Saturday, August 4, 2007

SASKE SKASKE D PANKOVIC

Dušan Panković
SASKE SKASKE
Inđija
2005.
SADRŽAJ
Vladan Panković , Moj otac Dušan – an fas nacrt za književni profil (predgovor)
SASKE SKASKE
Starac bez mora
Baba Ajka
Savetovanje
Đuja
Divana dodana
Njegove uncutarije i nagvaždanja
Bagrdan
Bela vrana
DODATAK
Dušan Panković , Bosna u delima njenih pisaca između dva rata , Isak Samokovlija i Hasan Kikić (predavanje na Radničkom univerzitetu u Doboju 24. IV 1959.)
SLIKE
Sava Panković , Izvod iz recenzije
BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI O AUTORU
Milijan Despotović , Zahvalnica
MOJ OTAC DUŠAN - an fas nacrt za književni profil
(predgovor)
I
1. Prvi razlog (prva koncepcija)
nakon moje kratke eksplikacije o ilijadi
činilo bi se da su svi leteći ljudi
u tom ciklusu
to sam i ja mislio .
međutim “tatela“ nije .
on je , kao prvo , inzistirao
da se – kod popisivanja
oformi ciklus letećih
kao drugo , ubacio je u taj ciklus
i slike s nazivom “ilijade“ .
jedno je sigurno , a to je
da je naš “tatela“ imao svoju glavu
i da se ta glava nije baš podudarala s obližnjim glavama .
ukratko neverovatna doza individualnosti…
Dimitrije Bašičević , “ O Ilijinim ciklusima“ ,
u : Dimitrije Bašičević Mangelos , “ Moj otac
Ilija“ (Novi Sad , 1995.) , str. 21.
“ Ugled nije počivao na imetku koji je bio skroman , već
više na nekoj “pameti“ po kojoj se pročuo . Ugled mu je
skočio kada se upustio u rizik da školuje oba sina u drugom
mestu i to uspešno.“
Vojin Bašičević , “Moj otac Ilija i brat Dimitrije ,
u : Dimitrije Bašičević Mangelos , “ Moj otac
Ilija“ (Novi Sad , 1995.) , str. 7.
Na književnoj večeri u Inđiji trebalo je da gostuje jedan od naših najuglednijih proznih pisaca , Antonije Isaković , sa svojim novim romanom čija se sadržina odnosila na Titov život . U to vreme već sam imao određen staž pa i nešto malo od ugleda književnog kritičara i teoretičara . (Tako me je , recimo , spomenuo i Petar Milosavljević u svojoj “Teoriji beletristike” (Prosveta , Niš , 1993. ) , str. 59. . Ovde ću , zbog značaja za dalju raspravu , citirati ovaj Milosavljevićev pasus :
“Literatura je tako složena materija da je prirodno da ona treba da se sagledava iz raznih aspekata , pa i iz aspekta semiologije , ili još konkretnije : iz aspekta dveju osnovnih semantičkih koncepcija znaka . Prikaz mogućnosti tih dveju koncepcija , koji je ovde učinjen , pokazuje da nijedna nije za odbacivanje . Obe te koncepcije su , u konkretnim okolnostima , prihvatljive i funkcionalne . Stav da dve koncepcije , koje se tiču istog (znaka) mogu da budu prihvatljive , iako donose različita viđenja tog istog , već je ispoljen u modernoj fizici . On je poznat kao princip komplementarnosti koji je u kvantnoj fizici formulisao Nils Bor u odgovoru na pitanja o čestičnoj ili o talasnoj prirodi materije . Taj stav je nešto kasnije u suštini potvrdio i Hajzenberg u nešto drugačijim formulacijama . O mogućnosti primene principa komplementarnosti u proučavanju literature pisao je kod nas Vladan Panković
(Nadrealizam i kvantna mehanika , Dalje (Sarajevo) , br. 25.-26. , (1988.) , str. ) . Na isti princip možemo se osloniti i u semiologiji : tu se po pravilu susrećemo sa dve koncepcije od kojih su obe funkcionalne i prihvatljive u konkretnoj primeni . Nekad je od njih funkcionalnija jedna , nekad druga , a najbolje je , izgleda , ako se imaju obe u vidu , i ako se pri tom imaju u vidu i stanovišta na kojima te dve koncepcije znaka grade.” . Ili , kako je govorio Nils Bor : “Moramo biti načisto s tim da se jezikom ovde (u fizici – primedba V.P,) možemo služiti slično kao u pesništvu gde takođe nije u pitanju tačno (prosto , “aristotelovsko”– primedba V.P.) prikazivanje stvari , nego da se u slušaočevoj svesti izazovu (složenije , “platonske”– primedba V.P.) slike i uspostave misaone veze .” (Nils Bor , citirano iz : Verner Hajzenberg , “Fizika i metafizika” (originalni naslov : “Der Teil und das Ganze” - “Deo i celina”) (Nolit , Beograd , 1972.) , str.78.) )
Ali nikad , baš nikad , nisam išao na književne večeri , kakvih je u našem “šarengradu“ bilo odista mnogo , ukoliko je njihova tema , kao što je to bivalo sve češće , doticala političku problematiku . Pogotovo onu iz novije prošlosti . Razlog tome je bio dvostruk .
Najpre , po obrazovanju sam diplomirani fizičar kome su studije omogućile dublji uvid u šire filozofsko zaleđe savremenog prirodoslovlja (teorije relativnosti , kvantne mehanike , kvantne teorije jedinstvenog polja) . Po opštem mišljenju njegovih tvoraca (Ajnštajna , Bora , Hajzenberga , Fajnmana , Vajnberga) , potkrepljenog krajnje ubedljivom argumentacijom , ovo zaleđe moglo se , ne direktno nego u konceptualnoj analogiji , koristiti i u domenu humanističkih nauka , šta više i u književnosti i umetnosti . Prihvatajući ovakve stavove nastojao sam da ih (posebno Borov princip komplementarnosti i princip spontanog
“narušenja” simetrije , tačnije prikrivene simetrije) , u svojim književnim aktivnostima (esejima , književnim kritikama , prikazima i prevodima) , prezentujem što jasnije i detaljnije . I na što većem broju primera umetničkih dela kako bih ove opšte koncepte približio (do nivoa mogućnosti operativnog korišćenja) specijalizovanoj književnoj publici .
Dakako , broj vrsnih teoretičara i istoričara književnosti i umetnosti u svetu i kod nas bio je izrazito veliki . Ali čak i kod onih najizuzetnijih (Arnold Hauzer , Kenet Klark , Umberto Eko , Milorad Pavić) osećala se primetna nesigurnost kada se iz domena teorije umetnosti valjalo prebaciti u domen filozofije umetnosti a ovu pak dovesti u sad već očito nužnu vezu sa filozofijom modernog prirodnonaučno-tehničkog pogleda na svet poteklog iz slavnih Njutnovih “Principia mathematica philosophia naturalis” , tj. “Matematičkih principa prirodne filozofije”.
Naime , još uvek se dosta često kod neobaveštenih filozofa humanističke provenijencije mogao sresti Sfiftov zdravorazumski , “aristotelovski” , podsmeh matematičkim , “platonističkim” , metodima modernih prirodnih nauka kao i Geteova klasična (klasicistička) humanistička moralna osuda apstraktnih ciljeva i dometa ovih nauka . (Recimo Hauzer savremenu nauku naziva “ekstenzivnim totalitetom” koji nikada ne dostiže svoj cilj za razliku od umetnosti kao “intenzivnog totaliteta” koji uvek dostiže svoj cilj !) Modernom fizičaru prebacivalo se , metaforično rečeno , isto što i samom Platonu ili pak Sokratu . Da gradi jedno apstraktno-racionalno (geometrijsko-matematičko) objektivno ustrojstvo “idealne države , tj. republike” koja najpre cenzuriše a potom u potpunosti eliminiše sve ono suštinski ljudsko , zdravorazumsko humano , konkretno individualno , na najdostojanstveniji način predstavljeno kroz subjekt umetnika , književnika a najposle pesnika , npr. Homera .
Ali pre no što se prihvati ovakva , naizgled sasvim nesporna , ocena , valja još jednom , iz moderne perspektive (“hajzenbergovske” vizure) , prosuditi vreme u kojem je Platon živeo , i , možda , pre implicitne opšte osnovne intencije no eksplicitne specijalne konkretne iskaze njegove filozofije . U Platonovo vreme , odnosno u svetu u kom je on živeo , humanizam je , u realnosti , uveliko bio redukovan na antropocentrizam , šta više , pod sofističkim uticajima (a žabu nije teško u vodu naterati!) , na egoizam u politici ili egocentrizam u umetnosti . Tako se u svim sferama društvenog života konkretna individualnost najčešće manifestovala kao puki subjektivizam i voluntarizam , ili , još direktnije , kao elementarna strast . I to ne samo kao strast pojedinca diktatora , već isto tako kao strast gomile željne hleba i igara , dakako i ratova , samo ako se za to ukaže zgodna prilika . Sve je to dovodilo ne samo pojedinačne sudbine nego i sudbine gradova , država i naroda do samog ruba egzistencije , a katkad i preko njegovih granica . Protiv svakog ko se usprotivio pa čak i samo glasno zamislio i zapitao nad takvim stanjem stvari , ko je makar samo i u mislima težio “vanhumanom” a zapravo razumnijem i objektivnijem svetu , politički lukavci i špiclovi , koji su , kako se to do nedavno govorilo , volju naroda kanalisali i svodili na volju partije a volju partije na volju vođe , mogli su da podignu smrtonosnu optužnicu : On kvari omladinu , ili , on neće ono što narod želi , svejedno . Tako je stradao Sokrat . Ali tako je bio optužen i mnogih muka dopanuo Platon koji , dakle , nije samo “u hladovini svoje Akademije maštao i fantazirao o idealnoj državi” . Njega je diktator Sirakuze , Dionisije , kojem je protivrečio , mareći isključivo za istinu a ne i za ličnu sudbinu , namamio valjda na brod a potom okovao i prodao kao roba na jedno malo kamenito sredozemno ostrvo odakle su ga oslobodili prijatelji srećnim slučajem .
Iako danas antičku Grčku s pravom smatramo kolevkom , sem umetnosti i filozofije , bezmalo svih osnovnih nauka , u Platonovo vreme osim matematike ni jedna druga nauka nije bila doslednije i objektivnije sistematizovana niti je pak imala dovoljno empirijskog materijala koji bi se mogao podvrći takvoj sistematizaciji . Stoga je prihvatanje i razvijanje pitagorejskog učenja o mogućnosti matematičkog objektivizovanja sveta kao i elejskog učenja o stepenastom , dijalektičkom uređenju sveta od raznorodnog , nesimetričnog mnoštva konkretnosti do simetričnog apstraktnog jedinstva , koje mi pripisujemo Platonu a on Sokratu , bilo istinski intelektualni napor , daleko od svake naivne očiglednosti .
Do sličnog stanovišta došla je i savremena fizika iako , naravno , u njoj fundamentalna kvantna polja ne smatramo platonskim idejama već suptilnoim oblikom egzistencije materije .“Šta god da se dogodi u budućnosti , sadašnje stanje , možda , najbolje karakteriše sledeća opservacija Vajnberga . Naime , u sedmoj knjizi “Republike” , Platon opisuje zatvorenike koji su bačeni u lance u pećini i mogu da vide samo senke koje spoljne predmete odslikavaju na pećinskom zidu . Kada su bili pušteni napolje , prvi osećaj je bio neizdržljiv bol u očima , i za trenutak su pomislili da su senke koje su gledali u pećini stvarnije od predmeta koji sada vide . No , postepeno im se izoštravao vid , i oni su mogli da shvate koliko je divan stvarni svet . I mi se nalazimo u takvoj pećini , zarobljeni ograničenim mogućnostima naših eksperimenata koje možemo da postavimo . Posebno , mi možemo da proučavamo materiju samo na relativno niskim temperaturama , gde su simetrije (između naizgled različitih fizičkih sila – primedba V.P.) , najverovatnije , sponatno narušene (, tj. prikrivene – primedba V.P.) , tako da priroda (kvantno polje – primedba V.P.) ne izgleda ni jednostavna ni ujedinjena (već efektivno rastavljena , tj. “atomizovana” , na prazan prostor i raznorodne čestice i fizičke sile – primedba V.P.) . Mi nismo u stanju da izađemo iz te pećine , ali , gledajući dugo , uz napore , u senke na zidovima pećine , možemo bar da uočimo oblike simetrija , koje , iako narušene , predstavljaju egzaktne principe po kojima se vladaju svi fenomeni , izražavajući lepotu spoljnog sveta . “ (Dragan S. Popović , “Teorija elektroslabih interakcija” , Sveske fizičkih nauka , broj 2. , (1995.) , str.67.)
I savremene humanističke nauke , nakon svih apokalipsi dvadesetog veka (svetskih ratova , koncentracionih logora , gulaga i atomskih bombi) sve su bliže Platonovom idealu . Moderno društvo mora počivati na demokratiji , odnosno na izboru većine . Ali takav izbor je svrsishodan a društvo prosperitetno , tek ako korespondira sa pameću i poštenjem onih pojedinaca kojima taj prosperitet ne donosi ni posebno lično bogatstvo ni naročitu slavu , a još manje gvožđe okova ili čašu otrova .
Tako je , konačno , i u književnosti i umetnosti . Sve dok ne pomisli da je iznad celokupnosti života Faustov , odnosno Geteov orao nesputanog stvaralačkog ljudskog duha koji se uzdiže iznad zemnih vrleti i rečnih i morskih valova i večno leti za sunčanim zrakom ne mora da strepi od huka Minervine sove , koja odbijajući beatifikaciju i idolopoklonstvo od strane avangardne i postmoderne umetnosti , huči iz mraka Paskalovih beskrajnih neizrecivih prostranstava apstraktne misli .
Dakle , i inače (u svakodnevnom životu) pre nesklon no sklon raspravama o politici (utoliko više što sam neminovno bio dalje od mladalačke buntovnosti) , a poučen navedenim saznanjima o mogućnosti upotrebe filozofskog zaleđa i nasleđa modernih prirodnih nauka u rešavanju opštih otvorenih problema u filozofiji pa čak i teoriji književnosti i umetnosti , izbegavao sam koliko god se moglo sve što je tu opštost problematike moglo umanjiti ili degradirati a što je politici , makar i u književnoj formi , bolje nego ikom polazilo za rukom .
Ugledajući se na Erazma Roterdamskog i Nilsa Bora kao , dakako, nedostižne uzore , sledio sam maksimu nulli concedo , ne pripadanja ničem posebno , ponajmanje onom , činilo mi se najskučenijem (nasuprot proklamovanom u grčkom korenu njegovog imena – najopštijem) obliku svesne ljudske aktivnosti , tj. politici .
2. Drugi razlog (druga koncepcija)
Drugi razlog zbog kojeg sam se klonio književnih večeri posvećenih literaturi sa snažnim političkim akcentima bio je mnogo više od puke nezainteresovanosti za politiku . Moj otac , Dušan , bio je u vreme smutnih ideoloških razmimoilaženja pedesetih godina politički osuđenik (informbirovac) i zatočenik na Golom otoku , ostrvu našeg “arhipelaga gulaga”. O tome tokom mog detinjstva nikad i ništa nije pričao . Mislim da sam svega jedan jedini put kao dečačić predškolskog uzrasta čuo oca kako u razgovoru sa zemljakom , šta više nekadašnjim komšijom iz istog saskog šora , imenjakom i golootočkim sapatnikom pominje vađenje peska iz mora . Čak i u sred zime , po senjskoj buri “ledenoj kao da je sibirska” , goli ko od majke rođeni , nagi pred brutalnom silom , vadili su pesak iz mora . Taj očev imenjak , sitan , u mladosti crn kao ugarak , uvek nasmejan i šeretski raspoložen , bio je berberin . Zahvaljujući svom zanatu na Golom otoku je udešavao i čuvare , od kojih je dobijao cigarete , i logoraše , s kojima je , posebno onim bojkotovanim do kojih drugi pod pretnjom strogih kazni i bojkota nisu imali prilaza , duvan delio . Pomislio sam da su obojica bili u nemačkom zarobljeništvu za vreme rata i bio sam veoma ponosan na oca partizana . Potom sam na to sasvim zaboravio .
“ Serdar Ivan
A sudovi bjehu li im pravi?
Vojvoda Draško
Bjehu , brate , da te bog sačuva!
malo bolji nego u Turčina .
Bješe jedna kuća prevelika ,
u kojoj se građahu brodovi;
tu hiljada bjehu nevoljnikah ,
svi u ljuta gvožđa poputani ,
te građahu principu brodove .
Tu od plača i ljute nevolje
ne mili se uljesti čovjeku .
Jedni sužnji bjehu prikovani
u putima na velje brodove ,
te vozahu po moru brodove ;
tu ih letnje gorijaše sunce
i davljahu kiše i vremena ,
ne mogahu iz veze šenuti ,
no , ko pašče kad ga za tor svežeš ,
tu čamuju i dnevi i noći .
Najgore im pak bjehu tavnice
pod dvorove đe dužde stojaše ;
u najdublju jamu , koju znadeš ,
nije gore no u njih stojati ;
konj hoćaše u njima crknuti ,
čovek pašče tu svezat ne šćaše ,
akamo li čojka nesretnjega .
Oni ljude sve tamo vezahu
i davljahu u mračnim izbama ;
sav protrnem , da ih boig ubije ,
kad pomisliš na ono strašilo !
Niko žalit ne smije nikoga ,
akamoli da mu što pomože .
Kada viđeh vitešku nevolju ,
zabolje me srce , progovorih :
“Što , pogani , od ljudih činite ?
što junački ljude ne smaknete ?
što im takve muke udarate ?
Dok Grbičić meni proprišapta :
“Nemoj takve govorit riječi ,
ne smije se ovde pravo zborit ;
tvoja sreća – ne razumješe te . ”
I čujte me što vam danas kažem :
poznao sam na one tavnice ,
da su božju grdno prestupili
i da će im carstvo poginuti
i boljima u ruke uljesti . ”
Petar Petrović Njegoš , “Gorski vijenac”
O ocu kao golootočaninu , uz savet da o tome nikom ne govorim , saznao sam od rodbine valjda tek u završnim razredima osnovne škole . Nekako u to vreme našao sam među starim porodičnim fotografijama i očevu sliku sa drugovima , tada već polu-slobodnjacima koji su radili na teretnom brodu , na morskoj obali u okolini luke Bakar . Kao i ostali na slici otac je bio veoma mršav , osim u licu . Mnogo kasnije mi je rekao da su na toj slici čak i prekrupni u odnosu na ono kako su izgledali na ostrvu . A “bucmastost” je bila posledica “tovljenja alvom” , odnosno pokušaja vlasti da ih uhrani u kratkom vremenu pre prvih dozvoljenih poseta .
Oca je tada posetio njegov otac , moj deda , saski seljak , Zdravko , koga su , inače , desetak godina ranije Nemci zarobili u aprilskom ratu pa je narednih nekoliko godina radio kao ratni zarobljenik seljačke poslove na poljima u okolini grada Meca u graničnom području izmedju Nemačke i Francuske . Mršav i riđ , ljubopitljiv i zantiželjan , sa malo škole ali pročitanim Tolstojevim “Ratom i mirom” , pre je ličio na Švabu (gazde su ga u zarobljeništvu prozvali po nemački Jakob) nego na potomka prekih , zaguljenih i mrkoglednih ličkih Srba doseljenih u vreme Marije Terezije u sremsko podunavlje . Sase su , naime , bile opustele jer su nakon rata (bitaka kod Sente i Slankamena) koji mu je prethodio i Karlovačkog mira 1699. ostale pod vlašću Turske . Puste su ostale i kada su nakon Požarevačkog mira 1718. Turci zauvek proterani preko Save , sve dok nisu ponovo naseljene preostalim lokalnim stanovništvom iz (beščanske) Patke , Sremcima i Bačvanima , Ličanima , Srbijancima , Dalmatincima i drugima . Pankovići , u Lici - Panjkovići , su iz okoline Bunića gde su prebegli negde iz Crne gore . Kao i drugi novodoseljeni krajišnici i Sasani su imali status graničara , slobodih seljaka u miru i vojnika u ratu , nešto poput ruskih donskih kozaka . Preki su bili . Po legendi , uvek s jednom rukom na jataganu , pratili su i čuvali , na njegov zahtev “jer su golom rukom za oštricu mača hvatali“, glavnokomandujućeg vojske srpske u revoluciji 1848. , Đorđa Startimirovića . Nekada pretežno stočari , čobani , vremenom su se sve više preodevali u zemljodelce , ali ćud (opakliju , kabanicu) ratničku nikad nisu sasvim promenili i preverili . Kada je deda u starosti i bolesti pao u postelju podgovori me rodbina da ga molim da mi oda tajnu melema , “recopisa” leka koji leči crni prišt , tešku bolest u ovim krajevima od kojih su stradali i stoka i ljudi (spominjali su sa setom nekog Cigana , Trivu , koji se zarazio derući konjsku kožu i umro u mukama) . Deda je recept dobio od svoje matere , očeve baba Lece , kojoj su donosili bolesnike čak iz Kupinova a ona ih sve u život vraćala . Oko Kupinova su Pankovići , kao i drugi Sasani , imali još od austrijske monarhije dat deo šume iz koje su sekli građu za kuće i ogrev za zimu . Posle su deci pripovedali o dogodovštinama u seči , a dečaci su jedva čekali da i oni porastu pa da u Frušku krenu .“Malena je Fruška gora , al je dika rodu svom …” , kako veli Sokolska himna . Uzgred , oficijelno ime Sasa bilo je i jeste Novi Karlovci . Ali ovo oficijelno ime praktično niko nikad nije koristio niti koristi , sem baš kad zdravo mora . Tako je selo bilo jedno od retkih , poznatijih po svom “nadimku” nego po “imenu” , iako je , zapravo , bilo već teško razabrati (u ovoj platonovskoj dijalektici lokalne pameti i dijalekta) šta je ime a šta nadimak , šta svetlost a šta senka . Po okolnim selima se , još pre “industrijalizacije + elektrifikacije” , posprdno pevalo o Sasama (kao što su i Sasani posprdno pevali o okolnim selima) :
“Selo Sase ‘lektrike vas krase .
Danju gore , a noću se gase .”
Za deda Zdravka zarobljeništvo u Alzasu i Loreni je bilo još koliko-toliko i podnošljivo , naročito kada se uporedi sa sudbinom seljana u Sasama okupiranim od strane Nemaca i ustaša . Mnogi domaćini su stradali u blokadama i racijama , pokolju u crkvi , u logorima na Sajmištu ili u Jasenovcu . Među njima i dalji rođak , deda Rada . Neki su stabljikom suncokreta , koja je u mraku ličila na pušku , otimali od fašista prave puške , odlazili u Frušku i dalje u Bosnu .
“Kad su Sremci krenuli
iz te Fruške gore ,
pa odoše za Bosnu
tamo da se bore .
Kad su došli do vode ,
do te reke Save ,
ugledaše Majevicu -
brda joj se plave .
Oj ti Bosno ponosna
visokih bregova,
evo tebi u pomoć
sremačkih sinova .
Da bijemo fašiste ,
da ih opajamo .
A kad bude gotovo
Kući se vraćamo.“
“Kad su Sremci krenuli“ , partizanska pesma
Očeva majka Danica , pokupljena kao talac u jednoj blokadi sela , bila je terana u zarobljeništvo , čak do Maribora , a vratila se podmitivši logorskog doktora (da joj napiše otpusnicu pod obrazloženjem da navodno boluje od tifusa) tablom slanine . A otac je jednom izbegao hapšenje prilikom nemačke racije zahvaljujući potvrdi da je redovan učenik gimnazije u Sremskim Karlovcima u koju je upisan pre rata . Drugi put , on i brat mu od daljnjeg strica , Sava , takodje karlovački gimnazijalac (koji će u koautorstvu sa Acom Mihajlovićem objaviti monografiju : “Novi Karlovci , 250 godina postojanja“ (Narodna biblioteka “dr. Đorđe Natošević“ , Inđija , 2004.) ) , pri povratku u selo iz Karlovaca umalo nisu stradali nesrećnim slučajem i od nemačke patrole , kod mline u Inđiji , i od partizanske patrole u Sasama . Zapričala se deca u dugom putu . O događajima iz Karlovaca , i ratnim i ranijim , a o čemu bi . Sećala se kako ih je treći cimer , Milenko Delić , spadalo , jednom prilikom nacrtao na karikaturi . Nacrtao Savu kako igra šah s tekstom u formi pitalice – odgonetke . “Šta radiš djevo bajna u ovu prekrasnu noć ? ” (što behu stihovi popularnog šlagera “Na brigu kuća mala”) , glasilo je pitanje . “Igram šaha i samo igram šaha .” , glasio je odgovor . (I zaista stric Sava postaće kasnije jedan od poznatih šahista u Inđiji.) Nacrtao i Dušana , kako sedi podbočen i namrgođen , kao Rodenov mislilac , sa gomilom dece iza sebe koja mu dosađuju a on im se obraća : “Bešte deco . Pustite me da razmišljam .” (I u tome , kao i kod Save , izgleda da je bilo sudbinskog fatuma .) Elem , zaustave ih Švabe . Pri legitimisanju i pretresanju medju njihovim đačkim legitimacijama i sveskama pronađu sliku kolone da l' italijanskih da l' japanskih tenkova izrezanu iz okupacionih novina . Nekako su se opravdali da je slika ispala jednom vojniku pa da mu je nose . Propustili su ih , a sliku su zadržali . U Sasama ih , na samom ulazu , još iz daljine smotre , a tik pred jednim kapidžikom pred njih iskoče dva omladinca i jedna omladinka (koja ih je prva i ugledala) . Pozdrave ih sa : “bar dan” , a otac i Sava odgovore , ne razmišljajući , po gimnazijski : “Servus !” “Šta sam vam rekla , Nemčure !” , podvrisne omladinka . Bogami čupavo . Na sreću ipak su ih nekako prepoznali , Savu kao strina Draginog .
Teške seljačke poslove otac nikad nije izbegavao . On i mlađi brat , Petar , terali su , još kao deca , kada je trebalo , i plug kroz njivu . O kopnji , košenju , branju da se i ne govori . Ni o hlebu mešenom uz pomoć komlova (mrvama kukuruznog hleba koje su služile umesto kvasca koga nije bilo niti se mogao nabaviti !) , ni o puri , “ ‘maljugi“ po saski , ni proji . “Puro , moja puro , jedva sam te kroz grlo proguro“ , pevalo se i po Sremu i po Bosni . Ali je za razliku od druge dece , kažu , voleo uvek da se pirka , da bude čismenit , i onda da uzme knjigu i čita . Zavidljivci , a biti zavidljivac u selu nije redak slučaj , smišljali su poruge i sprdačine . Kao , kažedu ocu i stricu i mlađoj sestri im , Veri , stariji da im čitadu “pismo” , pa na nekom mestu kažedu , “aj malo preskoči” , a otac i stric i tetka , kao , stave knjigu na zemlju pa je preskoče . A za već spomenutog komšiju , budućeg berberina , pričali su kao da Sokolsku himnu peva ovako : “Malena je kruška gorka … ” . (Setiće se jednom prilikom , mnogo kasnije , u Bosni , u Doboju , otac “gorke kruške“ zavidljivaca i potkazivača .) Nije otac voleo posprdače i zavidljivce . Nikad . Umeo je da odgovori , plane i nakon svega ignoriše , često zanavek . Kao njegov deda Ranko (koji je zimi razbijo led s kante pa tako ladnu vodu pijo) koga su , pa i oca po njemu , zvali “sičan” ,“nervčik” – po saski .
Pred kraj rata , jednom prilikom , u selo je , na povrtaku sa Ost-fronta , došla manja nemačka tenkovska jedinica . Zadržali su se na odmoru nekoliko dana . “ Mutti“
(“ Majčice“) , zamolili su baba Danicu da im napravi palačinke . U očima im se videla tuga gubitnika . Gotovo da požališ Nemca . Čim su tenkisti otišli zapaljena je u kući sveća , pred ikonom Svetog Đorđa . Posle rata je uz ikonu jedno vreme stajala i slika Crvenog trga u Moskvi . (O ovoj slici , kao i deda Zdravkovoj rečenici koju je često , uzvišenim tonom , pred njom izgovarao : “Odavde smo mi došli“, pričao mi je već spomenuti očev imenjak , golootočanin . Dodavao je da kad god pogleda niz njihov šor , Krivaju , preko kanala , Budovara , pomisli da je “oma tu Rusija“ . Neobičan šor je ta Krivaja koja se krivi i skoro stepenasto lomi od gornjeg , prema Inđiji , ka donjem , prema Slankamenu , kraju i koja se , dok sedamdesetih godina XX veka nije asfaltirana , nakon kiša , u proleće i jesen , pretvarala u kaljugu opasanu jendecima po kojima si taki mogo šajku terati . Tu su kola upadala do glavčina pa se nije moglo ni niz šor a kamoli uz njega . Neobični su bili i Krivajčani , kao i ostali Sasani , uvek su terali uz njega . ( Putovao svakodnevno , dugi niz godina , Sava , Inđinčan ,veoma vispren i duhovit čovek , bogatog humorističkog vokabulara , u Sase gde je radio jedan vrlo interesantan posao u stalnom kontaktu sa mnogobrojnim seljanima . Padne mu jednom tako na um da pita Sasana starosedeoca , Mitu , jednako visprenog i duhovitog čoveka : “Je l’ Mito , bi l’ ja mogo biti Sasan , kad već džedžim svaki bogovetni dan u selu , od jutra do sutra?“ Ovaj začkilji na jedno oko , polako ga odmeri pa odgovori : “Pa da znaš Savo da bi mogo . Dovoljno si … naročit i neobičan , ko i svi mi .“ ) Neobičan čovek je bio i očev komšija u mladosti , koji se kasnije idući za zanatom odselio u Zemun , pa se skrasio u Inđiji , vedar da vedriji ne može biti i vredan da vredniji ne može biti , valjan berberin ali i umešan zidar , koji je mnogo kuća podigao . Posebno je bio vešt i cenjen u građenju lučnih greda iznad prozora i ukrasnih velikih saksija od šljunka u koje se sadilo veliko cveće . Da je imao maha napravio bi on i most preko Budovara , veći i lepši od ćuprije . Sad je u penziji , star za teške građevinske poslove , ali još uvek obilazi na biciklu , “poniki” , prijatelje i stare mušterije i šiša ih . “Pa dobro ,“ – kaže on sada - “možda je , komunizam , rećemo bio utopija , iluzija . Ali na svetu mora da ima neke pravde , rećemo neke demokratije i slobode . Da svako može pošteno da živi od svog rada i da niko nikoga ne kinji . Ovde i preko Budovara , na sve četr’ strane sveta .“ Valja se ovde prisetiti i očevog drugara Nece , koji nije bio iz Krivaje već iz jednog drugog šora , a bio jaki ko Marko Kraljević . Taj kanal nije preskako iz zatrke , ko druga deca , nego iz mesta i to uskonke i pobočke , pa ako se slučajno desi da upadne , on preskakiva još deset puta tukući rukama noge sopstvene i vičući : “Ajd sad upadni , sunce ti tvoje! Aj sad upadni , bog te šerpenjarski !” I još jedna , mislim bitna , digresija . Posledice letnjeg sigranja na kanalu i ledinama bile su da je fini sloj kanalskog mulja i ledinske prašine , uz svesrdnu pomoć sunčevih zraka , bivao toliko čvrsto potkožen ,“utetoviran” (, difuzijom unet – rekli bi fizičari) na dečijim i dečačkim potkolenicama da ga nikakav sapun sa njih skinuti nije mogao . A valjalo ga je skidati , pogotovo pred polazak u školu . Samo , imale su stare bake , “majke” – kako se govorilo , uspešan “recopis” i za tu boljku . Uzmi crep , pa “tarljičaj” . A to trljanje , trljičanje , često je išlo sve do krvi . )
Još dok je rat tutnjao na zapadu otac se našao u SKOJ-u . Dobio je mauzer i učestvovao u akcijama hvatanja skrivenih ustaša po Karlovcima . Postao je sekretar mesnog komiteta SKOJ-a , član sreskog komiteta SKOJ-a , član mesnog komiteta partije i član okružnog odbora USAOJ-a . Mnogo je naučio o onom šta čovek treba da ima od pragmatične političke pameti . A ipak s time se nije uvek mogao složiti . Ranije je , da parafraziram reči Sretena Marića o Fransoa Vijonu , poznavao svirepost i oholost bogatih a sad se suočavao sa zavišću siromašnih . Na obe strane strasno bezumlje kojem se nije mogao privoleti . Za gvelfe gibelin , za gibeline gvelf , poput Dantea i Erazma . Uskoro se našao u još gorem bezumlju .
Otac je bio predani omladinski radni akcijaš , i na Brčko-Banovićima (sekretar štaba brigade) , i na Šamac-Sarajevu (komandant brigade , udarnik) , i na Novom Beogradu , pre Golog otoka , i u Svetozarevu (udarnik) – nakon Golog otoka . Bio je udarnik i u Mermeru, preduzeću u Bakru , u kojem su “dobrovoljno , radi prevaspitavanja” radili zatvorenici pušteni iz “žice” Golog otoka , polusobodnjaci na poslednjoj proveri pred potpunim puštanjem na slobodu .“Čovek od mramora” i “mermera” za vajdu narodnu .
“Naša se mladost silna i snažna
svrstala opet pod radni steg .
Polet nam nosi mlađanu snagu
čvršću nego kameni breg .
Požuri druže , brže još brže
za sreću zemlje da sebe daš .
Kamen nek ječi , čelik nek zveči,
nek slavan bude taj podvig naš .“
“Požuri druže“
S jedne akcije (Šamac-Sarajeva) je doneo i sportsku diplomu o pobedi u bacanju diska (sa rezultatom 32.07 m) . Bilo je u tome neke skrivene simetrije , akcijaš i diskobolos , sremski seljak , student slavistike (igrom slučaja , jer su mu predlagali da upiše studije tehnike i bude “indžilir“ kao najstariji deda Zdravkov brat , Živan , koji je studirao tehnologiju u Ljubljani i tamo ostao da živi , a od medicine oca je odbio dugačak red pred šalterom za predaju dokumenata na upisu) i antički Grk . Ali , od sportskih aktivnosti na Šamac-Sarajevu , otac nije samo bacao disk . Igrao je i fudbal . I to veoma dobro . U ljutom boju između vojvođanske (novosadske) brigade i domaćeg maglajskog tima priđe mu jedna stamena polutka , koju je kao half čuvao, i kaže mu : “Pazi se ! Ja sam ludi Bosanac.” Otac netrepnuvši odbrusi : “A ja sam zaguljeni Sremac !”
Nije otac voleo ideološke parole , uvek su mu zvučale mediokritetski , zaglupljujuće , ali mu se ona : “Nema odmora dok traje obnova“ (šire eksplicirana i kroz dobro mu znane stihove : “Brčko-Banovići / to je naša meta . / Izgraditi prugu / još ovoga leta . // Jedan dva , jedan dva , / omladina Titova / kreće na prugu , / zove obnova .“ ) činila sasvim razumnom . Kao i naslov književnih beležaka Jurija Oleše koji će videti mnogo kasnije , “Ni dana bez retka“ , koji je parafrazirao latinsku sentencu nulla dies sine linea . Nju je dobro upamtio iz karlovačke gimnazije .“Po Danteu” – beleži Oleša - “raj , to je šuma . Prelaz od čistilišta do raja je neprimetan . Najednom postaje svetlije i sigurnije . Prikazan je potok , (kanal – primedba V.P.) gotovo reka koja protiče kroz šumu . Beatriča se pojavljuje u kočijama sa upregnutim grifonima , u belo-zeleno-crvenoj haljini , opkoljena starcima . Dante sve to vidi odraženo u reci . On je dočekuje na obali s one strane reke . Ona mu se zahvaljuje što ju je voleo , ali mu prebacuje zbog taštine koju je pokazivao na zemlji – zbog politikantstva . ”
Po povratku s jedne radne akcije otac je uhapšen , vezan i proteran kroz skoro celo selo . Ljudi su pred tim prizorm zatvarali prozore i kapije i ulazili s šora u avlije . Nekoliko meseci bio je utamničen u Staroj Pazovi . Kroz rešetke podrumske ćelije gledajući prema nebu viđao je kako u dvorište avlije doteruju i iz kola izbacuju desetine drvenih kalupa za cipele oduzetih od “razvlašćenih“ obućara . Kalupe niko potom nije dirao . Stajali su dok nisu iskisli i počeli da se krive i trunu .
“Beskrajni Bože , što na plavom svodu
Zlato i srebro noćnih zvezda pališ ,
čuješ li gde ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu shrvan mališ ?“
Tin Ujević , “Molitva iz tamnice“
Oca i druge informbirovce uskoro su deportovali na Goli otok . “I njega , zajedno s drugim teškim osuđenicima , dadoše čuvarima na prevaspitavanje.“ Do obale su stigli u furgonima (da lakše podnesu putovanje bez zaustavljanja dobili su sledovanja hleba od sirka koji im se kasnije zapekao u stomaku) , iz kojih su ih po mraku pretovarili u još mračniju utrobu teretnog broda , kao galiote . Između tela užljebljenih kao sardine migoljili su im pacovi . Njihov dodir bio je stašan , avetinjski , apokaliptični . Smrad je bio sporedna patnja . U zao čas neko je prošaptao : “Podaviće nas“ . Nastala je panika , kao u filmu “Ben Hur“ . Na šta je mogao misliti otac u tom trenu zgasnuća svake nade ? Možda , kao Andrićev vezir u zatočenju u “Mostu na Žepi“, “kada između života i smrti nije bilo ni koliko oštrica noža“ na neki neodređen , ali jasno svetao način , na rodnu ravnicu .
Nakon očeve deportacije nadležna narodna vlast je pozvala deda Zdravka i predala mu očevu odeću . Na dedino pitanje : “A šta je s njim ? “ , usledio je “odgovor” : “Još smeš i da pitaš !?“ . Pomislio je da je otac ubijen . Nekako u isto vreme doživeo je još jedan težak udarac . Desilo se da su trudbenici u zadruzi u koju je , kao i u partiju , deda bio primoran da uđe i unese svu zemlju , orezivali nekadašnji dedin vinograd na slankamenačkim obroncima Fruške gore . Nesuvisla mlađarija nije orezivala nego divljački krljala . Deda ih je opomenuo . Ne kao komunista , već kao seljak . (Isto kao što je u nemačkom zarobljeništvu , radeći na poljima oko Meca , opominjao one koji su letinu rasipali i bećarili se . Ne zato što je voleo Nemce , Bože sačuvaj , već zato što je volo i poštovo rad i zemlju (koja je sve ljude hranila , “od koje smo svi načinjeni , svi došli , i u koju ćemo se svi vratiti”) iznad svih politika . Da parafraziram Đorđa Balaševića . “Pričo je kako je video Rajnu , veliku vodu vila i stena . Reko je : “Rat vam je krvav da znate , al nij mi je žao ni ljudi ni sela . Hej , žao mi polja i vinograda . “ “) Odgovorili su mu :“ Šta te se tiče . To više nije tvoje . “
“Kadno Turci Kotar porobiše
poaraše dvore Jankovića ,
zarobiše Smiljanić Iliju ,
zarobiše Janković Stojana .
...
Al govori Janković Stojane :
“O Ilija , da moj mili brate ,
idi , brate , dvoru bijelome
a ja idem mome vinogradu ,
vinogradu , mome rukosadu ,
da pogledam moga rukosada ;
ko ga veže , ko li ga zalama ,
kome li je dopao u ruke“ .
...
nađe majku u svom vinogradu ;
kosu reže ostarela majka ,
kosu reže , pa vinograd veže
a suzama lozicu zaliva ,
i spominje svog Stojana sina .
