Lepo biti neće kakogod bilo . Nemoš ti ribu naučiti da živi na suvu , pa jel tako ?
Jel kod tebe sve kako bog zapoveda ? A sramota ne mota , di stigne tu obiđe . Mene baš i mota .
Pričaju da je velike bolove istrpio . Teško se s ovim svetom rastao .
U Inđiji
2003. – 2005. g
DODATAK
Dušan Panković
BOSNA U DELIMA NJENIH PISACA IZMEĐU DVA RATA ,
ISAK SAMOKOVLIJA I HASAN KIKIĆ
(predavanje na Radničkom univerzitetu u Doboju 24. IV 1959.)
Ovo je treće predavanje iz programa radničkog univerziteta . Tražilo se da ovim ciklusom predavanja obuhvate život Bosne . Trebalo je pokazati kako je život čoveka Bosne transponovan u književnim delima najmarkantnijih predstavnika književnih stvaralaca iz Bosne . Sasvim je razumljivo da je među njima bilo i boljih i velikih i većih , te je izbor o kome da se govori uvek stvar ukusa i poznavanja građe . Zato nije čudno što je Ivi Andriću bilo posvećeno posebno predavanje , a moglo bi biti toliko predavanja koliko je bilo strana u napisu o njemu . Ne treba da začudi takođe ni to što uzimamo slobodu da danas govorimo o dva pisca : o Isaku Samokovliji i Hasanu Kikiću . Ne bi trebalo , kažem , već i zbog toga što je ovaj rad lišen pretenzije da se da vrednost književnog dela svakog od njih .
Teško je da bi se šta od onog što književno delo čini delom , umetničkim ostvarenjem , moglo naći da je zajedničko u ova dva književnika : jezik , likovi , umetničke slike , temperamenat , tema , njeno osvetljavanje , problematika , razjašnjenje njeno , s tim u najširem značenju . Rečju : sve bitnosti su različite . Najmanji zajednički činitelj je za njih : čovek Bosne . A to ne znači , ili barem ne mora da znači , kad je reč o umetnosti , mnogo . To retko kad nešto znači . Jer tu je uvek važno i ono “šta“ i “o čemu“ se piše .
Isak Samokovlije , pripovedač , topao i mek , pesnički talent , lirik u duši , satkao je svoje delo od niti ljubavi prema životu . Ona je , ta ljubav , iskonska snaga što daje smisao životu , to određuje suštinu lepote ovaploćene u izbornom “maličku sreće“ . Hasan Kikić nije to , nije takav . Realan do krajnjih konsekvenci , pomalo folkloran , Kikić je tvrđi , elementarniji , prodorniji . Pa ipak , to nikako ne znači da je u većoj meri realan od Samokovlije . Stoji da je Samokovlija književniji a Kikić svesno idejniji , bolje reći tendenciozniji . Meni se čini da je to ponegde išlo na štetu umetničke istine . “Bukve“ na primer . To sve samo ukazuje , kao i neke druge odlike stila , vrednost Kikićevog dela , ali ih ne potire . Vrednost postoji . I to nesumnjiva : neretko i ne samo osrednja .
Jevrejski živalj Bosne , zatvoren u sebe , egzotičan kao literarna tema , krio je , kao predmet literanog interesovanja u sebi mnoge zamke za pisca . Egzotičnost prastarih običaja pre svega . Fatalizam , onaj orjentalni . Sve je to potencijalno moglo da rodi jednu kvazi-liriku onog dela duše što je spreman da primi čudno , nepoznato , nesaznatljivo . Jer , i kod Andrića smo našli da je nesaznato protumačeno kao nesaznatljivo . Kod pisca čije je vaspitanje “lako senčio fatalizam“ – prema rečima jednog kritičara i poznavaoca Andrićevog dela (Petra Džadžića – primedba V.P.) . Kod Samokovlije je sve od ovog sveta , realno , domerljivo , dostupno , saznatljivo . No ipak iznutra , iz sebe , tragično . Tragika koja sama po sebi i može biti individualna , u individualnosti . A pojedinac , individuum , njegova sreća , lična sreća jedinke , je glavna preokupacija Samokovlije – pripovedača , glavni predmet literarnog interesovanja Samokovlije - pisca , umetnika . Po tome i po još koječemu , on je najbliži Bori Stankoviću . Možda ne onako patetičan . Ali , da ga uzbuđuju čežnje za ostvarivanjem lične sreće , to stoji .
Da li ostvaruje Samokovlija ličnu sreću ? Već ono što je napred rečeno odgovara na ovo pitanje . Njegove ličnosti nisu zadovoljne , one traže sreću , ali ostvaruju samo nešto sreće , što upravo i nije sreća . Više uteha .
A to malo , taj “maličak sreće“ uvek im daruje pisac . Izlazi kao kompenzacija , obeštećenje za neostvarenu sreću .
Samo , suština pojma “lične sreće“ nije zasvagda data . Ljuska ostaje , a suština se menja u zavisnosti od shvatanja piščevog .U toj njenoj funkcionalnosti i leži njena draž , a i lavirint literarnog istraživanja . Time je i određena razlika između Samokovlije i Stankovića kad smo već uzeli ovu paralelu .