“Ropstvo Janković Stojana“
Nije deda Zdravko brinuo samo za oca . Bilo je vreme tršćanske krize i rat je mirisao u vazduhu , a drugi sin Petar služio je , bez par dana tri pune godine , kao artiljerac (na zisovima) vojsku u Sloveniji . Komandant divizije usmerene ka Trstu (kod koga je jednom prilikom išao na raport) bio mu je Marko Peričin – Kamenjar , u narodno-oslobodilačkoj borbi legendarni komandant I vojvođanske brigade , rodom iz Grgurevaca . Komandant korpusa – Radoslav Jović – Miško , u narodno-oslobodilačkoj borbi komandant II vojvođanske brigade , rodom iz Čortanovaca . Komandant vojne oblasti – Kosta Nađ , u narodno-oslobodilačkoj borbi – komandant III armije , rodom iz Petrovaradina . Sva trojica Vojvođani , i to Sremci . Nekad su davno , za tuđ račun Austrougarske monarhije , ratovali Sasani s Italijanima kod Solferina i drugde . Sad su , izgledalo je , branili svoje , slovensko .“Trst , Gorica i Rijeka slovenskog su porijekla .“ I Goli otok . ( Mnogo kasnije , gledao sam kao dete kako se beskrajna kolona naših tenkova kreće drumom od Beograda ka Novom Sadu . Varšavski pakt je ušao u Čehoslovačku . Opet je mirisalo na rat . Čika Pera je opet mobilisan . Njegova žena Jela , kćeri Mira i Ljilja , otac i ja išli smo mu u posetu . Otac nas je , do Fruške gore gde je vojska bila bazirana , sve vozio FIATOM 750 , fićom , popularnim automobilom italijanske konstrukcije koji je pravila naša kragujevačka “Crvena zastava“ . Strina je stalno plakala , a otac je pokušavao da nas razvedri . Skretao nam je pažnju kako se , naizgled , put s Banstola prema Karlovcima , surduče direkt u Dunav . I kako je Dunav dok je on kadgod išao u karlovačku gimnaziju bio tako čist da si sa njega , kad otplivaš na sred reke , mogo vodu piti . A zimi , kad se zaledi , išli Karlovčani preko njega na sonicama u Bačku . Ko zna kakve je strahove on u sebi tad preživljavao , u kakve surdulije ponirao . Šta ako ga neko pri poseti opanjka da špijunira za Ruse .) “Beskrajni plavi krug . U njemu zvezda . “
Po dugočekanom povratku sinova deda Zdravko je izašao i iz zadruge i iz partije i vratio se u crkvu gde je do smrti bio pevac . (Imao je i sluha i lep glas . To su nasledila i njegova deca , posebno kći Vera i Pera koji je svirao na tamburi . Moj otac je imao sluha , ali glasu mu je donekle smetala devijacija nosa koju je zadobio padajući , pri seči , sa drveta u osnovnoj školi . Nije to bilo jedino čime je donekle podsećao na Sirana . I on je , čini mi se , sav život , prema svojim moćima , težio mesečevoj svetlosti . Da parafraziram Edmona Rostana . “Popeću se do onog opala . Bez mašina , od ideala , stvoriću most do raja ceo . Tu su koje volim . Sokrat , Galileo .“ Ili Dobricu Ćosića i narodnu pesmu . “Lepa je noć u dunavskoj dolini kad mesečina zaspe snežna polja . U tamnim senkama vrba (koje izrastaju nad Platonovom pećinom , ogledaju se u reci i teže svetlosti nebeskoj) ućute se sela i istorija i zadremaju umorom panonske ravnice . … Mesec pođe uz Dunav , zaviri u topoljake i sve do zore mije po reci bele ruke (vodu lije belo lice mije) . ) I opet u tom dedinom činu povratka crkvi nije bilo ni revolta , ni revanšizma . Njegova prosta , a ipak naročita seljačka pamet je to ovako objašnjavala : “Ja sam mislio da partija može da produži život . Nema od tog ništa .“ O sadržini sintagme “da produži život“ , on je pri tom mislio sasvim bukvalno , i baš zato u njoj nije bilo ničeg trivijalnog . Na protiv . Kao ni u njegovom verskom opredeljenju lišenom fanatizma i ponora metafizičke iracionalnosti . Po nečemu to podseća na stav čuvenog astronoma Johana Keplera o kome Jurij Oleša beleži sledeće . “Kad je Kepler ponudio izdavaču svoje astronomsko delo a ovaj ga odbio , došla je Keplerova replika koju , čim mi dođe na pamet , uvek želim da nekome saopštim . – Ja mogu da čekam čitaoce još sto godina – kaže Kepler – kad je sam gospod čekao gledaoce šest hiljada godina . Drugim rečima , ovaj čovek je smatrao sebe prvim gledaocem u onom dijamantskom pozorju (harmonije sfera – primedba V.P.) , koje se prikazuje tamo na nebu .I to je tačno : ako je on prvi uočio crtež , mehanizam i kolizije tog pozorja , onda je on bio i prvi gledalac . Pre njega su gledali , ali nisu razumeli .“ Ili , kako je govorio sam Kepler , : “Hvala ti Bože što si mi dozvolio da vidim lepotu dela ruku tvojih .“ I : “Putevi , kojima ljudi proniču u bit nebeskih pojava čine mi se skoro isto toliko čudesnim kao što su i same te pojave .“ (Uz Kopernika , Galileja i Tiha Brahea , Kepler je bio onaj div nauke s čijih ramena je Njutn , kako sam kaže , mogao da vidi više nego drugi . ) Ili , kako u “Licima“ veli Ivo Andrić : “Zvezdanog neba i ljudskog lica nikada se čovek neće moći nagledati . Gledaš i gledaš , i sve je već viđeno a neznano , poznato i novo . Lice , to je cvet na toj biljci koja se zove čovek .“
Deda Zdravko je običavao da leti , uveče , opere noge na bunaru , a potom , gledajući u ozvezdano nebo , bos pređe preko čitave avlije i legne u postelju . Začuđenoj čeljadi je tumačio da nema ničeg čistijeg i časnijeg od seljačke domaćinske avlije (i , implicitno , ničeg prljavijeg i nečasnijeg od “proklete avlije”) . Nije u tome bilo ni mistike niti zadrtosti nego neke osobite a ipak netrivijalno jednostavne etike . “Zvezdano nebo nad nama i čvrst moralni zakon u nama” , rekao bi Imanuel Kant .
Otac je nastavio tamo gde se deda zaustavio . “Ide lokomotiva .“ – piše Tolstoj u “Ratu i miru“ - “Pitanje je čime se ona pokreće . Mužik veli : pokreće je đavo . Drugi veli kako lokomotiva ide zato što se na njoj pokreću točkovi . Treći tvrdi da je uzrok kretanja onaj dim što ga odnosi vetar . Mužik se tvrdo drži svoga mišljenja . Da se njegovo mišljenje obori , treba da mu kogod dokaže kako nema đavola ili da mu drugi mužik kaže kako lokomotivu ne pokreće đavo , nego Švaba . Tek će tada oni uvideti iz kontradikcija kako ni jedan ni drugi nisu u pravu . … Jedini pojam koji može da objasni šta pokreće lokomotivu je pojam snage ravne onom kretanju koje se vidi . Jedini pojam kojim se može objasniti pokret naroda je pojam snage ravne čitavom narodu . … Kao što je astronomiji bilo teško da prizna kretanje Zemlje , jer bi se odrekla neposrednog osećanja da je Zemlja nepomična i takvog istog osećanja da se planete kreću , tako je isto teško istoriji da prizna da su ličnosti potčinjene zakonima prostora , vremena i uzroka , jer bi se odrekle neposrednog osećanja da je ličnost nezavisna . … U prvom slučaju trebalo se odreći svesti o nepomičnom prostoru , pa priznati kretanje koje ne opažamo ; u ovom drugom slučaju isto je tako neophodno odreći se svesne slobode , pa priznati zavisnosti koje ne opažamo .“ Ono o čemu Tolstoj piše , dakako , nalikuje Platonovim težnjama ka objektifikaciji humanističkih fenomena . Subjektivna sloboda nije apsolutni , već relativni , socio-psihološki fenomen .
Ne mogu da se otmem utisku (čak i ako nije posve istinit) da je otac politiku zavoleo zbog Lenjinove opaske da , parafraziram , od ovog grofa (Tolstoja) , nema većeg seljaka (u najpozitivnijem smislu reči) u čitavoj ruskoj književnosti . A Tolstoj to je u stvari od dede nasleđen očev ideal . To je i pored svih napora , muka i patnji , bauljanja kroz mrak ipak ostvarljivi racionalni a ne metafizički ideal , prosvetljeno spajanje naizgled kontradiktornog i nespojivog , seljaka i grofa , Karatajeva i Bezuhova , na nekoj ozarenoj uzvisini , možda čak ne toliko dalekoj od ćuprije preko kanala . U daljoj instanci to vodi do Spinozine prestabilne harmonije sveta . U nju je preko “amor intelectualis“-a , posedujući ga u stepenu obrnuto srazmernom svome egu , uključen svaki pojedinac . I još dalje , to nas vraća na Dantea , gotiku , vizantijskog filozofa Pseudo-Dionisija Areopagitu , Platona i Sokrata , Elejce i Pitagorejce .
Nakon povratka sa Golog otoka , na kome je proveo bezmalo dve pune godine , i teških dana u kojima je , kako bi se to danas reklo , savlađivao okove (post)logoraških trauma (sindroma) , otac je , prešavši sa slavistike na (politički) manje provokativnu grupu za jugoslovenske književnosti i srpski jezik , diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu . Oženio se Jovankom Gorjanović . Venčali su se u Beogradu . Pred matičarem samo njih dvoje i dva svedoka . Potom skroman ručak za sve četvoro u jednom običnom beogradskom restoranu . Svadba mimo svih uobičajenih običajnih raskoši . Čak i bez burmi . Ne i bez radosti . Za sreću su jedno drugom bili dovoljni , za raskoš i slavlja nisu marili . A i odakle im . U početku su živeli u Inđiji , u kiriji , kod Pupavčevih u Zanatlijskoj ulici . Potom su dobili jednu sobu kod Jovankinih roditelja u Školskoj ulici 22. u Inđiji . (Gorjanovićima su novu , veliku kuću u Grgetegu , podno manastira , zapalile ustaše tokom zloglasne Tomićeve letnje ofanzive na Frušku goru 1942. koja je tekla odmah posle ofanzive na Kozaru . Gladni i prestrašeni , Gorjanovići su srećnim slučajem uspeli da se iz zbega provuku kroz neprijateljske “grablje“ . Mnogo naroda je tad stradalo . Jovankina baba , Julka , čiji je muž Ćira poginuo u Galiciji u Prvom svetskom ratu ostavljajući je samu sa četvoro siročadi , bila je , kako se to kaže , žena – ‘ajduk , i stasom i srcem . Sama je orala i sve druge muške poslove radila i uz to govorila : “Pranje i kuvanje , izeš poso!“ . Posle Prvog rata , bez dinara pomoći od oca Mitra Miloševića , jednog od najbogatijih ljudi u Irigu koji je nebrojene tovare žita poklonio napaćenoj i gladnoj Srbiji , sopstvenim trudom izgradila je novu kuću , sa velikom kačarom . (Uzgred , i udala se bez dinara miraza . Njen otac je govorio : “Nije moja kći kobila da je dukatima kitim . Ako kome treba bez miraza , neka je vodi .“) I dok je ta kuća gorela baba Julka ju je kuražno gasila vinom iz kačare . I bila bi je i ugasila da je fašisti nisu opazili i poterali u logor u Rumu . Nekako je , valjda zbog starosti , uspela da preživi i da se vrati na zgarište . Nakon rata Gorjanovići su kolonizovani u Inđiju , u švapsku kuću koja je nekad pripadala Martinu Boru .) Gledala je baba Julka kako se otac nežno i pažljivo odnosi prema njenoj Jovanki . Jednom mu je , u šali , rekla : “Vidim ja sinko , mnogo joj ugovevaš . Neće to valjati .“ A na pamet su joj padala davna vremena , pre Prvog rata , kada je mužu joj Ćiri i njoj na pomoć u svinjokolju dolazio njen brat , vrsni mesar , Ilija . Voleo je da popije i da raspoloži zeta Ćiru da piju zajedno , pa ondak od posla ništa . Baba Julka se ljuti i prekoreva , a Ilija , njen brat rođeni , govori zetu , pola u šali pola u zbilji : “Ćiro , šta čekaš . Kamdžiju , pa udri .“ Ali njen Ćira nikad na nju ruku nije podigao . Da je bilo suđeno da se vrati iz Galicije možda bi i on njoj ugovevao .
Kratko vreme otac je radio kao profesor u Školi učenika u privredi u Inđiji , dok nije otišao u vojsku (kao i brat Pera i on je služio pri artiljeriji) u Uroševac , na ubogo i tužno Kosovo . I tamo je dopanuo “kosovskih rana“ . Žalio se na bolove u leđima , ali mu nisu dozvolili da ode na pregled sve dok nije počeo da mokri krv i da se previja od bolova . Otpremljen je u bolnicu u Skoplje , gde su mu je konstatovan veliki kamen u bubregu . Nakon operacije u Beogradu , zbog zdravstvene nesposobnosti , otpušten je iz vojske . Zaposlio se kao nastavnik u osnovnoj školi broj 2 , danas “Dušan Jerković“, u Inđiji gde je proveo dve godine . Tadašnji predsednik opštine poručio je mladom i perspektivnom profesoru : “Za tebe u Inđiji stana biti neće!“ . Inđijski građani atinski .
Bio je to glavni razlog zbog koga je s Jovankom i njenom sestrom Milicom otišao za Bosnu , u Doboj . Da radi kao profesor u dobojskoj gimnaziji . Dobojlijama je trebao čovek koji zna da radi . Nudili su stan i otac je prihvatio .
U Doboju je ponovo pronašao izgubljenu životnu nit , ubrzo stekao dobre prijatelje , najbliže među njima Rajka Skvaricu i duhovitog novinara Milan Andrića . ( Krenuo jednom prilikom Milan Andrić u ono što bi se u današnjem žargonu reklo , “istraživačko novinarstvo” . A istraživao je šta u toku radnog vremena rade direktori i osoblje po preduzećima . Uđe u jednu kancelariju a u njoj nigde nikoga , u drugu – ista stvar , u treću – takođe . Padne mu na pamet da , “radi probe budnosti” , iznese jedan prazan čiviluk . Ponese ga do izlaza a niko ništa da ga pita . Ni portiri . Ostavi čiviluk pred vratima – niko ni da ga pomeri . Zatekne ga i sutra na mestu gde ga je ostavio . )
Sa učenicima , talentovanim Feliksom Pašićem (koji će jednog dana postati jedan od naših najuvaženijih pozorišnih kritičara) i drugima , kolegama i prijateljima , Bogdanom Čakarevićem , Esadom Kresom , Mirkom Skakićem , … veselim i pametnim kako samo Dobojlije i Bosanci znaju biti , pravio je recitale , igrokaze i operete o “Raspevanoj mladosti“ . Ali ni senki iz mračnih dana nije falilo . Da spomenem samo ono najbezazlenije o čemu je pričao mnogo godina kasnije . Morao je , anonimno prijavljen , da se pravda pred policijom zašto je u školski recital uvrstio rusku pesmu “Rjabinuška“ (“Oskorušica“) koja se , inače , tada sasvim uobičajeno i često emitovala na državnom radio programu . “Oskorušica“ mu nije tada u grlo zapala , pa ipak njen ukus je bio tužno gorak . “Malena je kruška gorka …“ Kao vezir , povratnik iz tamnice , u Andrićevom “Mostu na Žepi” , shvatio je po ko zna koji put da svaka izgovorena reč može da donese zlo . “U ćutanju je sigurnost .“
O očevom radu u gimnaziji najbolje svedoče reči Nade Senić iz “Izvoda iz izvještaja o zapažanjima grupe prosvjetnih savjetnika Republičkog zavoda za unapređenje školstva Sarajevo“ , prema overenom (od strane direktora gimnazije Bogdana Čakarevića) prepisu od 14. juna 1964. :
“Posjetila sam tri časa profesora Pankovića (čas pismene vježbe u I-a razredu , a u I-c razredu – analiza domaćih zadataka , u IV-b – novo gradivo) .
Časovi profesora Pankovića kojim sam prisustvovala pokazali su da je to nastavnik izvanrednih sposobnosti , velike strčne spreme , snalažljiv metodičar i vrlo marljiv i vrlo savjestan (solidno se priprema za čas) . Panković ostvaruje u nastavi ne samo gradivo nego i osnovne koncepcije i duh novog programa . To je nova nastava , novi odnosi , nova škola . Nije samo nastavnik taj koji “vrši“ nastavu – i učenici su potpuno aktivirani , uklopljeni u nastavni rad , u toku nastavnog časa . Oni slobodno , uz nastavnikovo (sokratovsko – primedba V.P.) rukovođenje i učešće uopšte (jednom rečju dijalošku , mejeutičku , “porođajnu“ i “prosvetljujuću“metodu – primedba V.P.) , samostalno izlažu , zaključuju . Definicije raznih pojmova iz književnbosti , teorije književnosti ili jezika , oni moraju znati , to se vidi ; ali one njima služe kao čvrst oslonac i potvrda njihovog mišljenja , njihovih zaključaka , i to nikad u obliku memorisanih definicija iz udžbenika ili izdiktiranih od strane nastavnika , nego svojim (subjektovim – primedba V.P.) riječima date i formulisane (objektivne – primedba V.P.) naučne činjenice .
Nastavnik nastoji da časove organizuje na različite načine (“Literatura je tako složena materija da je prirodno da ona treba da se sagledava iz raznih aspekata“ – primedba V.P.) , da razbije uobičajenu ukalupljenost časova maternjeg jezika .
Davanje novog gradiva vrši se takođe na nov način , tako da i tu osjetite ono novo što je programom inicirano . Nastavnikovo čitanje pjesme Tina Ujevića “Svakidašnja jadikovka“ bio je zaista doživljaj , lirski doživljaj .
Sa nastavnikom smo dosta razgovarali . Ukazivali smo mu pri tom i na izvjesne , ipak , nedostatke : u planiranju gradiva , u – donekle – zanemarivanju nastave jezika , programom predviđenog kursa . U vezi sa održanim časovima primjetili smo nastavniku , riječ je o I razredu , da je potrebno da obraća malo više pažnje i na cjelinu , na kompoziciju pismenih sastava , a ne samo na rečenicu i njenu stilsku vrijednost , inače postoji opasnost – što se donekle i osjetilo – da se ode u l’art poure l’art (umjetnost radi umjetnosti) . Zatim , da časovi ipak treba da imaju određeni cilj kao i određenu cjelovitost , zaokrugljenost – da budu dovedeni do kraja (časovi su mu , naime , djelovali nekako nedovršeno , nedorečeno – cilj se nije mogao jasno uočiti) , uz napomenu da tim ne želimo , jer smo i sami protiv toga , da časove šabloniziramo . Ovo je potrebno činiti i iz vaspitnih razloga .
Stručnost i sposobnost profesora Pankovića treba uprava škole i prosvjetno-pedagoška služba , pa i Republički zavod , da što više iskoristi i da Pankovića angažuje na raznim seminarima sl. .“
“Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam ,
i biti star , a biti mlad!
I biti slab , i nemoćan ,
i sam bez igde ikoga ,
i nemiran , i očajan .
I gaziti po cestama ,
i biti gažen u blatu ,
bez sjaja zvezde na nebu :
Bez sjaja zvezde udesa ,
što sijaše nad kolevkom ,
sa dugama i varkama . “
Tin Ujević “Svakidašnja jadikovka“
Primedba da otac treba više pažnje da obrati na pragmatiku jezika , “da časovi ipak treba da budu dovedeni do kraja (časovi su mu , naime , djelovali nekako nedovršeno , nedorečeno – cilj se nije mogao jasno uočiti)“ jer “inače postoji opasnost – što se donekle i osjetilo – da se ode u l’art poure l’art (umjetnost radi umjetnosti) “ , govore , možda , o strahu prosvetnog savetnika da bi očeva pedagoška (samo)inicjativa mogla mnogo bitnije , no što je programski bilo dopušteno , da iskorači iz (senke) “aristotelovski“ usredsređene pedagogije ka (prosvetljenijem) “platonskom akademizmu“ .
“A tačno u po leta bi posao dovršen . Veselo oboriše radnici skele , i iz tog spleta od greda i dasaka pojavi se most , vitak i beo , svedan na jedan (dobar,lep, istinit – primedba V.P.) luk od stene do stene . Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastragnu i pustu kraju . Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po mlaz vode , i ti se mlazevi (simetričnio i harmonično – primedba v.P.) sudarili , sastavili u luk i ostali tako jedan trenutak , lebdeći nad ponorom . … Dugo (kao u oslobođenog Platonovog roba kada izađe iz svoje pećine – primedba V.P.) oči nisu mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija , koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri i mrki krš , pun kukurekovine i pavite , i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti . … On (most na Žepi – primedba V.P.) je , tamo u Bosni , bleštao na suncu i sjao na mesečini , i (pragmatično , “aristotelovski“ – primedba V.P.) prebacivao preko sebe ljude i stoku . Malo-pomalo , iščeznu posve onaj krug razrovane zemlje i (haotično , nesimetrično – primedba V.P.) razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju ; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parčad skele i preostalu građu , a kiše spraše tragove klesarskog rada . Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most , ni most uz predeo . Gledan sa strane , njegov beo i (iznad svih pragmi ovog sveta – primedba V.P.) smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam , i iznenađivao putnika kao neobična misao (o jedinstvu dobrog , lepog i istinitog – primedba V.P.) , zalutala i (samo naizgled – primedba V.P.) uhvaćena u kršu i divljini .“
(Ivo Andrić , “Most na Žepi“)
Nije otac predavao samo đacima . U nizu predavanja namenjenih najširoj publici , na Radničkom univerzitetu u Doboju , održao je otac 24. IV 1959. predavanje : “Bosna u delima njenih pisaca između dva rata , Isak Samokovlija i Hasan Kikić” .
Nekoliko godina pre toga , 1955. , u tekstu “Isak Samokovlija”, Ivo Andrić je zabeležio sledeće : “O Isaku Samokovliji kao pripovedaču ne treba ovde naročito govoriti . Njegovo pripovedačko delo , jasno i jednostavno, i živo i lepo , govoriće čitaocu samo za sebe i o sebi . Ograničiću se samo na to da kažem nekoliko reči o sredini iz koje je ponikao ovaj bosanski pisac jevrejskog porekla , slikar života bosanskih Jevreja sefarda i njihovih naravi . …
Da bi se održali pod takvim uslovima (u Bosni pod turskom upravom – primedba V.P.) , ovi (iz Španije u XVI veku – primedba V.P.) dobegli Jevreji morali su da se dovijaju i povijaju još više i još teže nego što je to morala da čini hrišćanska raja . Sabijeni u Veliku Avliju (posestrimu Proklete avlije – primedba V.P.) , opkoljeni predrasudama i praznovericama svojih sugrađana ostalih vera, pritisnuti i eksploatisani od strane vladajuće osmanlijske kaste
, oni su se i po nuždi i po nagonu samoodbrane zatvarali u sebe i zaziđivali iza sopstvenih jevrejskih i španskih tradicija , verovanja i predrasuda , kao iza bedema . … Za poslednjih pedeset godina oni su dali niz intelektualnih , kulturnih , pa i naučnih radnika i umetnika . Svakako da prvo mesto među njima zauzima harmonični i duboko čovečni Isak Samokovlija , jedan od najboljih pisaca što ih je Bosna i Hercegovina našoj književnosti dala .”
U svom predavanju , otac do opštih crta poetike međuratne bosanske književnosti , koje neizrečeno ali nesumnjivo podsećaju na poetiku de Sike i italijanskog neorealističkog filma nakon drugog svetskog rata , on stiže, studirajući međuodnose , od suprotstavljenosti preko komplementiranja do jedinstvenosti , naizgled ne posebno značajnih “malih“ pisaca “malih ljudskih sudbina“ sa “maličkom sreće“. Kada je reč o Samokovliji , kao jednom od komplemenata , otac ga , takođe , prepoznaje kao “slikara života bosanskih Jevreja”, ali analizom on ukazuje da su ove slike mnogo složenije i , implicitno , mnogo bliskije hijerarhizovanom konceptu slika u Platonovoj filozofiji nego što se to uobičajeno (uključujući i Andrića) misli . (Uopšte , kako ističe Hajzenberg , : “Onaj ko razmišlja o Platonovoj filozofiji zna da svet određuju slike.” (Verner Hajzenberg , “Fizika i metafizika”
(originalni naslov : “Der Teil und das Ganze” - “Deo i celina”) (Nolit , Beograd , 1972.) , str. 365.) ) To najbolje ilustruje sledeći fragment predavanja :
“Ovo je treće predavanje iz programa radničkog univerziteta . Tražilo se da ovim ciklusom predavanje obuhvati život Bosne . Trebalo je pokazati kako je život čoveka Bosne transponovan u književnim delima najmarkantnijih predstavnika književnih stvaralaca iz Bosne . Sasvim je razumljivo da je među njima bilo i boljih i velikih i većih te je izbor o kome da se govori uvek stvar ukusa i poznavanja građe . Zato nije čudno što je Ivi Andriću bilo posvećeno posebno predavanje a moglo bi biti toliko predavanja koliko je bilo strana u napisu o njemu . Ne treba da začudi takođe ni to što uzimamo slobodu da danas govorimo o dva pisca : o Isaku Samokovliji i Hasanu Kikiću . Ne bi trebalo , kažem , već i zbog toga što je ovaj rad lišen pretenzije da se da vrednost književnog dela svakog od njih .
Teško je da bi se šta od onog što književno delo čini delom , umetničkim ostvarenjem , moglo naći da je zajedničko u ova dva književnika : jezik , likovi , umetničke slike , temperamenat , tema , njeno osvetljavanje , problematika , razjašnjenje njeno , s tim u najširem značenju . Rečju : sve bitnosti su različite . Najmanji zajednički činitelj je za njih : čovek Bosne . A to ne znači , ili barem ne mora da znači , kad je reč o umetnosti , mnogo . To retko kad nešto znači . Jer tu je uvek važno i ono “šta“ i “o čemu“ se piše .
Isak Samokovlija , pripovedač , topao i mek , pesnički talent , lirik u duši , satkao je svoje delo od niti ljubavi prema životu . Ona je , ta ljubav , iskonska snaga što daje smisao životu , to određuje suštinu lepote ovaploćene u izbornom “maličku sreće“ . Hasan Kikić nije to , nije takav . Realan do krajnjih konsekvenci , pomalo folkloran , Kikić je tvrđi , elementarniji , prodorniji . Pa ipak , to nikako ne znači da je u većoj meri realan od Samokovlije . Stoji da je Samokovlija književniji a Kikić svesno idejniji , bolje reći tendenciozniji . Meni se čini da je to ponegde išlo na štetu umetničke istine . “Bukve“ na primer . To sve samo ukazuje , kao i neke druge odlike stila , vrednost Kikićevog dela , ali ih ne potire . Vrednost postoji . I to nesumnjiva : neretko i ne samo osrednja .
Jevrejski živalj Bosne , zatvoren u sebe , egzotičan kao literarna tema , krio je , kao predmet literanog interesovanja u sebi mnoge zamke za pisca . Egzotičnost prastarih običaja pre svega . Fatalizam , onaj orjentalni . Sve je to potencijalno moglo da rodi jednu kvazi-liriku onog dela duše što je spreman da primi čudno , nepoznato , nesaznatljivo . Jer , i kod Andrića smo našli da je nesaznato protumačeno kao nesaznatljivo . Kod pisca čije je vaspitanje “lako senčio fatalizam“ – prema rečima jednog kritičara i poznavaoca Andrićevog dela (Petra Džadžića – primedba V.P.) . Kod Samokovlije je sve od ovog sveta , realno , domerljivo , dostupno , saznatljivo . No ipak iznutra , iz sebe , tragično . Tragika koja sama po sebi i može biti individualna , u individualnosti . A pojedinac , individuum , njegova sreća , lična sreća jedinke , je glavna preokupacija Samokovlije – pripovedača , glavni predmet literarnog interesovanja Samokovlije - pisca , umetnika . Po tome i po još koječemu , je on najbliži Bori Stankoviću . Možda ne onako patetičan . Ali da ga uzbuđuju čežnje za ostvarivanjem lične sreće , to stoji .
Da li ostvaruje Samokovlija ličnu sreću ? Već ono što je napred rečeno odgovara na ovo pitanje . Njegove ličnosti nisu zadovoljne , one traže sreću , ali ostvaruju samo nešto sreće , što upravo i nije sreća . Više uteha .
A to malo , taj “maličak sreće“ uvek im daruje pisac . Izlazi kao kompenzacija , obeštećenje za neostvarenu sreću .
Samo , suština pojma “lične sreće“ nije zasvagda data . Ljuska ostaje , a suština se menja u zavisnosti od shvatanja piščevog .U toj njenoj funkcionalnosti i leži njena draž , a i lavirint literarnog istraživanja . Time je i određena razlika između Samokovlije i Stankovića kad smo već uzeli ovu paralelu .
Nisam siguran da će biti najsveobuhvatnija ako ustvrdim da se “lična sreća“ određuje kod Isaka Samokovlije pojmovima socijalne stabilnosti , sigurnijeg položaja i ostvarenjem intimnih želja , stvaranjem života produžavanjem u generacijama . Pođimo odatle . Nema sumnje da je to duboko humano . Ako je ono prvo etički problem , ovo drugo je duboko lični , intiman . Ovo su kod Isaka Samokovlije i dve velike teme njegovog dela : ljubav i priroda . Upravo , ljubav je stalna temperatura njegove književnosti . U predratnim pripovetkama sigurno . Sigurno kažem zato što je pisac u posleratnim pripovetkama revidirao svoje stavove “preispitivao se“ .
Mali čovek Isaka Samokovlije je moralno beskompromisan . Tu svoju snagu ispoljava uvek u jednom trenutku dramatske napetosti , koji je u pripoveci skoro redovno i kulminacija kompozicije . Tu pobunu mali čovek Isaka Samokovlije ispoljava u trenutku koji je sudbonosan za njegov život . Ta pobuna uvek odlaže ostvarenje sreće na nedogledano dalje . U tom trenutku se zapravo ruši svi izgledi na mogućnost ostvarenja sigurnijeg položaja i stabilnosti . I za njega se ništa ne menja . Čovek i dalje ostaje u kao i do tada nezavidnom položaju . To je bio otvoren samo ventil sigurnosni koji je kraj uva učinio : fić-fić , a ne u meso : dum-dum . Jer i posle toga sreća je nepovratno izmakla . Ali čitalac ne ostaje posle svega toga hladan , nedodirnut . Te sudbine se duboko urezuju u nas . Ovo sa svoje strane govori o sugestivnosti Samokovlijinog teksta . Evo jednog odlomka iz pripovetke “Nosač Samuel“ .
“Ako Vam je po volji , uzmite Saruču ovako golu i bosu i bez učkura na gaćama , a mjesto dukata dobićete matrak . “ To je rekao riđi Jakov Samuelu . Samuel koji je maštao o ono nešto novca koje će dobiti uz ženu i kojim će započeti srećniji , sigurniji život , poneo se ovako : “ Ustao je brzo i sav drhćući rekao je : Simha vratite mu kesu ! Samuelu je bila udarila krv u glavu . Mračilo mu se pred očima . Ponovio je : - Simha vratite mu pare ! Ne trebaju meni dukati ! … - Neću da uzmem – odriješio je Samuel odjednom jezik . Vikao je : - Neću da uzmem , ne trebaju mi takve pare . Ne uzimam ja Saruču zbog para . Živjeću ja i bez njih . Uzeću Saruču i golu i bosu . Živjeću ja i bez njihovih dukata . …. – Jest , živjeću , živjeću ! okrenuo se Samuel prema njemu . – Živjeću ! – Pružio se po stolu , dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa .“
Slika je dovoljno jasna (, preciznije sada postaje dovoljno jasno koliko je ona platonski kompleksna - primedba V.P.) . Pokazuje da se Samokovlija nije zadržao na spoljnom opisu nego da je svojom sugestivnom reči ušao u psihologiju duha . Znači li ova slika reč osude društva . I jedan realistički presek stanja u društvu . Dakle , Isak Samokovlija ne samo da uspešno fabulira nego može da slika i atmosferu . A ova nije svetla .“
Na Radničkom univerzitetu u Doboju u to vreme predavanja na najrazličitije teme držali su mnoge značajne ličnosti , među njime , naravno, i književnici . Jedne jeseni je u Doboju , kroz koji ga je vodio , pokazivao mu ga i tumačio Milan Andrić , nekoliko dana boravio i Ivo Andrić . Večeri su bile prohladne i , kako je Milan kasnije pričao ocu , Ivo Andrić se žalio na jezu i studen i zagrtao se mantilom u sali hotela .
“Desi se da se probudim ,
od noćna bliza neba plava ,
i stavim ruku na srce
što kuca jako .
I da se tad u mislima zanesem ,
i osetim polako , polako :
da je mladost prošla ,
pa se stresem .“
Miloš Crnjanski , “Prva jeza“
Na Milanovo pitanje : “Da li je Vaš Musatafa Madžar stvarna istorijska ličnost iz Doboja ? “ , Ivo je odgovorio : “Ne znam . Prolazeći jednom ovuda pokraj mosta na Bosni spazio sam predeo koji mi se učinio zgodnim za takav literarni lik.“ Slično , kratko i jednostavno , nimalo sličan Andriću piscu koji svoje reči i misli vrlo kompleksno strukturira i hijerarhizuje a delo prožima idejom , odgovarao je slavni pisac i publici nakon predavanja o svom književnom delu koje je tih dana održao na Radničkom univerzitetu u Doboju . Dobrim delom predavanja su se odnosila na “Prokletu avliju“ .
“To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata .
Otkako je sveta i veka postoje , i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju u svetu – dva brata-suparnika . Jedan od njih je stariji , mudriji , jači , bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće , čovek kom sve polazi za rukom , koji u svakom času zna šta treba a šta ne treba učiniti , šta se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe . Drugi je sušta protivnost njegova . Čovek kratka veka , zle sreće i pogrešnog prvog koraka , čovek čije težnje stalno idu mimo ono što treba i iznad onog što se može . On u sukobu sa starijim bratom , a sukob je neminovan , gubi unapred bitku . “ (Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ )
Dobojlije su ga pitale o svemu , često varirajući na temu Mustafe Madžara , manje na temu njegovih čuvenih reči , reči krvnika koji se užasnuo i sebe i krvavog sveta : “Svijet (čovek – primedba V.P.) je pun gada .“ Još manje je ko mogao da primeti sličnost ove misli sa čuvenim monologom Karađoza iz “Proklete avlije“ : “Neka mi samo niko ne kaže za nekog : Nevin je . Samo to ne . Jer ovde nema nevinih . Niko ovde nije slučajno . Je li prešao prag ove Avlije , nije on nevin . Skrivio je nešto , pa ma to bilo u snu . Ako ništa drugo , majka mu je , kad ga je nosila , pomislila nešto rđavo. … Ja ljude znam , krivi su svi , samo nije svakom pisano da ovde hleb jede .“ . Ova sličnost je dopirala ocu iz podsvesti , ali nije imao volje da je izgovori , preformuliše u pitanje . “Prokleta avlija“ njegovog Golog otoka transformisala se u paskalovski kosmički fatum .
“ Kažem tamnica , a mislim – tamnice . Jer je u tih nekoliko decenija koliko sužnjeva
i tamničara , koliko logora koncentracionih i dekoncentracionih , koliko deportovanih , koliko apsana , ukletih i prokletih ! Mnogo je tamnica proteklo za ovo veme svetom i mnogo sveta za to vreme Andrićem , dok se obavljala čudesna hemija sazrevanja njegovog dela .”
(Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ “, predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.18.)
“Gori a crn ,
Izgara hladan .
Hemija njegovog plamena
Miriše .
Ne vidi se .
Oko , oko !
Plamen rimuje talase gibanja .
Trag ostaje iza koračanja . “
Dušan Panković , “Ugarak“(1962.-1963.)
“Sve je već bilo tako u “Ex pontu“ , u toj stvarnoj , “svojoj“ tamnici iz koje je mladić vapio , kleo i blagosiljao svet , da bi se ponovilo u “Prokletoj avliji“ , oktavom dublje , složenije , sudbonosnije , u tamnici dalekoj i tuđoj , čiji će Andrić biti samo svedok , namerno gotovo izbrisan , nevidljiv – mladić na prozoru osenčen mišlju o smrti . Prešao je Andrić za to vreme taj korak od sedam milja iskustva i tajni , dok je došao od usamljenog vapaja čoveka do tamnog glasa sudbine . Tako je sazrevalo njegovo delo , sve više mirno , sve neumitnije , sve više izvan ljudi , a sve dublje u njima . Kao da to sudbina sama nešto svoje priča . Nekako je to kao da se , sve ono što Andrić pripoveda , samo čita iz fildžana zlehude postojbine ovog Poluostrva , čijim se grebenom dele vode i vetrovi , dolinama vere i običaji , a putevi ukrštaju i uvek otvaraju sili koja i dođe i ode sa tog druma , hana i “groblja raznih gospodarenja i civilizacija “ . Sa samog dna toga poluostrva , iz davne tamnice jednog nestalog carstva , izneo je Andrić na svetlost velikog dana svoju priču o Prokletoj avliji . O svim prokletim avlijama sveta i o suvom zlatu surove , meke , tople i grešne duše ljudske .“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ “, predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968.) , str.18.)
“Titraju atomi beznađa
večnosti .
Pucketaju šumovi besmisla
prolaznosti .
Glava u blistavom plavetnilu
budućnosti .
Plavi kamen poplavljen u
plavo .
Raširene ruke glasa
zarabljaju
prostore
i vreme .
Pesmo , u tebi sam što nisam ;
u tebi sam i kad
- ne budem .
Titraju atomi beznađa
večnosti …
vrcaju šumovi besmisla
prolaznosti . “
Dušan Panković , “Orfej“(1962.-1963.)
Pred kraj dijaloga Andrića i publike otac je piscu postavio sledeće pitanje (razume se da sa ove vremenske distance pitanje i odgovor mogu biti preneseni verno samo u opštim intencijama , a ne u detaljima sadržine i forme). “U “Travničkoj hronici“ pominjete izuzetno negativnu impresiju stranih konzula melodijama bosanskih pesama . Francuski konzul Davil beleži : “Slušao sam kad ovaj narod peva i video sam da i u pesmu unosi istu onu divljinu i nezdravi bes kao i u svaku drugu funkciju svoga duha ili svoga fizikuma . Čitao sam u putopisu jednog Francuza … da njihovo pevanje liči više na pasje zavijanje … ja nalazim da je u pasjem zavijanju daleko manje zloće i okorelosti srca nego u pevanju ovih ljudi kad su pijani ili prosto poneseni svojim besom . … I došao sam do zaključka da sve to nema nikakve veze sa muzikom ni sa pevanjem kakvo se čuje kod drugih naroda , nego da je to samo jedan način da izraze svoje skrovite strasti i zle prohteve kojima inače i pored sve svoje raspuštenosti ne mogu da daju izraza , jer sama priroda to ne dopušta. Govorio sam o tom i sa austrijskim generalnim konzulom . Pored sve svoje vojničke krutosti i on je osetio svu strahotu toga lelekanja … “Das ist ein Urjammer“ (“To je drevni iskonski jad“) , rekao je on . A ja sve mislim da se fon Miterer , kao i obično , vara precenjujući ovaj svet . To je , jednostavno , besnilo divljaka koji su izgubili naivnost. “
Kakofonija , najblaže rečeno . Uz opasku , da čak i “Ilijada“ počiva na “gnevu junaka zbog koga ahejce mnogi snađoše jadi“ , a da Njegoš , odnosno Vuk Mandušić kaže izričito (o Melčanima) : “Đe se gusle u kuću ne čuju , / tu je mrtva i kuća i ljudi” , takav stav se , dakako , može shvatiti kao posledica komplementarnosti kultura , koje će se jednom , ipak prožeti i ujediniti . Jer , kako dalje kažete : “Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo . A srešćemo se i razumeti svi , ma kuda sada išli i ma koliko lutali .“ Mene , međutim , zanima koliko tog Urjammera ima u kriku svakog čoveka bez obzira kom vremenu i kojoj kulturi pripada . Odnosno , koliko je taj Urjammer blizak ili dalek romantičarskom Weltschmertzu , svetskom bolu . “
Andrić nije odgovorio odmah , a u publici je zavladao muk . Veliki pisac je osetio kako se ovim pitanjem osvetljava ona tajna veza između njegovih ranih , zrelih i poznih godina i dela od “Ex ponta“ do “Proklete avlije“ . Slegnuo je ramenima . Potom je rekao : “Lakše bi bilo odgovoriti kad mladi ljudi ne bi ostrašćeno patili , a stari se manje stideli te mladalačke ostrašćenosti .“ To nije bio eksplicitni odgovor na pitanje , razrešenje problema . Ali , to je već bio Ivo Andrić , književnik i filozof zagledan i zamišljen nad životnim maticama i virovima .
U Doboju sam se i ja rodio . Otac i majka dugo nisu imali dece . A majka je na porođaju dobila teško iščašenje simfize (karličnog pojasa) . Kako ne bi ostala trajni invalid morala je u Beograd , u bolnicu , gde je u gipsanom koritu , provela skoro pola godine . Mene su , kao bebu , na smenu čuvale baba po majci , Emica , mamina starija sestra Julka i baba po ocu , Danica . Ali mi je samo otac pripremao hranu iz apoteke , odnosno kuvao veštačko mleko i sipao ga u flašicu sa cuclom po najstrožim pravilima higijene i hranio me ili davao detaljna uputstva (ženama koje su odgajile toliku decu!) kako da me hrane . Sećao se , valjda , svog starijeg brata , prvorođenog deda Zdravkovog sina , Vlade , koga je zla sudbina odnela s ovog sveta pre no što je dorastao do škole .
SIMFONIJA
Sinu Vladanu
Blješti plavo ogledalo mora .
U zatonu
mir .
Plam sunčani pali nabrekle
damare
kamenja i bića .
Topla tišina razvejala niti ,
vreo miris draži sluzokožu
žala .
Splet oblaka mine …
Namreška se more .
Kamena gromada
sisa
plavi miris uspavane vode .
Pucketaju svici prozračnosti
plave ;
podne .
Opuštena tela kupača na žalu
predala se suncu .
Galeb se ubrizgo
u pučinu neba .
Karavan školja sakrio
daljinu .
(Oko – most misli za onu stranu .)
Gusto i masno preoru bonacu
delfini ;
mehurić sa dna -
vazduh pije
morska trava .
Lije , daždi iz neba
žar i plam .
Fatamorgana plete fantaziju
u mašti
Pana .
Raspinje me žeđ i glad -
prostora , zraka !
Opružim ruke ;
prsti se zabodu u
prozračnost
vode .
Kreščendo toka povuče
sinkope :
RIMA . “
Dušan Panković (1962.-1963.)
(Samo pažljivi čitalac mogao je da primeti kako se uz “simfoniju blještavila ogledala mora i sunčanog plama“ u pozadini pomalja i od nje nerazdvojiva , komplementarna “svakidašnja jadikovka i lelek golootočkog sebra“. )
Osim uobičajenih roditeljskih briga , moj otac je brinuo još jednu posebnu , uslovljenu njegovim golootočkim stradalništvom . Nalazio je , takoreći još u mom najranijem detinjstvu , neme načine da mi prenese misao o tome kako se valja kloniti svake politike . I ja sam je prihvatio . U svakom slučaju bar utoliko da ne čitam politikom obojenu literature niti idem na skupove posvećene takvoj literaturi . To je bio taj drugi razlog zbog kojeg sam se klonio književnih večeri na kojima se “slobodoumno i slobodnorečivo” raspravljalo o književnosti sa snažnim političkim akcentima .