Nisam siguran da će biti najsveobuhvatnije ako ustvrdim da se “lična sreća“ određuje kod Isaka Samokovlije pojmovima socijalne stabilnosti , sigurnijeg položaja i ostvarenjem intimnih želja , stvaranjem života , produžavanjem u generacijama . Pođimo odatle . Nema sumnje da je to duboko humano . Ako je ono prvo etički problem , ovo drugo je duboko lični , intiman . Otud kod Isaka Samokovlije i dve velike teme njegovog dela : ljubav i priroda . Upravo , ljubav je stalna temperatura njegove književnosti . U predratnim pripovetkama sigurno . Sigurno kažem zato što je pisac u posleratnim pripovetkama izmenio neke svoje stavove , “preispitivao se“ .
Mali čovek Isaka Samokovlije je moralno beskompromisan . Tu svoju snagu ispoljava uvek u jednom trenutku dramatske napetosti , koji je u pripoveci skoro redovno i kulminacija kompozicije . Tu pobunu mali čovek Isaka Samokovlije ispoljava u trenutku koji je sudbonosan za njegov život . Ta pobuna uvek odlaže ostvarenje sreće na nedogledano dalje . U tom trenutku se zapravo ruše svi izgledi na mogućnost ostvarenja sigurnijeg položaja i stabilnosti . I za njega se ništa ne menja . Čovek i dalje ostaje u kao i do tada nezavidnom položaju . To je bio otvoren samo ventil sigurnosni koji je kraj uva učinio : fić-fić , a ne u meso : dum-dum . Jer i posle toga sreća je nepovratno izmakla . Ali , čitalac ne ostaje posle svega toga hladan , nedodirnut . Te sudbine se duboko urezuju u nas . Ovo sa svoje strane govori o sugestivnosti Samokovlijinog teksta . Evo jednog odlomka iz pripovetke “Nosač Samuel“ :
“Ako Vam je po volji , uzmite Saruču ovako golu i bosu i bez učkura na gaćama , a mjesto dukata dobićete matrak . “ To je rekao riđi Jakov Samuelu . Samuel koji je maštao o ono nešto novca koje će dobiti uz ženu i kojim će započeti srećniji , sigurniji život , poneo se ovako : “ Ustao je brzo i sav drhćući rekao je : Simha vratite mu kesu ! Samuelu je bila udarila krv u glavu . Mračilo mu se pred očima . Ponovio je : - Simha vratite mu pare ! Ne trebaju meni dukati ! … - Neću da uzmem – odriješio je Samuel odjednom jezik . Vikao je : - Neću da uzmem , ne trebaju mi takve pare . Ne uzimam ja Saruču zbog para . Živjeću ja i bez njih . Uzeću Saruču i golu i bosu . Živjeću ja i bez njihovih dukata . …. – Jest , živjeću , živjeću ! okrenuo se Samuel prema njemu . – Živjeću ! – Pružio se po stolu , dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa .“
Slika je dovoljno jasna . Pokazuje da se Samokovlija nije zadržao na spoljnom opisu nego da je svojom sugestivnom reči ušao u psihologiju lica. Znači ova slika i reč osude društva . I jedan realistički presek stanja u društvu . Dakle , Isak Samokovlija ne samo da uspešno fabulira nego može da slika i atmosferu . A ova nije svetla . Kao mora pritiska malog čoveka , steže ga i on kleca pod teretom . No , ne uništava ga , ono što je u njemu bitno ljudsko , ono intimno humano . U drugoj pripoveci o nosaču Samuelu , u pripoveci “Saručin dug“ Samuel rezonuje : dug Saruča može da se oduži samo ako mu rodi sina . Znači , zaključujemo , sreća je u doživljenju vlastitog produžavanja u vremenu . Ovo , opšte uzevši i nije mala , lična radost . Pisac je znao odlično vrednost ovakvih radosti . On kao da pledira za te male sitne radosti . Zato je često i pričao toplo o tim malim radostima , o doživljaju onog “malička sreće“ , opisivao male bolove . Pod dejstvom njegove sugestivne reči te radosti i te i takve boli pričaju nešto opšte , dobijaju na značaju . Znao je pisac za moć njihovog dejstva na čoveka , pa je zato nekad i malo iznenadno darovao ih svojim ličnostima . Darovao je nešto sreće i malom Rafaelu , sinu nosača Samuela , iz pripovetke “Kako je Rafael postajao čovjek“ . Darovao mu je u trenutku kad je ponor usamljenosti izgledao nepremostiv . Rafaelu su grubo razorili dečiji san . Mesto da sluša pesmu , morao je da vošti obućarski kanap i štavi kožu , da sluša ženu sinjor Binjoke i da podnosi nastranost ćudi male Lune . U najtežem trenutku (kad trpi udarce i sinjor Binjoke , i njegove žene) dolazi mu dotad mrzovoljna Luna i pomiluje ga po obrazu .
Kako protumačiti ovu sliku? Je li to jedna antirealistička aberacija ? Nije . Ipak ovakvu poentu pripovetke , priznajem , nismo očekivali . Iznenadna je . To je sreća za trenutak . Kratkog veka su takve radosti . Zato su te radosti više želje pisca da ne bude tmurnih oblaka na čelu sudbine malog čoveka , nego dokaz da te radosti postoje . No , ipak je ovo realistička slika , pošto predstavlja moguć izliv sažaljenja dečije psihologije . A tako šta slika zacelo i sugeriše .
Samokovlija je sav na strani malih ljudi . U njima on traži i pronalazi čoveka . Moralna snaga , osećanje lične časti , poštovanje svoje ljudske ličnosti , čežnja za lepšim , boljim životom su bitnosti ljudskih kvaliteta , koje je pisac tražio i nalazio u njima . No , i to nije dovoljno da bi se ostvarila lična sreća . Njima nedostaje sposobnost da u skladu s tim ljudskim kvalitetima u sebi “izgrade svoj način postupanja , svoj stav prema životu“ .
Kao što se da zaključiti iz navedenog odlomka , oni te svoje kvalitete ispoljavaju onako i onda kad nije vreme i kad ne donosi koristi . Sve te njegove pripovetke sa temama o malom čoveku predstavljaju istinit odraz , veran umetnički izraz aperspektvne sudbine malog čoveka Bosne . Ono podarivanje “malička sreće“ je ogorčenje i ozlojeđenost piščeva , njegovo iskreno saosećanje sa sudbinom svojih likova .
Filozofija njegovih likova je vrlo jednostavna . Oni se ne predaju iako trpe svoje sudbine . Prasnu i opet tegle dalje u životu . Oni srcem razumeju jedno drugoga . “Saruča je srcem razumela žrtvu“ (V.G.) koju je zbog nje podneo Samuel . Zato je veran drug . Njihova ljubav se radja u sapatnji . Oni se dopunjuju u nevolji , ali sve to ipak ne približava sreću , jer ova stalno im izmiče sve dalje . Onaj “maličak sreće“ zasije samo u trenutku , na njemu samo ogreju dušu ali im ne menja život .
Sve te pripovetke su “poezija srca“ Samokovlijinog . A ta poezija je prirodna , jednostavna i neposredna . Sudbine svojih ličnosti Samokovlija ne dramatizuje , on je više
“senčio slike života nego što ih je zamračivao“ (V.G.) . To nikako ne znači da je ostavljao veo tajanstvenosti na životu . U njegovim pripovetkama je na životu redovno senka tuge i tragičnosti .
Samokovlija je u nekim pripovetkama tražio i složeniji literarni izraz , tražio je složenije puteve da uđe u ljudsku psihu , u podsvest čovekovu . Dao je nekoliko pripovedaka u formi razgovora sa svojim dvojnikom . Takva je pripovetka “Gavrijel Gaon“ kao i ciklus posleratnih pripovedaka , koje priča Davoka .
Dok je ova forma u prvoj pripoveci trebalo da posluži utvrđivanju teške istine o kobi sirotinje , jer je jedno pričao svet o smrti tija-Hanuče di Pedro , vešerke , i njene kćeri Bočike , a drugo Šabatej Alhalej : priviđenje ili živi čovek – oko čega smo stalno u neodumici – dotle je Davoka u pričama posleratnim zapravo novo saznanje piščevo o životu . To je ono gorko iskustvo izvučeno iz teških ratnih dana da treba imati svoj čvrst stav životni . U ovim pripovetkama ličnosti ne planu da bi se ugasile i nastavile život u noći . Ovde pisac – Davoka priča o Behari , Jevrejci sa Bjelava . Behara se pobunila u Jasenovačkom logoru kad su je ustaše izvodile na streljanje . I pisac se vajka pri kraju pripovetke “Davokova priča o živoj istini“ : “Zašto , zašto se nisi oglasila prije ? Behara ! Behara ! - Te rječi su mi sve iznova zvonile u ušima kao refren neke tužne pjesme , neke potresne balade“ – završava pripovetku pisac . Isto tako se pobunio i Jahiel Donati . Ova pripovetka o Jahielovoj pobuni je problemski kompleksnija i zahteva više pažnje . Zbog kratkoće vremena upozoravamo samo na njen poslednji deo , u kojem su prikazane kćeri Jahiela Donatija u partizanima , što se ne može smatrati samo kao piščevo oduživanje vremenu .
Isak Samokovlija je pesnik . On oseća lepotu oko sebe , lepotu prirode , kojoj piše zanosne himne , lepotu strasne ljubavi . Priroda i ljubav su stalni i nepresušni izvori inspiracije . Prema prirodi on oseća neko “mistično“ strahopoštovanje , a ljubav između muškarca i žene je uvek strast jaka i silna . Tako je u pripoveci “Hanka“ . Ljubav često vodi ili grehu ili tragediji . U takvoj ljubavi ličnosti izgaraju . To što ni u ljubavi njegovi likovi ne doživljavaju ličnu sreću samo je dokaz da Samokovlija misli da je lična sreća tek san o sreći
, a taj san se mora realno razbiti u životu koji je žalosna tragedija .
Sve ovakve pripovetke imaju poseban simboličan početak . I “Hanka“ , i “Plava Jevrejka“
kao i pripovetka “Od proleća do proleća“ . Ovakav početak intonira ritam života koji će pulsirati u fabuli .