U to vreme otac je pokušavao i da piše , uglavnom poeziju . Nešto od toga je i objavio u lokalnim dobojskim novinama , “Glasu komuna“ , ali je u velikim (beogradskim) časopisima ostajao na listi čekanja . Za moderniste nije bio suviše moderan , za realiste suviše neobično (moderno) racionalan , za građane - provincijalac . Jednom prilikom trebalo je da ga upoznaju sa vrlo uticajnom ličnošću , koja je na pruženu ruku i predstavljanje , hladno odgovorila : “Još jedno lice koje ću već sutra zaboraviti “ . Otac to nije shvatio kao uvredu ili poniženje . Za njega je to pre svega bio veliki nauk . Ali od tada više nije pisao .
“ali jednog dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
ja prihvatam veliku misao budućih poetika
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile :
ali :
hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj “
Branko Miljković , “Poeziju će svi pisati“
Nakon osam godina provedenih u Doboju , a za to vreme su se i političke prilike i garnitura u Inđiji promenile , konkurisao je za direktora tehničke škole , upravo izgrađene u Inđiji . Domaći , sremski političari , odnosno sive eminencije vlasti iz senke , opet ga nisu želeli . Nije im trebao čovek s golootočkim belegom . Ali novi predsednik opštine , inđijski Branko Pešić (koji je omogućio razvoj male privrede i ekonomskog procvata u inđijskoj opštini , varoš i pripadna sela asfaltirao , napravio bazen … ) , Ratko Cvetković , Srbijanac , imao je mudrosti i kuraži da kaže da on traži čoveka koji ume da radi a ne političara . (Bio je to čovek koji “nije odviše pirio u vrelu čorbu“ i koji je , kako mi je kasnije pričao dobar Ratkov i očev drug , profesor srpskog jezika i književnosti u gimnaziji , Radmil Đurđević , osobito voleo narodnu poslovicu : “ko se vrabaca boji , taj žito nek ne seje“ . Kroz tu poslovicu simetrično su prosijavali i njegovo profesionalno obrazovanje agronoma i njegova strast prema racionalnom bavljenju politikom .) To je prevagnulo . Avaj , Ratko Cvetković , čovek koji je Inđiji učinio toliko dobra bio je na kraju , u jeku Titove kampanje protiv menadžerstva i tehnokratije u samopravnom društvu , prinuđen , uz opake prozivke i podmetanja , da se povuče iz političkog života .
A otac je zaista umeo da radi i radio je predano kao da je u polju ili njivi . I da misli , nekom svojom neobičnom mudrošću . I da iznenadi nekom neobičnom opaskom , ne radi fasciniranja prostote nego radi ukazivanja da dosezanje do više spoznaje ponekad zahteva odustupanja od tradicionalne pragmatike .Recimo o Diznijevim strip-junacima , Paji Patku i Miki Mišu , kao najlepšim metaforama (patnji i radosti života) malog čoveka . Toga su se njegovi učenici s radošću i dugo sećali Nekoliko godina kasnije , zajedno s gradonačelnikom , otac je inicirao podizanje nove srednje škole u Inđiji , gimnazije , u kojoj je , kada je izgrađena , postao i bio i profesor i direktor . Tih “varljivih leta” i vremena , u kojima je bilo “realno tražiti nemoguće” , priseća se nekadašnji očev učenik i gimnazijalac , vrstan umetnički fotograf , Inđijac starosedelac koji sada živi na Novom Zelandu , Voja Božić :
“ Trebali smo da pročitamo “Srpsku trilogiju” za lektiru . Tri knjige imaju oko 600 stranica i ko će to čitati . Tih dana dobio sam od Miodraga Ignjatovića - Soleta “Na zapadu ništa novo” od E.M.Remarka . Slistim ja to i naravno za lektiru nije bilo vremena . Kaže mi Nikica Banić (rodom iz sela Brgud , opština Benkovac , Dalmatinac – primedba V.P.) : “Pročitaj prvih sto strana “Trilogije” od početka i jedno 150 s kraja . Pročitaj šta kaže Gligorić i proći ćeš .” Uf . Mi smo pisali za lektiru kao male eseje . Napišem ja list i po . “Ko će da nam kaže nešto “Srpskoj trilogiji” , pita diša . Neki dižu ruke , ja se zavuko u mišiju rupu . Valjda neće baš mene . “Božiću” , kaže profa . “Pročitaj .” Pročitam ja . List i po , velika slova . Kratko nešto a ? Promucam tu nešto i krenemo u analizu . Banić daje rukama signale da dobro idem . Spominjem Gligorića (Velibor Gligorić , “Pregled jugoslovenske književnosti”) i krenem sa nekim poređenjem “Srpske trilogije” i “Na zapadu ništa novo” . “Dobro , ko će da nastavi , sedi Vojo .” Borba crnaca u tunelu , što kaže naš diša kad se niko ne javlja . Javi se Sole . Ne slaže se on baš sa mnom ali se i on dohvati “Na zapadu ništa novog” i krene . “Sedi Ignjatoviću , dobro je .” Nastavi profa sa par reči , i opet pitanje , ko je sledeći . Nigde nikog da se javi . Ja već vido sebe sa kecom pa ko velim daj da se spase što se spasti može . Dobijem reč i nastavim sa “Na zapadu ništa novo” i “Srpskom trilogijom” . “Sedi Vojo .” Nastavi profa , pa ponovo Sole , pa ja i tako skoro ceo čas . Dobio sam četvorku . Sole pet . Tada sam mislio da sam prevario profu . Četvorka , a nisam pročitao lektiru . A danas sam svestan da je profa to ukapirao i sigurno je da smo mu se dopali nas dvojica , Sole i ja , koji smo kao mladi vuci , napadali Remarka pa Stevana Jakovljevića . Profa je uvek cenio lični stav uz obrazloženje . Morali smo da ga ubedimo u ono iza čega smo stajali . Soletu i meni su se sviđale dve suprotne stvari i branili smo svoje stavove . Mislim da su naše odbrane donele ocene a da je lektira bila u drugom planu . Razmišljali smo a na to nas je terao profa .“
(Otac Miodraga Ignjatovića - Soleta , Soko Ignjatović , rodom Srbijanac , negde od Pirota , držao je čuvenu kafanu “Kasina” , koju su ljudi , po imenu vlasnika , uglavnom zvali “Soko” ili “Sokolana” , u samom centru Inđije . Ona je za varoš imala isti onaj značaj kakav su za Beograd imale slavne skadarlijske kafane , “Tri šešira” recimo . U njoj su se okupljali najduhovitiji inđijski “boemi” , raznih sorti i svojti . Razlikovali su se samo po tri stvari . Jedni su navijali za “Partizan” , drugi za “Zvezdu” , a treći (doseljenici iz Dalmacije) – za “Hajduk” . Prava pravcata “srpska trilogija” . Među njenim stalnim gostima bili su : Paja Savić – Pitoja , komercijalista , Inđinčan ; Đura Denić , zidar - “naučnik” (jer je naučavao zidarski zanat u Splitu) , sa još tri-četri svoja zemljaka Dalmatinca ; Steva Radovanović – Žuja (Kundak) , nastavnik predvojničke obuke i strastveni pecaroš , sitan ali dinamitan , rodom iz Sasa ; Raša Mavrenski , kolos od čoveka , nastavnik srpskog jezika , rodom iz Zrenjanina , tj. Bečkereka ; Pera Atanacković , ekonomist , Inđinčan ; Radiša Popović , stolar , s Ljukova ; Radišin pajtaš Bora Bućan , varilac , doseljenik iz Bosne , s Grmeča ; Aca Stokić – Brlja , opštinski činovnik , iz Buđanovaca ; Paja Miljković – Krompir , opštinski činovnik , rodom iz Grgetega ; Svetozar Atanacković – Toza , rendgenološki tehničar , starinom Inđinčanin ; Žikica Filipović , trgovac , rodom iz Sasa ; Sava Konjević , seljak , rodom iz Sasa . Posebno mesto zauzimao jedan od najuglednijih i najneobičnijih profesora inđijske gimnazije svih vremena , profesor matematike – i sajdžija , obaška , koji je najteže matematičke zadatke zapisivao , “da se nađu” , po kutijama svojih zidnih satova– Milan Adžić – Adža , rodom iz Loznice . Umeo je dobro da potrefi ljudsku narav i da sastavi svakojake skaske . “Skreće Sasan autom na raskrsnici levo , a daje žmigavac u desno” , umeo je često da priča Adža - “pa upadne u kanal . Dođu ljudi da ga izvuku pa ga pitaju što je tako opanačke (naopačke) signaliso , a on im kaže : “Što svi moraju znati kud ja idem!” ” Voleo je i često opričavao (opričavati je njegov originalni neologizam) profesor Adžić još jednu istinitu anegdotu o Sasanima . “Šta Sokratova odbrana , Saska odbrana – to je ono što deca treba da uče po školama .“ – otpočinjao bi on i nastavljao , kao da formuliše matematički zadatak - “Sretnu se na šoru Sasanin A i Sasanin B , zakače i posvađaju , a A ćuši B . Gledao sve to Sasanin C , pa kaže A : “Ded udari B još jedared , pa ćeš imati posla sa mnom!“ . A na to ponovo udari B još jače . “Ded još jedared , ako smeš!“ C ponovi A , a bijeni B zakuka : “Fala ti C , nemoj me više braniti . Brani tako sad malko A .“ “ U legendarnu “Sokolanu” nekoliko puta je navraćao i slavni beogradskli glumac Pavle Vujisić , sličan , po stasu , Radiši Popoviću , ko jaje jajetu . Sede njih dvojica. celo veče i piju , ćutke . Pred fajront veli Paja Vujisić Radiši : “Pito bih te nešto važno . Pravo da mi kažeš .” “Pitaj”, odgovara mu Radiša smireno . “Leba ti , gde kupuješ košulje ? Ja nigde ne mogu da nađem .”)
Odmah nakon čuvenog Titovog “pisma“otac je dao ostavku i iz gimnazije prešao da radi u biblioteku . Na sreću po njegovo stavaralaštvo .
Narednih decenija , nastavljajući putem dr. Georgija Mihailovića , pisca kapitalnog dela , “Srpska bibliografija XVIII veka” (Narodna biblioteka SR Srbije , Beograd , 1964.) , lekara koji je iznad svega voleo stare knjige i opersku muziku (drugujući s Fjodorom Šaljapinom) , otac je dao značajne naučne doprinose srpskoj bibliografiji . Njegova knjiga “Srpske bibliografije 1766 - 1850” (Narodna biblioteka Srbije – Biblioteka Matice srpske , Beograd – Novi Sad , 1982.) , zapažena je kako kod nas tako i u svetu (Rusija , Nemačka) . Podršku i pomoć , kakvu je dok je radio u prosveti imao od Ratka Cvetkovića , pri izradi “Srpskih bibliografija” otac je imao od vrsnog Matičinog bibliotekara i bibliografa Laze Čurčića . On je mnogim “uštogljenim filistrima” koji su se rogušili i na samo pominjanje kvalifikativa “bivši IB-ovac” objašnjavao da su očevi napori itekako vredni pažnje . Njegova lepa reč i preporuka otškrinula je ocu mnoga gvozdena vrata . I Čurčić je , poput Ratka Cvetkovića , pred kraj radnog veka doživeo teško razočaranje . Nije se uplitao u politiku . Bio je , prosto , dobar čovek i veliki stručnjak u svom poslu . A to zapada za oko i smeta , do bola , zlom i naopakom svetu . “Svet je ovaj tiran tiraninu , a kamo li duši blagorodnoj .“ Napustio je Maticu i nekoliko preostalih godina do penzionisanja , već star i načetog zdravlja anginom pectoris , svakodnevno putovao vozom od Novog Sada (u kom je živeo) do Beograda (gde se zaposlio u Narodnoj biblioteci SR Srbije) , i nazad . Po penzionisanju se vratio u rodni Titel .
O ovoj očevoj knjizi E.L.Nemirovski beleži da : “ rad Dušana Pankovića produžava tradiciju sastavljanja kapitalnih bibliografskih radova … (i – primedba V.P.) prvi ispunjava ozbiljni nedostatak (belinu na hartiji , u doslovnom prevodu – primedba V.P.) u srpskoj bibliografskoj literaturi .“ (E.L.Nemirovski , “Novi trud po istorii serbskoj bibliografii“ , Sovetskaja bibliografija , No. 3. , (1984.) , str. 93.-94.) (Valja spomenuti da je otac ustrajao protiv “prijateljskih“ saveta da iz svog predgovora u knjizi izbaci datum predaje rukopisa u štampu , 30. avgust 1977. . Želeo je da se , makar i tako , zna da je na čitaoce (one koji će ga razumeti) čekao čitavih pet godina .)
Desilo se , jednom retkom prilikom , da je na predavanju Milorada Pavića na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu prisustvovao dosta mali broj studenata s kojima se slavni profesor , naučnik i književnik , upustio u slobodniju konverzaciju . “Odakle ste vi ?” – upitao je jednu studentkinju , a kada mu je ona odgovorila da je iz Inđije , Pavić je bio veoma prijatno iznenađen . “Odlično ,” – rekao je - “onda vi mora da znate Dušana Pankovića i njegove “Srpske bibliografije” . To je zaista vredno delo . I ja bih voleo da upoznam gospodina Pankovića .”
I ugled u zavičaju mu je , zbog knjige , naglo skočio .
“Iz okolnih sela povrve svet da vidi most . Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se , žaleći što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi .
- Valja rodit vezira ! – odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi , koja je bila prava i oštrih bridova , kao da je od sira rezana a ne u kamen sečena .“
Ivo Andrić , “Most na Žepi“
Pa opet , naravno , nisu prestajale policijske i “prijateljske“ provere : piše li on to u svojoj kancelariji memoare sa Golog otoka ; ko mu tu dolazi u posete i o čemu razgovaraju ; na koje književne večeri u biblioteci on dolazi i šta pita , itd. . Morao je samo zbog toga , da ne dođe na književno veče posvećeno “Petrijinom Vencu “ Dragoslava Mihajlovića koga je lično poznavao . Ovo delo , naravno , nema nikakve veze sa politikom , ali je Mihajlović , naravno , bio golootočanin . Umalo da veče bude otkazano . Iz nekog razloga ipak nije . Pa ipak , Dragoslav Mihailović i otac , “ti što su imali da paze da im se te “procvetale tikve“ o glavu ne polupaju“ , književno su se susreli . U svojoj knjizi “Goli otok“ (BIGZ-SKZ , Beograd , 1995.) , Mihailović u knjizi drugoj na str. 425. opisuje očevo otpuštanje iz službe nakon Titovog “pisma“ , a u knjizi trećoj , na str. 437.- 444. , publikuje dva pisma sećanja o Golom otoku koje mu je otac uputio 1991. .
Zbog toga , eto , i ja , sin jednog golootočanina , za moje i njegovo dobro , nisam prisustvovao književnim večerima na kojima se debatovalo o politici . Sigurnost nije samo u ćutanju , nego i u odsustvovanju . Ali ponekad ni jedno ni drugo nisu dovoljni .
3. Razgovori s trojicom . Džadžićem , Mihizom , Antonijem Isakovićem
Dakle , da se vratim na sam početak ove priče , na književnoj večeri u Inđiji trebalo je da gostuje Antonije Isaković , sa svojim novim romanom čija je sadržina bila Titov život . Na polovini poslednje decenije dvadesetog veka u Srbiji ovakva tema romana se više nije smatrala političkom već istorijskom . Isakovićev kritički , bezmalo groteskni prikaz portreta donedavnog vladaoca (sa svim karakteristikama hedoniste) , mogao se smatrati bezmalo opšte prihvaćenim . Težište političkih sukoba pomerilo se u sasvim drugu stranu . Nije se , međutim , pisac mogao optužiti za zakasnelu reakciju i povlađivanje ukusu publike .
Ranije prosto fizički nije stigao da o tome piše . Jer tek neki istorijski “tren“ ranije pisao je hrabro i etično , bez straha po ličnu sudbinu kada su takvi strahovi bili sasvim opravdani , o užasima sudbina stradalnika sa Golog otoka . I tada je držao književno veče u Inđiji . Otac , razume se , nije prisustvovao ovoj književnoj večeri o “Trenu 2“ , ali je Isakovićevu knjigu među prvima pročitao . Sada je iščitao i knjigu o Titu iako i dalje nije nameravao da ode na književno veče .
Ni mene , naravno , uz svo poštovanje Isakovićevog stvaralaštva , književno veče datog sadržaja nije zanimalo . Pa ipak svega par rečenica koje je otac izgovorio za ručkom nateralo me je da izmenim odluku . Otišao sam , dakle, uveče do biblioteke .
Čekajući da književno veče otpočne , sedeći među publikom koja je ispunila biblioteku do poslednjeg mesta , prisetio sam se jedne ranije književne diskusije u političkoj atmosferi .
U bloku tekstova “Umetnost i nauka“ estetičara Milana Damnjanovića , pripovedača Davida Albaharija , fizičara Petra Grujića i pesnika-signaliste Miroljuba Todorovića , objavio sam , najpre na Trećem programu Radio-Beograda (3.V 1991.,u 21h 10) , a potom i u novosadskom književnom časopisu “Polja“ (broj 386.-387. , april-maj 1991. , str.161.) tekst “Ivo Andrić i Nils Bor , susreti Ive Andrića sa kvantnim fizičarima“ . (Od ovog teksta kasnije je nastala obimna knjiga , “Ivo Andrić i Nils Bor , kvatna teorija i teorija i istorija umetnosti“ (Svetovi , Novi Sad , 1995.) .) Radilo se o neobičnoj mozaičkoj konstrukciji koja je sadržala fragmente iz potpuno nezavisno nastalih napisa slavnih književnika i kritičara (Ive Andrića , Petra Džadžića , Borislava Mihajlovića – Mihiza , …) odnosno velikih fizičara (Nilsa Bora , Vernera Hajzenberga , Alberta Ajnštajna , Ričarda Fajnmana , … ) . Ali onako kako su bili složeni u celinu fragmenti su se sasvim objektivno i uverljivo mogli doživeti kao dijaloška diskusija Platonove (Sokratove) i forme i sadržine . Već i za moto izabrane Mihizove reči: “Susreti! Napisaće možda neko jednog dana knjigu ili esej o susretima ljudi kod Ive Andrića“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.11.) , svedočile su tome u prilog . Bio je to most (tipično Andrićev arhetip mosta , na Drini , odnosno Žepi) između obale moderne nauke i moderne književnosti sa svim stepenima njegove izgradnje , od najnižeg sa prividnim oštrim suprotnostima , preko međustadijuma međusobnog komplementiranja , do najvišeg stepena međusobne simetrične usaglašenosti i ujedinjenja . Kao kratka ilustracija može se navesti koncentracija fragmenata oko motiva iz Andrićeve “Proklete avlije“ , zatvora na međi dva sveta , sa upravnikom koje se jednako mogao smatrati i zatvorenikom a koji je nosio nadimak Karađoz , ime lika iz turskog pozorišta lutaka i senki koje se , a Andrić je nema sumnje to video , moglo dovesti u analogiju sa Platonovom alegorijom o pećini . (Detaljniju studiju o paralelama između Andrićevih kniževno-filozofskih arhetipova i Platonove alegorije o pećini objavio sam kasnije , u dobojskom časopisu “Značenja“, broj 32.-33. , (decembar 1998. ) , str. 111. .)
O ovom tekstu dugo i u više navrata razgovarao sam telefonom sa Petrom Džadžićem . Njegovi utisci , izraženi uvek smirenim tonom i ljubaznim glasom , bili su više nego povoljni . Sugerisao mi je da među Andrićeve pripovetke u engleskom prevodu , koje sam , uz moj tekst u “Poljima“ i skicu buduće knjige nameravao da pošaljem (i kasnije zaista i poslao poznatim svetskim fizičarima ) Džonu Vileru (koji je zajedno sa Nilsom Borom objasnio nuklearnu fisiju , uveo termin “crna rupa“ i usmerio svog studenta Bekenštajna ka rešenju problema entropije crne rupe , i , najzad , eksperimentima “zakasnelog izbora“ ukazivao na svu neobičnost kvantne mehanike) , Age Boru (nuklearnom teoretičaru - Nobelovcu , sinu Nilsa Bora) , … , uvrstim npr. “Žeđ“ ili “Smrt u Sinanovoj tekiji“ .
Razmišljao sam da o tekstu u “Poljima“ razgovaram i sa drugim književnicima i kniževnim kritičarima , posebno sa Borislavom Mihajlovićem – Mihizom (koga je neobaveštena javnost , uključujući svojevremeno i samog Tita , često brkala sa Dragoslavom Mihailovićem) čije se paradigmatično tumačenje “Proklete avlije“ sasvim uklapalo u bazične koncepte savremene fizike . Pa ipak , ovde je postojala , ili bar mogla postojati , izvesna neknjiževna prepreka . Bilo je to vreme burnih previranja koji su uvodili u užasne međunacionalne sukobe na tlu bivše , Titove , SFRJ . A i među samim Srbima došlo je opet do ozbiljnih političkih razmimolilaženja i trvenja koja su kulminirala velikim martovskim opozicionim protestom i demonstracijama na beogradskom Trgu republike u kojem je Mihiz , dotle uglavnom izvan političke matice , imao jednu od najprominentnijih uloga , rekavši , da parafraziram “Prokletu avliju“ , konačno i glasno poput Ćamila (sa alter-egom u Džem sultanu) , “ono o čemu mudar i miran čovek čak i ne razmišlja” . Potom se povukao sa javne scene . Razmišljao sam , dakle , kako može reagovati jedan vispreni čovek u političkom procepu kada ga telefonom , sigurno prisluškivanim , pozove jedan dotad nepoznati glas čoveka koji ako i nije provokator a ono jeste “još jedno lice koje ću već sutra zaboraviti “ . Za sebe nisam preterano brinuo . I dalje se nisam bavio politikom , a čak ni informbiro više nije bio u fokusu aktuelnih političkih zbivanja . Nakon nekoliko meseci jednostavno sam spakovao jedan primerak “Polja“ i uz kratko pismo ga poslao na Mihizovu adresu . Potom sam sačekao još nekoliko nedelja , a onda sam pozvao Mihiza telefonom . Kroz slušalicu mi je dogovorio jedan tihi , malo piskavi , nesigurni glas . Početak , dakle, nije bio ni malo obećavajući . Ali već posle prvih rečenica , mog predstavljanja i navođenja razloga za telefonski razgovor situacija se u potpunosti promenila . Mihizov glas je ojačao , postao kontinualniji i sigurniji , prosto je zasvetleo nekom neobičnom prijatnom toplinom , “kao kamen koji je po ceo letnji dan upijao sunčevu toplinu i koji je u prohladno predvečerje predaje naslonjenom umornom putniku“ . I tok razgovora bio je atipičan . Čovek sa kojim sam razgovarao nije bio legendarni , kratki , brzi , impresivni , impulsivni , isključivi i ponekad cinični Mihiz . Pre je to bio čovek koji strpljivo sluša i pažljivo pomaže sagovorniku da dođe do prave reči i misli . I , što je možda najvažnije , taj svečani ton , shvatali smo to obojica , nije bio posledica bega iz surove realnosti u naivno-blažene književne teme , Ćamilovo samozavaravanje književno-istorijskim iluzijama . Bio je to iskorak ka objektivnijoj istini , iliti onom Platonovom Jednom koje obuhvata Trojstvo Lepog-Dobrog-Istinitog , koje , dakle , u sebe uključuje i književnost i politiku i život , egzistenciju-esenciju u svoj njenoj celovitosti . Kao argumente koristio sam citate , u parafrazama , nekoliko ključnih Hajzenbergovih filozofskih stanovišta na primeru Geteove književnosti . (Bili su to fragmenti Hajzenbergovog eseja “Geteova slika prirode i naučno-tehnički svet“ koji se , u mom prevodu , pojavio u zagrebačkoj “Republici“ , broj 5.-6. , svibanj-lipanj 1989. , str.158. .) “Nisam znao da Hajzenberg tako lepo piše“ , primetio je Mihiz . Tako se naš razgovor završio .
Nekoliko godina kasnije dobio sam rukom pisano pismo od Džona Vilera (koje sam ostavio da se čuva na Institutu za fiziku u Zemunu) . Pismo se završavalo otprilike ovim rečima . “Proteklih godina vaša zemlja doživela je bolne trenutke . Za vašu zemlju ima nade dok u njoj ima ljudi koji razmišljaju poput vas “ , uz šta je nesumnjivo trebalo dodati , o objektivnoj istini izvan nas .
Na književnoj večeri , u prepunoj čitaonici inđijske bilioteke , nakon uobičajenog predstavljanja i uvodne reči kritičara , Isaković je , dobro raspoložen , čitao izabrane fragmente iz svog romana s izuzetnom interpretatorskom veštinom . Na trenutke se od pisca pretvarao u glumca a ovaj se opet poistovećivao sa književnom projekcijom istorijskog lika . U tom u početku blagom a kasnije sve egzaltiranijem , hipnotičkom pulsiranju pomerljive granice između umetnika i dela , odnosno umetničkog subjekta i objekta , učestvovala je , razumljivo , i publika čije se opšte oduševljenje na kraju prenelo i na diskusiju , odnosno na pitanja upućena autoru . Većina tih pitanja zapravo su pre bila aklamativne potvrde tada opšte prihvaćenog kritičkog političkog stava prema ličnosti minulog vlastodršca i na njih nije bilo teško , ako je u opšte i bilo potrebno , odgovoriti , ni Isakoviću ni kritičarima za stolom .
Najzad , kada se opšti emotivni naboj stišao , podigao sam ruku i piscu uputio otprilike sledeće pitanje . “U svim vašim delima , od prvih pripovedaka do ovog romana , (emotivni) subjekat vrsnog umetnika u najbližoj je vezi sa oštrim , objektivnim pogledom na događaje i život iz prvih redova . To , naravno , nikako ne znači da je takva veza mehanicistički prosta , objašnjiva teorijom odraza . Naprotiv . Ona svedoči o dijalektičkom jedinstvu i suštinskoj celovitosti u koju se u umetnosti i životu uklapa svaki pojedinac . Jedino se u “Trenu 2“ , nesporeći aktuelnost toga romana i Vašu ličnu hrabrost da se bavite temom Golog otoka u to vreme , može ipak osetiti distanca između umetničkog subjekta i objekta , pripovedača i temelja na kome priča počiva . Svedoči se iz druge ruke , pre iz senke nego sa svetla . Šta biste mogli da odgovorite na ovo zapažanje ? “ U publici je zavladao muk . Pitanje je bilo prilično “nepodudarno drugim glavama“ . Isaković me je kratko i pažljivo pogledao , a onda se osmehnuo i slegnuo ramenima . “Vi imate oštro oko“ – rekao je - “i vaše zapažanje je tačno . Ali , znate , književnost nije svemoguća . Ima i ona svoje granice , svoje mere . Kao i čovek . “
Zapažanje je , dakle , bilo tačno . Ali nije bilo moje . Uostalom , ja nisam ni pročitao “Tren 2“ . Bila je to opservacija moga oca izrečena tog dana za vreme ručka . Ja sam je samo glasno izgovorio , kao glumac . Bilo je , međutim , i očevih reči koje nisam izgovorio . One su se , praktično , poklapala sa Isakovićevim odgovorom , sa problematizovanjem moći književnosti i moći života . Tako se , dakle, izbrisala granica između glumca i gledaoca u pozorištu životnih drama . Ali ostalo je pitanje dostojno Hamleta .
“Jer moj stric je kralj Danske , pa oni što su se na njega kreveljili dok je moj otac bio živ , daju sada dvadeset , trideset , četrdeset , pedeset , sto dukata za jednu njegovu sliku u minijaturi . Trista mu muka , ima u tome nešto što je nad prirodom , ako bi filozofija mogla reći šta je to .“ ( Vilijem Šekspir, “Hamlet“ , čin drugi , pojava druga)
4. Ljudska mera i granica (spontano narušena , prikrivena simetrija)
Oca je dugo , još pre Golog otoka , morilo i progonilo ovo hamletovsko pitanje o prirodi ljudske neprirodnosti , zla koje čoveka zatvara u sopstvenu senku i neda mu da iz nje više “nego samo delimično“ , u nagoveštajima , iskorači . Kao jedan Andrićev fratar u rimskim katakombama , pitao se neprestano : “Zašto greše? “ Uz ovo pitanje , “što je više odmicalo vreme , njemu se – umesto da zaboravlja – u sećanju sve češće javljala pomisao na tamnicu “ (Ivo Andrić , “Most na Žepi“) . Odgovor je izmicao samoj književnosti i samoj filozofiji , a mogao se , uz mnoge napore , naći tek u njihovom jedinstvu . O tome je još davno govorio Sokrat , odnosno Platon interpretirajući Sokrata , posebno u sedmoj knjizi “Države“:
“A kad bismo ga sad primorali da gleda u samu svetlost , onda bi ga zabolele oči , i on bi pobegao i okrenuo se prema onome što može gledati i verovao bi da je to zaista jasnije od onoga što mu se sada pokazuje … Kad bi ga sad odande neko silom odvukao uz težak i nepristupačan izlaz ne puštajući ga dok ga ne izvuče na sunčanu svetlost , zar ne bi on tad trpeo muke i ljutio se što ga ovaj vuče , i zar mu se , kad bi zatim došao na svetlost , oči ne bi zasenile tako da ne bi mogao videti ništa od onog što zovemo stvarnim . … Morao bi da se navikne na svetlost kad bi hteo da vidi predmete gore . U početku bi najlakše raspoznavao senke , onda slike ljudi i ostalih predmeta u vodi , a same njih još docnije . Zatim bi gledajući svetlost zvezda i meseca , lakše video nebeska tela i samo nebo noću , nego sunce i svetlost danju? … Najzad će moći , mislim , da vidi i posmatra samo sunce onakvo kakvo je po sebi i na svom mestu , a ne njegove slike u vodi ili na nekom drugom mestu . … I posle toga već će moći da dođe do zaključka kako je sunce ono koje određuje vreme i godine , koje vlada celim svetom i od koga na neki način proizlazi sve što se može videti . … Kad se bude setio svog prvog stana , ondašnje mudrosti i svojih drugova sa kojima je zajedno bio okovan , zar ne misliš da će se tada radovati ovoj promeni , i da će žaliti one koji su još tamo? … A ako tamo dole budu odredili počast pohvalu i nagradu za onoga ko je najbolje video predmete koji su prolazili , najbolje zapamtio koji su od njih obično prolazili prvi , koji poslednji , a koji istovremeno , tako da bi najbolje mogao unapred reći koji će od njih sad naići , misliš li da će posle ovoga još žudeti i zavideti onima koji tamo kod njih uživaju moć i ugled ? … Kad bi takav čovek ponovo sišao i seo na ono isto mesto , zar mu se , kad bi odjednom došao sa sunca , oči ne bi ispunile mrakom ? … Pa kad bi , dok su mu oči još zaslepljene i dok još luta ovamo-onamo - a ponovno privikavanje ne bi bilo kratko - opet poželeo da se sa onim zatvorenicima takmiči u proceni onih senki , zar ne bi izazvao smeh i zar mu ne bi kazali da je odlaskom gore pokvario oči i da ne vredi ni pokušavati da se gore dospe ? A kad bi neko pokušao da ih oslobodi i povede gore , oni bi ga ubili , kad bi mogli da ga uhvate i da to učine . … Celu ovu sliku moramo priključiti svojoj pređašnjoj raspravi , dragi Glaukone , poredeći svet u kojem živimo i koji opažamo očima sa zatvorom a svetlost od vatre snagom sunca . Ako , nadalje , ono penjanje i upoznavanje sveta shvatiš kao putovanje duše na onaj svet , koji se može samo mislima shvatiti , onda si potpuno pravilno razumeo moje mišljenje , koje si želeo da čuješ . Ali , bog zna da li je moje shvatanje pravilno. Moje gledište je da se u svetu koji se može spoznati , ideja o dobrom spoznaje na posletku i s teškom mukom , ali kad se jednom spozna , onda se mora zaključiti da je ona kod svih stvari uzrok svega pravičnog i lepog , da je u svetu vidljivih stvari rodila svetlost i njenog gospodara , da je gospodarica i u misaonom svetu , da daje istinu i razum , i da onaj ko želi da u svom ličnom životu radi pošteno , mora svoj pogled upravljati na nju . … Da li će te čuditi ako neko svrati pogled sa ovih božanskih stvari i , zapavši u ljudsku bedu , ne bude u stanju da se snađe , nego postane smešan ? Još zasenjenih očiju i nenaviknut na tamu i mrak mora se ovde boriti pred sudom ili gde bilo oko senki ili oko kipova od kojih senke dolaze , i mora se prepirati oko toga na koji način shvataju to ljudi koji nikada nisu videli samu pravičnost . “
O tome je konačno , mogao da progovori i otac . Politička klima je najzad bila povoljnija a on je , posle odlasku u penziju i predaje u štampu rukopisa drugog dela svoje knjige “Srpske bibliografije“ (koji , iako već u štampariji , “čeka čitaoce već sto godina“!) , imao više vremena , više maha . Svoje svakodnevne duge večernje šetnje Inđijom , u koje je katkad išao sam a katkad u društvu , bojio je “peripatetičkim raspravama“ i “platonskim dijalozima i monolozima“ fokusiranim na istu temu mere ljudske sposobnosti da iskorači iz vlastite senke . Nisu ga uvek razumeli . Ponekad nije razumeo ni sam sebe . Ponekad je bio zastrašen onim što je uspevao da razume . Ponekad rezigniran , naizgled nemoćan , kao Leonardov vindzorski “Starac u razmišljanju“ zagledan nad nepreglednim vodenim vrtlozima i virovima . (“Varljiva je ova knjiga , tako skromna u obimu , tako uzdržana u tonu , tako mirna u kazivanju . A prepuna vodopada , brzaka i tajnih virova.“ (Borislav Mihajlović – Mihiz , “Čitajući Prokletu Avliju“, predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.5.) ) Ali je uporno nastavljao u istom pravcu . Sad kad “ima(m) više vremena“ .
Istina , godine su nosile i svoja zla lica , starost i bolest . Usud je našoj porodici odredio teške hornične bolesti , eufemistički rečeno one od kojih se ne umire , one s kojima se umire . Majki je zbog kamena odstranjen jedan bubreg , a bolovala je i od teškog artritisa i više godina bila praktično nepokretna , u postelji . Da sve bude gore zbog glaukoma je ostala skoro sasvim slepa . Otac ju je s pažnjom , ravnoj onoj s kojom je ona čekala da se on vrati s Golog otoka , svo vreme negovao . Osim toga radio je i sve kućne poslove . Čistio , prao , peglao , kuvao . Kuvanju se naučio još u detinjstvu , u pudarini u vinogradu . Sećao se “recopisa“ (kako su Sasani govorili za recept) za vinogradski bećar-paprikaš : paradajza , papričica , jedno jaje , više režnjeva slanine , kožure posebno . I dosta soli . Sada je so i slaninu “držao izvan jelovnika“, zbog nestabilnog pritiska i izvađenog jednog bubrega koga je razorio kamen (uz to mu se kamen pojavio i u drugom , preostalom , bubregu) . Ja sam izvan jelovnika držao šećer , zbog juvenilnog diabetesa . Srećna okolnost u bolestima bila je što je otac znao mnoge lekare . S nekima od njih je zajedno išao u karlovačku gimnaziju , s drugima sužnjevao na Golom otoku . Mnogo dobra su nam učinili doktori Žikica Surdučki i Pera Vranić iz Pazove , kao i doktor Bora Stanišić poznati rendgenolog i sportski lekar , veliki bibliofil . Sva trojica su bila na Golom otoku , doktor Bora i u nemačkom koncentracionom logoru u Nišu iz kojeg je pobegao u partizane . “Ne dolaziš nam često , samo kad ti treba“ – jednom je jedan od njih u šali rekao ocu . “A pošto ja vama uopšte i ne trebam to vi kod mene ne dolazite uopšte“ - odgovorio je , takođe u šali , otac . Pa ipak , iza te šale , krilo se gorko sećanje da se bivši informbirovci nisu smeli viđati odviše često , čak ni kao lekari i pacijenti .
Matica srpska iz Novog Sada objavila je 2000. godine očeve “Lirske memoare :potragu za za zaturenim osećanjima i zaboravljenim mislima“ . (Na nesreću , majka ih nije dočekala . Umrla je neposredno pred njihov izlazak iz štampe . ) Time se “još jedno lice koje će sutra biti zaboravljeno“ izmicalo se iz senke zaborava . Knjiga je lepo primljena , naročito u Inđiji . Često su me u to vreme zaustavljali na ulici poznati i nepoznati, molili za primerke očeve knjige i pitali o utiscima . Iznenadilo bi ih kada sam im odgovarao da knjigu nemam i da je nisam čitao . Dodao bih da ne želim da ulazim u (književnu) intimu moga oca . Zaista , mogao sam da slutim kako se kroz “slova koja ispunjavaju ozbiljnu belinu hartije“ pomalja tek vrh ledene sante koju sam , ponekad , imao prilike da čujem u očevim noćnim kricima iz sna . (“U snu poče da mu se javlja tamnica , a iz noćnih snova je , kao neodređen užas , prelazila u javu i trovala mu dane .“ (Ivo Andrić , “Most na Žepi“) ) Ćutanje nije bilo samo pitanje sigurnosti , nego , pre svega , etike .
U jednom od takvih razgovora neko , ko inače nije znao da se bavim i književnom kritikom , savetovao me je da bi trebalo da se ugledam na oca i počnem tako da pišem . Oćutao sam ponovo jer mi se činilo da ne treba gubiti energiju na diskusiju koja zahteva detaljno obrazlaganje s kojim bi se neobavešteni prolaznik teško mogao intuitivno složiti . Ja nikad nisam bio niti sam nameravao da budem književnik , pa ni književni kritičar u strogom smislu . Mene je više zanimao teorijski iskorak književnosti ka filozofiji , filozofiji savremene fizike pre svega , i obrnuto . Za analize takve vrste posebno zanimljivom mi se činila poezija . U to vreme u časopisu “Značenja“ (broj 38.-39. , 2000., str. 149. ; broj 40. , 2001. , str.149. ; broj 41. , 2001. , str.255.) pojavio se moj esej “Kvantne paralele između poezije Stevana Raičkovića i slikarstva Hansa Memlinga“ , i , nešto kasnije , u istom časopisu (broj 42.-43., 2002. , str. 237. ; broj 44.-45. , 2002. , str. 333. ) esej “Svetlost potajne simetrije Disove “Tamnice“ i Platonove “Pećine“ “ . Sem toga u koautorstvu sa Nikicom Banićem objavio sam ili se spremao da objavim u izdavačkoj kući “Kadinjača“ iz Užica i “Svitak“ iz Požege tri knjige . Knjigu o poeziji Milijana Despotovića (“Sagledavanje spektra duginih boja u poeziji Milijana Despotovića“) 2001. ; Zorana Bognara (“Atletsko hodočašće nad Jelisejskim vodama i poljima Zorana Bognara“) 2002. ; i Dragana Jovanovića Danilova (“Dvanaest i po krugova protrčavanja kroz poeziju Dragana Jovanovića Danilova“) 2003. . U predgovoru za prvu knjigu Čedomir Mirković beleži sledeće : “Ovo je najneobičnija rasprava ikad napisana o jednom našem pesniku , pa je utoliko provokativnija i inspirativnija . Dodeljujući sebi poziciju i privilegiju klasičnih mislilaca , onih koji po sopstvenom nahođenju biraju teme i odnos prema temama (a zašto da ne ako je literatura oblast najšire slobode !?) , dvojica književnih znalaca i poklonika pesništva , Vladan Panković i Nikica Banić , u dijaloškom su obliku sastavili mozaik stvaralačkog portreta Milijana Despotovića , pesnika (do sada) izvan glavne književne pozornice . Pri tom su autori ovog “poetskog razgovornika“ - nalazeći podsticaje , argumente i analogije kod mnogih i raznorodnih pesnika , teoretičara , esejista i kritičara – otvorili , možda temeljitije nego što su i sami toga bili svesni , pitanja same suštine kreativnog čina , njegovih granica i njegove interpretacije . Ova knjiga , na prkosno izazovan način , odbija da se klanja postojećim redosledima i hijerahijama : ona je svojevrsni poziv na izvorno čitanje pesništva . “ (str. 5.) Zaista , sve tri knjige zajedno mogle su se smatrati jednom svojevrsnom antologijom , šta više “Platonovom državom“ , srpskog pesništva XX veka s osvrtom na njegove bliže i dalje istorijske korene . U toj poetskoj državi se , naravno , poštovala pesnička individualnost , pesnička vrednost , ali se , istovremeno isticao njen relativni , a ne apsolutni karakter . Umesto avangardističke apsolutne autonomije poezije i umetnosti , koja , međutim , implicira razdvojenost od života (filozofije) , isticana je njihova relativna autonomija koja upućuje na simetrizovanje i harmonizovanje različitih pesnika i poetskih ostvarenja , odnosno , umetnosti i filozofije u životnu i živototvornu Jedinstvenost Dobrog-Lepog-Istinitog .Time je , smatrao sam , moj posao bio završen .
Otac je nastavljao dalje . S još više zanosa . Novosadski “Svetovi“ objavili su 2002. njegovog “Epikura , roman o putu po Usebiji i okolini“ . Smatrao ga je svojim najboljim delom . A ipak , njegova akcentovana filozofska nota , kao da je zaplašila čitaoce i kritičare (kojima ja opet nisam pripadao) . Iskustvo gorkog puta “preko reke pa u šumu“ .
Sasvim nedavno otac mi je spomenuo nekoliko kratkih priča o svom rodnom selu , Sasama . Dvoumio se šta s njima da učini . Sve i da valjaju , hoće li ih iko čitati , hoće li ih razumeti ? Predložio sam mu da ih ukucam na kompjuter , radi lakše pripreme za štampu . Nevoljno je pristao . Sve svoje tekstove najpre je pisao rukom , potom prekucavao mehaničkom pisaćom mašinom . Kompjuter je za njega bio čudo(vište) izvan granica njegovog sveta . A ja sam , sedajući za tastaturu i gledajući u ekran , po prvi put krenuo za ocem i sa ocem u književno jutrenje i jutro njegovog zavičaja . “Odmah smo se sporazumeli . Tada sam odlučio da mu napišem istoriju .“
5. Starac i “šmizla“ (otkrivanje simetrije)
Jednom prilikom otac mi je spomenuo Hemingveja i “Snegove Kilimandžara “ . O ovom delu , kao i o poznatijem “Starcu i moru“ obično se misli kao o lovačkim pričama arhetipije gubitništva .