“Rumene su jabuke i da zagrizeš pune usta sokova . “
“Kisele su , takav im je soj“ , kazuje komšija komšiji .
“Pod ovim suncem , kako je vatreno za dan dva sazreće u slatko.“
“Pa i neće ! Ni sunce im soja ne obatali !“
Tako počinje jedna glava “Plave Jevrejke“ , tako završava “Plava Jevrejka“, a “Hanka“ :
“U proljeće obeharaju jabuke , a cvijet im se zarumeni . I zriju sve ljeto . Nekoje načne crv , pa im istoči srce . I te će u jesen da se otkinu same – i kad nema vjetra“ . A početak priče o jadnom “monđu“ Hajmaču ovako : “ … One godine – a tada počinje kazivanje o njemu i njegovoj ženi Luni – bilo je proljeće toplo , sa krupnim rodnim kišama , puno sunca i radosti . I dani i noći . Udario je svuda život i svuda se osećalo snažno strujanje . Tako su toga proljeća i u njegovom džepu bila proklijala žuta kukuruzna zrna . U čudu vadio ih je , metao na dlan i promatrao . Na njima su bili izbili sitni sjajni repići. – Klice su to … klice mirno je nicala misao u njemu i rasla radosno kao iz kakvog klijališta . Bilo mu je drago da nešto klija i niče u doticaju s njim i njegovom toplinom , te je čučnuo tu u sokaku gdje se zatekao sav u suncu , i gledao .“
I tako sva tri početka navešćuju silinu osećanja , buru emocija i tragični slom njihov kao finale bure . Hanka sagoreva na plamenu ljubomore . To je prava tragedija krvi . U njoj je živeo crv plahe , divlje , eksplozivne naravi . Jake strasti . Kao ona jabuka što padne sama u jesen bez vetra tako je Hanka pala sama , otkinuo ju je vihor strasti . Strast ju je u vatru pretvorila . Njena ljubav je strasna ljubav prema mužjaku , ljubav koja je istovremeno i mržnja . Njena smrt nije i njen poraz . U tom kovitlacu strasne ljubomore , uvređene ljubavi i uvređene lepote ona se smrti raduje kao što je se i boji . Raduje joj se jer je to njena osveta , boji je se jer je to konac bure , ljubavi , ljubomore , koja je njena suština , jaka i silna kao da je nikla iz zemlje , ljubavi prema njoj u antejskom odnosu . Hanka je stoga , krv , meso-život od toga izatkan .
“Plava Jevrejka“ je nešto drugo . Tu je ljubav pregrešenje , prekoračenje društvenih uzusa i onda kao takva opet greh . I ne samo to : u ovoj pripoveci ljubav je posledica ranijeg greha , pregrešenja . I to je realni elemenat pripovetke . Sve ostalo je poetizovana ljubav . Pripovetka je sublimirana poezija ljubavi , oslobođene realnosti ali joj je ova i permanentno kobno prisutna romantično poneta , lirski zanosna romansa , španski vrela i poetski oduhovljena . Ali i samo pesma , jer sreću ni ona nije donela . Sreća je ovde samo priča o sreći .
“Nikada priča ne stigne da bude ružna . Ružne su kobi .“ – kaže jedna ličnost u pripoveci . I priča kao vizuelna slika verbalnog rešenja lirskih motiva , praćena je ritmom proznog teksta , kroz koji pulsira život u kome skaču u prvi plan naizmenično pesma o sreći i slutnja kobi . Jevrejka plava , obeležena izlučena biološki iz roda crnih , bujne vrane kose Jevrejki , je grešni rezultat pregrešenja u ljubavi s čovjekom ne vere praotaca . Zadnji izdanak one noći : “ kad se utrnuše prve svijeće , kad padne lijepa noć na rijeku Tajo i vrtove , a mjesec preli svoje srebro na vodu , odvedoše ljekara ranjenom vitezu Fernandezu de Monte Santo . Penjao se ljekar sa svojom pratnjom uz mramorne stepenice osvijetljenog dvorca , a pred Albandarijevim domom stade bjeli dominikanac …“
“Vrtovi su šutjeli , Mirjano , gledajući u sjajno i veliko mjesečevo kolo . Cvijetovi su otvarali svoje čaške žedni da se nadoje rose i sjaja sa zvijezda . Te noći držao je don Alfonzo u zagrljaju mladu senjoru Albanderi , zvao je rječima slatkim , a ona je ljubila njegovu zaltnu kosu , dok su bijeli habiti divnih dominikanaca ležali pod ružama koje su drhtale svojim rumenim glavicama . Te noći utonule su crne zjene u plavo jezero da kruže dubinama i vjekovima . Te su večeri ponijele crne oči željom za zlatnim djetetom ... “
Priča je stigla dotle , samo dotle , a život otišao dalje . Sreća – priča nije uspela da preskoči kraj života . Ovaj je dospeo da postane ružan . Samo je želja da su “Rumene se jabuke , da zagrizeš puna usta sokova .“ Samo je priča o punim ustima sokova , jer ove su jabuke takve da “Ni sunce im soja ne obatali“ . Ljubav-sunce , metafora u pripoveci , nije u stanju da kob prekobi . Lepotu zaokružuje i dobro nađeno kompoziciono rešenje . Bez na silu isforsiranih metafora , na kraju pripovetke je “bijelo bedro što se čitavo i neokrvavljeno bjelilo oblo u prašini“ . Neokrvavljeno , iako ju je njena kob sunovratila niz litice . Neokrvavljeno , jer to nije drama krvi kao u “Hanci“ , već tragedija kobi , sudbine .