Otac nije voleo lov . Od životinja , kao svaki saski seljak , voleo je konje . Čak i one lude , nepredvidljive , preke naravi , koji se džilitaju i ujedaju . Spominjao je Polkana , ata kojeg su imali kad je bio dečak . Pse je poštovao , kao korisnu vrstu , ali mu nisu bili naročito mili .
Uopšte , imaju Sasani jednu naročitu basnu , takoreći “hemingvejski snežno-kilimandžarsku“ zen-koanu , o konju i psu , koju sam više puta slušao od deda Zdravka . Skaska kazuje sledeće .Ostario konj , iznemogao pa legao da crkne . Pored njega se opružio pas – gadža . Čeka da konj crkne da se naždere mesa . “Idi gadžo kući , “ – kaže mu konj - “neću ja još crći .“ “Nemam ni tamo šta raditi “ , odgovori pas i nastavi da leži .
Ali mačke otac nije voleo nikako . Od detinjstva . Okretao je glavu da ih ne vidi , a ako bi ga koja slučajno dotakla svojim baršunasto-somotskim krznom naprosto bi dobijao mučninu . Nakon Golog otoka averzija prema mačkama , sadruzima pacova i miševa po prljavštini i čuvarima po perfidnosti i lukavosti , bila je još veća . (“Postade osetljiviji za stvari oko sebe . Vređali su ga izvesni pedmeti koje pre nije ni primećivao . Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom čohom , koja je glatka , meka i ne škripi pod rukom . Zamrznu sedef , jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom . Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu . Sve pokućstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba .“ ( Ivo Andrić, “Most na Žepi“) )
Pse smo kod kuće držali već petnaestak godina . Najpre jednog velikog , lepog žuću
, Toma , koga smo u starosti , kada su već nameravali da ga se otarase , preuzeli od moje babe Emice . Otac mu je podigao kućicu , koju je zimi ušuškavao senom i lišćem , hranio ga je, šetao , tepao , milovao , ubeležio ime na betonsku ploču u dvorištu . Posle njega poklonio sam ocu na njegov sedamdeseti rođendan jednog malog , šarenog , dobroćudnog kerića , Tomicu . Otac isprva nije bio oduševljen poklonom . Dok za par dana nije primetio kako kerić leži u dvorištu kao mrtav . Bio je u nesvesti . Ispostavilo se da ga je ujela osa , za nepca , a otac mu je iščupao žaoku . Otad smo Tomicu čuvali u kući , kao ljubimca .
Prošle jeseni u dvorištu smo pronašli malo mače - macu . Teško ranjenu . Kerovi su joj , goneći je sa ulice , kao ajkule plivaču koji dospe u opasne vode , odgrizli jednu zadnju nogu ispod kolena . A podobro više kolena koža joj je bila potpuno zguljena i videlo se golo meso , mišići , žile , vene i skršena kost . Po nekoliko dana staroj rani gamizale su gomile crva . Ranu smo očistili i zamotali zavojima , nadajući se da će se koža postepeno i spontano spuštati prema kraju patrljka . Uzalud , pri svakom previjanju odmotani zavoj skidao bi tanki sasušeni film sluzi i meso je ponovo ostajalo golo a maca bi teško patila . Pa opet , nekim neshvatljivimn čudom , tek što bi se novi zavoj desetak minuta priljubio uz ranu , maca bi počinjala da se igra , da šapicom lovi končiće i papiriće koji su joj bili na dohvat . Najzad smo morali da je odnesemo kod veterinara-hirurga koji joj je amputirao nogu u kuku . Posle je pričao kako do tada još nije video ni jednu mačku kako se tako brzo probudila iz anastezije i pokušavala da skakuće . Na sreću , sada je rana vešto prekrivena kožom i zašivena , brzo zarastala .
Uskoro nije bilo mesta u kući gde maca skakućući ljupko i goropadno na tri noge , kao “strašni lav , narogušen i ljut sav“ iz poznate pesme za decu Duška Radovića , nije dospevala . Sprijateljila se s kerićem i “jahala“ ga je kad god je mogla . Pogotovo joj se dopadalo da se sklupča ocu na noge dok je popodne spavao na kauču . Nije je terao . Prozvao ju je “Šmizla“ . Znao je da joj pridikuje : “Ne valja biti tako nevaljao , šmizlo jedna . … A nije dobro biti ni sramotaroš.”
Nedavno smo opet spominjali Hemingveja . Malo ko u “Starcu i moru“dosegne do korena u Platonovoj alegoriji o pećini . Ko dosegne shvati da postoji nešto što ajkule sudbine ne mogu da unište , jer im je nedohvatno :
“Ubrzo je zaspao i sanjao Afriku iz dečačkih dana , duge zlatne obale i bele obale , tako bele da su od toga bolele oči , i visoke rtove i velike mrke planine . Sada je svake noći živeo pored tih obala i u svojim snovima čuo huku talasa i video čamce domorodaca kako presecaju njihove vrhove. … On više nije sanjao ni nepogode , ni žene , ni velika zbivanja , ni velike ribe , ni tuče , ni odmeravanje snaga , ni svoju ženu . Sada je sanjao samo mesta i lavove na obalama . Igrali su se kao mačići i on ih je voleo kao što je voleo dečaka. “
Šmizla kao da nas nije slušala . Gledala je u nebo . Da ima sve četiri noge poskočila bi da uhvati pticu . Ovako sanja da poleti . U carstvo svetlosti , u carstvo boja .
“U carstvo boja silnicima je zabranjen prilaz .
Ovde je jedini moj Bog i sve moje neme molitve .
Moje se noćne more , po danu , u boje preobraze ,
A nasilje nadamnom u dvoglave i dvorepe ptice .
Nikome ne prete , nikome se ne svete , niti nanose bol . ”
Florika Štefan , “ Carstvo boja ”
II
“Au retour de dure prison“
(“Na povratku iz teške tamnice“)
Francois Villon (Fransoa Vijon)
“ “Smatram , veli Valeri , da je poznavanje biografije pesnika nekorisno , ako ne i štetno , s obzirom na ono čemu treba da služe njihova dela : uživanju ili pak pouci i umetničkim problemima koje iz njih izvlačimo … Ali ovog puta (u slučaju Vijona) biografski problem je neizbežan.“ Ja ne mislim tako o biografiji . I bez razmišljanja , prosto jer sam strastan čitač tog drevnog poluknjiževnog roda . A i s razmišljanjem : jer znam da je delo pupkom vezano za tvorca a tvorac za svet .“
Sreten Marić , “Fransoa Vijon “, predgovor u :
Fransoa Vijon , “Veliko Zaveštanje“ ,
(SKZ , Beograd , 1960. ) , str.9.
Kad je posle Andrićeve smrti objavljena njegova debela knjiga Znakovi pored puta“ do očiglednosti je postalo nesumnjivo da je veliki pisac bio istovremeno i mislilac i da je ono o čemu je on mislio i o čemu je u pripovetkama i romanima pisao višestruko povezano . Svi pisci ne ovaploćuju ideje u umetnička dela . Andrić je međutim to činio . „Most naŽ epi“ je pripovetka s idejom . U njoj se ideja ne sprovodi , ne potvrđuje ; ona se diskutuje , osvetljava sa raznih strana . Problemi koji se u pripoveci diskutuju jesu : problem vlasti i slave , problem autentičnog življenja , problem stvaranja , problem istine , problem trajanja . Za jednu tako kratku pripovetku to je mnogo problema postavljenih i rešavanih : njihova množina i čini je izvanredno bogatom , dubokom ; pisac nije umeo samo da pripovetku do savršenstva vešto organizuje već je njome imao i mnogo šta da kaže ili da otvori kazivanju.”
Petar Milosavljević , Most na Žepi“ Ive Andrića , u : Petar Milosavljević ,“Reč i
Korelativ“ (Nolit , Beograd, 1983.) , str. 114.
Zbirka Dušana Pankovića “Saske skaske“ sadrži osam kratkih pripovedaka : “Starac bez mora“ , “Baba Ajka“ , “Savetovanje“ , “Đuja“ , “Divana dodana“ , “Njegove uncutarije i nagvaždanja“ , “Bagrdan“ i “Bela vrana“ . Na prvi pogled to su različiti , nezavisni “reslovi“
preostali iz autorovog bazičnog memoarskog materijala , knjige “Lirski memoari , potraga za za zaturenim osećanjima i zaboravljenim mislima “ (Matica srpska , Novi Sad , 2000. ) , sa pojedinim filozofskim akcentima koji se mogu doživeti kao “reslovi“ preostali iz autorove bazične filozofske rasprave u romanesknoj formi , knjige “Epikur , roman o putu po Usebiji i okolini“ (Svetovi , Novi Sad , 2002.) . Prostorno , oni su locirani u Pankovićevo rodno selo , Sase , i , donekle , obližnju varoš , “šarengrad“ , Inđiju , - otuda i ime zbirke . Sreću se ovde , međutim , još i Beograd i Bagrdan (u istoimenoj pripoveci) - mesto na obali Morave , i Bakar – mala , i Pula - velika luka na Jadranu (u “Starcu bez mora“) , kao prostorne fluktuacije (dislokacije) . Vremenski , oni su (dis)locirani na poslednjih sedam decenija dvadesetog veka i početak trećeg milenijuma , prateći , u osnovi , Pankovićevu životnu
stazu .
Sadržajnu potku priča čine eksplicitni detalji životnih storija seljana i građana-varošana , a implicitni , ponekad anderesnovski (ne)vidljivi čunak , koji u geteovsku celinu platna sve utkiva , je autorova golootočka odiseja i sve mnogobrojne povesme njenih tragičnih konsekvenci , bezuspešnih pokušaja povrtaka na “Itaku “ . Kod Pankovića , kao kod Crnjanskog , : “Trojanske i mikenske aluzije u tim stihovima bile su hotimične . Pesnik smatra , i danas , “Odiseju“ (a ne “Ilijadu“ ! – primedba V.P.) za najveću poemu čovečanstva , a POVRATAK IZ RATA (a i rat je samo vrsta tamnice – primedba V.P.) za najtužniji doživljaj čoveka . Iako njegove pesme daleko zaostaju za tim monumentalnim tvorevinama u stihovima , TAJ OSEĆAJ je bio njihova glavna sadržina.“ (Miloš Crnjanski , “Komentar uz “Prolog“ u : “Itaka i komentari“ (Prosveta , Beograd , 1959.) )
Forma pripovedanja , kao ni sadržina , nije aristotelovsko-albertijevski koherentna , homogena , ali ta nehomogenost ne povlači nikakav stvarni estetski nedostatak . Naprotiv . Sve to podseća na nehomogenu strukturu “Odiseje“ . “ “Odiseja“ nema ni prosto jedinstvo jedne grupe ličnosti , “– beleži Frensis Fergason - “ni racionalno jedinstvo jedne linije zapleta . Tu je priča o Telemahovom traganju za ocem - “Telemahija“ . To je splet događaja oko Penelope i prosilaca . Tu su mnoge manje priče o Odisejevim avanturama po ostrvima i morima i , najzad , njegov sukob sa prosiocima .“ (Frensis Fergason , “Suština pozorišta“ (Nolit , Beograd ,1970.) , str. 173.) Fergason dalje kaže da su priče , iako na prvi pogled različite , u jednom višem smislu analogne , i da sve one zajedno i jedinstveno predstavljaju Odisejev povratak .
U nekim pripovetkama ,“Njegove uncutarije i nagvaždanja“ (o od rodbine izigranom i nasledstva lišenom seoskom vetropiru , kadšto Kerempuhu a kadšto Sokratu) i , posebno , “Bela vrana“ (o seoskom “Herkulu “ i “Maksimu Crnojeviću“, snažnom i bistrom čoveku ali s crnim belegom na licu , kome se , zbog toga , seoska sredina podsmeva iza leđa , baš kao što svetla put izopštava Samokovlijinu “Plavu Jevrejku“ iz njene tamnopute zajednice) , pripovedanje , i po jeziku i po stilu , je sušte domicijelno . Vojvođansko , šta više lokalno-sasko , s obiljem etnološkog i etnografskog , arhetipskog materijala , nalik onome kakvo srećemo u “Selo Sakule a u Banatu“ Zorana Petrovića , stihovima Miroslava Antića ili baladama Đorđa Balaševića . U “Baba Ajki“ (u kojoj stara baka , u atmosferi krsne slave , pripoveda o svom viđenju vila u mladosti) i “Đuji“ (u kojoj junakinja , rodom Bosanka odskora u Sremu , kao medijum , vodi dečiju uobrazilju u istorijske vrtloge bitke kod Slankamena) Panković je stilski i sadržinski blizak do na korak “fantastičnom realizmu“ i arhetipu velike majke sa korenima još u paleolitskoj umetnosti . No čak ni tu iracionalno ne preovladava , već , kao kod Đota , biva simetrizovano sa racionalnim .
Pripovetka “Divana dodana“ (u kojoj akter , književnik , čita svojoj ženi , ekonomisti , dok ona pegla rublje , o sudbini Sokratovoj i navodi je na preispitivanje objektivnog i subjektivnog aspekta istine) intenciozno nalikuje Platonovim dijalozima , a u “Starcu bez mora“ i “Bagrdanu“on vešto koristi filmsku “montažnu”, odnosno književnu šekspir-džojsovsku tehniku drame-romana toka svesti i “raslojavanja ličnosti i sveta“ . Posebno , u “Starcu bez mora“ , javlja se mogućnost da se stračev sagovornik interpretira bilo kao realna ličnost ali i kao jedno iz niza odmetnuto starečevo ja , jedan alter-ego . “Bagrdan“, “Njegove uncutarije i nagvaždanja“ (u kojima kao da antički filozof Sokrat biva reinkarniran u začuđujućem obličju katkad seoskog Don Kihota a katkad Sanča Panse i nastoji da “provocira i kvari“ omladinu , jednog povratnika sa Golog otoka pre svih) i posebno “Savetovanje“ (“gde Dobra uprava i Plemenita veština pružiše ruku jedna drugoj“) uspešno demonstriraju stilistiku i neraščlanjivu simboliku atmosfere “procesa“ i “zamki“ Kafke ili Dostojevskog . I ovde se , parafrazirajmo Auerbahove reči o “Don Kihotu“, “čitaocu stalno predočava ono što je kolebljivo i kompleksno u ljudskim odnosima , ono što je ćudljivo i zavisno od trenutka u našim vezama , čak najbliskijim“ .
Odnosno , ovde se , kao u “Lirskim memoarima“nastavlja sa “literarizacijom istine kao smislom postojanja“ kako bi rekao Bogomir Đukić . On primećuje sledeće : “Odmah pada u oči da je ona (knjiga “Lirski memoari“- primedba V.P.) veoma složena i mnogostruka duhovna tvorevina . Ma kako joj pristupali , najviše što možemo uraditi to je da se osvijetle i sagledaju samo neki od njenih dijelova i komponenti . Ako je posmatramo u njenoj osnovnoj intenciji , dakle kao memoare , lako ćemo uočiti da D.Panković , srednjoškolski profesor i ugledni srpski bibliograf , u njoj daje najsudbonosnije fragmente svojih “zaturenih“ osjećanja i “zaboravljenih“ misli , dakle svoja najizvornija sjećanja najuže centrira oko i u vezi s njegovom najtežom životnom mukom koju je imao podnijeti , sa “golootočkim zbitijem“ , kao i svim drugim dogažanjima i epizodama neposredno ili posredno s njim u vezi ; ali , ako je ona u svoj onoj dubljoj realnosti u dubinskoj strukturi i samom literarnom podtekstu jedna umjetnost , što na bitan način zaista i jeste , onda se u njoj stvarne ličnosti , imenovane ili neimenovane , i konkretni događaji i činjenice , pretapaju u osobenu umjetnost proze , najbližu pripovjedno-romanesknom obliku i tekstualnosti , pri čemu se i sama ličnost memoariste D.Pankovića prevodi i transformiše u glavnog junaka poetski zvučne , umjetnički guste i zaista neponovljive proze . Za to ime i njegovu stožernu poziciju u tekstu – preko uspomena, toka svijesti , samosvijesti i solilokvija uopšte – vežu se i nižu drugi književni likovi kao i čitava jedna stvarnost koja nosi , gotovo fantastičan i potpuno kafkijanski iskrivljen , prozno-fiktivni umjetnički svijet u kojem sintagma “lirski memoari“ oslikava samo gorku ironiju i ritualnu grotesku .“ (Prof.dr. Bogomir Đukić , “Literarizacija istine u Lirskim memoarima Dušana Pankovića “ , Značenja (Doboj) , broj 40. , mart 2001. , str. 187.)
Ovu “kolebljivu kompleksnost literarizacije istine“ možda najbolje ilustruje moto “Saskih skaski“ : “Ništa nije po sebi ni veliko ni malo . Ono postaje takvo tek kad neko kaže da je takvo ili onakvo.” Reč je o tekstu preuzetom iz Pankovićevih “Lirskih memoara“ , na čijem “Kraju“ , kao nagoveštaj početka “Saskih skaski“ , stoji :
Kraj se puta ne može izbeći , život nije što i polje preći (Pasternak) . U našem jeziku kraj nije samo konac , Ende , Fine , the End . Ovaj glasovni sklop obeležava i predeo , i zavičaj , rodni kraj i oblast . Ta reč me uvek povuče ka zagonetnom smislu jedne poslovice , gnome , izreke , do koje ne znam ni kako sam , ni kad sam došao : Oni koji isuviše daleko odu , treba im mnogo da se vrate . ( U “Starcu i moru“ stoji slično : “ “… I šta te je to potuklo “ , pomislio je . – Ništa – reče on glasno . – Izišao sam suviše daleko na pučinu .“ – primedba V.P.) Mnogoznačna višesmislenost . Od zavičaja sam se udaljio … svetlosnih godina , a čini mi se da se nisam ni odvajao od njega . Vraćam li mu se ovim pisanijama ili se samo šetam po tužnim zborištima , ratištima , stratištima tela i duha , stradanija duha ponajviše , ali i po igralištima , pevalištima , smejalištima … Pokušavao sam da uobličim sećanja na zanose , ideje , ljubavi … jedne generacije , koja je četrdeset prve bila u desetoj-jedanaestoj godini , četrdeset četvrte-pete doživela dečaštvo i dospela do fronta , a u međuvremenu videla mnoga zla . Odmah pošto su umuknuli topovi , susrela se sa velikim političkim idejama i neposrednim zahtevima da se opredeli . Burna i strašna vremena rađala su zamamne misli , rojila strasna opredeljenja , bajoslovna nadanja i nestrpljiva iščekivanja . Ubrzo smo na svojoj koži osetili da čovek može samo do svoje ljudske mere . Preko toga mogu samo želje , ideje , stremljenja , zamišljaji . Ostvarenja , nikako . A ona su mera i merlila i svih savremenika i potonjih merilaca . Dok ovo pišem , ostrašćen istraživanjem istine o vremenu , zadrhtim pred mogućnošću da mi sam život ne počne ličiti na kopiju , na odraz u ogledalu , na izvrnutu sliku kao natpisi na stećcima . Prebiram po mislima i osećanjima i ne mogu da odredim čega je bilo više – muke i patnje ili zadovoljstva i sreće . Ne znam . Može biti da i tu postoji neka ravnoteža , neka podnošljiva srazmera . Mislim da je beskrajno srećan besplodan , a večno izgnan , pogružen , stradalnički pesimist jednostavno nije primeren ljudskoj meri.
Moglo bi se pomisliti da navedeni moto propagira jedan krajnji , sofistički , subjektivizam-solipsizam u viđenju umetnosti i sveta . Ali jamačno nije tako . On samo citira , a “saske skaske“ virtuozno demonstriraju , ono na šta se ljudi , upravo slabost ljudska , najčešće oslanja . Uz to , moto skaski , implicitno , izražava strah za sudbinu i sumnju u egzistenciju sveta u kojem se takav egoizam uzima za ključni princip . U tome je on duboko konceptualno analogan čuvenom dijalogu između Hamleta , Rozenkranca i Gildensterna , kroz koji bljeska svetlo Platonove alegorije o pećini . Dijalog , sa Hamletove strane , otpočinje iskreno i srdačno , a s Rozenkrančeve i Gildensternove , podmuklo i pritvorno . Ali kad Hamlet primeti kako Rozenkranc suviše revnosno brani “objektivni poredak“ u svetu otelotvoren u vladavini Hamletovog strica-krvnika , on postaje sumnjičav , zatvara se , i , sasvim formalno , tj. u anti-tezi , počinje da propagira “subjektivni doživljaj sveta“ . Tako se sve , naizgled , obrće na tumbe . Istina postaje laž , mudrost – ludost , poštenje – zločin .
“Hamlet : Vi poznajete tajne udove srećine ? Da , tako je ; ona je bludnica. – Šta ima
novo ?
Rozenkranc : Ništa , gospodaru , osim to da je svet postao pošten .
Hamlet : Onda je blizu Strašni sud . Ali , vaše novosti nisu istinite . Dopustite mi da vas pobliže zapitam : šta ste vi to , dobri moji prijatelji , zgrešili sreći kad vas je poslala ovako u tamnicu ?
Gildenstern : U tamnicu , kneže ?
Hamlet : Danska je tamnica .
Rozenkranc : Onda je i ceo svet tamnica .
Hamlet : Te još kakva ; sa mnogim pregradama , ćelijama i apsanama ; a Danska je jedna od najgorih .
Rozenkranc : Mi to ne bismo rekli , gospodaru .
Hamlet : No , onda za vas nije . Jer ništa nije ni dobro ni zlo , nego ga takvim čini naše uverenje. Meni je tamnica .
Rozenkranc : To je stoga što je takvom prave vaše težnje . Danska je suviše tesna za vaš duh .
Hamlet : Ah , Bože moj : Ja bih se mogao zatvoriti u orahovu ljusku , pa se ipak smatrati kraljem beskrajnog prostora , samo kad ne bih imao ružnih snova .
Gildenstern : Ti snovi su u stvari ambicije . Jer svaki onaj što ima ambicija nije ništa drugo do senka jednog sna .
Hamlet : I san je samo senka . “ (“Hamlet“ , drugi čin , druga pojava)
Slično je , dakle , i u “Savetovanju“ (gde , dodajmo , Panković , poput post-modernista , poseže za upotrebom arhivskog , istorijsko-rukopisnog materijala) i u pripoveci “Bagrdan“. Bagrdan je mesto pokraj Morave , na koje , u priči , dovode studente akcijaše , na jednodnevni izlet i odmor . Vijonovskom igrom reči rogobatno ime geografskog lokaliteta iskorišćeno je da negativno okarakteriše studenta , uobraženeog Beograđanina , “aristokratu” , koji se podsmeva drugom studentu , za koga veruje da je provincijalac , “seljak” , bar što se sportskih veština (fudbala i plivanja) tiče , a za koga pak pouzdano zna da se nedavno vratio sa Golog otoka pa ga provicira i u tom smislu . Insistira da mu “seljak” , za kojeg misli da ne zna ni loptu nogom šutnuti , ni zaplivati , odgovori za koga će navijati na predstojećoj utakmici između Jugoslavije i SSSR-a na olimpijadi u Finskoj , u Tampereu . A taj “seljak” je plivanje naučio na Dunavu , spram koga je Morava , ipak manja reka . Takođe , taj “seljak” je fudbal igrao na ledini , sa svojim komšijama od kojih su neki kasnije zaigrali i u višim nivoima takmičenja . Nadasve na jednoj od najtežih prvih pravih radnih akcija , na koju beogradski gospodičić teško da bi mogao i primirisati , taj “seljak” je igrao fudbal u izabranom timu brigade i još pobedio u atletskoj disciplini bacanja diska . Stoga je odgovorio , alegorično , “za Zvezdu” , misleći , na prvom nivou razumevanja , na “Crvenu zvezdu” , a na daljim nivoima na zvezdu neke više nebeske pravde .
Diskusija studenta u “Bagrdanu“podseća i na dijalog epskog anti-heroja , opadnutog Miloša Vojinovića i njegovih oponenata u “Ženidbi Dušanovoj” : “Stade care kupiti svatove ; / skupi svata dvanaest hiljada , / pak podiže niz Kosovo ravno . / Kad su bili ispod Vučitrna , / gledala ih dva Vojinovića , / među sobom mladi govorili : / “Što se ujak na nas rasrdio , / Te nas ne šće zvati u svatove ? / Netko nas je njemu opadnuo , / s njega živa meso otpadalo ! / Car otide u zemlju latinsku / a junaka sa sobom ne ima / nijednoga od roda svojega , / koji bi mu bio u nevolji / ako bi mu bilo za nevolju ; / Latini su stare varalice , / ujaka će našeg pogubiti , / a nezvani ići ne smijemo” . / Veli njima ostarjela majka : / “Đeco moja , dva Vojinovića , / vi imate brata u planini ! – / kod ovaca Miloš – čobanina ; / najmlađi je , a najbolji junak , / a za njega care i ne znade . / … / načini se crni Bugarine , / ni braća ga poznati ne mogu ; / … / Tada Miloš okrenu kulaša , / pak za carem ode u svatove . / … / Stade svata dvanaest hiljada / te gledaju konja u Bugara ; / konja glede a sami se čude : / “Bože mili čuda velikoga ! / Dobra konja , a loša junaka ! / … / Gledale ga još tri šićardžije : / jedno jeste Đakovica Vuče , / a drugo je Nestopoljče Janko , / a treće je momče Prijepoljče ; / … / Kad su bili do klisure blizu , / izostaše do tri šićardžije , / pa govore Miloš – čobaninu : / … / “Čuješ mori , mlađano Bugarče ! / Ako ne daš konja na razmjenu , / Mi ćemo ga na silu oteti ! ” / Al govori Miloš Vojinović : / “Sila otme zemlju i gradove , / kamo l mene konja otet neće ! / … / Opet viknu telal po svatovma : / “Nijel majka rodila junaka , / i u svate caru opremila / da preskoči tri konja viteza / i na njima tri plamena mača?” / Taj se junak naći ne mogaše . / Al eto ti mlada Bugarina / pred šatora srpskog car Stjepana : / “Je l slobodno , care gospodine , / Da preskočim tri konja viteza ?” / “Jest slobodno , moje drago djete ! / Nego skini bugar-kabanicu , / … / “Sjedi care , pak pij rujno vino , / ne brini se mojom kabanicom ! / Ako bude srce u junaku , / kabanica neće ništa smesti : / kojoj ovci svoje runo smeta , / onđe nije ni ovce ni runa ! ” ” )
Kao Sokrat (groteskne face) , kao Miloš Vojinović (pod bugar-kabanicom) , kao Maksim Crnojević , kao Sirano de Beržerak , kao Plava Jevrejka , kao Hamlet , i Pankovićevi junaci su – junaci s manom .
“Tako se često dešava da ljudi
Zbog prirodne kakve pogreške
Na rođenju (za što ne mogu biti krivi ,
Jer čovek svoje ne bira poreklo)
Suviškom kakve bitne sklonosti
Što sruši dogme il tvrđave uma ,
Il navikom nekom koja kvari oblik
Ponašanja lepog – da ti ljudi , velim ,
Noseći pečat jedne mane tek ,
Što im priroda il zvezda sreće da , -
Ma inače njine vrline bile sve
Čiste ko milost , u broju tolikom
Koliko ih čovek može imati -
Prezreni budu od javnog mišljenja
Zbog one jedne pogreške. … “
Vilijem Šekspir , “Hamlet“ (prvi čin , četvrta pojava)
Oni su , u manjoj ili većoj meri , izolovani i izopšteni iz zajednice , asimetrizovani od celine . Ali , oni su simetrični međusobno , jedan se “ogleda“ u drugom . Kada se sretnu , dovoljno je da samo jedan govori a ta priča odmah se kazuje kao onog drugog sudbina . I više od toga , ona implicira skrivenu sudbinu , upravo skrivenu simetriju jednog humanijeg i lepšeg sveta u kojem niko ismejan ni odbačen biti neće .
Time bi se , naizgled bez osećanja da je išta bitno propušteno da se kaže , mogla iscrpsti sva fenomenologija “Saskih skaski“. Podvlačim , naizgled . Jer , pokušaćemo to da dokažemo , i za nju vredi ono isto što je Mihiz konstatovao za Andrićevu “Prokletu avliju“ :
“Nije ni maskirana , ni drečavo našminkana , ni bučna , ni mnogoglagoljiva . Otkriva se samo pažljivom oku , glasno govori svoj šapat samo napetom sluhu . Nigde u njoj nema manje no što ima , često ima samo više no što se čini.“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968. ) , str.5.)
Najpre , neophodnim uvidom u pojedine detalje iz autorove biografije , implicitno nagoveštene u pripovetkama a eksplicirane u prvom delu ovog predgovora , pred čitaocem se otkriva prikrivena simetrija događaja , odnosno postaje mu jasno da “Saske skaske“ teže da se prošire u jednu romanesknu , ili bar novelističku konturu i strukturu .
“Starac bez mora“ , “pripovetka s idejom“ , na kojoj ćemo se u daljem isključivo zadržati , je i njen uvod , i njen centralni deo , i njen rezime . I prostorno , i vremenski , i sadržajno , i formalno , i , iznad svega toga , idejno . Kao i struktura (poetika) čitave zbirke i struktura (poetika) ove priče je veoma kompleksna , nad-aristotelovsko-albertijevska , “platonsko“ prosvetljenje iznad grube prostorno-vremenske koncentracije radnje . Ovo , takođe , zahteva i jedan kompleksni čitalački i analitički pristup .
U atmosferi sutona dana koji , ujedno , simboliše i suton života , dok sa tornja crkve odbija nepoznati sat , starac šeta gradom kafkinske zamkovite arhitekture .
“Pjesnik senke plače za zelenom granom
što joj cvijeće pokri prašina sa prahom ;
svi se snovi bude čeznutljivim dahom ,
a sve čežnje , dockan , žarkim olibanom .
Čuste li kako melodička jata
kriknu u suton kao bone lire!
Da l Vam se vinu u bagrene spire
Očaj sa loga od skupa brokata ?
Znate li čemer starinskih palata
što možda kriju duši elegzire?
Labuđe pjesme u zadnje zefire
s crvenom piknjom povrh bjela vrata ?
Moja se čežnja penje serpentinom
U plave vise tajna i sibila .
No odstojanje zanosa i sila
gasi mi suze darovanim krinom .
Ja cvilim s morem ili s klavecinom .
Osjećam kucaj pobratimskih bila ,
Nada mnom su se teškim skladom slila :
i noć sa svjetlom i dan svojom tminom . “
Tin Ujević , “Suza virtuoza“
Grad - “šarengrad“je panonski , daleko od mora , ali potok koji protiče kroz grad podseća starca na “detinjstvo-dečaštvo-mladost“ , na kanal u njegovom rodnom selu , i na veliku reku Dunav koja protiče kroz veliki grad Beograd u kojem je studirao , najzad i na Jadransko more na čijem Golom otoku je nekad robovao .
“Rastuži li nas kakav bledi lik ,
što ga izgubismo jedno veče ,
znamo da , negde , neki potok ,
mesto njega , rumeno teče !
Po jedna ljubav , jutro u tuđini ,
dušu nam uvija , sve tešnje ,
beskrajnim mirom plavih mora ,
iz kojih crvene zrna korala ,
kao , iz zavičaja , trešnje .
Probudimo se noću i smešimo , drago ,
na Mesec sa zapetim lukom .
I milujemo daleka brda
i ledene gore , blago , rukom .“
Miloš Crnjanski , “Sumatra
“ Pred svitanje , u praskozorje uplovili smo u Bakarski zaliv . Umorni i sumorni , nateklih podočnjaka , mornari su natezali bocu ruma . Verovatno zle volje . Slutimo da su nazlobrzog raspoloženja . Ćute . Bulje u još uvek nemirno more . Mi smo , logoraši , izmileli iz štive i ćutke okrenuli lica jutarnjem suncu . Neka nam osmudi strah na sumornim licima . Na vlažnoj palubi školjke , morska trava i miris morske pene . Tramuntana je izvrtala more . Mešala ga do dna .
Ta noć mi je sadašnjila u sećanju .
Ovaj me je uljudno i s dobrom željom pozdravio . Ja sam još uvek posmatrao disk daleke zvezde kako crvenkast , pa jarko crven i potom zlatan izranja iz pučine . Ogroman kao nada il uteha . Sa zvezdom sam , ili : na njoj sam , kao mali obućar Aba Isaka Baševisa Singera , koji se “samo subotom i o velikim praznicima penjao na neki oblak i njime otplovljavao u Jerusalim“ - na njoj sam toga jutra odlebdeo zavičaju u pohode . Zelenom ravnom zavičaju , po kome se čvrsto i sigurno korača . Slobodno . Crne morske dubine su kao zlokobna pretnja svojim bezdanim grotlima ostale daleko iza mene . “
Poslednje rečenice velikog književnika jevrejskog porekla o “malom obućaru“u retkim trenovima čoveku dostupne nebeske sreće imaju , međutim , interesantno književno-teorijsko-filozosko zaleđe kod samog Pankovića . Njih je , naime , gotovo direktno , moguće
komparirati sa Pankovićevim tumačenjem jedne slike o sreći malog Rafaela , junaka pripovetka Isaka Samokovlije iz Pankovićevog predavanja na Radničkom univerzitetu u Doboju 1959. godine .
“Pisac je znao odlično vrednost ovakvih radosti . On kao da pledira za te male sitne radosti . Zato je često i pričao toplo o tim malim radostima , o doživljaju onog “malička sreće“ , opisivao male bolove . Pod dejstvom njegove sugestivne reči te radosti i te i takve boli pričaju nešto opšte , dobijaju na značaju . Znao je pisac za moć njihovog dejstva na čoveka , pa je zato nekad i malo iznenadno darovao ih svojim ličnostima . Darovao je nešto sreće i malom Rafaelu , sinu nosača Samuela , iz pripovetke “Kako je Rafael postajao čovjek“ . Darovao mu je u trenutku kad je ponor usamljenosti izgledao nepremostiv . Rafaelu su grubo razorili dečiji san . Mesto da sluša pesmu , morao je da vošti obućarski kanap i štavi kožu , da sluša ženu sinjor Binjoke i da podnosi nastranost ćudi male Lune . U najtežem trenutku (kad trpi udarce i sinjor Binjoke , i njegove žene) dolazi mu dotad mrzovoljna Luna (a ime Luna može se , implicitno čak i kod Samokovlije , a sasvim eksplicitno kod Pankovića , uzeti , u jednoj od komplementarnih interpretacija , kao ime Meseca , simbola one blage , prvostepene nebeske svetlosti – primedba V.P.) i pomiluje ga po obrazu (kao mesečara , mladog Sirana de Beržeraka – primedba V.P.) .
Kako protumačiti ovu sliku? Je li to jedna antirealistička aberacija ? Nije . Ipak ovakvu poentu pripovetke , priznajem , nismo očekivali . Iznenadna je . To je sreća za trenutak . Kratkog veka su takve radosti . Zato su te radosti više želje pisca da ne bude tmurnih oblaka na čelu sudbine malog čoveka , nego dokaz da te radosti postoje . No , ipak je ovo realistička slika , pošto predstavlja moguć izliv žaljenja dečije psihologije . A to ista slika zacelo i sugeriše .
Samokovlija je sav na strani malih ljudi . U njima on traži i pronalazi čoveka . Moralna snaga , osećanje lične časti , poštovanje svoje ljudske ličnosti , čežnja za lepšim , boljim životom su bitnosti njegovih kvaliteta , koje je pisac tražio i nalazio u njima . No , i to nije dovoljno da bi se ostvarila lična sreća . Njima nedostaje sposobnost da u skladu s tim ljudskim kvalitetima u sebi “izgrade svoj način postupanja , svoj stav prema životu“ . “
Dakle , ono što u svojoj mladosti Panković vidi kod Samokovlije , to sada , pre kao sumu svog životnog iskustva nego sa svesnom namerom , inkorporira u svoje romane i pripovetke . Tako se , recimo , spomenuti komplementaritet starčevog ega i alter-ega u “Stracu bez mora“, može tumačiti i sledećim Pankovićevim opažanjem o Samokovlijinim ličnostima i načinu pripovedanja .
Samokovlija je u nekim pripovetkama tražio i složeniji literarni izraz , tražio je složenije puteve da uđe u ljudsku psihu , u podsvest čovekovu . Dao je nekoliko pripovedaka u formi razgovora sa svojim dvojnikom . Takva je pripovetka “Gavrijel Gaon“ kao i ciklus posleratnih pripovedaka , koje priča Davoka .
Dok je ova forma u prvoj pripoveci trebalo da posluži utvrđivanju teške istine o kobi sirotinje , jer je jedno pričao svet o smrti tija-Hanuče di Pedro , vešerke , i njene kćeri Bočike , a drugo Sebastijan Alhalej : priviđenje ili živi čovek – oko čega smo stalno u neodumici – dotle je Davoka u pričama posleratnim zapravo novo saznanje piščevo o životu . To je ono gorko iskustvo izvučeno iz teških ratnih dana da treba imati svoj čvrst stav životni . U ovim pripovetkama ličnosti ne planu da bi se ugasile i nastavile život u noći . Ovde pisac – Davoka priča o Behari , Jevrejci sa Bjelave . Behara se pobunila u Jasenovačkom logoru kad su je ustaše izvodile na streljanje . I pisac se vajka pri kraju pripovetke “Davokova priča o živoj istini“ : “Zašto , zašto se nisi oglasila prije ? Behara ! Behara ! - Te rječi su mi sve iznova zvonile u ušima kao refren neke tužne pjesme , neke potresne balade“ – završava pripovetku pisac . Isto tako se pobunio i Jahiel Donati . Ova pripovetka o Jahijelovoj pobuni je problemski kompleksnija i zahtijeva više pažnje . Zbog kratkoće vremena upozoravamo samo na njen poslednji deo , u kojem su prikazane kćeri Jahiela Donatija u partizanima , što se ne može smatrati kao piščevo oduživanje vremenu . “
Odnose suprotstavljenosti (na prvom) , komplementariteta (na narednom) i jedinstvenosti (na najvišem nivou analize) Panković uočava ne samo kod opšteg psihološkog habitusa , nego i kod drugih , manje opštih ali krajnje bitnih karakteristika Samokovlijinih ličnosti , kao što je , na primer , ljubav (sa alter-egom u ljubomori) :
Hanka sagoreva na plamenu ljubomore . To je prava tragedija krvi . U njoj je živeo crv plahe , divlje , eksplozivne naravi . Jake strasti . Kao ona jabuka što padne sama u jesen bez vetra tako je Hanka pala sama , otkinuo ju je vihor strasti . Strast ju je u vatru pretvorila . Njena ljubav je strasna ljubav prema mužjaku , ljubav koja je istovremeno i mržnja . Njena smrt nije i njen poraz . U tom kovitlacu strasne ljubomore , uvređene ljubavi i uvređene lepote ona se smrti raduje kao što je se i boji . Raduje joj se jer je to njena osveta , boji je se jer je to konac bure , ljubavi , ljubomore , koja je njena suština , jaka i silna kao da je nikla iz zemlje , ljubavi prema njoj u antejskom odnosu . Hanka je stoga, krv , meso-život od toga izatkan .“
Poetički i filozofski to je platonska slikovitost koja , kako kaže Panković o Samkovliji , “ne samo da uspešno fabulira nego može da slika i atmosferu“. Možemo je ukratko konceptualno interpretirati sa aspekta modernog prirodoslovlja , tj. kvantne mehanike . Nils Bor , obraćajući se Hajzenbergu kaže sledeće :
“Ti poznaješ Šilerovu pesmu “Konfucijeva izreka“ i znaš da u njoj volim osobito one retke : “Samo obilje vodi jasnoći , a u ponoru prebiva istina .“ Obilje ovde nije samo obilje saznanja , nego i obilje pojmova , raznih načina kojima se govori o našem problemu i o fenomenima . Jedino time što se o čudnim odnosima između formalnih zakona kvantne teorije i posmatranih fenomena govori stalno različitim pojmovima , osvetljavajući ih sa svih strana , jasno izlažući njihove prividne unutarnje protivrečnosti , može se izazvati promena u strukturi mišljenja koja je pretpostavka za shvatanje kvantne teorije . … Kvantna teorija tako pruža sjajan primer kako je sasvim mogućno jednu stvar shvatiti potpuno jasno , a u isti mah znati da se o njoj može govoriti samo u slikama i poređenjima . Slike i poređenja – to su ovde u suštini klasični pojmovi , dakle , i “talas“ i “korpuskula“ . Oni ne odgovaraju tačno stvarnom svetu , a delimično se nalaze u komplementarnom uzajamnom odnosu i stoga protivreče jedni drugima . Pa ipak , budući da pri opisivanju fenomena moramo ostati u prostoru običnog jezika , pravom stanju stvari možemo se približiti jedino posredstvom tih slika . Verovatno je sasvim slično i kod opštih problema filozofije , osobito metafizike . Primorani smo da govorimo u slikama i poređenjima koji ne odgovaraju tačno onome što zaista mislimo . Ponekad ne možemo izbeći ni protivrečnosti , ali se ipak ovim slikama približavamo pravom stanju stvari . A samo stanje stvari ne smemo odricati . “U ponoru prebiva istina“ . To ostaje istinito baš kao i prvi deo rečenice . “ (citirano iz knjige :
Verner Hajzenberg , “Fizika i metafizika” (originalni naslov : “Der Teil und das Ganze” - “Deo i celina”) (Nolit , Beograd , 1972.) , str. 313 . )
Ali platonsku slikovitost može da interpretira i umetnost , posebno likovna ili filmska . Jer , kako kaže Andrej Tarkovski :
“ Teško je zamisliti da bi se koncept kao što je “umetnička slika“ mogao izraziti jednom preciznom , jednostavno formulisanom i razumljivom tezom . To nije moguće niti bi čovek želeo da je tako . Mogu da kažem samo to da se slika prostire u beskraj i vodi ka apsolutu . Pa čak ni ono što se naziva “ideja“ slike , višedimenzionalna i višeznačenjska , ne može , po samoj prirodi stvari da se izrazi rečima , ali ona svoj izraz nalazi u umetnosti . Kada se misao izražava umetničkom slikom onda to znači da je nađen tačan oblik za nju , oblik koji je najpribližniji izražavanju umetnikovog sveta , otelovljenje njegove čežnje za idealnim . … Slika je neodredljiva i neuhvatljiva , zavisi kako od naše svesti tako i od stvarnog sveta koja ona teži da izrazi . Ukoliko je svet nedokučiv , onda će i slika biti takva .“ (Andrej Tarkovski , “Filmska slika“, Gradina (Niš) , broj 11 , 1989.,str 85.-86.)