Na kraju , uloga prirode je dobila modernije rešenje u ovoj pripoveci . Posle tragedije : “sunce se ukazivalo , obasjalo stene na kojima se zacrvenje među kamenjem Mirjamina haljina . Odatle je do mahala pošlo da svojim zracima omađija svet . Za njega je svakog jutra “Nihil nove sub sole“ . Onda je to potpunost tragičnosti . Baš taj kontrast daje slici opštiji značaj , razmere simbola : Dočarava procep u kojem se našla jedinka – u bezizlaznim tmušama haosa kobi , koja je nesavladiva .
Pripovetka “Od proljeća do proljeća “ nije sublimirana ljubav . To su realni životni tokovi . No , jednim svojim delom pripovetka izlazi iz okvira tipičnog . Glavni junak dela je “monđo“ , siromašni Hajmačo pastorak prirode . Uskratila je njegovoj sreći i normalni osmeh . Istina , i ovde je ispričana povest o ljubavi žene prema čoveku druge vere . Ali to nije ono glavno . Važno je ono zašto je Luna otišla drugom čoveku , ne samo čoveku druge vere . Prosto drugom čoveku , mužjaku . Odgovor daje i ovde onaj početak pripovetke čiji je smisao u metafori “klice“ , “klijanja“ kao i kraj , rešenje problema : Hajvačo se udavio u istom bunaru u kome je uginula njegova poslednja riba , uginuo poslednji tračak života . Predmet pripovetke nije ono treperavo u nama što je na granici bića i nebića : emocija , već sila života , već snažno svojstvo bića . Sila koja ne može da izađe iz svog latentnog stanja , a morala bi , hoće . Tu su tokovi koji izlaze iz živog zaustavljeni u predvorju iz koga se ide da se stvori živo . Mit o prirodi kao večnom obnavljanju iščašen iz normalnog ležaja i kao takav ovaploćen u jednom slučaju . I začudo , samo da se zamislimo nad nedostatkom , omaškom (koja je večno moguća kao i obnavljanje) , već nam umetnik sugeriše sublimaciju života . A to je vera . Jaka vera . U impuls životnih tokova .
U skoro isto vreme javio se u književnosti Bosne i Hasan Kikić (1927.) . Ponegde folklorno – skoro na takvom nivou naših prvih realista – delo Hasana Kikića može da izdrži i ozbiljniju i savremeniju kritiku . “Njegova književna djela su bila protest protiv nepravednog društvenog uređenja i istovremeno protiv idealizacije tog života u književnosti . Njegove pripovjetke i romani su , u izvesnom smislu , “rehabilitacija savremene bosanske književnosti“ , a cilj joj je “rekonstrukcija društvenog uređenja“ – kaže Mehmed Selimović u svojoj studiji o Kikiću . Kikić je danas jedan od predstavnika “leve književnosti“ kako tu književnost neki nazivaju . Među njegovim delima ističu se tri knjige : “Provincija u pozadini“ , roman “Bukve“ i roman “Horuk“ .
“Provincija u pozadini“ je “dokument o djetinjstvu mojih vršnjaka i mome … i o tom kako
se u carsko beha doba u nedavnoj istorijskoj beha prošlosti , rađalo i živjelo i umiralo“ – prema rečima samog pisca . Ova knjiga pripovedaka , i po kompoziciji i po književnoj obradi , predstavlja zrelo , ujedinjeno književno delo . Posvetio ju je svojim vršnjacima , koji su “kiridžije , poslužitelji , pismonoše i stanični nosači i tucači kamena “ . Ova posveta govori o piščevim simpatijama , simpatijama prema svima koji pate . A te simpatije su stalno prisutne na stranicama njegovog dela i čine pokretačku snagu njegova talenta . Knjiga je zbirka vrlo impresivnog doživljavanja ratne pozadine , sudbine ljudi u provinciji .