Dakle ako su Pankovićevom junaku u mladosti slike mesta kroz koja ga je nosio život ispunjen bolom i tek “maličcima sreće“ , šta više pre varke i iluzije nego sreće , izgledale tako različita i tako oprečna , neusaglasiva po svakoj svojoj osobini , ako ih je u zrelom životnom dobu prihvatao kao komplemente (koji jedna drugu isključuju ali i dopunjavaju) , sada su mu izgledale ne haotično izmešane nego harmonično simetrizovane i ujedinjene , krećuće po lestvici Platonove alegorije (o pećini) i dijalektike , stremeće prema onoj dijamantskoj keplerovskoj , nebeskoj harmoniji sfera (na koju vredi čekati i sto godina , čitav ljudski vek) , čitavoj vasioni koja “tone u milini“ Lepog-Dobrog-Istinitog “gde svih vremena i (političkih) promena razlike ćute“ .
“Sva se mesta na zemlji ne mogu nikad obići , ni sve pesme čuti ; sva se jela i pića ne mogu nikad okusiti , ni sve ruke stisnuti , ni u sve oči zagledati . Sve se ljudske težnje i postupci ne mogu nikad shvatiti ni obuhvatiti , ni bezgranično bogatstvo oblika savladati . … Ima jedno vreme u životu umtnikovom kad se snažno i bolno oseti ta ograničenost , kad mu se odjednom ukaže cela prava , i tako ograničena , mera naše ličnosti , kad mu svet dođe kao oskudan predeo ili ograđen i zatvoren vrt . … To je kritični trenutak u kratkom umetnikovom veku kad sva radost i sav jad života moraju da se preobraze u razumevanje sveta oko sebe i sebe u njemu … Ili bar u najviši stepen razumevanja za koji je čovek sposoban . … Bleštava varka o veličini i neprolaznosti sveta i našeg udela u njemu pretvori se tada u novu , ali tamnu varku o prolaznosti i ništavnosti svega , a iluzija naše svemoći, sveobuhvatnosti i sveprisutnosti , u drugu , smrtonosnu iluziju o nesmislu i nepostojanju . Srećan je onaj umetnik koji tu krizu ponajtežu i najsudbonosniju od svih kriza koje prate život stvaraoca , uspe živ i svestan da savlada i prebrodi . Srećan je , pored svih patnji i lutanja , onaj ko u njoj ne potone nego ispliva na drugu obalu , novu i presudnu etapu svoga rada i traženja . Srećan i spasen . Jer tu više ne govori umetnikova iluzija , ni ona svetla ni ona tamna , nego njegovo delo , ako ga ima i ukoliko ga ima. A u tom delu odjednom se nađu sva neviđena mesta i sve nečuvene pesme sveta , svi željeni plodovi zemlje , sve ruke i sve oči , sve snage i svi oblici , sve što se nije moglo stići ni imati – postignuto , savladano i osvojeno sada , potpuno i zauvek .“
Ivo Andrić , “Umetnik i njegovo delo“
Ili , kako u jednom fragmentu “Epikura“ kaže Panković : “Kad se nađu mudrost i umetnost na istom mestu , ova druga izvaja likove , podari opise predela , gradova , poveže grozdove reči i da im nova značenja , pometafori ih i … a mudrost pronikne u istorijska zbitija , rastumači ljudske istine koje se ne vide , zađe ispod kornjačinog oklopa za druge i prodre do srca ljudi , koja bog te pita zbog čega krvare . A u svakoga krvari , ruje po životu kao salmonela po salami . Predeli opisani ne kao da je umetnik u svakom boravio , nego kao da se u svakom rodio i odrastao . Koliko ljudi ! Okrutnih , podmuklih , prevejanih , mudrih , hrabrih , hajduka , pisaca , školovanih , nesretnika … duševnih ,
dobrih . U sve što se ne vidi vodi umna ruka i sve je kao zapis o zakopanom blagu . U svakoga je silna težnja ka sadašnjenju , ali bilo-bivalo-neprošlo u nevidljivim prostor-vremenima ruje i kljuje . Kazuju pesme , a sećanja im na doživljaj iz mladosti opsedaju trenutak i kad je sretan , spokojan i kad obećava zadovoljstvo i uživanje , i kad žeže kao ljuta rana . I sve se uselilo u mene . Neizmerno mnogo je takvih useljenja bilo . Zapitkivao sam se da li sam to već čitao , doživeo . Kakve su identičnosti ili bliske sličnosti između već ranije stigloga u dubini moje doživljajnosti i ispisanoga drugom rukom , koje baš apsorbujem ? Nesabran . One su samo obeležene drugim rečnikom . Moj je škrt , siromašan i nedovoljno označavajući , oslikavajući i osmišljavajući , a ovoga je – bogat , podstiče i razvija tako iznenadne, neslućene i razgranate asocijacije po oku , po sluhu , po misli i primisli , po slutnji i saznanju , po ukupnom neokrnjenom doživljaju . Začinjalo se i rađalo u meni zadovoljstvo opisom označenog ili tek natuknutog smisla nezadovoljstva u delo uvedenih i uvođenih likova . Božanstvena leksika , otkrivalačka , pionirski-tvoračka počela je da me opčinjava i polako se taložila u mojoj doživljajnosti . Tamo ne miruje , isplivava i eto je kao moja na vrh pera i jezika . Obogaćen duhovno crnim doživljajima u savremenom teatru silueta i karađoza poslednjih vremena kao da sam sebe pripravio i pripremio za potpuni doživljaj ovako plazmatičnog sadržaja .“
“Starac bez mora“, s očitom naslovnom aluzijom na slavnu Hemingvejevu novelu , nije tako samo starac lišen ropskih okova koje je nekad nosio na morskoj obali i na “galiji” , nego i starac koji je nakon odraza na vodi sagledao svetlost nebesku u punom
sjaju . “Najzad će moći , mislim , da vidi i posmatra samo sunce onakvo kakvo je po sebi i na svom mestu , a ne njegove slike u vodi ili na nekom drugom mestu .“
Svedena u domene svakodnevnih a posebno političkih rasprava , ta višestepena dijalektika izgleda otprilike ovako .
Kako primećuje Gete , mladost ima oštar pogled ali “mutan (umni) vid“ do koga često ne dospevaju druga “lelujava lica , obličja i sudbine“ . Kao u filmu Akire Kurosave “Rašomon“ , gde ne samo krvnik – šumski bandit , nego i svedoci , i žrtva (dozvana s onog sveta) , krive i prelamaju istinu potčinjavajući je svome egu , tako i on nastoji da od svih lica vidi samo svoje , a od mnogih svojih profila samo onaj najbolji koji promoviše u apsolutni an fas . Tuđe sudbine , srećne i nesrećne , mimoilazi . U svojoj sreći je preegzaltiran , u nesreći preponosan , gord , kao antička Nioba , kao biblijski Jov . Kao Rakićev čovek “U kvrgama“ . Zbog poređenja s mladim danima “starca bez mora“ nije zgoreg tu pesmu navesti u celini :
“ U kvrge su me bacili , o srama! / Da , to je bilo u prastaro vreme . / Jesam li bio kriv? I zašto? – Tama / Ćuti , i redom sva stvorenja neme , / U kvrge su me bacili , o srama ! // Neko ih steže , a ne vidim ko je , / Al čujem kako škripe kvrge gnusne , / Pod silnom stegom pršte kosti moje , / I krv iz rana na mahove pljusne . / Neko ih steže , a ne vidim ko je , // Jauk i piska svuda oko mene . / U redovioma crnim kvrge stoje , / U njima pište deca , ljudi , žene, / Neko ih muči , a ne znaju ko je . / Jauk i piska svuda oko mene . // Steži , o steži , nevidljiva silo ! // I nemilosno kosti moje mrvi , / Dok najzad moje ne prestane bilo , / I ne iscuri kap poslednja krvi ! / Steži , o steži , nevidljiva silo ! // O , kako ti se slatko smejem sada , / Žrtva se ruga dželatu što kolje , / Zar je to vrhunac mučenja i jada ? / Zar ništa nisi izmislila bolje ? / O , kako ti se slatko smejem sada ! // Udri , i muči , i priteži jače , // Al znaj da neće preći moje usne / Ni jedna rečca što moli il plače , / Ni bapske kletve , ni slabosti gnusne ! / Udri , i muči , i priteži jače , - // Al dokle redom deca , ljudi , žene , / Plaču i pište , bedni , pokraj mene , / I ropski kleče pred skrivenim stvorem , / Vrh piske , kletve , i vapaja njini / Leteće mirno duh moj u visini , / Ko morska lasta nad širokim
morem. “
Vremenom rezolutnost pogleda opada , ali se umni vid bistri . Kako bi rekao Mihiz : “Nekakva magla tuge briše obrise i mekša razlike , gasi temperamente i stapa linije u gustu nerazmrsivu pređu koju život-vreteno spliće i mrsi u trice i kučine . Pokadkad u svilu . U najčistiju nit lepote i sjaja.“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ “ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ , Prosveta , Beograd , 1968. , str.11.) Profili “čovekove sudbine“ (alter-ega) se više šizofreno ne cepaju i ne sukobljavaju , čak se i ne komplementiraju , već se harmonično simetrizuju , superponiraju s licima i sudbinama drugih ljudi , bivših žrtava i krvnika , i uzdižu ka “licu koje okom čeloveka videt ne možno“ .
Kao u učenju Pseudo-Dionisija Areopagite “O božanskim imenima“ , to otkrivanje duboke simetrije ličnosti ljudske , prati jedna jednako duboka , po poreklu platonska , dijalektika imena , dijalektika reči , od potvrdnih katafatičkih oblika , preko odrečnih apofatičnih oblika , do neizrecivog .
Formalno , svi će se uvek pozvati na demokratsku slobodu govora , pravo na slobodno iznošenje svog mišljenja i svog viđenja sveta . Ali , na žalost , među mišljenima ne dominiraju uvek ona najobjektivnija , najistinitija nego je često obrnuto . (Super)egoistične grupe , štiteći svoj subjektivizam (svoje subjektivne interese) koji će nastojati da prikažu kao “najopštiji , najhumaniji“ , poslužiće se tajnim lukavstvom i “nevidljivom“ po poreklu , ali jezivo vidljivom po svojim manifestantnim oblicima , silom . Jer “sila uzme konja i gradove …“ . (Slado)strasno subjektivistički iskrivljeno i zlonamerno će tumačiti pojedinačna objektivna istupanja a njihove aktere izvrgavati podsmehu i , više no što bi im bilo potrebno , mučiti ih i raditi im o glavi . U najdirektnijem obliku Pankovićev junak to doživljava na “prokletoj avliji“ Golog otoka , ali i nakon nje , kako u “zaostaloj“seoskoj sredini , tako i u velegradu , na studijama , među “intelektualnom elitom“ , i kasnije u šetnjama i razgovorima “šarengradom“ . To je večna mera čoveka , tamne subjektivne čovekove senke , i , istovremeno , večna mera objektivne pojedinčeve , Sokratove, nesreće i stradanja .
“Sve su Drine ovog sveta krive .“ (Andrićeva posveta Marku Markoviću - “Prvi Andrićev zakon“)
U cilju zaštite puke fizičke egzistencije , okrivljena i bez suda utamničena (“Jesam li bio kriv? I zašto? - Tama“) objektivna individua je prinuđena na “javno pokajanje i poricanje pređašnjeg mišljenja“ i - ćutanje “u kojem je sigurnost“ , ili , kako kaže Panković u “Starcu bez mora“ : “Čovek je siguran da je jedino dok je sam u društvu s dobronamernikom .“ Ali ni to ćutanje za objektivnu individuu nije prosta stvar . Vlastodržac (batinodržac) je naučio kako za njega kobne mogu biti čak i one reči koje utamničenik prozbori sebi u bradu (Galilejevo “Eppur si muove!“ , “Ipak se okreće!“) ili “po povratku iz teške tamnice“ zabeleži u tajnosti na hartiju (Fransoa Vijon , Aleksandar Solženjicin ) . Ove reči su , kako bi govoreći o “Vijonu , (iz ropskih lanaca) otkovanom jeziku “ rekao Kolja Mićević , postale jedini preostali oblik nasilja nad nasiljem okoline . Njima se , glasno da glasnije ne može biti pred istorijom , poriče poricanje i tamniči tamničar . Stoga tiranin objektivnoj individui neprestano potura provokatore , svesne i nesvesne , namerne i slučajne , koji igraju na kartu njene gordosti , ili , psihoanalitički rečeno , identifikacije . Tako je stradao Sokrat , čiji je drugi govor sudijama zapravo govor čoveka “U kvrgama“ . Tako je stradao Đordano Bruno . I Ćamil u “Prokletoj avliji“ . “Progutali su ga mračni lavirinti carevine u kojima je tako lako mrak gutao čoveka . Ali je prethodno , u divnoj i strašnoj sceni saslušanja izgovorio svoje krupne , presudne reči o Džem-sultanu - “Ja sam to“ . … Dva islednika , dva zarđala šrafa stare mašinerije , dva činovnika , dva prazna nerazumevanja nisu shvatila ove ključne reči u tom procesu duha i savesti . To mesto u “Prokletoj avliji“ ide u najznačajnije koordinate literature i seče se negde sa Kafkinim “Procesom“ , sa “Velikim inkvizitorom“ Dostojevskoga . Zabeležio sam na marginama prvog primerka “Proklete avlije“ koji sam pročitao , i moram da ponovim i danas: to je najdublja stranica napisana u našoj književnosti o tome kako su bliske , identične sudbine ljudi bez obzira na vekove , stepenice društva , kostime i dekore koji ih dele .Mnogo više no priča o samozvancu (“Dimitriju Samozvancu” Riljejeva – primedba V.P.) , ovo je velika metafora o identitetu svih ljudi . Nije nimalo čudno što ju je napisao baš Ivo Andrić , pisac najsuptilnijih nijansi jednog sveta i pesnik velike zajednice ljudskih bolova i radosti .“ (Borislav Mihailović ,“Čitajući “Prokletu Avliju“ , predgovor u : Ivo Andrić , “Prokleta avlija“ (Prosveta , Beograd , 1968.) , str.15.) Ali stradaju jednako i oni koji se odluče za večno ćutanje . I Tomas Mor , i veliki vezir iz “Mosta na Žepi” , i bednik Zaim iz “Proklete avlije” . Na zemlji nema pouzdanog rešenja , tim pre jer ponekad , kao u Selimovićevom “Dervišu i smrti” , dojučerašnje žrtve umeju da se premetnu u tirane .
“Nikada se one (sve krive Drine ovog sveta – primedba V.P.) neće moći sve ni potpuno ispraviti .“ (Andrićeva posveta Marku Markoviću - “Drugi Andrićev zakon“)
U “Starcu bez mora“ opisan je jedan još suptilniji stepen provokacije . To nije nastojanje da se objektivna individua prinudi na identifikaciju , da , saski rečeno , “postane falična“ (poludi) (o čemu se , kroz lik partizanskog generala , golootočanina , naizgled uzgredno govori u jednoj drugoj pripoveci “Njegove uncutarije i nagvaždanja“) . To je nastojanje da se objektivna individua proglasi za neoriginalnog mislioca , intelektualnog kradljivca i falsifikatora , “kovača lažnog novca“ . Pankovićevog junaka proglašavaju za epigona ruske (misli o) književnosti , epigona Kondratija Fjodoroviča Riljejeva , Puškinovog savremenika i samišljenika , romantičara , idealiste , heroja iz rata protiv Napoleona , obešenog 1826. .
(Dekabrista Riljejev beše osuđen da ga raspnu konjima za repove , ali se car “milostivo sažali” i pomilova ga na vešala . Teško je ovde ne prisetiti se Vijonove “Balade obešenih” :
“Braćo ljudska što živite duže
meko srce nek svak za nas ima
jer sve što nas milošću zaduže
zasuće bog svojim počastima .
Nas pet šest se na užetu klima :
meso koje gojismo ranije
raspalo se i na nama gnjije
a mi kosti već trulež smo sama .
Ne smejte se zlu ove bratije
već molite da bog prosti nama .”
(prevod Kolje Mićevića)
O toj slavnoj pesmi Stanislav Vinaver beleži sledeće : “Vijon preklinje svoju braću , ljude koji tek dolaze , nakon njega , da se ne sprdaju s mrtvim telesima : njegovim i njegovih drugova . Ljudi Srednjeg veka uživali su u toj svirepoj sprdnji . Oni su vrištali od sladostrašća gledajući gde se obešeni klatare na vetru i nevremenu . Vijon ih prekljinje da se pomole Bogu za spas duše njegove , i njegovih drugara , izdahnulih na vešalima , iskljuvanih od tičurina i lešinara . Osećaj sprdnje ovde je popet do najjezovitijeg vrhunca – takoreći i on je popet - na vešala . Ne zaboravimo da je najveći opipljivi užas srednjevekovnog čoveka : biti osuđen na paklene muke , na večiti oganj . A Vijona , pored pretnje pakla , muči još i rug i sprdnja ljudske gomile , čak i u budućim vremenima – budućnost ga užasava , ako je takva kao današnji rod . Sprdnja mu je tako bliska , tako je razume – pa ipak , on je ovde žigoše kao nešto najbitnije i najbolnije – i danas , i u vremenima budućim . Ovde se može braniti teza : da je Vijon , nasuprot svom grubom razdoblju , tražio od ljudi više čisto čovečanske samilosti i solidarnosti . Zar i budućnost da bude takva – kao da se pita on ! Osetivši Srednji vek , kao nijedan pesnik do njega i posle njega – on se i užasnuo od Srednjeg veka , kao od nečovečnog i neljudskog , jer se Srednji vek sprda i sa živima i sa mrtvima . Možda je u tome Vijon nadmašio i svoje doba ; i sebe sama . Vijon poručuje dolazećim ljudima : “Budite bar vi ljudi , budite prava braća !” (Stanislav Vinaver , “Komentar prevodioca” , u : Fransoa Vijon , “Veliko Zaveštanje“ , (SKZ , Beograd , 1960. ) , str.183. ) )
Dakle , kako piše Panković :
“Unize te izjavom preplavljenom osećanjem osvete , mržnje , zlobe . I zavisti . Zlobe . Ničeg u njoj osim te netrpeljivosti . I zlobe .
Zakašljao se . Desnom rukom se mašio srca . Posmatrao sam njegov profil . Za glavu je viši od mene . Sportski je građen . Naočit . Prozračnog pogleda . Zurio je u neodređenu daljinu . Nema u njemu orlovske zloslutnosti . Pogledao me je razrogačeno kao da sam ja obelodanio to otkrovenje a ne on .
- I sad , zamisli , - nastavio je on , kao malo posprdački , na svoj račun , pomalo ironično . Podsmevački ton je kao neka zavičajna crta . Svi se oni podsmevaju , ali sebi nikad . Gde je to pokupio ? – nekoliko dana posle jednog knjiškog saznanja o čovekoljublju sporečkao sam se oko banalne politike , te osnovne misli i intelektualnog interesovanja naših naravi . Odjednom , bukvalno iznenada , neočekivano kao prepad , dotle je samo ćutao mirno - ma znaš ga , nije važno – histerično je viknuo na mene . Pokušali su da ga umire . Inače je slovio kao dobričina , trpeljiv i dobronameran . Nije se dao . Kuljalo je iz njega :
za politiku smo svi isto kvalifikovani . Ne dam da me degradira .
Tog trenutka se moja ponornica strovalila . Survala se u dubine , znane ali zapretane .
Dali su mi da napišem seminarski , tek što sam se vratio , o Riljejevu . Vita im je rekao , ne znam kako se baš tu našao , “Pa i on je Riljejev” . A Mačak mi je u četiri oka nagovestio da je u radu prepoznao tamo nekog sad već ne znam kojeg ruskog kritičara . Skoro doslovno prevedenog . Obe su se izjave staložile tamo negde duboko . U još uvek uzburkano more tek minulih tmurnih doživljaja jedne sasvim neljudske stvarnosti . Ni sam više nisam bio načisto : doživljene ili isanjane . Grozomorne , svakako . Zamutila mi je razum . Njihove priče nisu se za mene lepile . Bio sam još uvek tamo , na pustom ostrvu , punom hematoma , nateklih podočnjaka , krvavih žuljeva i naboja na tabanima . Još uvek vidim kako se mržnja kao vrela lava preliva i mene je poplavila . Mene nema , samo oni to ne vide . A ja njih ne razumem . Ni ono što sam napisao ništa ne kapiram . Bog zna kako sam i napisao . Kojim oni to jezikom govore ? Literatura ? Ožiljci i traume su sva moja istina . Opsesija . Kakofonija krika i urlika . O čemu oni to ? “
Ali i toj boljci ima leka . Zaista , u Andrićevoj “Travničkoj hronici“ , u njenom XV poglavlju , stoji nedvosmisleno :
“Na kraju , na pravom i konačnom kraju , sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično . Iako , ovde , zaista sve izgleda neskladno i bezizlazno zamršeno . Un jour tout sera bien , voila notre esperance (Jednoga dana sve će biti dobro , u tome je naša nada) , kako je rekao vaš filozof . A drukčije se ne da ni zamisliti . Jer zašto da moja misao , dobra i prava , vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu ? Stoga što se rodila u ovoj dumači (i kaljuzi – primedba V.P.) koja se zove Travnik ( Krivaja , Sase , Inđija, Beograd – primedba
V.P.) ? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži , nigde ne knjiži ( da odlazi u , kako Panković u “Starcu bez mora“ pita , “U KUDA ?“ , a u “Njegovim uncutarijama i nagvaždanjima“ naizgled rezignirano i eufemistički odgovara “U Prdinu baru“– primedba V.P.) ? Ne , nije . I pored prividne izlomljenosti i nereda , sve je povezano i skladno . Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha . Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo . A srešćemo se i razumeti svi , ma kuda sada išli i ma koliko lutali . To će biti radosno viđenje , slavno i spasonosno iznenađenje. “
Takvo susretanje ne isključuje , već šta više priziva , romantičarski duh nauke . Jer , kako kaže Mihajlo Pupin :
“Moja majka se nije osvrtala na ova govorkanja . Ona je znala bolje od svih o čemu se zapravo radi . Kada sam joj pričao o starim koleškim zgradama i divnim Kapelama u Kembridžu , o životu studenata i profesora , ona je sve to slušala bez reči . A kad sam joj pričao o mnogim tradicijama starog Univerziteta i objasnio da tamo čovek ne uči samo od živih nego i od onih velikih profesora koji su davno umrli , u njenim očima zaigrala je neka svetlost koja mi je stavila do znanja da ima nešto posebno da mi kaže . – Idem u crkvu , moj sine – rekla je ona – ne zato što očekujem da će mi sveštenik otkriti neku božansku istinu , već zato da bih posmatrala ikone svetaca . One me podsećaju na njihov svetački rad , a kroz njihova dela ja razgovaram sa bogom . Kembridž je veliki hram posvećen traganju za večnom istinom ; on je ispunjen slikama svetaca nauke . Razmišljanje o njihovim delima omogućiće ti da razgovaraš sa duhom “večne istine“ . - … Izgleda , možda , čudnovato da jedan student prirodnih nauka u Kembrdžu , vodi tako mnogo računa o mišljenju svoje pobožne majke . Ali taj je student bio jednom srpski seljak kome su u detinjstvu srpske narodne pesme bile glavna duhovna hrana . Glavna ličnost u ovim pesmama bio je Marko Kraljević , nacionalni heroj , koji ni u kritičnim momentima svog burnog života nije tražio ničiju pomoć . Kada mu je bio potreban savet , on se obraćao svojoj staroj majci Jevrosimi , a kad mu je trebala pomoć u borbi , pozivao je vilu Ravijojlu , svoju posestrimu , najveću od svih “vila na nebu “ . … Njena vera naučila ju je kako da shvati dušu nauke , i zato sam oduvek verovao da nas nauka može naučiti kao da shvatimo dušu njene vere .“ (Mihajlo Pupin , “Sa pašnjaka do naučenjaka “ (Narodna knjiga – Matica srpska , Beograd – Novi sad , 1979.) , str. 158. , 161. , 197.)
Ili , kako kaže Panković , na kraju priče , obuhvatajući dizdarevski “uspon čovjeka od gnijezda do zvijezda“ , do iznenadnog , ne više piščevog , već kosmičkog dara , ne “mališa” sreće već jedinstvenog , nedeljivog totaliteta sreće :
“ Nadolazila je blaga prolećna noć .
Davno , u detinjstvu , prelistavao sam u jedno nedeljno poslepodne stari izveštaj karlovačke gimnazije . Bio sam osnovac i sve stričeve knjige iz vremena njegovog đakovanja u Karlovcima sam skoro pobožno iščitavao . I uvek me je pri tome hvatao neki tajnovit strah . Neka laka jeza mi je strujila leđnim nervima . Pročitao sam , bože , eto već sedamdesetak godina ja se toga s vremena na vreme setim , nikada ne znam zašto baš tad . Pročitao sam da je tamo neki , govorili su čuveni , profesor za pismeni dao temu :
Noć tija i blaga , bledi mesec sja
U milini tone vasiona sva“ (refleksija) .
U mojoj dečijoj glavi vrzmale su se svakojake misli : Kako to “tone” a u “milini” ? Šta
je to vasiona ? Ali ono “tija” kao da je izrekla moja mati . Tija . “
To je onaj konačni , zaključak : “Nikada ne smemo prestati da ih (sve krive Drine ovog sveta) ispravljamo“ (Andrićeva posveta Marku Markoviću) , dok ne dosegnemo do tihe i blage svetlosti vasione (“Treći i najviši Pitagorin-Sokratov-Platonov- Pseudo-Dionisijev-Danteov-Vijonov-Keplerov-Galilejev—Njutnov-Spinozin-Šekspirov-Geteov-Tolstojev-Pupinov-Rakićev-Crnjanskog-Hemingvejev-Andrićev- Borov-Hajzenergov-Kurosavin-Tarkovskog-Selimovićev-Dizdarev-Zorana Petrovića-Miroslava Antića-Pankovićev- … zakon“) .
“Vijon davno izbledelim ljudima i ličnostima , različitih profesija i karaktera , daje nekakav sjaj koji ih otkriva u svetlosti koji ni sami nisu slutili da nose u sebi . Od tih na izgled zanemarivih čestica Vijon je izgradio svoju zemaljsku tragikomičnu mitologiju s neizbežnom hijerarhijom koja je preduslov svih nejednakosti i nasilja .
“ Kolja Mićević , “Vijon , otkovani jezik“ , predgovor u :
Fransoa Vijon , “Zaveštanja“ ( BIGZ , Beograd,1986.) , str.15.
U Inđiji ,
oko Duhova 2005.
Vladan Panković
SASKE SKASKE
Prahu oca Zdravka i majke Danice , rođene Kordulup
“Ništa nije (po sebi) ni veliko ni malo . Ono postaje takvo tek kad neko kaže da je takvo ili onakvo.
(Iz “Lirskih memoara”)
Ove priče nastoje da što vernije i objektivnije otslikaju atmosferu jednog sremskog sela i jednog vremena koje tek što nije (ili tek što jeste) iščezlo sa horizonta . Ali likovi i događaji ovih priča sasvim su subjektivne metafore i himere stvorene u piščevoj mašti i izvan nje nemaju nikakvog neposrednog udela u realnosti .
STARAC BEZ MORA
Zagledao sam se u naletajući suton . Svetlost je bljeskala još samo povrh grana rejave krošnje , kroz koju sam posmatrao premreženo nebo . Na njemu beličasti oblačak , cirus . Približavao se iz Babinog budžaka .
- I , kako je , zemljače ? Dobro si ? Ne viđam te .
Izronio je kao iz ogledala.
- Biće i bolje i gore , izgovorila su moja usta . Po navici . Teško da sam ja to rekao .
Nazvao mi je boga taman kad sam se penjao , uspinjao uz uličnu strminu . Čuo sam lastu . Njen cvrkut .
- Sam ? Možda je tako najbolje , rekao je .
Nije mi pružio ruku . Nije voleo taj običaj . Neki se stalno rukuju i ljube . Ovde se rukuju samo s onim kojega dugo , dugo nisu videli .
- Čovek je siguran da je jedino dok je sam u društvu s dobronamernikom . Tako je završio pozdravljanje .
U detinjstvu su ga zvali sramotaroš . Tako Sasani zovu stidljivo dete.
Nisam replicirao . Ništa mu nisam odgovorio . Nisam umeo . Nisam sve baš najbolje ni shvatio . Nisam mogao da izronim iz jedne užasne noći . Ipak sam mu se osmehnuo i blesavo blenuo za njim . Udaljio se kao što se i pojavio .
Brod je bio nakrcan cementom . Potonuo je do poslednjeg santimetra dozvoljenog gaza . Ceo dan smo ga utovarali u Puli . Dozvolili su nam čak i da se istuširamo u fabričkom kupatilu . Nismo se kupali u toploj vodi otkako smo stigli u ovaj deveti krug prevaspitavanja . Nismo znali čija će kučka crći od tolike dobrote i dobročinstva.
Sa sutonom je naišla i tramuntana . Bila je pravo u provu , pramac . Gora je od naše košave . Talasi su se lomili preko ulegle palube . Preko nas u pregradi za robijaše u štivi prelazili su crni brodski pacovi . Jedan , požuteo , kao tuberkolozan , kao da ga je golootočka avitaminoza isisala , skotrljao se preko moga lica . Pfuj ! Kapci su mi pali kao da se i sada brane od zle slutnje . Brod se ljuljao kao orahova ljuska . Jezivo je škripao . Zloslutno . Pacovi su cijukali .Svetla ni kopna nigde na vidiku .
Pred svitanje , u praskozorje uplovili smo u Bakarski zaliv . Umorni i sumorni , nateklih podočnjaka , mornari su natezali bocu ruma . Verovatno zle volje . Slutimo da su nazlobrzog raspoloženja . Ćute . Bulje u još uvek nemirno more . Mi smo , logoraši , izmileli iz štive i ćutke okrenuli lica jutarnjem suncu . Neka nam osmudi strah na sumornim licima . Na vlažnoj palubi školjke , morska trava i miris morske pene . Tramuntana je izvrtala more . Mešala ga do dna .
Ta noć mi je sadašnjila u sećanju .
Ovaj me je uljudno i s dobrom željom pozdravio . Ja sam još uvek posmatrao disk daleke zvezde kako crvenkast , pa jarko crven i potom zlatan izranja iz pučine . Ogroman kao nada il uteha . Sa zvezdom sam , ili : na njoj sam , kao mali obućar Aba Isaka Baševisa Singera , koji se “samo subotom i o velikim praznicima penjao na neki oblak i njime otplovljavao u Jerusalim“ - na njoj sam toga jutra odlebdeo zavičaju u pohode . Zelenom ravnom zavičaju , po kome se čvrsto i sigurno korača . Slobodno . Crne morske dubine su kao zlokobna pretnja svojim bezdanim grotlima ostale daleko iza mene .
Zelene saske njive i vinograde gledao sam plavo .
Mislio sam da mimoišlog dobro poznajem . Zemljaka . Ispisnika . Uvek mi se otkrivao kao dobroželeći . Uvek iznova ,na drukčiji način . Činilo mi se da je gord . Stabilan . Da je samouveren . Kad se odvajao , učinilo mi se da mu je preko očiju preletela senka . Samo ga je okrznula . Nešto mislim , opsećam se , doduše nesigurno , da sam ranije u oku mu zapažao iskru . Kresnicu .
Banuo sam u ne baš prijatan miris potoka . I , čudno izmešan s njim , u opojni miris kadifice . Sa tornja je otkucavala polovina . Ne znam kojeg sata . Utapao sam se u prolećnu raskoš boja i mirisa . Žabe su kreketale u sred grada .
Neki dan posle ovog susreta mi je u isto ovakvom slučajnom susretu u po glasa , skoro stidljivo , kao u poverenju ili na ispovesti , snebivljivo pričao . Pomno sam slušao . Ne samo iz pristojnosti .
- I kad si , jednom , po ko zna koji put već presvisnuo i nisi očekivao da ćeš nekad opet zlopatiti , priđe ti odnekud , iznenada i neshvatljivo zašto baš tad , nekakva tvoja istina , čiji si sužanj i žrtva : nikada više ne možeš da je se oslobodiš . Kao sećanja na prvu ljubav .
- Useliš se tako u svoje snove i njih na sve projiciraš , započeo je . Tako samoobmanutog , sa sunčanih obala samozadovoljstva i izmišljene sreće kao munjom pogođenog nešto te bez najave obori na dno zbilje.
I danas mu pamtim izraz lica . Nije bio ni filozof ni mediokritet .
- Nešto sam snatrio kao da sam slobodan i da zlima obremenjena okolna stvarnost samo se umotava među peševe mojih koraka , ali ne može da me sputa . Šta mi može , računao sam . U meni je sve i izvan toga kao da ničeg značajnijeg i nema . Pretećeg - da , ali moćnog nema . To me je kuražilo i nosilo kroz život sve do pre neki dan . I sad , ovo . Kao maljem po glavi . Unize te izjavom preplavljenom osećanjem osvete , mržnje , zlobe . I zavisti . Zlobe . Ničeg u njoj osim te netrpeljivosti . I zlobe .
Zakašljao se . Desnom rukom se mašio srca . Posmatrao sam njegov profil . Za glavu je viši od mene . Sportski je građen . Naočit . Prozračnog pogleda . Zurio je u neodređenu daljinu . Nema u njemu orlovske zloslutnosti . Pogledao me je razrogačeno kao da sam ja obelodanio to otkrovenje a ne on .
- I sad , zamisli , - nastavio je , kao malo posprdački , na svoj račun , pomalo ironično . Podsmevački ton je kao neka zavičajna crta . Svi se oni podsmevaju , ali sebi nikad . Gde je to pokupio ? – nekoliko dana posle jednog knjiškog saznanja o čovekoljublju sporečkao sam se oko banalne politike , te osnovne misli i intelektualnog interesovanja naših naravi . Odjednom , bukvalno iznenada , neočekivano kao prepad , dotle je samo ćutao mirno - ma znaš ga , nije važno – histerično je viknuo na mene . Pokušali su da ga umire . Inače je slovio kao dobričina , trpeljiv i dobronameran . Nije se dao . Kuljalo je iz njega :
za politiku smo svi isto kvalifikovani . Ne dam da me degradira .
Tog trenutka se moja ponornica strovalila . Survala se u dubine , znane ali zapretane .
Dali su mi da napišem seminarski , tek što sam se vratio , o Riljejevu . Vita im je rekao , ne znam kako se baš tu našao , “Pa i on je Riljejev” . A Mačak mi je u četiri oka nagovestio da je u radu perpoznao tamo nekog sad već ne znam kojeg ruskog kritičara . Skoro doslovno prevedenog . Obe su se izjave staložile tamo negde duboko . U još uvek uzburkano more tek minulih tmurnih doživljaja jedne sasvim neljudske stvarnosti . Ni sam više nisam bio načisto : doživljene ili isanjane . Grozomorne , svakako . Zamutila mi je razum . Njihove priče nisu se za mene lepile . Bio sam još uvek tamo , na pustom ostrvu , punom hematoma , nateklih podočnjaka , krvavih žuljeva i naboja na tabanima . Još uvek vidim kako se mržnja kao vrela lava preliva i mene je poplavila . Mene nema , samo oni to ne vide . A ja njih ne razumem . Ni ono što sam napisao ništa ne kapiram. Bog zna kako sam i napisao . Kojim oni to jezikom govore ? Literatura ? Ožiljci i traume su sva moja istina . Opsesija . Kakofonija krika i urlika . O čemu oni to ?
- Bilo mi je neprijatno. – nastavio je , valda , posle kratke stanke . Čudno me je gledao . Buljio je u mene , pa sam pocrveneo – Al kad te potera baksuz , ne zna prestati . I sad slušaj . Dan-dva posle toga opet sam nakasao zbog politike . Ona je zaista dominantni oblik našeg mudroslovlja i vaservaga naše intelektualne jednakosti i istopravnosti . Jedan drugi naš prijatelj je reagovao na moju bezazlenu primedbu kao i onaj : To je tvoje mišljenje . Istovetnost misli , izraza i oblika reakcije ! Prenerazio sam se . Jeza me je podilazila . Ma ne dam da me gazi , nastavio je uzrujano . Nije on pametniji od mene , završio je ratoborno .
- Dugo sam , nastavio je zemljak – sad sam ga već pratio – o tome raspredao sam sa sobom u usamljeničkim šetnjama . Ne tražim od tebe odgovor . Ali , ovo prvi put iznosim nekom drugom . Uzdrhtao sam bio , dodao je na kraju . – Zar sam ja toliko nametljiv ?
Sećam se da je tako završio . Kao ranjen . Kao obeshrabren . Kao u bezizlazu .
Do ovog trenutka o tako čemu nisam razmišljao . Ni o njemu . Ona je samo jednom rekla : Znaš , njegove oči tako padnu po meni kao kiša . Poškrope me kao miris kuhinje : svuda bez ostatka . Nisam to uzeo za vredno . Još manje za uvredljivo .
Davno , možda i pre desetak godina mi je poverio da je retko odlazio u selo . Kazao mi je : Zavičaj nam se neprestano događa . Kao izlazak i zalazak sunca . Nosimo ga kao kornjača oklop . A i kad je navraćao , gledao je da to bude uveče , pa se oko bašta ušunjao do kuće . Nije voleo susrete , ni ... . I meni je tako nailazilo . Kada sam kolima ulazio u šor , uvek su mi se vraćale misli kako su se moji dobri školski drugovi smejuljili , prvo suzdržano , pa onda otvoreno dok je njihov sagovornik pokazivao vezane ruke i namigivao na mene . Video sam to okrenut leđima jer je njegova senka padala pred mene. Taman sam se bio vratio . Nikad više nisam odlazio gore , među njih . Osetio sam da se nisam imao kuda otisnuti . Ni kao ribar od obale . Radio sam kod kuće i nedeljom pre podne , pa sam onda spremao bicikl i oko bašte odlazio u Inđiju . Nedeljom posle podne , pa do mrkle noći .
Sad evo očekujem poziv s najvišeg mesta . Ne stiže . A svakako hoće , svakako će doći . Šetam ulicama šarengrada , zagledam fasade starih zabata . Na svakom su dva prozorčića da provode svetlo i promaju . Kao dva oka koja posmatraju ravnicu , polja i javljaju da stiže kiša . Jednom me je tako zatekao letnji pljusak na sred druma . Nosio sam neke knjige . Pokisle su . Čuvam ih onako iskovrdžane od vlage . I , osobito , svesku u koju sam zapisivao zapažanja o pročitanim knjigama . Spremao sam se da polažem svetsku književnost .
Gore više nikada nisam odlazio .
Ljudi , izgleda , vole mnogo vole da se o njima lepo misli . U redu . Šta bih ja sa sobom da se meni tako šta dogodilo ? Čudna tema .
Ipak , da li je zemljak nametljiv ? Prejak u poređenju s drugima , u odnosima s drugim ljudima ? Da li je ? Takve , obično , ne podnose . Izbegavaju ih . Znam sigurno da se ne nameće . Znam da je taktičan i pažljiv , ali je previše logičan . A kad se i velike i očigledne istine tako objasne , - vređaju preosetljive , samozaljubljene . Ovakvi previše cene sebe , a vide da to niko ne zarezuje . Oni čeznu , gore od želje , prosto žude da nešto budu , da nešto znače , da se njihova i čuje i štuje . Valda ? Zemljak je izbegavao da bilo koga zaseni . Da “opseni prostotu” . Eto , nije izbegao .
Na rastanku je zaustio da nešto kaže . Očekivao sam , ali je samo odmahnuo rukom . Okrenuo se i krenuo . U KUDA ? Niz strminu , uličnu , ja uz nju .
Nadolazila je blaga prolećna noć .
Davno , u detinjstvu , prelistavao sam u jedno nedeljno poslepodne stari izveštaj karlovačke gimnazije . Bio sam osnovac i sve stričeve knjige iz vremena njegovog đakovanja u Karlovcima sam skoro pobožno iščitavao . I uvek me je pri tome hvatao neki tajnovit strah . Neka laka jeza mi je strujila leđnim nervima . Pročitao sam , bože , eto već sedamdesetak godina ja se toga s vremena na vreme setim , nikada ne znam zašto baš tad . Pročitao sam da je tamo neki , govorili su čuveni , profesor za pismeni dao temu :
Noć tija i blaga , bledi mesec sja
U milini tone vasiona sva“ (refleksija) .
U mojoj dečijoj glavi vrzmale su se svakojake misli : Kako to “tone” a u “milini” ? Šta je to vasiona ? Ali ono “tija” kao da je izrekla moja mati . Tija .
Siromah zemljak , šapnuo sam . Valda sam sebi na
uvo .
Ponekad mu sretnem suprugu . U crnini je . Još .
Kiša će . A i trebalo bi je .
Krsta mi sevaju . Iz Babinog budžaka crni kumulus–nimbus . Juri preko neba kao saski goropadni ždrebac . Nonius .
Samo da ne bude leda .