Zbirka pripovedaka pod ovim nazivom je jedna idejno-tematska celina , ali stilski su nejednake vrednosti . Prva pripovetka “Carska noć“ je daleko ispod drugih pripovedaka . Ispod “Zgode o nasušnom hlebu“ , na primer .Ova poslednja pripovetka jedna je od najuspelijih poglavlja ove knjige . Ona ide među najbolja ostvarenja Kikićeve književnosti , a može se smatrati i boljim ostvarenjem naše književnosti o prvom svetskom ratu . No , najuspelija slika pozadine data je u pripoveci “Carska pobeda“ . “Po književnim kvalitetima , po novosti i svežini motiva , po načinu u kome se osjećaju mnoge književne reminiscence , ova novela je usamljena kod Kikića“ (M.Selimović) . Zapaženo je da je Kikić i u ovoj pripoveci , kao i na drugim mestima , davao likove predstavnika vlasti : žandarma , beležnika , predsednika , komesara , po šemi crno-belo . Naslikao ih je kao proste , grube , nemilosrdne – tako da svi , bezmalo , liče jedan na drugog . Ovo suviše uopštavanje ipak ne šteti ovoj pripoveci da ostane uspela slika atmosfere ratne pozadine . Ne smeta , jer u ovoj pripoveci toga nema mnogo . Dinamička pričanja ponesu čitaoca . U pričanju je sve neusiljeno , intenzivno , sve je spontano jednostavno i zrači sugestivnošću , da ova pripovetka znači zaista dobro umetničko ostvarenje . Pripovetka je originalna i po motivu , iako motiv sam po sebi nije bog zna kako zahvalan , “bogat“ : deca su gonila goveda u logor carske vojske . Polaze u četvrtak , a vraćaju se u subotu sa dve zarađene petice . Sam motiv može da navede na hroničarsko prepričavanje događaja . Međutim veličina pripovetke i leži u tome što je Kikić izbegao tu hroničarsku sivost , i što je u taj okvir smeštao druge i drukčije elemente nego što je samo prepričavanje , i time dao obuhvatniju panoramu vremena .
Srž umetničkog čine vrlo uspešni portreti dečaka-goniča goveda . Metod tretiranja : reč i gest , pokret čini likove životnim , ubedljivijim , slike upečatljivim i životno vernim . U portretima se oseća velika pažnja i ljubav pisca prema likovima koje slika . Nevolje i rat su ih stvorili okretnim , bistrim . Nisu potišteni zbog svoje bede . Za učitelja su to “nevaljala deca“ . Razlika , koju vide između sebe i bogataških sinova , nije ih ubila nego ih još više revolucioniše , čini spretnijim , žilavijim. U ovim dečacima pisac je pronašao mnoge ljudske kvalitete . To ne znači da je pisac preuveličavao njihove dobre osobine . Imponuje veština pisca da daje prerano zrele ljude , a i pokazuje piščevo duboko poznavanje psihologije . Sve njihove osobine su date u neobičnom skladu . Pored dečaka snažno su ocrtani likovi vojnika seljaka u logoru , kao i “gospodin Kapetan“ . Kapetan je ni zao , ni nemilosrdan , ni grub . Njegova pitoma tupost je odlika njegove psihe , njegove naravi , borniranost je rezultat kasarnske tupoglavosti Kajzerundkenigskog duha . Ta izdiferenciranost ličnosti , njihova individualnost ih čini vrlo reljefnim , svojim .
Pre nego što je objavio roman “Horuk“ Kikić je objavio sličice , crtice , skice koje su zapravo činile okosnicu ovog romana . Ovaj roman je piščev protest protiv strašnih uslova života i rada pauperizovanih bosanskih seljaka , koji rade kao šumarski radnici : capinaši i sekiraši u Zavidovićima u preduzeću “Krivaja“ .
Kikić u ovom romanu oslikava razvitak , proces oblikovanja tog protesta . Protest ima svoju evoluciju : “U početku je on neodređen , mistično-anarhičan , a docnije postaje odlučniji , u početku je to zbunjeno , besperspektivno rebelstvo , a docnije - svijest o društvenim odnosima i o zakonitosti društvenog razvitka“ (M.Selimović) . To je u neku ruku slika procesa stvaranja klasne svesti radničke klase , njenog klasnog združivanja , spoznavanja njenog društvenog položaja i uviđanja puta kojim treba krenuti . U tome je književno-istorijska vrednost ovoga Kikićevog dela . Pogotovo što je Kikić ovde bio na , može se slobodno reći , pionirskom poslu u našoj književnosti . Zato M.Selimović i naziva ovaj posao Kikićev “ledolomolički posao“ .
Kikić je izgleda hteo da da psihologiju mase u sazrevanju , u traženju svoga puta . Zato roman i ima formu impersonalnosti , način bez individualiziranih likova . Ali je to očigledno prevazilazilo snage piščeve i dovelo do toga da mnoge stranice liče na umetnuičku reportažu . Dakle , mesto glavne ličnosti , Kikić slika masu . Istina , prelom u shvatanju mase oseća se tek onda kad je u preduzeću počeo da radi Jože Böhm . Njegov lik je lik revolucionara , svesnog borca , organizatora koji je naoružan već revolucionarnom teorijom proleterijata i iskustvom borbe radničke klase . Pre njegovog dolaska u Goldbergove pilane radnici tek naslućuju istinu , samo vide nejednakost , ali nisu u stanju da je sebi razjasne . To je prvi deo romana . U drugom delu oni su već počeli da se razabiraju u suštinu problema , da na kraju dođu svesti . Ovo je rođeno pod uticajem Jože Böhma . Pod njegovim uticajem se učvršćuje jedinstvo radnika , koje je bilo prvi uslov uspešnih radničkih akcija u borbi protiv uprave . Međutim , izgleda da Kikić ipak nije svoju misao priveo kraju . Ili znači nešto drugo : shvatanje da je spontano rođeni protest , a ne uticaj Jože Böhma , jači .
No nekoliko figura u romanu ipak ima . Nekoliko koje se svojom markantnošću izdvajaju . Od posebnog su interesa Jože Böhm i direktor Štajner . Možda bi bilo logičnije da se čitava koncepcija zasniva na ličnoj psihologiji , da je Jože Böhm dobio centralno mesto u delu . Ovako je on ispao nekako bled , čak nekako tajanstven . Po rečima pisca
“on je bio zanešenjak , on je bio fanatik“ . Ne bih smeo ustvrditi da je pisac želeo da naslika onako kako je ovaj lik objektivno ispao . Čak suprotno je mnogo verovatnije . Znači da je ovaj lik više knjiška konstrukcija i zato je ostao bled , neubedljiv pa čak i ciničan . Knjiškoga ima mnogo i u dijalogu radnika . Ponegde se oseća uticaj Krležine fraze , ali bez one snage svojstvene krležinom temperamentu , pa tako ogoljena svodi se na beživotnost kopije . Direktor Štajner je životniji , ubedljiviji . Više čovek nego knjiška kopija .
Na kraju nekoliko reči o romanu “Bukve“ . On je istovremeno i ponavljanje i prevazilaženje starih načina stvaranja , ali i dokumenat novih mogućnosti . Ako u glavnim linijama roman i nije ubedljiv , sporadično je ispunjen veoma uspelim poglavljima Ovde nema one starinske patrijarhalnosti bosanskog muslimanskog sela , već je u prvom planu beda seljaka , njihov odnos prema gradu i reagovanje na sve teže udarce sistema . Strasna mržnja prema jednima (gradu) i isto takva ljubav prema drugima (seljacima) je piscu ponekad “izvlačila ispod nogu čvrsto tlo realnosti“ .
Izvod iz recenzije
Dušan Panković , veliki pregalac na polju srpske bibliografije , “Srpske bibliografije 1766-1850” , koja je visoko ocenjena u stručnim krugovima , napisao je i dva romana : “Lirski memoari” i “Epikur” koji su naišli na lep prijem kod čitalaca , naročito prvi deo “Lirskih memoara”. Rođen u selu Novi Karlovci , koje se nezvanično zove Sase , proveo je tu detinjstvo i dečaštvo . Mirisi detinjstva su nezaboravni . U svom prvom romanu sjajno je opisao miris prašine po kojoj smo gazili bosim nogama kao po najfinijem tepihu , miris zrelog žita i prašine koja se širila po guvnima u vreme vršidbe . Svako ima svoje mirise ! Marsela Prusta , gradsko , godpodsko dete , miris kolačića “mala Madlena” vraćao je u protekla vremena . Dušan Panković je udisao miris zemlje kod prolećnog oranja , a lično je orao . Kako bi srećan bio stari Horacije da vidi kako posle dve hiljade godina neko isto misli i radi kao on : “Beatus ille qui procul negotiis … paterna rura bobus exercit suis …” (“Blago onome koji daleko od društvenih poslova … ore očinske njive svojim volovima”) . Taj dodir sa zemljom davao je Dušanu antejsku snagu da preživi sva zla i nesreće koje su ga pratile u životu .
Zavičaju , ti si kao zdravlje ! Zavičaj je neiscrpna inspiracija .
Još dok je pisao romane , Dušan je , u kraćim predasima , pisao nešto o Sasama i Sasanima , pre svega o neobičnim ljudima i događajima . Junaci ovih priča nisu ni “bivši ljudi” Maksima Gorkog , ni “božji ljudi” Bore Stankovića , ali su dovoljno zanimljivi za literarnu obradu . Iz obilja materijala pisac je izdvojio ono što mu se učinilo najinteresantnijim , ili čega se najradije sećao . Postupio je upravo onako , kako je poznati političar i pisac , Slobodan Jovanović , rekao pišući o Vuku Karadžiću : “Lako je beležiti ono što se vidi , ali je teško videti ono što vredi da se zabeleži .” Autor je i po više puta prerađivao neke “skaske”
dok se nije odlučio da ih štampa . “Bez muke se pjesna ne ispoja !” Neke su pravi medaljoni : “Baba Ajka” , kao iz Gogoljevih priča , “Divana do dana” . Neke su odlični portreti saskih čudaka i “oriđinala” : “Njegove uncutarije i nagvaždanja” , “Bela vrana” . “Starac bez mora”
je sigurno najbolja priča , veoma kompleksna , koja vuče na dublja razmišljanja . Dobar pisac , šta god da piše , uvek prevazilazi jednodimenzionalnost značenja svoga teksta .
Dušan Panković je u poslednje vreme , a povodom 150-godišnjice rođenja Paje Markovića – Adamova pisca rođenog , takođe , u Sasama , intenzivno proučavao život i delo ovog pisca , želeći da revalorizuje književnu vrednost njegovog stvaralaštva jer Adamov je danas zaboravljen , iako je nekada u svojim pripovetkama proslavio Sase i Sasane . Možda je tako
Dušan došao na ideju da objavi knjigu “Saske skaske” . Tako bi se ostvario kontinuitet pisanja na saske teme iz pera sinova ovog velikog sela .