BABA AJKA
Svi su je zvali Baka . Bela kosa i štaka na koju se oslanjala , uspravno držanje i strogi pogled ulivali su svima osećanje respekta prema starici . Meni je uvek mirisala na gunje . U njenoj sobici , na ormanu , uvek je bilo po nekoliko redi ovog poznojesenjeg ploda . Njena časna starost , poštovanje koje su joj svi ukazivali i taj miris gunja rađali su u meni neko nejasno strahopoštovanje . Tajanstvenost njene sobice u vrhu hodnika me je mamila i strašila . Opčinjen , slušao sam njene priče i kazivanja o sve tako nekim neobičnim događanjima . S njima sam poistovećivao i staro prohujalo doba . Egzotika nepoznatog me je uvodila u strepnju , omotavala u klupko lake jeze i straha , pa sam se pribijao uz mamu .
- Otvorim vrata gonka i imam šta viditi . Nji tri su sedile na basamcima i češljale se . Na njima bele aljine , prelepe i prozračne . Zamalo da nabasam na nji . Oma sam zatvorila vrata i leđima se pribijem uz zid . Iz mraka sam i’ posmatrala kroz pendžer .
Zastala je . Ćerke i unuke , već udate zrele žene , upile su se očima u njeno mirno lice . Ne znam da li su disale . Oslonio sam se mami na ruku . Podilazili su me žmarci .Sedela je na svom ležaju oslonjena na dva velika perjana jastuka . U slabo osvetljenoj sobi , senke su se igrale po zidovima i pravile neverovatne figure , čas kao da te privode rajskim vratima , čas jezive đavolske spodobe . Lelujavi plamen sveća je oslikavao zidove i tavanicu kao moler , daroviti soboslikar .
- Da sam malo zakoračila , nastavila je zabrinuto , stala bi baš na nji . Nas’radala bi . Kao i ona . Ona je ,nesretnica , nagazila na vilinu večeru . Nije ni vidila , jer nije svakom dato da i’ primeti . Ondak su je oma odvukli u vilino guvno . I , od tog doba , ona tako luta . Samo noću . Samo kad je jaka svetla mesečina . Ko kad se spava na pasuljevini , il kad u jesen beremo kuruze pa po mesečini sečemo kurzovinu da se sutra može orati za žito . Po danu je ona ko i drugi svet . Ništa se na njoj ne primećiva .
Kazivala je polako , razgovetno , samouvereno kao da se to o čemu priča događa sada pred našim očima . Pribijao sam se uz mamu . Osećao skoro fizički prisustvo nekog nevidljivog tajanstvenog sveta , s kojim je ona drugovala . Niko ništa da je zapita .
- Nije prošlo mlogo , moglo je biti oko ponoći , vidim kako su prnule ko tice i onako bele , providne uzletile . Brzo su se izgubile u mesečini vedre letnje noći . Izašla sam na basamke . Bečila sam se da vidim . Nigdi i’ nema .
Malo je uzdahnula . Kao da je uzimala vazduh da dopriča ono rašta je i počela ovo skazanije . Valda ni sama nije mogla , ni dan danas , da poveruje u ono što joj se učinilo da je vidila . Kao da se dvoumila da li da obznani neverovatno čudnovato snoviđenje .
Bilo joj je tada preko devedeset godina . Jedva da je imala obrve : samo nekoliko belih trepavica . Na svakom kapku tek po koja . Preko omlohavljene kože visio joj je njen zavetni zlatni krst . Smežuranom šakom ga je s vremena na vreme prinosila ustima .
U susednoj sobi muški su glasno pričali . Smejali su se . Počela je da se izvija melodija jedne posprdne pesme o susednim selima . Tako je obično proticala svečarska slava kod ujaka . Cela porodica je bila na okupu . Više dedine glave je visila ikona svetog Nikole . On je stalno zahtevao od zetova , osobito mog oca , dobrog pevača , i od unuka da pevaju . Svaku melodiju je propraćao : Samo oceci pa baci . teraj ovce na Jarkovce , a ujaku je pokazivao da je bokal ispražnjen i da je red da se opet spušta u podrum . Uz to je na uzdignutim rukama prstima pravio figure koje su se ocrtavale na zidu iza njegove glave . Rođak mu , komšija , ispisnik i pajtaš , sedeo je uvek do njega , ispod ikone , i njegove uzvike i gestove komentarisao : ”Šta furtom vataš leptirove ? ”
Ovde , u Bakinoj sobici , kao da se atmosfera malo raskravila , napetost popustila . Samo na tren . Iščekivalo se neko zaprepašćujuće finale .
- Nešto se kretalo , govorila je zagledana u jednu tačku u duvaru kao da je prizor tamo i stvarno bivao . – Pogledam bolje . Ej , tugo moja – izustila kao da će zaplakati – jeste . Jeste : ona korača po samom vrhu krova kućerka . Po crepu . Ruke ispružila ispred sebe . Ne smem ništa da viknem . Stisnula sam jezik zubima . Nju predržavaju vile , i ako čuju ljudski glas , puste je i ona se stropošta pa se sva ugruva . Ako ostane živa . A sva se ježim . Lepo ko košulja na meni da se širi .
Čuo sam da neko šmrka . Nisam zapazio ni u koga suze . Ruke su mi se ovlažile .
- Tako sam je jedared vidila i na đermu . Sišla ko leptirica , prošla pored mene i otišla u sobu da spava .
Ni u velikoj sobi više nije bilo buke .
SAVETOVANJE
Ima od tad već više od trideset godina . Nisam bio u milosti . On je odavno bio penzionisan . Iznenadio sam se i začudio kad je ušao . Otkud on ? A i poplašio sam se . Moji susreti s takvim ljudima nikad se nisu završavali srećno . Bio sam obeležen . Kao i on , uostalom . Ja – logoraš s Golog otoka , on – stari oznaš , udbaš , visoki funkcioner , prvoborac i privrženik vlasti . Šta privrženik ? Sam stub poretka . Inače je bio prijatan , u nastupima taktičan i nikad prema meni nije se odnosio neprijateljski . Bar ne otvoreno . Ipak ,koga su ujedale zmije , taj se boji i guštera . Goli me je naučio opreznosti , a i uterao mi je strah u kosti .
– Čuo sam da si ovde . Pa ,lepo ti je . Među knjigama si . To si .valda , oduvek želio ? One podučavaju i ništa ne dojavljuju . A ? Znam ja za jadac , saživeo sam se sa vašim mukama i strepnjama .
– Baš si me iznenadio . Otkud ti do mene ? Baš si me iznenadio .
– Ako te nisam uplašio , sve je dobro . Nisam ?
Srkali smo kaficu , iako ona nije sasko piće i posluženje . Ali , moda ju je uvela u običaj . Kod nas se nekad znalo : rakija do fruštuka , posle ručka vino ili špricer . Vremena .
– Da , donose nove navade i običaje . Sklapaju nenadana poznanstva i prijateljstva , a stara se razvrgavaju – primetio je dobroćudno .
– Biva , rekao sam . A kopkalo me je kako sada , razgovaraju i ćaskaju jedan visoki funkcioner režima i nekadašnji sužanj . Vremena se zaista menjaju . Nekadašnja dva sveta , prožeta međusobnom mržnjom do ... Padala mi je na pamet nekad davno pročitana rečenica : Daljine zovu , koreni vuku . Sase su uvek inspirativna tema . Njome se suprotstavljeni mire , političke surevnjivosti zaboravljaju , a stari računi izravnavaju . Zavičaj nam se neprestano događa .
Bio je glavni čovek u selu tokom celog rata . Odlučivao je o životu i sudbini svakog od nas . I onih u redovima , i onih izvan njih .
Kaže : Doneo sam ti nešto napisano o Saskom savetovanju u kasnu jesen hiljadudevetstotina četrdeset i druge . Ako budeš štogod o tome pisao da imaš dokument iz prve ruke . Zatrebaće ti ili neće , svejedno , nek bude kod
tebe .
– Meni ? Da vidim .
– Nemoj sad . Nasamo pročitaj i upotrebi . Ako ti i kad ti zatreba .
Ako mi zatreba ? Hm . Pitaj boga šta to sve može značiti . Politički rečnik je uvek dvosmislen , višesmislen . Pa sad , nek bude kako bude . Kud puklo , iz te kože nikud .
I , eto , došlo je na red . Prenosim ga ovde u originalu , onako kako je njegovom rukom napisano.*)
Napomena : Rukopis je Živka Marinkovića Hasana . Tako su ga partizani znali i zvali . Inače , svi Marinkovići nose špicname Paunovi . I on je Paunov . To njihovo drugo prezime potiče od jednog pretka – Pauna Marinkovića , kojega pominje Pavle Marković Adamov u nekoliko svojih pripovedaka . Radi lakšeg čitanja , ovde dajemo transkript rukopisa .
SASKO PARTISKO SAVETOVANJE
Koncem decembra meseca 1942 godine , u Sasama je održano partisko savetovanje Srema , poznato pod nazivom “Sasko partisko savetovanje” .
Savetovanje je održano u kući Opačića Todora u Čelenskoj ulici prema Beški . Opačići su bili vrlo imućni seljaci , ali su prišli narodno oslobodilačkom pokretu i aktivno ga
pomagali .
Kuća je bila pogodna baš iz razloga što je bila imućnih seljaka i što nije bila kompromitovana , a nalazila se na kraju sela . Nije bila upadljiva . Bila je daleko od očiju fašista , koji su u mestu još uvek držali vlast u svojim rukama . Sve je to učinjeno u vreme , kada se je u mestu , nalazila jedna veoma jaka fašistička regularna jedinica smeštena u Saskoj školi , u jačini bataljona .
Delegati za Savetovanje počeli su pristizati u mesto desetak dana ranije . Među prvima je došao Berberski Slobodan “Lala” . On je do tada bio u Bosni i drugovi su ga poslali na rad u Vojvodinu . Baziran je u kući Marinković Ranka . Dan dva kasnije došao je sa svojom drugaricom Jovanović Đura “Mića” . Baziran je u kući Živka Boškovića .
Zatim su došli drugovi Aćim i Nikola Grulovići , drugovi Maksim , Momčilović Ljuba i Beljanski Jovan “Lala” . Svi oni su bili smešteni u kući Filipović Živana (Macini) , a u mestu su u drugoj kući bili smešteni drugovi “Šaban” i “Perkan” koji su došli isto tako , nešto ranije .
U mestu su se već nalazili drugovi Jovan Veselinov “Žarko” , Veselinov Stanka “Seka” , Doronjski Stevan , Relić Petra , i drug “Đokica” koji je bio sekretar karlovačkog
Sreza .
Skoro svi drugovi koji su radili na pripremi Savetovanja , sem druga Čavić Milenka “Starog” nisu tada ni znali ni sanjali o čemu se radi . Nisu znali da će se održati tako važan sastanak od istoriskog značaja baš u njihovom mestu , na kome će se izvršiti analiza svega što je do tada učinjeno u Sremu pa i u Vojvodini i doneti odluke o budućem delovanju svih faktora , Partije , Skoja , Usaoja , AFŽ-a pa do regularnih partiznaskih jedinica na teritoriji Vojvodine .
Te noći , u oči početka Savetovanja , svi drugovi i drugarice prebačeni su u kuću Opačića . Svi su oni bili smešteni u dve sobe koje su se nalazile u jednoj omanjoj zgradi na sredini dvorišta prema guvnu , koje su uglavnom preko leta korišćene kao letnja kuhinja i soba za ručavanje . Tu se i radilo i spavalo . Sa radom se prekidalo samo kada se trebalo jesti . Kako nije bilo dovoljno stolova , uzaijmati se nije moglo , to su neki od drugova i drugarica , sedeli za stolom , a ostali na ležajima , koji su korišteni za
spavanje .
Radilo se i danju i noću . Kada se od umora nije moglo dalje , tada bi se leglo i spavalo . Ujutru rano , opet bi se na brzinu obavljali svi potrebni higijenski i drugi poslovi , pa bi se odmah nastavilo sa radom .
Stražu su na smenu održavali članovi partije i skoja iz mesta . Oni su se brinuli o ishrani i svemu što je bilo potrebno drugovima .
Drugovi koji su organizovali i učestvovali u straži , kako su se smenjivali tako su odlazili u prostorije i prisustvovali Savetovanju .
Da se vrše pripreme i da će se Savetovanje održati znao je samo drug Čavić Milenko “Stari” . Sve pripreme za Savetovanje uz pomoć drugova u mestu , on je obavio bezprekorno . Sve je funkcionisalo onako , kako je bilo zamišljeno .
Stražu su organizovali i držali sa omladincima drugovi , Opsenica Aleksa “Žuhraj” Depalo Nikola , Radovanović Boško i Marinković Živko .
Drugovi iz mesta koji su prisustvovali savetovanju , sećaju se kakvo je bilo raspoloženje , među drugaricama i drugovima na Savetovanju , kada su stigla obaveštenja iz Bosne , o uspesima Vojvođanskih partizanskih jedinica na teritoriji Bosne , koje su vodile velike bitke sa neprijateljima naših naroda fašistima i narodnim izdajnicima i u njima iz dana u dan odnosili sve veće pobede . Naročito su velike pobede postignute u borbama sa četnicima .
Sa savetovanja je upućen telegram Vojvođanskim borcima u Bosnu kojim im je čestitalo na pobedama i skorim formiranju Vojvođanskih brigada .
Po završetku Savetovanja , kada se videlo da je sve bilo u redu , da je sve teklo bezprekorno , “Stari” i drugovi iz mesta , koji su učestvovali u njegovom organizovanju bili srećni i ponosni što je taj zadatak pripao njihovom mestu i njihovoj partiskoj
i skojevskoj organizaciji . Mestu koje je u svakom pogledu bilo jedinstveno , kada se radi o borbi protiv okupatora i narodnih izdajnika četnika , ustaša i drugih petokolonaša .
Tada su drugovi u mestu koji su učestvovali u obezbeđenju savetovanja videli Borbu list , organ KPJ koji je izlazio negde u Bosni , što su bile prave novine , redovnog formata . Doneo ih je Berberski i to sve brojeve koji su do tada izašli.
Sasani su s pravom ponosni na poverenje koje im je dato i na Savetovanje koje je održano u njihovom mestu .

ĐUJA
Uvek smo je zaticali da sedi na ivici gonka , ispod same nastrešnice . Stole tamo nešto čeprka oko obora . Biroši . Na tom salašu smo pojili konje . Ne znam da li su njih dvoje kosu uređivali češljom ili samo prstima . U detinjstvu sam mislio da joj ni orah iz ruke ne bih uzeo . Stole je imao izraz lica kao da se smeje . Njoj , Đuji , je virio jedan zub ispod gornje usne . Teško smo razumeli šta govori . Vrskala je , tepala i šuškala usnama .
- Patke idu same u do na kanal . Lepo im . Noću tamo samo fijuče … Čuje se vika i vrisak konja … Njište , propinju se i otimaju jahaču …
Gledao sam njene bose noge . Može li ona kupiti gotove opanke ? Teško .
- Ma , jeba ga ti , đe konji … ma , ajd , ne benavi .
- Ja , ja i sablje … zvekeću … a ranjenici kad zajauču meni sve kosa diže maramu … vako , a ne smijem ni iza kotobanje rad sebe . Šuti , bolan , ti noću zacrkneš ne bi te ni top probudio . Danju nema ništa .
- Ma ko vrišti , njišti , zvecka sabljama ? Čiji konji , kud jure ?
- Eto , bena . Kad su i’ potukli naši kod Slankamena , kad i kad to bilo , bježali ovuda prema Zemunu . Da se dovate Save . Ja , bježe , bježe oni i danas . Ko bježi , pa Turci , eto ko . Sve ovim dolom … i sad ima đe je tako crvena i utrta trava …
- Ma , ošta crvena , ne benavi , crvena … jeba je ti … to lani grom udario .
- A ne mereš ti benu dovesti … on to pa to . U jesen , pred kuružnju berbu , kad je mjesečina , a vjetar šumi kroz kuruze lepo čuješ i jauk i njisak konja i kako se sablje sudaraju , zveckaju , ja … i , i viku , vrisku ,ka da i’ nešto za gušu vata … i …
Njihova prepirka nas je zabavljala .
- Kakvi konji , kakvi bakrači , baksuze ničiji . Đuja malo popije šljive il dudare , šta se nađe , a ona uvijek nešto nađe , pa joj zazuji u ušima .
- Šljive ! A na koga kerovi laju po svu božju noć , a ? Ajd sad ? Niđe nikog a oni jurišaju u do na živog insana . Ondake se vrću ka da i’ neko goni , a ? Pa se vođekarce slože kraj mene u gank . Dakću , bolan , dođe mi i' žao pa i’ milujem , a oni , osobito šarov , sve glavu pružaju meni . Čini ti se evo sad će srce istisnuti ... Nema , ja ? Ima , ima ... Turci bježe , ranjeni , već kosturi a bježe . Dižu se iz groba , eto , ko , vampiri . Od njih bježe kerovi , koji se ni kurjaka ne plaše .
- Bena , đe Turci , đe vampiri !? Kad je to bilo .
Jednom , baš smo ugarili , zatekli smo je raspletene kose , razdrljene , a povetarac je talasao njene duge suknje . Išla je iz dola . U kanalu je bilo mrmoljaka , punoglavaca , patke su uživale . U ovo doba voda je bila topla , a bistra kao suza . Ruke su joj bile vlažne : prala se u toploj kanalskoj vodi .
- Noćas su gazili baš po vodi – kao da je jedva dočekala da nekom ispriča svoj nalaz . – Sve se vide kopita po dnu kanala . Valda su se razlađivali . I sita je sva izgažena . Jedna zmija se sunča na bajiru . Neće ona bolan . To je ona barska . A čula sam i oko ponoći . Sjedila sam budna . Neće san na oči . Puni mjesec bio je više kamare slame . I krave su mukale . Dvije odjednoć . To nikad nije bilo . Mora da je gazio neki valija , aga , šta li , neki važan jebeni insan . Šta li . Biće da ga je sam šejtan vodo , ranjenog . Ja !
Njoj samo Turci u glavi . Kuva li ona šta za jelo ? Nikad to i ne pominje . A i dim se retko izvija iz njenog odžaka .
- Onomadne , pred zoru , samo što je mjesec zašo , dojezdili iz daleka vampiri …
- Jope ona , vampiri , pa vampiri , ma šuti bona …
- Samo čuješ kako kosturi klepeću vilicama … Kerovi navalili , a ništa ne vidiš . Bježe . Kerovi za njima i odjednoć se vrnuli s kanala usopljeni , umorni , a repove podvili ko pobjesneli bože ga sačuvaj . Neveseli . Jedan je šanto . Mora da su ga nečim opatrnuli . Bila sam sva kvasna od stra .
- Ja , ima , ima …
DIVANA DODANA
- Ej , čuj ovo .
- Šta ? Baš nisam raspoložena za slušanje . Kad peglam , titraju mi živci ko drhtulja . Ne marim ni za oca svog , kamol za neka literarna trabunjanja.
- Znam , al čuj .
“ Plašim se da za Sokrata nema spasa ” , uzdiše iskreno žaleći Kalion . “ Mnogo je onih koji se osećaju glupi u odnosu na njega , a niko nije osvetoljubiviji od čoveka koji shvati da manje vredi od drugog “ .
- E , e šta je to ? Dobro . Sutra ćeš tražiti košulju . Deda će ti tvoj ispeglati . Al , ajde . Ko piše ? Čekaj da isključim peglu .
“ Ako bude osuđen na smrt , može da zameri jedino sebi : Sokrat je tako ohol čovek da mu nema ravna u svetu ” .
Al svima govori da ništa ne zna , uzvikuje Kalion , da je neuk .
“ Upravo je to vrhunac njegovo oholosti ! “ , odgovara Eutimah . “ Isto je kao kad bi rekao ljudima : “ Ja sam neznalica , ali ti što ne znaš da si to , još si gora neznalica od mene “ . I normalno je da ako drugog napadaš , taj će jednom reagovati i naplatiće ti za sve . “
- Ko to piše ?
- Neki Italijan . Slušaj . To razgovaraju dvojica sudija na Sokratovom procesu . Prema onome kako se obraćaju jedan drugom izgleda da su stari poznanici .
- Odakle da o istom čoveku i njegovom delovanju imaju sasvim različita , suprotna mičljenja ?
- Hm , odakle ? Pitaj ljudsku istoriju. ... Otkud ? Čekaj , probudila si mi neke stare znatiželje . Seti se da Homer počinje Ilijadu rečju Srdnju , srdžbu , žestinu , gnev ... Bez obzira koju reč koji od prevodilaca uzeo ,ona uvek označava strast , ostrašćenje , ljutnju , stanje duha , psihološku uzavrelost , iz koje se može svašta izroditi .Nema reči o racionalnosti , o racionalnom , promišljenom . I to je , ili u njemu je , gnevan je najveći među Ahajcima : Ahil . Nigde nisam naleteo na tumačenje ovog postupka , a pročitao sam brdo komentara Ilijade . Taj Jonjanin je izrekao ovim jednu praistinu o čoveku , koju su kasnije samo , eto : “samo” - često ne umeš da nađeš odgovarajuću reč – dokazivali Frojd , Jung , Adler ... Homer je veliko čudo sveta . Da li se istinsko sopstvo iskazuje baš u burnom duševnom stanju ? Šta li je sve slavni pevač imao na umu ? Slušaj , slušaj , pojavljuje se okrivljeni Sokrat pred sudijama .
“ Evo ga , nepokolebljivi starac ” , uzvikuje Kalion .
“ Nesnosan kao i uvek “ , protestuje Eutimah . “Uopšte ne shvata da ga narod smatra krivim “ …
- Ovo “ da ga narod smatra krivim “ … smatra krivimKako to : smatra . Mislila sam da nešto znam .
- Sad dalje . Teče suđenje . Melet , Anit i , na kaju , Likon – tužioci . Traže smrt za Sokrata . Ovaj dobija reč da se brani . U fokusu ove priče su , međutim , sudije – Kalion i Eutimah .
- Taj što piše je psiholog ili istoričar ?
- I jedno i drugo . Čuj kako privodi kulminaciji svoju priču .
“ Zevsa mi , tako mi je nesimpatičan “ , uzvikuje Eutimah .
“ Polako Eutimaše ! “ , moli ga Kalion . “ Pusti me da čujem“ .
- Sokrat počinje priču o poruci Apolona Pitijskog iz Delfa .
“ Hteo bih da shvatim kakve veze ima ovaj Herofontov slučaj s bezbožništvom “ - protestuje Eutimah . “Ako išta ne podnosim kod Sokrata , to je njegov način da krene toliko izdaleka : već bih ga samo zbog toga osudio na smrt “ .
- Naopako . Je li moguće ? Ovakva reakcija . Pa , može li razbor ovog sudije , kako reče da se zove - Eutimah , da – biti ičim priveden razlogu ?
- Teško . Sokrat i dalje govori .
“ Nema sumnje , kriv je ! “ – izjavljuje Eutimah ustajući . “ Pa i da nije , opet bih ga osudio . Njegovi govori , njegova neprestana sumnja u tuđa ubeđenja štete polisu … “
- Štete polisu ! Kako ono piše : Kad se obične činjenice proglase za pravne
- Jeste , tako piše . Eutimah kaže : “ Sokrat širi nesigurnost : on je defetist . Što pre umre , utoliko bolje za sve ! “
- Sad sam već šokirana . O sudijama sam uvek mislila da nose oklop oko srca i da su im sudovi nepristrasni . Oslonjeni na nešto što se zove zakon : Jednako svima , jednako za sve i za svakog … H , h , hm ,hm .
- Polako , ne žuri sa zaključkom . Ne vredi pričati . Kraj znamo još iz niže gimnazije . Upamtili smo onu čuvenu Sokratovu rečenicu : “ No , evo , došao je čas odlaska : ja u smrt , vi da nastavite život . Koga je od nas zadesila bolja sudbina , neznano je svima , osim Bogovima “ .
- Ne mogu da se otmem utisku o takvoj pristrasnosti . Kažeš , to je ljudski … Izgubila sam volju da dalje peglam , a morala bih . Nakupiće mi se , pa neću moći da izađem na kraj s tolikim vešom . Nek ide kud je pošlo . U mojoj struci postoje samo činjenice : dugujepotražuje ; uloženo – zarađeno . Kakve te emocije pri tom razapinju , tvoja briga . Sa samom stvari to nema nikakve veze .
- Nema ? Ajd kad kažeš . Da bih te još više zbunio pročitaću ti još i ovo iz iste priče .
“ Plutarh priča da se neki Atinjanin analfabeta , kada je hteo da ureže Aristidovo ime na ostrakonu , obratio upavo Aristidu . Na pitanje da li poznaje čoveka koga želi da pošalje u izgnanstvo , Atinjanin je odgovorio da ga ne poznaje , ali da mu je već dosadilo da sluša kako je taj čovek pravedan ; na to je Aristid upisao svoje ime i ni reč nije izustio “ .
- Da bi me zbunio ? Ne zbunjuje mene sama ta činjenica , nego … , odmahnula je rukom .
- Nego ? Tvoje zgražanje je moralne prirode … Stani , evo ti čitaj , ja ću peglati .
- Ju , čija će kučka crći ?
Moraš da ugovevaš ako oćeš da budeš po dobru zapamćen.
Setio sam se ove njegove priče kad njega već nije bilo . Jednom . Već poodavno .
“ Ako hoćeš da budeš dobro zabeležen , upamćen . “ Baš tako je rekao . Meni . Starinskom rečju je obeležio uslov : ugovevaš . Voleo je arheologiju saskog rečnika.
Kako je samo popamtio toliko citata ?
NJEGOVE UNCUTARIJE I NAGVAŽDANJA
1.
I sam je bio uncut . Siromašan i nesretan celog veka . A govorio je : Šta je Drlja bolji od mene . Ne večera ni on dvaput . U glavu je poznavao svaku kuću u selu i svaku njivu u ataru . Nikad nije govorio bicikl ili bacikl , kako su to čudo tehnike u Sasama zvali . U ono vreme . On je imao točak . Da , točak , sa kratko silaznim akcentom . Ni točak (sa kratko uzlaznim naglaskom) ni bacikl , već točak .
Tako mu jednom prdne na pamet , uzjaše svoj točak i obiđe celo selo . Letnji dan do podne . Na neke kuće je samo prstom upirao . Pitaju : Šta ovaj Zula broji ? On prst na čelo i : Tu pišl študiren unt profitiren . Tako Švaba kaže : Pamet sudi gospodine ludi ! Kad se vratio na polazno mesto odgovori : Sedamdeset i sedam . Šta sedamdeset i sedam ? On opet : Tu pišl študiren unt profitiren . Tu pišt enzel . Ja . U sedamdeset i sedam kuća jal nema dece , jal su ženska . A ? Tu pišt enzel .
Dobro si kazo , ja sam već mislio da te genem s kakvom pištoljarom . Šta ti imaš da brojiš , nisi ti poreznik . I šta kažeš – seamdeset i sedam ? Av , ej , kuće to izići . Nije tvoja glava za dve noge . On važno i odvažno : Tu pišt enzl , kao neće srpski da se ne zameri . A i oni su svi toliko švapski razumeli .
Znam da je zimi nosio , onako usukan i mršav , vojničke cokule sa šuneglama , bakandže ih zvali , i pantalone upasane u štrikane vunene čarape . Da se ne ulopa , jer je po ceo božji dan bazao po ataru . Osobito pred veče . Uzme svoj nadžak sa kao zlato , nama se činilo , žutim , a ne znam kako se to zvalo , bilo je nasađeno na čvrst višnjev štap i služilo je serežanima za odbranu , i za napad . S jedne strane je bilo zasečeno kao ušica sekire , a s druge kao i sekira bilo je oštro i , ne daj bože , moglo je čoveku rascopati glavu . Služilo im je i kao rukohvat . Dakle , s tim nadžakom kao oznakom vlasti i važnosti u levoj ruci , bio je šuvaklija , kretao je u potes predveče .Napamet je znao one koji su u to vreme , kad se drugi svet već smirivao i privodio dnevne radove kraju , - kretali po poslednji voz žita ili po poslednja kola , u jesen , kukuruza . Znao je on njih , ali nije znao s čije će njive natovariti voz ili nabrati kukuruze . Vredan neki svet bio . Redovno ih je s nadžakom u ruci iznenađivao .
Kadgod je tu dece bilo šurnajst . Undrt najn . Tu pisl študiren und profitiren . Uvek je tako propraćao svoju mudru misao . Drugi to kao da ne znaju . A kad se peo na dreš da rani dob , te radosti i osećanja važnosti . Ali , o toj njegovoj važnosti ...
U ratu dospe kao i stotine drugih Sasana u logor na zemunskom sajmištu . S malobrojnima je preživeo pakao . Vratio se sav u živim ranama i nekim zelenim čirevima . Sačuvaj bože .
Da , to sam počeo , nikako ne mogu da se setim , ne mogu čisto da ga stvorim , tako oni za to kažu , šta je zimi nosio preko reklje . Znam sigurno da je imao neki janklić . Kakav ? Bundu seljačku nije nosio . Bilo je to preskupo za njega .
A od te logorske boleštine se oporavio . Začuđujuće brzo . Bio je tad već u godinama .
Za sebe je govorio , umesto ono švapski fon , s klisine . Tako se zvao predeo u potesu gde mu je bila kuća . Mala uzvišica iznad nize , koju su zvali slatine . Ova je bila nezgodna i pominjali su je samo u ružnom kontekstu . Bila je podvodna i s jeseni su jedva prolazili kroz njeno blato , a leti po njoj sve sami vagaši , pa se tu često s vozovima žita leti izvrtali . Samo pukne glas po selu taj i taj se izvratio u slatinama , a fala bogu , nije ništa pofalilo . U jesen su točkovi upadali do glavčina u blato , konji su jedva izvlačiči , pa su morali da uprežu logov . Pred rat se doselio bliže selu , pored kanala .
Znao je svakog vraga . Umeo je i baciklove da popravlja , a i da svira na armoniki , na tamburi sa četiri žice – samici , ali najbolje i najumilnije na fruli . Osobito je voleo da jede čorbu od krompira s trgančićima jal s flekicama . Kad mu dune , probudi ženu u sred noći da mu kuva čorbu s trgančićima , bez jaja .
Retko kad nije bio spreman da izvede neku šalakuriju ili uncutariju . Čak i kad se iz logora vratio , onako ufačlovan u zavoje i krpetine . Tamo nekog su zvali , prkosili mu Olujina . Kad prođe kraj njega , zadigne kragnu da se zaštiti od tobožnje vetrine . Onaj je uvek isto odgovarao : Štaš s ludim , ko će se pametan još i s ludim nastaljati . Baš tako –
nastaljati .
U jedno rano proleće je otišao na pijacu u Pazuvu da kupi seme krompira . Njegov se kao već izrodio , a bio lep što moš biti , pa da promeni seme . Imao je pored kuće frtaljicu bašte . To je jedino što je imao , jer su ga kao momčića još oglasili za malo retardiranog i lišili nasleđa . Advokati , advokati . Samo kao pod starateljstvom . Dobio je taj nužni deo i tu mu skrpili to malo kućice . U ovoj baštici je sad sam sebi napravio kuću od naboja : soba , kujna i špajiz . Sam je građu , on i njegova Makrena , - tako ju je od milja zvao iako se drukčije zvala – dakle , sam je građu sa stare kuće svukao s klisine do pod selo , pored
kanala .
A , da , to kad je kupovao krompir . Čim je ušao na pijacu , kupio ga je od prve Slovakinje na koju je naišao . S džakom već na leđima je zastao , poluokrenut da odgovori drugoj zašto od nje nije kupio jelbo je njen kao bolji , a što se kuva sav se razboli i ukrčka , samo odmahnuo rukom i : Jebeš ga , ako ne bude masti neće valjati nijedan . Svaki se bez masti udrveni ko nekuvana noga . Jebežga .
Kažu , pričaju da je on pričao , kako je dežuro u serežanskoj stražari , u opštini , svirao na fruli nešto tako što sam izmisli kad - miš . Miš . Sklepta ga i nekako uhvati . Odnese ga u komšijsku kotobanju : Tako , tu ćeš imati rane cele godine . Štaš u serežarnici . Kažu da je stavio prst na čelo i , po običaju , Tu pisli študiren unt profitiren .
Držao je do toga da kao promisli , ali profitirao nije nikad ništa . Sirotinja i golotinja celog veka .
A , pričaju , da je zdravo volo leti o vršidbi da ide za mašinom . To je zapravo značilo da je radio kao ložač kazana , gvozdenke , koja je snagom pare pokretala sve uređaje na drešu i tako se mlatilo žito . Menjali su se , dok jedan rani dob , drugi loži slamu u kazan , a treći se odmara i radi druge sporedne poslove oko mašine , a mi deca smo vukli vodu i sipali u kazan . Lepše nam je bilo to nego da s ženama radimo na plevi . Njima je bilo najgore i onome koji je ispod samog ’levatora odgurivao slamu denjačima . Kad se naš junak popne na dreš , metne one zaštitne naočare , pa stane u udubljenje kraj doba , pogleda na sve oko sebe , preobrazi se . Drugi čovek . Tu je na svom mestu . Drugi mogu da vuku džakove u ambar , da denu slamu , ali da rane dob , jok . Njemu je to kao dato da ume . Znam ja što ti znaš , ali ti ne znaš šta ja znam . Madar ! Ženi koja je sekla uža ili manilu na mašinskom snoplju govorio je , brižno i očinski : Samo polako i okretno da ne sletiš u dob . A ti pazi kako bacaš snoplje sa kamare , jelbo ako nju potrefiš , neće je ni sajdžoja više sastaviti . A on , snoplje je rastresao kao kad razvlači armuniku , dugmetaru , lagano i s pažnjom da svaka vlat bude ljucki otrešena . Ovo se samo jedared radi u godini , a čeka se dvanajst meseci . Tu pišli študiren unt profitiren . Tudom ? Tudom latom kad prstom pokažeš . Tu pišt ezel . Pogled mu je s vremena na vreme klizio po ’levatoru da prekontroliše ide l živa vlat u slamu . Nikad kajiš s točka zamajca nije padao dok je on ranio dob . Nikad . Drugi su snoplje puštali odjednom , pa se ceo sistem prostio gušio , gvozdenka se napinje , a dreš kao da ga je grom pogodio i kaiš padne . Stoj , dok se ponovo ne namesti , namaže kalafonom , a u džaku pleve , na ’levatoru neotrešeni klasovi . Šteta .
Kad je umrla baba Salika , kaže : ona je čista Švabica a ne zna švapski ni beknuti . izučila je našu školu , starija je od mene . Bilo nji nekoliko numeri Švaba .I kad su bili u ratu partizani , oni su radili , naše Švabe , sve kao i mi . I nji su kulturbundaši isterivali u portu kad su bile blokade . Nisu odavali . Šokaca je nekad bilo manje , ali ji je sve pojela pomrčina , jerbo su špijunirali i odavali sve šta se radi . Jedan je kao krenuo u partizane , vratio se neopaženo s Fruške gore i sve odo . Uvatili ga posle naši . Svašta je bilo . Samo se jedna švapska familija iselila . Oma na početku , čim su počeli partizani . Stariji sin tog šnajdera je zaglavio negde u prostranoj Rusiji . A kad je dete bio, znao je bolje naše crkvene pesme neg naša deca . Uvek je nosio zlatni krst na saranama i prvi predvodio ono pojanje . Kad se pokojnik nosi kroz selo , a nama što smo nosili oće oči da iskoče . Sad od kad je asvalt , nosi se sanduk na kolici , pa lakše , dašta . Nije se iz Rusije izvuko . A i kako smo pevali partizanski : Široka je ruska fronta preko zemlje cele , a crvene vojska bije Nemce nevesele . Zvali to na mitinzima Vrabac . Kao vrabac dojavljuje nove vesti . Bilo je svačega . A u prvo vreme rata mi smo pali pod nemačku komandu u Beogradu , kao zbog snabdevanja nemačke oružane sile sve do Krčedina i Beške . Ondak su nas kad se kuruz obro predali ustašama , a i dalje su prave gazde bile inđijske Švabe . Ti su nas ubijali ko piliće i terali u logor na Sajmištu . Jedared se povikalo da ćedu doći iz Bačke kao Madžari . A baba Salika kaže : Bar ćemo viditi kako je i pod Madžarima . A žene se smejale , vidi , vidi , i babu zasvrbilo . A štaš , nekad se i od muke smeješ . A i njoj su ubili čoveka na Sajmištu . Sve su nas postrojili , golišavi , samo u gaćama da gledamo u sunce .Tako ćarom u sunce , a leto , sveti Ilija . Ondak dođe komendant sa kerom , velik neki ko tele . Nekad je tu kerinu pujdo na logoraše i sve uživo dok ovaj ujeda . I baš prozovedu i njenog čoveka da i vode na streljanje. A on je bio naš Srbin . Još bilo Sasana na spisku , i Banovčana i drugi . Mi gledamo u sunce , ne smeš da zažmuriš , oma te luckasti Bane , taj je bio opasni krvnik , kapo je bio , a nije bio ni Švaba ni ustaša , neg naš , uvatili ga partizani kad se logor raspado , uf ne ponovilo se , - Bane te opatrne nekom višnjevom budžom , ne znam otkud mu ta štapina , ali di strefi i koga strefi oma padneš a on tek ondak udara . A , i tako , sad to više niko ne panti .Prošlo ko voda ispod ćuprije . A bila je ta baba Salika , struknjasta žena kao trojka , a ovako duševno čeljade . Uvek vesela . jedan joj je sin pogino na kraj rata u našoj vojski .
Od njega smo se naslušali o kojekakvim zgodama i nezgodama koje su se dešavale u selu ili ih je i on samo prepričavao . Nije ih sve doživeo , o nekima se pričalo godinama . Zvali su ga još i mudrić .
Taj je čovek bio saski Metusalem već u sedamdeset i ... godini . Bio je zakačio i poslednju godinu prvog rata . Obučavali su ih , to je isticao , da je on čak bio , moš misliti , u Nađvaradu . A zbunjivao nas je starim soldatskim rečnikom : te husari , te hulaneri , te remunda i tako sve nama nejasno .
Ovde se nije dugo živelo . Zato u tim godinama već – Metusalem . U četrdesetoj se već postajalo deda i red je nalagao da se puštaju brkovi . Nausnice su se nosile od vistacije . On ih nikad nije zapatio . Nije imao ni stomak ko drugi . Uvek je bio usukan . Kao čoban , svinjar , sluga , nadničar , a osobito kao serežan naslušao se priča i priča i naslagao doživljaja . Godilo mu je da ga drugi slušaju . Od svega je pravio kao malu samo njemu dostupnu tajnu : o džandarima , o lopovima , o nekadašnjem stanovništvu , o ... Svaki put je u priči ponešto menjao , ponešto dodavao ili oduzimao . Kad ga podsetimo na raniju verziju , samo odmahne rukom : tu pisl študiren ... ajne ezl . Uvek drukčije . Iz tih mena i promena sam zapamtio neke varijante njegovih priča , o čemu smo se prepirali i uterivali jedni druge u laž . Svaki je nosio svoju varijantu kao pravu istinu , a on , kao da je u tome baš i uživao . Rekao sam već da su ga zvali – malo iz poštovanja njegovih godina a malo kao da su mu se time malo i podsmevali , što njima nije bilo ni teško ni strano – mudrić .
Kakav god da je bio , bio je drukčiji i neobičan .
Od njegovih silnih nagvaždanja ostalo mi je u sećanju samo još ovo nekoliko krnjutaka .
Ovu nikada nije preinačivao . Ni za jedno jedino slovo . Samo su mu se oči sjaktile dok je pripovedao kako je Stari Bog pojeo jarca .
- Dogodilo se to davno . – Počinjao je da se priseća , kao da je zaboravio . A nije . Samo sam je ja slušao bar triput . – Sasani su kao graničari učestvovali u borbama kod Solferina [1859.] . Na carev zahtev morali su bilo na Turke bilo na Vrancuze . Kajzer und Kenig se uvek s nekim ljubio , a s nekim svađao .Kao što je i red za jednog vladara ,
kašćemo .
E , u tom vodu saskom bio i neki Stari Bog . Tako ga zvali . Bio je , ovako plećat i imo krive noge . A bio zdravo domišljat i kao malo je voleo apa-gepa , naš već , leva ruka desni džep . Ti s krivim nogama su ko iskrivljeni točak na kolima – svaki vagaš obiđe .
Nameste i tamo bliže Solferinu kod jednog seljaka Italijana . I tu na imanju zateknu među kozama i ovcama i jarca . Nije nikako trpio vojnike . Čim i ugleda , juriša i oće da džikne .
Stari bog , opazi li ga , tutanj , beži . Jarac za njim . Uočio to i gazda . Smejao se kako se jedan tako snažan momak boji jarca . Tako pričaju . Osvanulo lepo jutro , sunce obasjalo , Italijan se snuždio kao da su mu sve lađe potonle . Našao se u čudu : jarca nigde ni od korova . Ni traga mu . Zamoli cuksfirera i ovaj postroji cug , ne bi li vlasnik u nekom vojniku prepozno osumnjičenog .
Starešina je dobro poznavao svoje graničare . Svakog je poznavao u dušu i , da bi izašao u susret kućevlasniku , pokaže prstom na Starog Boga . Ovaj , mrtav ladan . Kao da se radi o nekom drugom .
- Ah , ne , mama mija , porko dijo , taj je bežo od jarca ko miš od mačke .
Stari Bog i još trojica njegovi pajtaša su oblizivali nausnice .
O sličnim dogodovštinama se priča i danas , onda dok sam ja bio dete , o kao domišljatosti Sasana u nemačkom zarobljeništvu . Geni .
2.
U jedno rano aprilsko jutro spazi me u staničnoj čekaonici . Samo što sam ušao u dim i smrad znoja , reče mi : Kućeš ili štaćeš – ne sećam se baš tačno – ti tako rano .
Drugi čovek . Na njemu sve s ronđoš pijace : reklja neke mišprdi farbe , kako je objasnio , rukavi kratki , kao da je pozajmio od mlađeg bata . Na glavi šešir . Zbog njega ga , verovatno , nisam ni prepoznao u prvi mah . Nikad ranije on taj klobuk nije nosio . Barem ja ga sa šeširom na glavi nisam video . Ispeglane pantalone , a na nogama sandalete na crne vunene čarape . Rekao je da je on već kupio kartu . Osedela mu čak i od subote nebrijana brada .
- Oćeš i ti tamo , pitao je na peronu .
- Da , u Novi Sad , a mislio sam kuda on tako rano i to za Novi Sad . Kako je došao tako rano? Nosio je i neku džakljicu , okačenu o rame kao turista ruksak .
- Idem kod sina . On je u Bački , ima stan , deca mu se poženila i poudavala , pa će biti mesta i za mene .
Teško je to prelvalio peko jezika . Nepoznate su to daljine . Ni daj bože onaj samouvereni uncut .
- Kuću sam i mator , moram digod glavu skloniti .
Setan , gledao je kroz prozor kako proleću bandere i telegrafske žice .
Tu su nas vagonirali za zemunsko Sajmište , a sina za Nemačku . Ondak sam mislijo da mi je to poslednji voz . A , eto . Bijo sin čak u Javorznu , u Poljskoj , tamo di je Itler pravio one fau raketle . Preživeli obojica . Ja tamo , on ovamo . Saćemo valda do kraja bez rastajanja . A di su tebe vagonirali ?
Očekivao sam tako nešto . Sve ostalo je bilo samo uvodna varka .
Vagonirali . Nešto mi se ta reč zarila neprijatno u sećanje .
Nisu ovde , mislio sam , a veo straha mi je mutio vid . Uputio sam se da radim ceo dan u Biblioteci , a posle ovoga ne znam da li ću biti oran , kadar . Znam da on nije zlonameran i da ovo njegovo špiclovsko pitanje samo liči na tako šta . Oni su svi , Sasani , znatiželjni i pomalo bezazleni iako su peživeli krvava ratna iskušenja za vreme partizanske borbe kao i strahote konspiracije i pazi da te ne pojede pomrčina . Ali , znatiželja je bila jača . Kao da im je ona druga priroda .
- Nisu , promrsio sam na njegovo čuđenje .
Slutio sam da hoće nešto da iščačka , o čemu se ne sme pričati . Još tada je bilo sve obavijeno tajnom i svaka reč o njoj tumačena kao prestup . Doživeo sam mali milion sličnih provokacija i tobožnjih znatiželja . Održao sam se . Sad kao da sam osetio da ću mu reći nešto što bi moglo biti opasno .
- Nisu , nisu ovde .
- Znaš , počeo je priču baš kad je u Beški hrupila u vagon masa putnika zaposlenih u “Pobedi” u Petrovaradinu . Zaprepastilo ga je . Guraju se kao da ih nako uteruje u vagon . Otkuda ovoliki narod , pitao je . Objasnio sam mu . A tudom , odgovorio je .
Meni je na umu bila još uvek njegova izreka : u Prdinu baru . Kod vekternice , na Pustari , na izlazu iz Inđije , pokazao je prstom : vidiš one bagrene daleko . Tu je nekad bio Vojnovićev salaš . Čujem da je i on umro . Nije bilo lepšeg i sređenijeg salaša u okolini . Obilazio sam ceo atar . I sad , pre neg što ću na ovaj put , poslednji voz – i pogledao je po vagonu – obiđem ceo atar , ko zna dal ću ga još kadgod viditi .
Malo je zastao . Zurio je u daleki salaš sad bagremnjak .
- Bio na njemu Išpan , Madžar . Jel , sećaš se da je njegov sin na malom baciklu dolazio u školu . Jeste , jeste . Vojnović je samo šetao beščanskim drumom . Voleo je brestove . A bili su visoki i pravi ko borovi . Sad više ničeg nema . Išpan je sve naređivao oko poslova i rada . Vojnović je uživao u brestovima i da gledi u Avalu . Sad tamo bagrenjak . Ode sve u Prdinu baru . I on umro i salaš prvo mu uzeli , a nema ni ko da nasledi i da je osto njegov . Ode sve u Prdinu baru .
Meni se učinilo da se on to otima od predosećanja da je i on u posednjem vozu . Ili sam se ja samo upleo u neka ružna predosećanja .
Zaćutao je . Eto , progovorio je tek u Beški . Samo ponekad je odvajao poged od ranoprolećnog pejzaža : oru , seju , a tek ozelenela žita otimaju se od zimske rđe . Pogledao je po vagonu . Nisam nešto zapamtio boju njegovih očiju . Verovatno su nekad bile zelene . Izbledele su pa nema razlike između beonjače i dužice . Biće da je nešto smišljao . Čim smo izašli iz Beške , moja pretpostavka se stala obistinjavati .
Isti je kao i svi Sasani . Vole da iskuziraju čoveka do sitnih creva . Onda se hvale : kao on je to samo meni kazo i da se ne širi dalje jerbo može doći do dežurnih ušiju , a ondak čovek nagarbusi bez božje volje . Oni tako samo kažu , a čim nešto čuje , onda to sazna samo nas pet i ceo svet . Udvostručio sam opreznost . Nisam sumnjao u njega , ali ...
- Kako si sa zdravljem ?
Nešto ga je kopkalo .
- Kad sam išo u školu bijo tu neki učitelj . Nikad nije tuko prutom ko drugi učitelji . Učijo nas da pelcujemo vinograd i voćke . Imo on sina . Bijo nešto mlađi od mene i svršio neke velike škole . U ono vreme . Kad je to bilo , moj brajkane . Ode u partizane oma na početku rata i tamo posto general čak u vrkovnom štabu . Došo posle rata u Sase da nas vidi i skoro sve nas pozno .A očo je iz Sasa kad je kreno u gimnaziju . Di je to sebi . I svega se sećo . Ondak , kažu , oterali ga kad je ona salauka bila s Rusijom čak na neko kameno pusto ostrvo i moro svakog dana izjutra da ustrčava uz neki breg po kamenim džombama dok ne skomole . Pričadu da je tako i faliro . Pustili ga a šta vredi kad je faliro . Nije više navraćo u selo . Faliro . Av , bože , svašta ljudi izmisle . Samo da mučidu druge .
Štrcnuo je pljuvačku kroz retke ojedene zube po vagonu . Zaneo se pričom pa je izgubio iz vida da nije kod ovaca .
Pogledao me je pravo u oči . Odoleo sam . Nisam ništa odgovorio . Samo sam odahnuo : Šta ćeš . Uvek ima nesreće . Ona je jedina večnost . Preduhitrio sam ga pitanjem .
- Što ti se džep tako nabućio ?
- A to ? Tu je sve . Kad kalabaknem , da se deca ne muče . Sve tu piše ko u gruntovnici .
- Da ? A , ono ?
- Frula . To je frula . Nikud bez nje . Kašću da mi nju metnu u sanduk . Samo nju . Možda se i tamo svira , a ? Ko zna . Odande se niko nije vratijo . Pa , jel ?
Prozoru je prošaptao : svaki svetac sebi ruke okreno . Nisam razumeo .
Onda se odjednom okrenuo prema meni . Video sam da se njegova znatiželja nije zadovoljila . Ali , nestrpljivost se nije dala zbuniti . Borila se sa setom . Zatrpavao je to nelagodno osećanje pitanjima i nejasnom nadom da će još biti prilike da obiđe atar .
Nada . Pa ona uvek vara . I sebe i onog u čiju se maštu uselila .
Šta će mu sad svetac ? Kaže da je sebi ruke okrenuo . Nije mi jasna asocijacija . Šta mu je izazvalo takvu misao ?
Prevrtao sam po sećanju njegova nagvaždanja . Uvek su bila posprdačka . Otkud mu sad ova tužna . Prikriveno tužna . Na licu mu se vidi samo seta .
Bio sam već višeškolac . Samo što se stišala prašina koju su digle svinje jureći gladne iz polja , seo sam na klupu na šoru . Odjednom on . Kad se tu obreo ?
- Šta , nisi očo malo gore ?
- A , tako , ne ide mi se , ni sam ne znam zašto .
- Ti si ko onaj kad sam ja bio mlad pa išli uveče malo u šor , a on stoji u kapidžiku . Ajde , oš u šor , pitam ga . A jok , kaže . Čekam večeru . Biće dobra večera : paprikaš od stare slanine . Tako i ti .
- A viš ovog što tera baba Nanine ovce , znam šta će kasti .
- Volem čorbe a ne volem mesa ma ga pekla udovica Desa . Pa kako ste momci , ovaj i nije baš mladić pre ko mog dede parić , mator keša med decu se meša .
- Jesam ti kazo , uvek isto .
- Nije , odgovara onaj , lažem volem ja zdravo meso osobito friško pečeno .
- A di ti je ezel ?
- Ara med ovce ? Sutra ćemo na Jarkovce .
- I ode za ovcama . Da ga baba Nana ne grdi .
- Njen sir je za izložbu . Za njega se pre rata otimale bogate inđijske Švabice . Nikom neće da oda recopis kako pravi sir . Ni ovom ćaknutom čobaninu . A nije on ćaknut , samo vole tako da ćaprda . Bog će ga znati . ’Naš kako kažedu : jal je lud , jal mu noge smrde ili zimi nosi salmeni šešir . Aleksa se jednom napravijo da spava kod nji na klupi samo da vidi kako ona podliva sir . A , jok , ona iznela mleko na gonak i podlila . Ni njenom čoveku nije odala . Ubile ga ustaše u Jasenovcu . Sin bijo partizan . I ona kad umre ode znanje u Prdinu baru . Štaš , svakojakog sveta ima .
Posmatrao sam ga . Šta li sad smera ? Neprozirne su njegove namere .
- Jeo sam ja tog njenog sira , zrelog , iz kačice i slanine , ovako sa šake debele , pa red slanine , red mesa i zalivo sa starom kao lanjskom dudarom .
Kitio je i očekivao sam neko iznenađenje . Tražio je povod da još nešto ispriča .
- U ratu , ovaj preko puta , tamo do bare , baš kad je poginuo onaj Inđinčan , partizan , ovaj baš seo da fruštukuje . Samo što su metli testo u furunu . Izvadili lepinje , pa slanine , oni uvek imadu lepu slaninu , znadu da je od salamure udese i lepo osuše , luka , mlada sira u kriške , samo što su ga izvadili iz cediljke , cvrka polako dudaru , lanjsku , iz satlika , nema to danas , kad zapuca nešto iz bašte . ’Naš ti šta je , sve pršti .
- Znam , sećam se , bio sam kod kuće . Našu stranu nisu pretresali . Bilo čupavo .
- Kad – nastavio je – doleteše dva ustaše iz guvna , svi razjareni .
- Stoj , ne mrdaj , ubićemo svakog ko se mrdne !
- Uzmi , čoveče , lepinje , lepe su , friške , a ima i slanine . A pobelio ko kreč . Nije se s ludima šaliti .
Priđe jedan i zviz po jednom obrazu , pa po drugom , krv iz nosa , pa da mu majku i srpsku i partizansku : “ Ko je onaj bandit što je bego preko tvoje bašte i puco na nas ? A ? Ne znaš . Da ga ubijemo ko kera , kaže onom drugom . “
- Na čoveče lepinja . Lepe su friške . Vidi mekane ko duša . Sete da fruštukujete , kaže im komšija .
- Pa , jel ti nas zajebavaš ? Majku ti ...
- Kad , reče moj sabesednik , pred kapijom tresnu bomba . Bacijo onaj partizan . Sad oni pobeleli i – bež za slamu . Odoše .
- Al domaćinu preselo . Nisu ni , sad kažedu , doručkovali . Ni pipnuli ono s astala . Preselo im . Fraklić se prevrno i rakija se prosula u tanjir sa sirom .Mačka je vukla komad slanine po avliji , a s kanala se čula pucnjava . Još ga nisu bili zgodili , a bilo ji je šurnajst što su ga vijali . Komšija je držao u ruci , beo kao kreč , lepinju : Friške su i lepe .
- Dobro smo i preživeli šta je sve pregrmilo preko nas . Da , što kažeš , neko jeste , a mlogo i’ nije .
3.
Izdurao sam četrdeset godina posle Sajmišta .
Bili smo već kod Karlovačkih vinograda . U tunelu je samo ćutao . Spazio sam da je džakljicu držao obema rukama . Da , on nikom ne veruje .
- A ti ?
Ne odustaje . Vešto navodi vodu na svoju vodenicu .
- Trideset i tri , ipak sam promrsio kroz zube .
- I ostao zdrav ? Fala bogu . Svaka sila za vremena , a nevolja redom ide . Za onog kažedu da je faliro .
Sve ode u Prdinu baru . Nije me napuštala ta njegova zaključna misao . Tako on sudi o životnim istorijama .
- Ja samo još zdravo ružno snivam . Kaže žena kad se naločeš . A nije to .
Ne mogu da dokučim zašto me spopalo sećanje na to putovanje . Baš danas . Na dan kad sam bačen u pazovački podrum . Ostao sam u njemu narednih šezdeset dana . Sedim u udobnom autobusu za Beograd i lutam po svetu snova i sećanja .
Jednom nam je , još kao deci , počeo : šta da vam večeras pripovedam ? Jal “Išla glista na kišu” , jal ”Kupala se voda u bunaru” ?
Ono iz ove priče je bio zaista njegov poslednji voz . Doneli su ga pred crkvu , pa na groblje . Malo ga se ko tada već i sećao .
U Prdinu baru .
BAGRDAN
Sedeo je u prozoru . Kao čobanin je obgrlio rukama savijena kolena i na njih oslonio bradu . Polagali smo istoriju jezika . Pred srpskim seminarom u Kapetan-Mišinom zdanju zidovi su debeli tako da se on , studentski vitak i šlank , sasvim komotno smestio .
- Meni to neće nikad trebati , kolega . Vama , ako nameravate da se bavite profesurom , možda hoće . Sigurno hoće . Meni treba samo ćaga . Mesto me čeka .
Sve sam to jasno video posle oglasa . Karijeru je tekao u nekom ženskom listu . Ponešto sam i čitao . Sladunjave reportaže o feminističkim pogledima ili glumačkim doživljajima izvan pozornice . I tako ...
Kao i sve Beograđane krasila ga je samouverenost . Po tome su bili prepoznatljivi . Samouvereni i slobodnog ponašanja . Pomalo i neobazrivi . Ironijom su širili svoj životni prostor . Mislili su da tako zasene provincijalce . Nedvosmisleno su nam to stavljali do znanja . Nisu bili s raskida da manir dobije i nedvosmilsno uvredljiv prizvuk . Poneki je u tom neukusu i uživao . Bilo .
U žarko leto gradili smo fabriku kablova . Studentska radna akcija . Odmah posle ispita . Juli . Brzo smo preplanuli . I ja koji sam imao toliko iskustva sa suncem . Tek desetak meseci je bilo kako sam se vratio s Golog . Leđa su mi se sva u rane dala . Naša grupa je lila stubove-nosače . Radili smo po ceo dan . Zvali su nas prekocelodnevna .
Radost čoveku naleti i nenadano . Dvojica su pri povratku s rada zviždala marš iz , ako se dobro sećam , Gunoovog Fausta . Tako je trajalo . Nosilo nas u neke srećne predele . Umorne obodravalo . Šta li je to njima dvojici značilo ?
Posle pranja sručivali smo se na pregrejane daske boksova . I on je bio tu . Nije nikada sa mnom reči progovorio . Nije bilo baš preporučljivo s nama se družiti . Za jednog nasebljivog i prepotentnog Beograđanina bili smo ispod .
Uveče su saopštavali da sutra , bila je nedelja , idemo na izlet . U Bagrdan , na obalu Morave . Od Jagodine su nas doveli teretnim vagonima . Na desnu obalu prevezli skelom .Peščana ravna moravska obala , posuta žutomrkim i zelenkastocrvenim šljunkom i peskom . O njemu pričaju bajke kao o nenadmašnom građevinskom materijalu .
Rasuli smo se po pesku i vrbacima . On je s najbližima igrao fudbal na goliće . Lopta je doletela blizu mene . Ustao sam da im je vratim . Rukom .
- Nogom , kolega , nogom . Igra li se fudbal tamo odakle si dojezdio ? – pitao je ozbiljno .
Vratio sam je . Rukom .
- Igra se , igra . Ponekad , nedeljom . A iz detinjstva u pamćenju kako su Čipez i Ikraš čuvali protivnička krila : lopta je i prolazila , krila nikad .
- Ponekad , kolega , nedeljom . Uzvratio sam sramežljivo .
Nastavio sam da čitam skoro izašli roman . “ Lepa je noć u moravskoj dolini kad mesečina zaspe snežna polja . U tamnim senkama brestova i jasenova ućute se sela i zadremaju umornom ravnice ... Mesec pođe uz Moravu , zaviri u topoljake , i sve do zore brčka po reci bele ruke .” “ Morava šumi ” , “ Morava nas voda othranila … “ Morava , Morava
Opet je lopta dolutala do mene . Sad sam je vratio nogom . “ Bravo ! “ , dobacio je .
“ Ko kaže da si stigao sa … Bravo ! “ Čak me je i pogledao . “ Bravo ! “
Najbolje da idem da “ brčkam po reci bele ruke “ . Mutna . Virovita , uska . Ne usuđujem se da zaplivam . Dobro sam plivao . Dunavski , kažu u Sasama .
Zvali su to muški , rif i ono ženski , obema rukama odjednom . Čak i leđno . Karlovački đaci su to tako svali . Vodili su nas i pre rata u bioskop da gledamo olimpijadu u Berlinu . I Tarzana . Tamo videli , pa oponašali . I skokove sa tramboline švimšula . Ovaj bazen od letava , položen u Dunav na praznu benzinsku burad , služio je za učenje plivanja : švimšul . Tu smo svi počinjali , a žene su se u njemu brčkale . Voda je proticala nama deci tako do brade . Dunav je bio širok . Daleko , skoro kilometar , bačka obala obrasla vrbacima . Ritovi . Na našoj obali sitan , vruć pesak .
- Al sam pametan !
Svaki svoj uspeli potez je tako propraćao . Jagodinac . Uz njega je i zemljak mu , inače moj sapatnik . Igrali su naizmenično šaha i tablića . Ceo božji dan . Nastojali su da pobede drugi par : jednog su zvali Komšija , Crnogorac je , kolonista u Bačkoj , drugi je bio Cule , čisto švapskog prezimena , jedno umno i kulturno spadalo , Čeh iz Srema . Nikad nije pominjao svoje prezime , nego se predstavljao kao Srbin od četrnaest karata .
U vodi do pojasa , osvrnuo sam se . “Al sam
pametan ! “ , trijumfovao je Jagodinac .
Na peščanoj plaži samo lopta . Igrači su se negde skrasili . Sklonili su se s podnevnog sunca .
Jedne noći je Jagodinac prespavao kod kuće . Ujutru je usput sve redom zapitkivao “ Za koga ćeš dana navijati ? Cerio se . Na olimpijadi u Finskoj , u Tampereu , igrali su fudbaleri Jugoslavije sa Sovjetskim savezom . Svi su izražavali svoj patriotizam. Najbolje je da se to vidi . Da svi vide .
Odgovorio sam – za Zvezdu .
- Danas , danas ? – istrajavao je provokativno .
- I danas , i posle sutra .
Decenijama kasnije susret na sajmu knjiga . Slučajan kao i većina susreta .
- Al sam pametan ! – insistirao sam .
- Pa , i nisam više . Samo su brucoši pametni . kasnije se pamet počinje da stidi pred (ne)znanjem .
- Ti , razumeš li danas moje pitanje ? Za koga ćeš navijati ? Ha , ha , ha …
- Moj sapatnik , je li dole ?
- Da , tamo profesoruje . Od detinjstva smo zejedno . Jednom smo se u Zemunu dobro nalizali za oskudni studentski groš . Prišli su nam neki i - tuča . Ne bojim sa ja dvojice . Samo onog što baca nož . Jedino njega . Zaždijemo iz kafane . Pomislim , sad ću ga namoliti da mi priča o Mermeru . I , znaš , da ne poveruje ni psihijatar - tužno me je pogledao i zacvilio :“ Zašto , stari druže?
Nastavim da brčkam bele ruke u reci “ . Sunce sa zenita pravo u teme .
Dunav je tekao čist . Pevalo se : Plavi ... Pili smo njegovu vodu .
Ova virovita , mutna i hirovita hrli mu u susret . Da je ne bude .
Eto ih danas u Politikinim oglasima .
BELA VRANA
Tako je bilo i poslednji put kad smo se videli : Zdravo , školski druže . Izgovorio je to malo otegnuto kao da je Bačvan . Uvek tako : Zdravo , školski druže . Držao je do toga , bog zna da li je i on sam znao zašto . Išli smo i završili smo osnovnu školu u istom odeljenju . Nije bio loš đak , samo prgav , brz i nepredvidljiv . I netrpeljiv . Deca su ga zato zadirkivala , pandrcali ga , a na crtu mu nikad nisu smeli stati . Sem jednog . Njihove bitke završavale su se čas u korist jednog čas drugog . Dakle , u ukupnom zbiru , nerešeno . Drugi provociraju i strugnu .
- Bio sam na sahrani i pripalo mi mesto u crkvi za vreme opela baš u tvom stolu , rekao sam mu . – Pogledam i vidim tvoje ime .
- Kažem ja popi da oću da zakupim sto , on kaže sad nemam , a čim bude neki slobodan , biće tvoj . Tako se složijo i crkveni odbor . Čeko sam ja to , lažno reći , godinu dana . Onda je umro , sećaš se ti njega , da taj iz Čelenskog šora , i popa kaže saćeš dobiti . A tu je oma pored južni vrata . Oću i ja da se izjednačim s jatom . Šta su drugi bolji od mene . Pa jel tako ? Kaži sam .
Celog veka je tražio da se izjednači i da bude priznat . Voleo je da se nametne podvizima . Za takvog su ga i držali : kao on je drukčiji .
- Inače ?
- Kao i uvek , obično . Naš , digod odem uvek sam drukčiji . Isti sam na mater . Ona je bila brza i svakom sve u oči . A ona mene dok sam još mali bijo učila nikad nemoj zametati kavgu , ni pandrcati druge , al uvek prvi napadaj . Samo prepad uvećava snagu . A i ova moja belega ... Kad odem negdi di me ne poznaju , sednem ovako u ćošak , da mi niko ne moš zaći za leđa i unezdravim se ko onaj Jovan Kosovac što nam je učiteljica Anđelka čitala , jaši na konju što šanta na tri noge , a on sedi na njemu u sedlu zguduren i ruke mu drkćedu ko prosjaku pred crkvom promrzo i čeka da se upeca ko muva na lepak neki Turkesnica jal Šiptar siledžija i nasilnik kao da će da ga kinji i ondak konj poskoči kao Markov Šarin kad je potero vilu što je ranila Miloša u grlo carsko sećaš se kad je kod nas u Sasama Mrvoš Todoraš imo šarenog konja i šarenog lovačkog kera , Reks ga zvao , pa kad na giku ide u lov . Al je živijo za deset dedova . - I on se ustremi na naslinika . Ne Mrvoš , već Kosovac Jovan . I ja sam tako zdravo volo uvek da razvađam kad se dvojica svađadu jal se tuku i uvek imam pik na onog jačeg pa ga uvatim za ćelepuš i ... i prestanedu da se
tučedu .
On zaista nije tražio kavge , ali ga je ona svugde stizala ma kako se preobrazivao i preobukao . A nije bio protejski tip .
Imao je mišiće kao velika šarena divlja mačka : pruge , glatke i elastične , da skoči , da poskoči , da stigne i utekne , da udari i otrpi . Brz , okretan i nepredvidljiv . I – obeležen .
- Išla mati da pita kasam ja bijo mali , oćel’ se to povući , doktor kaže ti si bila mlogo užacnuta , ispriča ona , znam kaže , ja , kao on , taj doktor , išo sam na uviđaj kad je to bilo , bijo sreski doktor onaj što je samo čito i imo mlogo knjiga sve kažedu neke starostavne ko one što i’ je Marko čito kod bijele Samodreže crkve ocu i stričevima , bog te pita kolko te knjižurine koštaju , al’ kad nešto voleš ondak ne pitaš , a nisu oni , kao otac i mati , nikad nama deci o tome pričali , ne znam ja ni ko su bili ti što su i’ napali , jesu iz Sasa , al’ ne znam čiji su i bolje , samo otac govorio kad se nešto rastuži ’dvokati , dvokati stamanili se dabogda , pojeli mi devet jutara zemlje na pravdi boga , zaselo im dabogda i tako ja osto ko bela vrana . Svi kažedu jel to onaj , a ne teram ja da se svetim samo ko navali nek proba i drugi put .
Naš onog našeg druga iz škole , ej , ajde da se sastanemo jedared i učiteljicu da pozovemo , u Novim Sadu je ona , taj moj pajtaš Pela Pula ga zvali , malo on tepo kad divani pa bela bula kod njega pela pula . On pela pula , ja bela vrana a i bila neka pesma Bela bula lice zabulila … pevali svirci pod šatorom o Markovu , a tako njega prozvali , izučijo on neki zanat posle rata očo u Zemun , al brzo pandrkno , ima sina isti on pljunuti , nema ga odavno …
Oma nekako posle rata u Beški na slavi drugi dan Doova , prvi dan kao u Inđiji , a nismo mi u ono vreme išli na slavu u Inđiju , švapsko mesto malo Srba ima pa se šnjima nismo ni srađali , samo sad tamo napuzalo se naroda sa svi strana – šarengrad , znaš i sam – drugo je sad to kad je komuna , opština , di sam ono stao . E , da , u Beški sedimo mi tako u ćošku kao što sam kazo , vidim ja dvojica oće bez božje volje neprilike kažem njemu da predrži moj sakov da mi ne isflekaju , a baš novo odelo kupijo na tačkice što sam izno obavezu kudelju i pasulja pet kila , pisalo pedeset , jesil’ ti lud mislim , di pedeset kila toliko nemadu ni velike gazde a ne ja , i ja onu nulu izbrišem , a onaj u magacinu u Inđiji na stanici a puno pacova , gadiluk božji kaže ovo ko da je neko prepravljo , ja malo zadignem reklju kao da ću malo da namestim pantalone , a ono o pojasu nožnica i u njoj nikad i nikud ja bez njega , ima svakakvog sveta , i kažem ja sam borac , primi šta dajem ako oš jal moš svašta biti , skoro da sam uzvrišto ko neslani sir na suncu i napiše on priznanicu i tako , a ova dvojica , jedan naleti opatrnem ga pesnicom – pogledam : ne do bog mene da opauči pesnicom ko maljica za ukucavanje vranjeva u burad - med oči , padne , diže se i bešte noge , a drugog oma za gušu : oš da te udavim , on se sav presamitijo i oči iskolačijo , pustim ga da ne robijam za njanju a kud si teo brezobrazan šta se poima kad nije za taj poso . Svašta ženska rodi , samo žito neće . Lebac mu se ogadio , dignem ga , nogom u dupe , uskakavčio se sav i ode četvoronoške izmed oni stolova u šatri , vidim živ je , a sav se otrambesio niko nas više neće dirati kažem Peloj Puli , i tako i bilo , a nismo mi posle rajzovali , neg posle išli na igranku , oma se to pročuje i ti što kao izazivadu kukavice , oni jaki samo raspale kad im dojade i da viš kako ondak oni sukte , a nisu nizašta samo brezobrazni .
- Pa , di si ? Nisam te dugo video .
- Bio sam na izdržavanju kazne …
- E , a šta si zarajto ? Koliko si bio ? U Mitrovici ?
- Jok , u Novim Sadu , pa bio neki picipevac kao neki majkin školarac , ne znam šta je zabrljao , a ja kažem , ajde kaži zašto si ode , pa da ja ispevam pesmu i ti tvoju , pa ćemo viditi oma ko je darovaniji . Džakneš školu ako nisi darovan , pa jel tako , a i ja bi učijo školu da je otac mogo , tamo jedan nešto ulapio , a oma ja pesmu :
Taj i taj službeno je lice
Po planini krade mlade bagrenice .
Kaže dotični , nije meni , nesme , neg poručuje da će me tužiti , a ja kažem kakoš tužiti kad ne piše tvoje prezime ti se sam ofiraš , ja sam ispevo taj i taj , tako mi to kažemo kad nećemo da imenujemo pa ako se ko oseti i neka nek se oseti , al nemoš tužiti . Ja to oma u pesmu ko što pričaju stari za nekog Negovana Ranitovića iz Miškovaca , bijo sam i tamo za vreme borbe , di me nije bilo , tamo su se spuštali engleski avijoni na ledini s ranom i oružjem i odećom , bijo Negovan darovan ko onaj slepi što je pevo uz gusle o onoj velikoj buni Karađorđevoj a nije znao čitati ni pisati , samo je Negovan tako o našem svetu sremačkom seljačkom , a imašli ti njegove pesme , baš bi i’ pročito . Da vidim kako je to kad je darovan a nije školovan .
Taj školarac bijo malo zaprden , išo ko Soka Jankova . Gego se ko patka .
- Di si se nje setio . Znaš li ti čija je ona ?
- A bog će je znati . Bilo to tako u Sasama i kad neke muške zovedu po ženama , pa se čini kao da su Bačvani sa prezimenom , a niko im prezime nije utubio . Bio neki Jova Bojanin došo iz Korduna i kopali mi kukuruze a on pričo kako tamo gazdina ćerka ga zafrkavala ti Jovo i nemaš ništa u gaćama , i zato on pobegne čak ovamo , a žena mu bila ajdukača i zato ga i zvali Bojanin , a strado je siroma na Sajmištu . Tako bijo i onaj partizanski neki očin Triva Radojkin , ni ja ne znam ni ko je bijo ni čiji je , dal bijo Sasan ili je odnekud naplivo bog će ga znati . I onaj što si ti mene pito i pogino u Bosni i on i brat mu , a niko ne zna za nji , ni prezimena im neznamo . A nisu zapisani ni u Spomen-domu . Neko nestane ko igla u senu . Štaš . ... A kasmo zagonetali , ja kažem Jovi šta je to : trči , trči trčuljak , visi , visi visuljak , moli boga trčuljak da otpadne visuljak ? A , šta je to ? To ti je gušče i dudinj , gušče trči i guta otpale dudinje . To je saski .
- Kakvi sve sudbina nema .
- E , pa da , nego zdravlje te služi ?
- Nije loše , ne tužim se a sasam dobijo i penziju , boračku , al opet ja digod odem ...
- Je li , a što si dopo zatvora ? Šta si zarajto ?
- Nije to zatvor u kojem si ti bijo . To je bijo politički , ja u politiku ništa a odbornik sam , tako me izabrali svi kažu u šoru ti im umeš i smeš i kasti i braniti nas da i nama jedared dovedu asvalt a kad smo se borili i svi obećavali , po šorovima zaveli smo samodoprinos i opština nešto pomogla i viš sad nema blata ko kad smo mi bili deca i trebo sam nešto da doradim rad staža i tako dadu mi da po kafanama održavam red od tako ožderanica i bojadžija , a za borački mi potpisali baš Žuhraj Opsenički i Cveće Konjević za staž kao , kažu ti nisi bijo s nama i med prvima a znamo mi za tebe iz izveštaja , i moram malo da doradim do penzije i bolje je kad se malo mešaš , a nije to velika politika odbornik . A nisam ja ko onaj što pričaju da je , kao odbornik bijo , kazo a sad neću ni kako ja oću . Na radnom mestu ja kao zvanično lice i on došo i počo da brlja , viče i pocmeva se gostima , a već malko podnapit , kaže šef meni prepazi na ovog , on je veliki brlja i tukadžija , i tako ja malo jače zamanem i povredim mu vilicu i nogom u dupe i izbacim ga a on nezgodno padne i skrlja ruku , a sudija kaže odležaćeš ovo po godine , nisam se žalijo , samo da otežem , on je napo mene kao službeno lice , još na sudu kaže da sam ga vijo , a ja kažem sudiji da sam ja njega vijo , da sam bijo zdravo besan , ja bi njega i stigo i on ne bi bijo ovde ko onaj krećo Hakija što peva dr Nele , a ni ja , već u Mitrovici , neg samo službeno . I advokat moj kazo sudiji mošte mu verovati . Samo kažem sudiji odležaću ja taj rok na jednoj strani , kad tamo kaki ležanje , to se samo tako kaže , svakog dana argatluk ko kod proklete Jerine , i po kiši i po suncu .
A saćedu da mi štampadu moje pesme u Beogradu tamo ima društvo pisaca što nisu pravi , već ko amateri , kao oni kad izigravadu o svetom Savi .
- Dobro je da si dobio penziju , sad si sigurniji .
- Kako da nije , a bilo je ondak i u partizanima svašta . Oni su taj Žuhraj i Cveće tako i’ zvali partizani i tako im ostalo do danas mlađi i neznadu njina prava imena ni čiji su . Stariji su oni od mene pet-šest godina , a znamo se s ovim sam iz istog šora , a s onim smo kao svoji , krao ja od nji ringlove kasam bijo mali , a oni ako su jači nisu brži , a prvoborci i čuveni borci u celom Sremu .
I kad je Žuhraj likvidiro Mitu Gligorijinog , usred dana , a bijo on grobar . ‘Rvat , bog zna odakle je u Sase naplivo , i sad u ratu radijo za okupatora , i Aleksa , tako je Žuhraju bilo pravo ime , opali jedan metak i onaj oma padne , odnesu ga kod doktora , a on već izdano , a kaže Lala , to bijo kao najstariji kod partizana kaže Žuhraju zašto nisi opalijo još jedan metak , a odgovorijo : jedan sam čuvo za sebe ako naletim na kulturbundovce da im ne padnem živ u šake . I pito ja njega zašto je Žuhraj , kaže po nekom romanu ruskom iz revolucije . Moro je po danu da ga dočeka , jer taj Mita nije nikad spavo kod kuće već u stražari s ustašama , pa ga nisu mogli nikako uvatiti , a sad došo kući da fruštukuje . I zato Lala izvadi jedan šanžer i da ga Aleksi i pohvali ga .
Tako meni kaže desetar kasmo sekli bandere na inđijskom drumu , znaš treba da se likvidira jedan opasan ustaša . Samo ti meni daj pucu i neboj se . On je bogin . Uguliću ja njega . Vreme prolazi , a on meni ništa o tome ne govori . Tek posle ja čujem od drugi da je i nji tako pito . Tako su oni nas proveravali da vide jesil rešen da se boriš do kraja . I još me pito , a štaš ako te uvate ? Daj ti meni pucu i neboj se , niko mene nemoš uvatiti . Ko da mu to nije bilo baš po volji samo je kazo dobro , kašću ti kad dođe vreme , al’ o ovome nikom ni reči . Posle sam ja svatio da sam kao trebo odgovoriti i ako me uvate ćutaću ko zaliven pa sekli pekli . Ko Stari Vujadin u bijelu Livnu . A bog zna dal bi tako i bilo . Mani , zabadali igle pod nokte i tukli dorongama i fatljikama . Tako mi i Mirko pričo da je i njemu , a bili smo u istoj organizaciji , tražio da se spremi i da će za koji dan ići u odred , a on kazo da on neće , da mu je brat već pao u borbi i da on nikud neide od kuće da ostavi oca i mater same . I zato ga oma na licu mesta isključio iz desetine .
Volo on zdravo da se karta . Taj Mirko . Kad je rat stao , vratili se i on izgubio na kartama i konje , oprostim mu jednog kao bili smo zajedno ratni drugovi , a drugog konja uzmem . Pa jesam li mu ja kriv . Kaži pošteno i on konja dovede do bašte , a napravi preformu kao da su bili lopovi i ukrali mu konja , a mi oma do zore stigli na rumski vašar i unovčili ga čak od nekog Šapčana , a konji bili na ceni jerbo se izlazilo iz zadruge . I ondak se prono glas da ja šurujem s Ciganima i lopovima . A kaki , ni divana o tome . To je baš on moro proširiti glas . A ja mu oprostijo konja . Zdravo mrzim lopove a eto i mene obeđivali .
Kako sam u penziji kaže mi , znaš i’ ti, jaka kuća i vratili im zemlju , a on kaže da ja izvidim ko im to krade baliranu slamu na njivi i on će mi kao platiti , a radio bi ja to i besplatno , zdravo nevolem lopove . ’Ajde , ionako sam besposlen . Privučem se ja kroz kuruz kad oni baš tovare na prikolicu , iznenada im se došuljam i : saćete to sve oma vratiti na mesto di je koja bala bila , baš svaku na njeno mesto odakle ste je i uzeli . Oni se skunjili , pobeleli , ko sirotinjski fruštuk se smanjili , a kako ste znali da je uzmete , neću da čujem , samo svaku na njeno mesto , a izvadim upaljač , uvek ga nosim a nikad nisam pušio , saću vam zapaliti i traktor i prikolicu , ima samo da plane a upaljač upalim i prinesem bliže slami , oćete il’ nećete . Onaj stariji kaže nisi valda lud , a ja : niko ne priča ni za tebe da si lopov a kradeš . Oću svaku balu na njeno mesto . Pobeleli i tako su raznosili do bele zore , a ja samo zakeram nije ova tu bila , neg’ tamo bliže uvratinama , a onu odande treba vratiti ovamo . A di bi zapalijo , nije to zadinar . Al nek se poplaše .
- Baš si uncut .
- Nisam ja uncut , samo volem šalakurije i malo da nekima stucam rogove . Tako bijo Pera , bijo on gazda veliki , a pun trunja , pa kad oće da izvede nešto , pozove i nas golađe . Sad je i sam taki , oduzeli mu kad je bilo ono za obavezu . Volo da se unakaradi da se drugi smejedu , a njegov deda imo ono u Austriji cenzus , a dobijo cenzus i išo na skupštine velike župe Vuke čak u Vukovar , kadgod , a taj Vukovar nas Sasane privlači ko magnetom : tamo su mlogi naši na Dudiku streljani za vreme Pavelića , tamo su neke osudili kao slabija kazna neg’ da i’ streljadu za Jasenovac i nikad se niko odande nije vartijo , a tamo su mlogi izginuli kad je Peta vojvođanska u zimu četrdeset i četvrte napadala preko Dunava s bačke strane , neki se i podavili , bila velika voda , a Rusi i’ kupili po Dunavu nekim lađicama i tako , nemoš pobeći od sudbine i sad su u ovom ratu neki tamo nestali . …
Pera tako umo da pravi smešne pišijade . Ko malo zaprden da je bijo a nije ja ti kažem . Samo tako volo . Kao kasmo išli u Belegiš na slavu , da se malo produciramo , tako to danas zovedu , niso mi to ondak tako zvali . Zovne on i mene a ja uvek oću što nije ko i kod drugog sveta . Uzme on od Redana Cigana njegova mala kola , platijo mu u gotovu , a konja njegovog ko u čergara , nečešan dospela detelina pa sav ulitan , gadiluk jedan lotre na kolima izerene , točkovi krivi , šine samo što ne spadnu s naplatka , a špice se klimaju ko babin zub , a mi se namodili , metli federsic i šareno ćebe preko njega , bijo on gazda imo lepo ćebe što mu mati u dar donela kad se udala , lepo ćebe ko kafetuk jal vantepih pored spavaći kreveta . Bijo i on u borbi čak do Slovenije čas s jedne čas s druge strane Drave one madžarske i zato ko da je malo popustijo s živcima . A ovako duša od čoveka , što moš biti , a nije držo na sebi ko neke gazde , i uzmemo dve Cigančice od Lujke , mlade a jedre , crne kose , noge bose , ko što se peva , nema ga koji neće zalepiti svoje oči za nji , al kad im dođeš bliže smrde ko tvor , nisu se prale odkako i’ je babica okupala , još mi i sad njina sapa u nosu , kaka babica , njina baba Zora a bila čismenita ko da je naš svet , što je više na taljiga to je riđi dika , što kazo onaj i tako uđemo u Belegiš . Mi u nekim šarenim košuljama od UNRe ko američki crnci na filmu , lepa odela na tačkice , leptir mašne , kaže to je zarobio u Austriji i dono ji kući : na njemu bordovska a meni davo zelenu , na glavi nam šeširi ko oni žirado što su nosili pre rata trgovci i gospoda iz sreza , to ostalo od starije braće , streljali i’ ustaše , a Spasovdan , kuruz se kopa , a mi tako unakarađeni u Ciganmalu , to je onaj šor od Sasa kako se ide , svet izašo na šor da gledi jabance kako dolaze na slavu , fijakeri , sersani i tako šta je ostalo iza rata i otkupa , eto i nas , jedan vikne s klupe , ej svratte ovamo imam perja još lanskog , guščijeg , zajebava , a Cigančice sede u šaragama na pokrovcu i metli im malo slame , kad na kraju šora skrlja nam se točak stražnji , dovučemo se nekako do ledina i ja kažem ti ispregni konja i načupaj mu malo deteline majkaće , a ja ću kroz bašte pa da se digod došepam točka , a vas dve ćete na kapidžik kao da čestitate slavu , a svi na šoru samo kuvarice mese , kuvaju ne znadu di im je glava i nađem točak oma u prvom naslamu i donesem ga , namaknemo ga i ajd opet da se kao sanjkamo , Cigančice negdi zamarlijale i posle su nas opet našle , samo što smo ušli u Veliki šor , neko me vikne po imenu , ajde svratte kod mene , neki moj pajtaš s vašara i pazuvačke pijace , i mi unutra u avliju , častimo se i on meni kaže sećaš se kad smo presvukli onog za jaganjce i oma ji preprodali skoro na njegove oči za dupli novac , a on bijo Golubinčan , a oni su baš angleri što moš biti , i kaže zašto ste se vi tako unakaradili baš ko onaj Zula iz Krivaje vaše što nije imo ćupriju sa šora da mu ko ne svrati – Šta će mi , kaže , imam ja svoji briga , a kad vata konje u kola , rastavi i’ i preko jendeka prevuče prvo prednji trap i ondak ji sastavi onako s rudom , namesti serčanicu , uhvati konje u kola , a on se uparadi , metne bele rukavice , crni šešir s velikim obodom ko ciganski knez i ode na pijacu u Pazuvu . Tu preko puta njega bila kovačnica , dok sam bijo dete i dolazio kod materine rodbine , deda Ćira , bijo zdravo debo , tamburaš , svirac , a struknjast ko trojka i noću napiše Radnja kod dve lokmače , naš majstori nisu birali jal vino , jal rakija , glavno je da je mokro , u vodi su samo okaljivali ravnike kad pokivaju za ugar .