Posebna vrednost je jezik . Svojevremeno je Vuk Karadžić koji je uzduž i popreko prošao sve krajeve gde žive Srbi , rekao da se najbolje govori u Sremu i Šumadiji . Ta ocena važi i danas. Naravno sada se govori još bolje , zahvaljujući obaveznom osmogodišnjem školovanju i uticaju medija . Međutim , osobitu draž čini , u ovim skaskama , tipičan seoski , saski i uopšte sremački kolokvijalni izraz , već skoro zaboravljen , i obradujemo se kao da smo sreli starog dopbrog poznanika koga već dugo nismo videli . Ovaj govor će za izvesno vreme već biti arhaičan i samo će za lingviste biti interesantan .
Uopšte uzevši “Saske skaske” zaslužuju da se nađu u nekoj ediciji posvećenoj zavičaju .
Sava Panković
BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI O AUTORU
Dušan (Zdravka i Danice rođene Kordulup) Panković rođen je 30. VIII 1928. u Novi Karlovcima – Sasama , opština inđijska . Osnovnu školu završio je u mestu rođenja , a gimnaziju u Sremskim Karlovcima 1948. godine . Filozofski fakultet , grupu za jugoslovenske književnosti i srpski jezik , završio je u Beogradu 1955. godine . Kao student je proveo na Golom otoku od 29. VIII 1949. do 4. VIII 1951. godine . Službovao je u Inđiji (osnovna škola , škola učenika u privredi , Tehnička škola , Gimnazija) i u gimnaziji u Doboju (sada Republika Srpska) . Poslednjih dvadesetak godina radnog veka proveo je u Narodnoj biblioteci u Inđiji .
Bavi se istorijom srpske bibliografije . Više godina je bio član uredništva Bibliografije , edicije Matice srpske ; član je Odbora za priređivanje i objavljivanje srpske bibliografije (1801 – 1867) pri Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu ; jedan je od osnivača stručno-naučnog simpozijuma Susreti bibliografa u spomen dr. Georgija Mihailovića , koje se svake druge godine održava u Inđiji . Iz oblasti istorije srpske bibliografije objavio je više radova . Među njima :
1. Bibliograf dr. Georgije Mihailović , Bibliotekar , Beograd , 1975. , sveska 3.-4. , str. 272.-314.
2. Zaharija Orfelin kao bibliograf , Bibliotekar , Beograd , XXVIII ,1976. , sveska 3.-4. , str. 441.-450.
3. Kroz trnje ka naučnoj bibliografiji , Bibliotekar , Beograd , godina 29 ,1977. , sveska 4.- 6. , str. 274.- 297.
4. Srpske bibliografije 1766 – 1850 , Narodna biblioteka Srbije – Biblioteka Matice srpske , Beograd – Novi Sad , 1982. .
5. Bibliografski rad Matičinog sekretara Antonija Tone Hadžića (1831-1916) , Godišnjak biblioteke MS za 1981. godinu , Novi Sad , knjiga 6. , 1983. , str. 75-92 .
6. Razlike u Šafarikovoj bibliografiji srbuljskih knjiga 1829. i 1865. godine , Susreti bibliografa ‘84 , Inđija , 1985 , str. 29-41 .
7. Bibliografsko delo Stojana Novakovića (odlomak iz studije) , Bibliotekar , Beograd , XLIV , 1994 , sveska 1-2 , str. 3-30 .
8. Bibliografija srpskih knjiga od 1730 do 1830. godine u Geschichte der serbischen Literatur , Prag, 1865 , u : Pavel Jozef Šafarik (1795-1995) , Stara Pazova , 1997 , str. 65-122 .
9. Bibliografija u Srpsko-dalmatinskom magazinu (1851-1873) , Bibliotekar , Beograd , XLVII , broj 1-2 , 1997, str. 7-14 .
10. Tri specijalne bibliografije srpske šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka – bibliografija poljoprivrede , vojne literature i muzikalija , u : Susreti bibliografa '96 , Inđija , 1997 , str.14-24 .
11. Dopune i popravke Srpske bibliografije Stojana Novakovića u Letopisu Matice srpske , 1870-1879. godine , u : Susreti bibliografa ‘98 , Inđija , 1999 , str. 19-35 .
Iz oblasti književnosti objavio je više pripovedaka , romana i eseja . Među njima :
1. Lirski memoari , potraga za zaturenim osećanjima i zaboravljenim mislima , Matica srpska , Novi Sad , 2000. .
2. Epikur , roman o putu po Usebiji i okolini , Svetovi , Novi Sad , 2002.
Objavio je i likovni esej :
1. Srem na slikama Branka Oreščanina , predgovor u monografiji slikara Branka Oreščanina , “Srem na slikama Branka Oreščanina“
(Stara Pazova , 2003.)
Priče iz zbirke Saske skaske publikovane su časopisu “Značenja“ (Doboj) .
Zahvalnica
Autor se zahvaljuje svima koji su svojim prilozima Fondaciji Gimnazije u Inđiji omogućili da ove skaske ugledaju svetlost dana .
Najdublju zahvalnost na tehničkoj pripremi rukopisa i ilustracija za štampu autor i izdavači izražavaju : Momčilu Mandiću , profesoru informatike u Gimnaziji u Inđiji ; Milanu Predojeviću , profesoru fizike i direktoru Gimnazije u Inđiji ; Lazaru – Laletu Gorjanoviću , diplomiranom inženjeru stočarstva .
Milijan Despotović