Tako i mi , kažem ja njemu , a što smo se unakaradili pitaš . Saću ti objasniti . Objasnim kako sam ondak umo , a sad bi ja to bolje al svako vreme ima svoje , što kazo Panta Lalin . To je tako kad oš nekom da se pocmevaš to se zove satara . Tako on kaže da je njemu objasnila njegova sestra , ona je kao učiteljica , još pre rata završila preparandiju , valda oštro kao satara kad se nekom oštro pocmevaš . Što se ovi prave da jesu a nisu . Tako jedan došo u Sase na svečare , pa se rano probudijo a ne ustaje iz kreveta , znaš kako je bilo kad gosti dođedu spava i po dvojica u krevetu , a ženske ekstra , pa ga pita domaćin što ne ustaje . A on siroma onako snuždeno kaže čekam dok drugi ustanedu i da se obuku pa što ostane to je moje . Ovako ne umem da poznam ancug u kojem sam došo . Sirotinja , dobijo od brata trgovca pantalone što su onome otešnjale , a gelos , kao reklju , od brata od strica , baš mu pasirala , sav se nakalamio i sad ne moš da se seti posle noćašnje pijanke kakve je koji artikal boje , zna samo da je imo dve banke u džepu , a nemoš da zavlači ruke u tuđe
džepove pomislićedu svašta … Tako jedan naš očo u Krčedin na slavu , pa se sav upicanijo sav šaren ko kanarinac , još vezo šlajfnu , bolje kasti ular . To njima komšije školarci vežedu , a oni samo namaknu na vrat ko konju ogrljak , pa zategnu i kad ručadu supu svi se preznoje ne mogu da duvaju , lebac im se ogadio , a ovaj što je očo na slavu u belom mantilu , ondak se zvao kao trenčkort , pa namako bele rukavice i šeto tamo s nekom finom Bačkuljicom , a one tamo u Bačkoj , osobito ako su taloškinje završe koji razred gimnazije da se kao bolje udadu , a sad vidi u svakom selu ima škole do male mature , a nekad nije bilo i pita njega tog našeg namođenog šta je on po profesiji , jer one su lovile samo kao činovnike , ćate , naši momci im pevali : Ćata , ćata , mala mu je plata , dinar na dan da ne bude gladan i kad joj padne sleme na teme ondak tek vidi kako se bolje udaje , idi , ne marim ni da pričam o tome … i da ne zaboravim šta sam teo da kažem , da , odgovorijo naš u trenčkotu da je po profesiji Srbin . Vidila ona , ta Bačkuljica iz Gardinovaca oma ošacovala kolko je kod njega sati , a da nije navuko rukavice znala bi ona po seljačkim rukama šta je . Mi seljaci svi imamo crno pod noktima , a nokte i ne podrezujemo kad nam trebaju , a kad oće da se pravi ko da je nešto .
Zato smo se mi unakaradili da im se pocmevamo , a ja zasuko jednu nogavicu , a vidi ti školski druže moj sad ovi gelipteri oma dok su nove farmerke oma i’ izglačaju na kolenima i dole ji poderedu sve neke rojte , a štaš kad svako vreme ima svoje , nismo mi to ondak ni naslućivali da će se to sve preformirati , samo smo teli da ismejemo . A u ratu smo , kao u partizanima pevali : Nije Staljin vezo mašnu ni pod ruku meto tašnu , a sad svaki čim je neki čep u srezu oma veže taj ular , a nije znao pre rata čestito ni svitnjak vesti pa je na njemu sve visilo ko mačku gaće . E , pa kad svi oćedu da budu drukčiji kaže meni Pera ajde da se i mi upicanimo kao nakarade pa nek bude i u paklu vašar . Kaže da svi kriju kolko zapravo vrede , a taj Golubinčan što kažeš , pa ko ga tera da pije . Da sam ja pijo di bi sad bijo sa mojom naravi . Pijandure zdravo mrzim ko i lopove . Izazivaju a čovek nema srca da ga čestito lićarne . Kažem ja nemoj prditi da mršaviš . Ako te opaučim sveš zvezde viditi . Zato i mi oćemo da drugi misle da smo i mi malo kao a nismo . Nek se pocmevaju . Baš ji to i odaje da nešto skrivadu .
Svima će popa otpevati Večnaja pamjat , a ti što nisu imali ćupriju svi su malo ko zaprdeni . Šokci kažedu zaprđeni . Svako nešto drukčije . Kako si nas pozno ?
- Pozno bi ja tebe u iljadu drugi .
- A da , kad ja digod došo ko bela sam vrana . Ne moš pobeći od svoje sudbine . Tako i u partizanima pevali : nema smrti bez suđenog dana . I od svoje naravi . Nosiš i’ ko kornjača oklop celog veka . Ko magarac samar . Ne žalim se ja , samo ja to odavno znam . Samo što ne znam kaću i kako ću sklopiti oči . Lepo biti neće kakogod bilo . Nemoš ti ribu naučiti da živi na suvu , pa jel tako ?
Jel kod tebe sve kako bog zapoveda ? A sramota ne mota , di stigne tu obiđe . Mene baš i mota .
Pričaju da je velike bolove istrpio . Teško se s ovim svetom rastao .
U Inđiji
2003. – 2005. g
DODATAK
Dušan Panković
BOSNA U DELIMA NJENIH PISACA IZMEĐU DVA RATA ,
ISAK SAMOKOVLIJA I HASAN KIKIĆ
(predavanje na Radničkom univerzitetu u Doboju 24. IV 1959.)
Ovo je treće predavanje iz programa radničkog univerziteta . Tražilo se da ovim ciklusom predavanja obuhvate život Bosne . Trebalo je pokazati kako je život čoveka Bosne transponovan u književnim delima najmarkantnijih predstavnika književnih stvaralaca iz Bosne . Sasvim je razumljivo da je među njima bilo i boljih i velikih i većih , te je izbor o kome da se govori uvek stvar ukusa i poznavanja građe . Zato nije čudno što je Ivi Andriću bilo posvećeno posebno predavanje , a moglo bi biti toliko predavanja koliko je bilo strana u napisu o njemu . Ne treba da začudi takođe ni to što uzimamo slobodu da danas govorimo o dva pisca : o Isaku Samokovliji i Hasanu Kikiću . Ne bi trebalo , kažem , već i zbog toga što je ovaj rad lišen pretenzije da se da vrednost književnog dela svakog od njih .
Teško je da bi se šta od onog što književno delo čini delom , umetničkim ostvarenjem , moglo naći da je zajedničko u ova dva književnika : jezik , likovi , umetničke slike , temperamenat , tema , njeno osvetljavanje , problematika , razjašnjenje njeno , s tim u najširem značenju . Rečju : sve bitnosti su različite . Najmanji zajednički činitelj je za njih : čovek Bosne . A to ne znači , ili barem ne mora da znači , kad je reč o umetnosti , mnogo . To retko kad nešto znači . Jer tu je uvek važno i ono “šta“ i “o čemu“ se piše .
Isak Samokovlije , pripovedač , topao i mek , pesnički talent , lirik u duši , satkao je svoje delo od niti ljubavi prema životu . Ona je , ta ljubav , iskonska snaga što daje smisao životu , to određuje suštinu lepote ovaploćene u izbornom “maličku sreće“ . Hasan Kikić nije to , nije takav . Realan do krajnjih konsekvenci , pomalo folkloran , Kikić je tvrđi , elementarniji , prodorniji . Pa ipak , to nikako ne znači da je u većoj meri realan od Samokovlije . Stoji da je Samokovlija književniji a Kikić svesno idejniji , bolje reći tendenciozniji . Meni se čini da je to ponegde išlo na štetu umetničke istine . “Bukve“ na primer . To sve samo ukazuje , kao i neke druge odlike stila , vrednost Kikićevog dela , ali ih ne potire . Vrednost postoji . I to nesumnjiva : neretko i ne samo osrednja .
Jevrejski živalj Bosne , zatvoren u sebe , egzotičan kao literarna tema , krio je , kao predmet literanog interesovanja u sebi mnoge zamke za pisca . Egzotičnost prastarih običaja pre svega . Fatalizam , onaj orjentalni . Sve je to potencijalno moglo da rodi jednu kvazi-liriku onog dela duše što je spreman da primi čudno , nepoznato , nesaznatljivo . Jer , i kod Andrića smo našli da je nesaznato protumačeno kao nesaznatljivo . Kod pisca čije je vaspitanje “lako senčio fatalizam“ – prema rečima jednog kritičara i poznavaoca Andrićevog dela (Petra Džadžića – primedba V.P.) . Kod Samokovlije je sve od ovog sveta , realno , domerljivo , dostupno , saznatljivo . No ipak iznutra , iz sebe , tragično . Tragika koja sama po sebi i može biti individualna , u individualnosti . A pojedinac , individuum , njegova sreća , lična sreća jedinke , je glavna preokupacija Samokovlije – pripovedača , glavni predmet literarnog interesovanja Samokovlije - pisca , umetnika . Po tome i po još koječemu , on je najbliži Bori Stankoviću . Možda ne onako patetičan . Ali , da ga uzbuđuju čežnje za ostvarivanjem lične sreće , to stoji .
Da li ostvaruje Samokovlija ličnu sreću ? Već ono što je napred rečeno odgovara na ovo pitanje . Njegove ličnosti nisu zadovoljne , one traže sreću , ali ostvaruju samo nešto sreće , što upravo i nije sreća . Više uteha .
A to malo , taj “maličak sreće“ uvek im daruje pisac . Izlazi kao kompenzacija , obeštećenje za neostvarenu sreću .
Samo , suština pojma “lične sreće“ nije zasvagda data . Ljuska ostaje , a suština se menja u zavisnosti od shvatanja piščevog .U toj njenoj funkcionalnosti i leži njena draž , a i lavirint literarnog istraživanja . Time je i određena razlika između Samokovlije i Stankovića kad smo već uzeli ovu paralelu .
Nisam siguran da će biti najsveobuhvatnije ako ustvrdim da se “lična sreća“ određuje kod Isaka Samokovlije pojmovima socijalne stabilnosti , sigurnijeg položaja i ostvarenjem intimnih želja , stvaranjem života , produžavanjem u generacijama . Pođimo odatle . Nema sumnje da je to duboko humano . Ako je ono prvo etički problem , ovo drugo je duboko lični , intiman . Otud kod Isaka Samokovlije i dve velike teme njegovog dela : ljubav i priroda . Upravo , ljubav je stalna temperatura njegove književnosti . U predratnim pripovetkama sigurno . Sigurno kažem zato što je pisac u posleratnim pripovetkama izmenio neke svoje stavove , “preispitivao se“ .
Mali čovek Isaka Samokovlije je moralno beskompromisan . Tu svoju snagu ispoljava uvek u jednom trenutku dramatske napetosti , koji je u pripoveci skoro redovno i kulminacija kompozicije . Tu pobunu mali čovek Isaka Samokovlije ispoljava u trenutku koji je sudbonosan za njegov život . Ta pobuna uvek odlaže ostvarenje sreće na nedogledano dalje . U tom trenutku se zapravo ruše svi izgledi na mogućnost ostvarenja sigurnijeg položaja i stabilnosti . I za njega se ništa ne menja . Čovek i dalje ostaje u kao i do tada nezavidnom položaju . To je bio otvoren samo ventil sigurnosni koji je kraj uva učinio : fić-fić , a ne u meso : dum-dum . Jer i posle toga sreća je nepovratno izmakla . Ali , čitalac ne ostaje posle svega toga hladan , nedodirnut . Te sudbine se duboko urezuju u nas . Ovo sa svoje strane govori o sugestivnosti Samokovlijinog teksta . Evo jednog odlomka iz pripovetke “Nosač Samuel“ :
“Ako Vam je po volji , uzmite Saruču ovako golu i bosu i bez učkura na gaćama , a mjesto dukata dobićete matrak . “ To je rekao riđi Jakov Samuelu . Samuel koji je maštao o ono nešto novca koje će dobiti uz ženu i kojim će započeti srećniji , sigurniji život , poneo se ovako : “ Ustao je brzo i sav drhćući rekao je : Simha vratite mu kesu ! Samuelu je bila udarila krv u glavu . Mračilo mu se pred očima . Ponovio je : - Simha vratite mu pare ! Ne trebaju meni dukati ! … - Neću da uzmem – odriješio je Samuel odjednom jezik . Vikao je : - Neću da uzmem , ne trebaju mi takve pare . Ne uzimam ja Saruču zbog para . Živjeću ja i bez njih . Uzeću Saruču i golu i bosu . Živjeću ja i bez njihovih dukata . …. – Jest , živjeću , živjeću ! okrenuo se Samuel prema njemu . – Živjeću ! – Pružio se po stolu , dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa .“
Slika je dovoljno jasna . Pokazuje da se Samokovlija nije zadržao na spoljnom opisu nego da je svojom sugestivnom reči ušao u psihologiju lica. Znači ova slika i reč osude društva . I jedan realistički presek stanja u društvu . Dakle , Isak Samokovlija ne samo da uspešno fabulira nego može da slika i atmosferu . A ova nije svetla . Kao mora pritiska malog čoveka , steže ga i on kleca pod teretom . No , ne uništava ga , ono što je u njemu bitno ljudsko , ono intimno humano . U drugoj pripoveci o nosaču Samuelu , u pripoveci “Saručin dug“ Samuel rezonuje : dug Saruča može da se oduži samo ako mu rodi sina . Znači , zaključujemo , sreća je u doživljenju vlastitog produžavanja u vremenu . Ovo , opšte uzevši i nije mala , lična radost . Pisac je znao odlično vrednost ovakvih radosti . On kao da pledira za te male sitne radosti . Zato je često i pričao toplo o tim malim radostima , o doživljaju onog “malička sreće“ , opisivao male bolove . Pod dejstvom njegove sugestivne reči te radosti i te i takve boli pričaju nešto opšte , dobijaju na značaju . Znao je pisac za moć njihovog dejstva na čoveka , pa je zato nekad i malo iznenadno darovao ih svojim ličnostima . Darovao je nešto sreće i malom Rafaelu , sinu nosača Samuela , iz pripovetke “Kako je Rafael postajao čovjek“ . Darovao mu je u trenutku kad je ponor usamljenosti izgledao nepremostiv . Rafaelu su grubo razorili dečiji san . Mesto da sluša pesmu , morao je da vošti obućarski kanap i štavi kožu , da sluša ženu sinjor Binjoke i da podnosi nastranost ćudi male Lune . U najtežem trenutku (kad trpi udarce i sinjor Binjoke , i njegove žene) dolazi mu dotad mrzovoljna Luna i pomiluje ga po obrazu .
Kako protumačiti ovu sliku? Je li to jedna antirealistička aberacija ? Nije . Ipak ovakvu poentu pripovetke , priznajem , nismo očekivali . Iznenadna je . To je sreća za trenutak . Kratkog veka su takve radosti . Zato su te radosti više želje pisca da ne bude tmurnih oblaka na čelu sudbine malog čoveka , nego dokaz da te radosti postoje . No , ipak je ovo realistička slika , pošto predstavlja moguć izliv sažaljenja dečije psihologije . A tako šta slika zacelo i sugeriše .
Samokovlija je sav na strani malih ljudi . U njima on traži i pronalazi čoveka . Moralna snaga , osećanje lične časti , poštovanje svoje ljudske ličnosti , čežnja za lepšim , boljim životom su bitnosti ljudskih kvaliteta , koje je pisac tražio i nalazio u njima . No , i to nije dovoljno da bi se ostvarila lična sreća . Njima nedostaje sposobnost da u skladu s tim ljudskim kvalitetima u sebi “izgrade svoj način postupanja , svoj stav prema životu“ .
Kao što se da zaključiti iz navedenog odlomka , oni te svoje kvalitete ispoljavaju onako i onda kad nije vreme i kad ne donosi koristi . Sve te njegove pripovetke sa temama o malom čoveku predstavljaju istinit odraz , veran umetnički izraz aperspektvne sudbine malog čoveka Bosne . Ono podarivanje “malička sreće“ je ogorčenje i ozlojeđenost piščeva , njegovo iskreno saosećanje sa sudbinom svojih likova .
Filozofija njegovih likova je vrlo jednostavna . Oni se ne predaju iako trpe svoje sudbine . Prasnu i opet tegle dalje u životu . Oni srcem razumeju jedno drugoga . “Saruča je srcem razumela žrtvu“ (V.G.) koju je zbog nje podneo Samuel . Zato je veran drug . Njihova ljubav se radja u sapatnji . Oni se dopunjuju u nevolji , ali sve to ipak ne približava sreću , jer ova stalno im izmiče sve dalje . Onaj “maličak sreće“ zasije samo u trenutku , na njemu samo ogreju dušu ali im ne menja život .
Sve te pripovetke su “poezija srca“ Samokovlijinog . A ta poezija je prirodna , jednostavna i neposredna . Sudbine svojih ličnosti Samokovlija ne dramatizuje , on je više
“senčio slike života nego što ih je zamračivao“ (V.G.) . To nikako ne znači da je ostavljao veo tajanstvenosti na životu . U njegovim pripovetkama je na životu redovno senka tuge i tragičnosti .
Samokovlija je u nekim pripovetkama tražio i složeniji literarni izraz , tražio je složenije puteve da uđe u ljudsku psihu , u podsvest čovekovu . Dao je nekoliko pripovedaka u formi razgovora sa svojim dvojnikom . Takva je pripovetka “Gavrijel Gaon“ kao i ciklus posleratnih pripovedaka , koje priča Davoka .
Dok je ova forma u prvoj pripoveci trebalo da posluži utvrđivanju teške istine o kobi sirotinje , jer je jedno pričao svet o smrti tija-Hanuče di Pedro , vešerke , i njene kćeri Bočike , a drugo Šabatej Alhalej : priviđenje ili živi čovek – oko čega smo stalno u neodumici – dotle je Davoka u pričama posleratnim zapravo novo saznanje piščevo o životu . To je ono gorko iskustvo izvučeno iz teških ratnih dana da treba imati svoj čvrst stav životni . U ovim pripovetkama ličnosti ne planu da bi se ugasile i nastavile život u noći . Ovde pisac – Davoka priča o Behari , Jevrejci sa Bjelava . Behara se pobunila u Jasenovačkom logoru kad su je ustaše izvodile na streljanje . I pisac se vajka pri kraju pripovetke “Davokova priča o živoj istini“ : “Zašto , zašto se nisi oglasila prije ? Behara ! Behara ! - Te rječi su mi sve iznova zvonile u ušima kao refren neke tužne pjesme , neke potresne balade“ – završava pripovetku pisac . Isto tako se pobunio i Jahiel Donati . Ova pripovetka o Jahielovoj pobuni je problemski kompleksnija i zahteva više pažnje . Zbog kratkoće vremena upozoravamo samo na njen poslednji deo , u kojem su prikazane kćeri Jahiela Donatija u partizanima , što se ne može smatrati samo kao piščevo oduživanje vremenu .
Isak Samokovlija je pesnik . On oseća lepotu oko sebe , lepotu prirode , kojoj piše zanosne himne , lepotu strasne ljubavi . Priroda i ljubav su stalni i nepresušni izvori inspiracije . Prema prirodi on oseća neko “mistično“ strahopoštovanje , a ljubav između muškarca i žene je uvek strast jaka i silna . Tako je u pripoveci “Hanka“ . Ljubav često vodi ili grehu ili tragediji . U takvoj ljubavi ličnosti izgaraju . To što ni u ljubavi njegovi likovi ne doživljavaju ličnu sreću samo je dokaz da Samokovlija misli da je lična sreća tek san o sreći
, a taj san se mora realno razbiti u životu koji je žalosna tragedija .
Sve ovakve pripovetke imaju poseban simboličan početak . I “Hanka“ , i “Plava Jevrejka“
kao i pripovetka “Od proleća do proleća“ . Ovakav početak intonira ritam života koji će pulsirati u fabuli .
“Rumene su jabuke i da zagrizeš pune usta sokova . “
“Kisele su , takav im je soj“ , kazuje komšija komšiji .
“Pod ovim suncem , kako je vatreno za dan dva sazreće u slatko.“
“Pa i neće ! Ni sunce im soja ne obatali !“
Tako počinje jedna glava “Plave Jevrejke“ , tako završava “Plava Jevrejka“, a “Hanka“ :
“U proljeće obeharaju jabuke , a cvijet im se zarumeni . I zriju sve ljeto . Nekoje načne crv , pa im istoči srce . I te će u jesen da se otkinu same – i kad nema vjetra“ . A početak priče o jadnom “monđu“ Hajmaču ovako : “ … One godine – a tada počinje kazivanje o njemu i njegovoj ženi Luni – bilo je proljeće toplo , sa krupnim rodnim kišama , puno sunca i radosti . I dani i noći . Udario je svuda život i svuda se osećalo snažno strujanje . Tako su toga proljeća i u njegovom džepu bila proklijala žuta kukuruzna zrna . U čudu vadio ih je , metao na dlan i promatrao . Na njima su bili izbili sitni sjajni repići. – Klice su to … klice mirno je nicala misao u njemu i rasla radosno kao iz kakvog klijališta . Bilo mu je drago da nešto klija i niče u doticaju s njim i njegovom toplinom , te je čučnuo tu u sokaku gdje se zatekao sav u suncu , i gledao .“
I tako sva tri početka navešćuju silinu osećanja , buru emocija i tragični slom njihov kao finale bure . Hanka sagoreva na plamenu ljubomore . To je prava tragedija krvi . U njoj je živeo crv plahe , divlje , eksplozivne naravi . Jake strasti . Kao ona jabuka što padne sama u jesen bez vetra tako je Hanka pala sama , otkinuo ju je vihor strasti . Strast ju je u vatru pretvorila . Njena ljubav je strasna ljubav prema mužjaku , ljubav koja je istovremeno i mržnja . Njena smrt nije i njen poraz . U tom kovitlacu strasne ljubomore , uvređene ljubavi i uvređene lepote ona se smrti raduje kao što je se i boji . Raduje joj se jer je to njena osveta , boji je se jer je to konac bure , ljubavi , ljubomore , koja je njena suština , jaka i silna kao da je nikla iz zemlje , ljubavi prema njoj u antejskom odnosu . Hanka je stoga , krv , meso-život od toga izatkan .
Plava Jevrejka“ je nešto drugo . Tu je ljubav pregrešenje , prekoračenje društvenih uzusa i onda kao takva opet greh . I ne samo to : u ovoj pripoveci ljubav je posledica ranijeg greha , pregrešenja . I to je realni elemenat pripovetke . Sve ostalo je poetizovana ljubav . Pripovetka je sublimirana poezija ljubavi , oslobođene realnosti ali joj je ova i permanentno kobno prisutna romantično poneta , lirski zanosna romansa , španski vrela i poetski oduhovljena . Ali i samo pesma , jer sreću ni ona nije donela . Sreća je ovde samo priča o sreći .
“Nikada priča ne stigne da bude ružna . Ružne su kobi .“ – kaže jedna ličnost u pripoveci . I priča kao vizuelna slika verbalnog rešenja lirskih motiva , praćena je ritmom proznog teksta , kroz koji pulsira život u kome skaču u prvi plan naizmenično pesma o sreći i slutnja kobi . Jevrejka plava , obeležena izlučena biološki iz roda crnih , bujne vrane kose Jevrejki , je grešni rezultat pregrešenja u ljubavi s čovjekom ne vere praotaca . Zadnji izdanak one noći : kad se utrnuše prve svijeće , kad padne lijepa noć na rijeku Tajo i vrtove , a mjesec preli svoje srebro na vodu , odvedoše ljekara ranjenom vitezu Fernandezu de Monte Santo . Penjao se ljekar sa svojom pratnjom uz mramorne stepenice osvijetljenog dvorca , a pred Albandarijevim domom stade bjeli dominikanac …
Vrtovi su šutjeli , Mirjano , gledajući u sjajno i veliko mjesečevo kolo . Cvijetovi su otvarali svoje čaške žedni da se nadoje rose i sjaja sa zvijezda . Te noći držao je don Alfonzo u zagrljaju mladu senjoru Albanderi , zvao je rječima slatkim , a ona je ljubila njegovu zaltnu kosu , dok su bijeli habiti divnih dominikanaca ležali pod ružama koje su drhtale svojim rumenim glavicama . Te noći utonule su crne zjene u plavo jezero da kruže dubinama i vjekovima . Te su večeri ponijele crne oči željom za zlatnim djetetom ...
Priča je stigla dotle , samo dotle , a život otišao dalje . Sreća – priča nije uspela da preskoči kraj života . Ovaj je dospeo da postane ružan . Samo je želja da su “Rumene se jabuke , da zagrizeš puna usta sokova .“ Samo je priča o punim ustima sokova , jer ove su jabuke takve da “Ni sunce im soja ne obatali“ . Ljubav-sunce , metafora u pripoveci , nije u stanju da kob prekobi . Lepotu zaokružuje i dobro nađeno kompoziciono rešenje . Bez na silu isforsiranih metafora , na kraju pripovetke je “bijelo bedro što se čitavo i neokrvavljeno bjelilo oblo u prašini“ . Neokrvavljeno , iako ju je njena kob sunovratila niz litice . Neokrvavljeno , jer to nije drama krvi kao u “Hanci“ , već tragedija kobi , sudbine .
Na kraju , uloga prirode je dobila modernije rešenje u ovoj pripoveci . Posle tragedije : “sunce se ukazivalo , obasjalo stene na kojima se zacrvenje među kamenjem Mirjamina haljina . Odatle je do mahala pošlo da svojim zracima omađija svet . Za njega je svakog jutra “Nihil nove sub sole“ . Onda je to potpunost tragičnosti . Baš taj kontrast daje slici opštiji značaj , razmere simbola : Dočarava procep u kojem se našla jedinka – u bezizlaznim tmušama haosa kobi , koja je nesavladiva .
Pripovetka “Od proljeća do proljeća “ nije sublimirana ljubav . To su realni životni tokovi . No , jednim svojim delom pripovetka izlazi iz okvira tipičnog . Glavni junak dela je “monđo“ , siromašni Hajmačo pastorak prirode . Uskratila je njegovoj sreći i normalni osmeh . Istina , i ovde je ispričana povest o ljubavi žene prema čoveku druge vere . Ali to nije ono glavno . Važno je ono zašto je Luna otišla drugom čoveku , ne samo čoveku druge vere . Prosto drugom čoveku , mužjaku . Odgovor daje i ovde onaj početak pripovetke čiji je smisao u metafori “klice“ , “klijanja“ kao i kraj , rešenje problema : Hajvačo se udavio u istom bunaru u kome je uginula njegova poslednja riba , uginuo poslednji tračak života . Predmet pripovetke nije ono treperavo u nama što je na granici bića i nebića : emocija , već sila života , već snažno svojstvo bića . Sila koja ne može da izađe iz svog latentnog stanja , a morala bi , hoće . Tu su tokovi koji izlaze iz živog zaustavljeni u predvorju iz koga se ide da se stvori živo . Mit o prirodi kao večnom obnavljanju iščašen iz normalnog ležaja i kao takav ovaploćen u jednom slučaju . I začudo , samo da se zamislimo nad nedostatkom , omaškom (koja je večno moguća kao i obnavljanje) , već nam umetnik sugeriše sublimaciju života . A to je vera . Jaka vera . U impuls životnih tokova .
U skoro isto vreme javio se u književnosti Bosne i Hasan Kikić (1927.) . Ponegde folklorno – skoro na takvom nivou naših prvih realista – delo Hasana Kikića može da izdrži i ozbiljniju i savremeniju kritiku . Njegova književna djela su bila protest protiv nepravednog društvenog uređenja i istovremeno protiv idealizacije tog života u književnosti . Njegove pripovjetke i romani su , u izvesnom smislu , “rehabilitacija savremene bosanske književnosti“ , a cilj joj je “rekonstrukcija društvenog uređenja“ – kaže Mehmed Selimović u svojoj studiji o Kikiću . Kikić je danas jedan od predstavnika “leve književnosti“ kako tu književnost neki nazivaju . Među njegovim delima ističu se tri knjige : “Provincija u pozadini“ , roman “Bukve“ i roman “Horuk“ .
“Provincija u pozadini“ je “dokument o djetinjstvu mojih vršnjaka i mome … i o tom kako
se u carsko beha doba u nedavnoj istorijskoj beha prošlosti , rađalo i živjelo i umiralo“ – prema rečima samog pisca . Ova knjiga pripovedaka , i po kompoziciji i po književnoj obradi , predstavlja zrelo , ujedinjeno književno delo . Posvetio ju je svojim vršnjacima , koji su “kiridžije , poslužitelji , pismonoše i stanični nosači i tucači kamena “ . Ova posveta govori o piščevim simpatijama , simpatijama prema svima koji pate . A te simpatije su stalno prisutne na stranicama njegovog dela i čine pokretačku snagu njegova talenta . Knjiga je zbirka vrlo impresivnog doživljavanja ratne pozadine , sudbine ljudi u provinciji .
Zbirka pripovedaka pod ovim nazivom je jedna idejno-tematska celina , ali stilski su nejednake vrednosti . Prva pripovetka “Carska noć“ je daleko ispod drugih pripovedaka . Ispod “Zgode o nasušnom hlebu“ , na primer .Ova poslednja pripovetka jedna je od najuspelijih poglavlja ove knjige . Ona ide među najbolja ostvarenja Kikićeve književnosti , a može se smatrati i boljim ostvarenjem naše književnosti o prvom svetskom ratu . No , najuspelija slika pozadine data je u pripoveci “Carska pobeda“ . “Po književnim kvalitetima , po novosti i svežini motiva , po načinu u kome se osjećaju mnoge književne reminiscence , ova novela je usamljena kod Kikića“ (M.Selimović) . Zapaženo je da je Kikić i u ovoj pripoveci , kao i na drugim mestima , davao likove predstavnika vlasti : žandarma , beležnika , predsednika , komesara , po šemi crno-belo . Naslikao ih je kao proste , grube , nemilosrdne – tako da svi , bezmalo , liče jedan na drugog . Ovo suviše uopštavanje ipak ne šteti ovoj pripoveci da ostane uspela slika atmosfere ratne pozadine . Ne smeta , jer u ovoj pripoveci toga nema mnogo . Dinamička pričanja ponesu čitaoca . U pričanju je sve neusiljeno , intenzivno , sve je spontano jednostavno i zrači sugestivnošću , da ova pripovetka znači zaista dobro umetničko ostvarenje . Pripovetka je originalna i po motivu , iako motiv sam po sebi nije bog zna kako zahvalan , “bogat“ : deca su gonila goveda u logor carske vojske . Polaze u četvrtak , a vraćaju se u subotu sa dve zarađene petice . Sam motiv može da navede na hroničarsko prepričavanje događaja . Međutim veličina pripovetke i leži u tome što je Kikić izbegao tu hroničarsku sivost , i što je u taj okvir smeštao druge i drukčije elemente nego što je samo prepričavanje , i time dao obuhvatniju panoramu vremena .
Srž umetničkog čine vrlo uspešni portreti dečaka-goniča goveda . Metod tretiranja : reč i gest , pokret čini likove životnim , ubedljivijim , slike upečatljivim i životno vernim . U portretima se oseća velika pažnja i ljubav pisca prema likovima koje slika . Nevolje i rat su ih stvorili okretnim , bistrim . Nisu potišteni zbog svoje bede . Za učitelja su to “nevaljala deca“ . Razlika , koju vide između sebe i bogataških sinova , nije ih ubila nego ih još više revolucioniše , čini spretnijim , žilavijim. U ovim dečacima pisac je pronašao mnoge ljudske kvalitete . To ne znači da je pisac preuveličavao njihove dobre osobine . Imponuje veština pisca da daje prerano zrele ljude , a i pokazuje piščevo duboko poznavanje psihologije . Sve njihove osobine su date u neobičnom skladu . Pored dečaka snažno su ocrtani likovi vojnika seljaka u logoru , kao i “gospodin Kapetan“ . Kapetan je ni zao , ni nemilosrdan , ni grub . Njegova pitoma tupost je odlika njegove psihe , njegove naravi , borniranost je rezultat kasarnske tupoglavosti Kajzerundkenigskog duha . Ta izdiferenciranost ličnosti , njihova individualnost ih čini vrlo reljefnim , svojim .
Pre nego što je objavio roman “Horuk“ Kikić je objavio sličice , crtice , skice koje su zapravo činile okosnicu ovog romana . Ovaj roman je piščev protest protiv strašnih uslova života i rada pauperizovanih bosanskih seljaka , koji rade kao šumarski radnici : capinaši i sekiraši u Zavidovićima u preduzeću “Krivaja“ .
Kikić u ovom romanu oslikava razvitak , proces oblikovanja tog protesta . Protest ima svoju evoluciju : “U početku je on neodređen , mistično-anarhičan , a docnije postaje odlučniji , u početku je to zbunjeno , besperspektivno rebelstvo , a docnije - svijest o društvenim odnosima i o zakonitosti društvenog razvitka“ (M.Selimović) . To je u neku ruku slika procesa stvaranja klasne svesti radničke klase , njenog klasnog združivanja , spoznavanja njenog društvenog položaja i uviđanja puta kojim treba krenuti . U tome je književno-istorijska vrednost ovoga Kikićevog dela . Pogotovo što je Kikić ovde bio na , može se slobodno reći , pionirskom poslu u našoj književnosti . Zato M.Selimović i naziva ovaj posao Kikićev “ledolomolički posao“ .
Kikić je izgleda hteo da da psihologiju mase u sazrevanju , u traženju svoga puta . Zato roman i ima formu impersonalnosti , način bez individualiziranih likova . Ali je to očigledno prevazilazilo snage piščeve i dovelo do toga da mnoge stranice liče na umetnuičku reportažu . Dakle , mesto glavne ličnosti , Kikić slika masu . Istina , prelom u shvatanju mase oseća se tek onda kad je u preduzeću počeo da radi Jože Böhm . Njegov lik je lik revolucionara , svesnog borca , organizatora koji je naoružan već revolucionarnom teorijom proleterijata i iskustvom borbe radničke klase . Pre njegovog dolaska u Goldbergove pilane radnici tek naslućuju istinu , samo vide nejednakost , ali nisu u stanju da je sebi razjasne . To je prvi deo romana . U drugom delu oni su već počeli da se razabiraju u suštinu problema , da na kraju dođu svesti . Ovo je rođeno pod uticajem Jože Böhma . Pod njegovim uticajem se učvršćuje jedinstvo radnika , koje je bilo prvi uslov uspešnih radničkih akcija u borbi protiv uprave . Međutim , izgleda da Kikić ipak nije svoju misao priveo kraju . Ili znači nešto drugo : shvatanje da je spontano rođeni protest , a ne uticaj Jože Böhma , jači .
No nekoliko figura u romanu ipak ima . Nekoliko koje se svojom markantnošću izdvajaju . Od posebnog su interesa Jože Böhm i direktor Štajner . Možda bi bilo logičnije da se čitava koncepcija zasniva na ličnoj psihologiji , da je Jože Böhm dobio centralno mesto u delu . Ovako je on ispao nekako bled , čak nekako tajanstven . Po rečima pisca
“on je bio zanešenjak , on je bio fanatik“ . Ne bih smeo ustvrditi da je pisac želeo da naslika onako kako je ovaj lik objektivno ispao . Čak suprotno je mnogo verovatnije . Znači da je ovaj lik više knjiška konstrukcija i zato je ostao bled , neubedljiv pa čak i ciničan . Knjiškoga ima mnogo i u dijalogu radnika . Ponegde se oseća uticaj Krležine fraze , ali bez one snage svojstvene krležinom temperamentu , pa tako ogoljena svodi se na beživotnost kopije . Direktor Štajner je životniji , ubedljiviji . Više čovek nego knjiška kopija .
Na kraju nekoliko reči o romanu “Bukve“ . On je istovremeno i ponavljanje i prevazilaženje starih načina stvaranja , ali i dokumenat novih mogućnosti . Ako u glavnim linijama roman i nije ubedljiv , sporadično je ispunjen veoma uspelim poglavljima Ovde nema one starinske patrijarhalnosti bosanskog muslimanskog sela , već je u prvom planu beda seljaka , njihov odnos prema gradu i reagovanje na sve teže udarce sistema . Strasna mržnja prema jednima (gradu) i isto takva ljubav prema drugima (seljacima) je piscu ponekad “izvlačila ispod nogu čvrsto tlo realnosti“ .
Izvod iz recenzije
Dušan Panković , veliki pregalac na polju srpske bibliografije , “Srpske bibliografije 1766-1850” , koja je visoko ocenjena u stručnim krugovima , napisao je i dva romana : “Lirski memoari” i “Epikur” koji su naišli na lep prijem kod čitalaca , naročito prvi deo “Lirskih memoara”. Rođen u selu Novi Karlovci , koje se nezvanično zove Sase , proveo je tu detinjstvo i dečaštvo . Mirisi detinjstva su nezaboravni . U svom prvom romanu sjajno je opisao miris prašine po kojoj smo gazili bosim nogama kao po najfinijem tepihu , miris zrelog žita i prašine koja se širila po guvnima u vreme vršidbe . Svako ima svoje mirise ! Marsela Prusta , gradsko , godpodsko dete , miris kolačića “mala Madlena” vraćao je u protekla vremena . Dušan Panković je udisao miris zemlje kod prolećnog oranja , a lično je orao . Kako bi srećan bio stari Horacije da vidi kako posle dve hiljade godina neko isto misli i radi kao on : “Beatus ille qui procul negotiis … paterna rura bobus exercit suis …” (“Blago onome koji daleko od društvenih poslova … ore očinske njive svojim volovima”) . Taj dodir sa zemljom davao je Dušanu antejsku snagu da preživi sva zla i nesreće koje su ga pratile u životu .
Zavičaju , ti si kao zdravlje ! Zavičaj je neiscrpna inspiracija .
Još dok je pisao romane , Dušan je , u kraćim predasima , pisao nešto o Sasama i Sasanima , pre svega o neobičnim ljudima i događajima . Junaci ovih priča nisu ni “bivši ljudi” Maksima Gorkog , ni “božji ljudi” Bore Stankovića , ali su dovoljno zanimljivi za literarnu obradu . Iz obilja materijala pisac je izdvojio ono što mu se učinilo najinteresantnijim , ili čega se najradije sećao . Postupio je upravo onako , kako je poznati političar i pisac , Slobodan Jovanović , rekao pišući o Vuku Karadžiću : “Lako je beležiti ono što se vidi , ali je teško videti ono što vredi da se zabeleži .” Autor je i po više puta prerađivao neke “skaske”
dok se nije odlučio da ih štampa . “Bez muke se pjesna ne ispoja !” Neke su pravi medaljoni : “Baba Ajka” , kao iz Gogoljevih priča , “Divana do dana” . Neke su odlični portreti saskih čudaka i “oriđinala” : “Njegove uncutarije i nagvaždanja” , “Bela vrana” . “Starac bez mora”
je sigurno najbolja priča , veoma kompleksna , koja vuče na dublja razmišljanja . Dobar pisac , šta god da piše , uvek prevazilazi jednodimenzionalnost značenja svoga teksta .
Dušan Panković je u poslednje vreme , a povodom 150-godišnjice rođenja Paje Markovića – Adamova pisca rođenog , takođe , u Sasama , intenzivno proučavao život i delo ovog pisca , želeći da revalorizuje književnu vrednost njegovog stvaralaštva jer Adamov je danas zaboravljen , iako je nekada u svojim pripovetkama proslavio Sase i Sasane . Možda je tako
Dušan došao na ideju da objavi knjigu “Saske skaske” . Tako bi se ostvario kontinuitet pisanja na saske teme iz pera sinova ovog velikog sela .
Posebna vrednost je jezik . Svojevremeno je Vuk Karadžić koji je uzduž i popreko prošao sve krajeve gde žive Srbi , rekao da se najbolje govori u Sremu i Šumadiji . Ta ocena važi i danas. Naravno sada se govori još bolje , zahvaljujući obaveznom osmogodišnjem školovanju i uticaju medija . Međutim , osobitu draž čini , u ovim skaskama , tipičan seoski , saski i uopšte sremački kolokvijalni izraz , već skoro zaboravljen , i obradujemo se kao da smo sreli starog dopbrog poznanika koga već dugo nismo videli . Ovaj govor će za izvesno vreme već biti arhaičan i samo će za lingviste biti interesantan .
Uopšte uzevši “Saske skaske” zaslužuju da se nađu u nekoj ediciji posvećenoj zavičaju .
Sava Panković
BIO-BIBLIOGRAFSKI PODACI O AUTORU
Dušan (Zdravka i Danice rođene Kordulup) Panković rođen je 30. VIII 1928. u Novi Karlovcima – Sasama , opština inđijska . Osnovnu školu završio je u mestu rođenja , a gimnaziju u Sremskim Karlovcima 1948. godine . Filozofski fakultet , grupu za jugoslovenske književnosti i srpski jezik , završio je u Beogradu 1955. godine . Kao student je proveo na Golom otoku od 29. VIII 1949. do 4. VIII 1951. godine . Službovao je u Inđiji (osnovna škola , škola učenika u privredi , Tehnička škola , Gimnazija) i u gimnaziji u Doboju (sada Republika Srpska) . Poslednjih dvadesetak godina radnog veka proveo je u Narodnoj biblioteci u Inđiji .
Bavi se istorijom srpske bibliografije . Više godina je bio član uredništva Bibliografije , edicije Matice srpske ; član je Odbora za priređivanje i objavljivanje srpske bibliografije (1801 – 1867) pri Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu ; jedan je od osnivača stručno-naučnog simpozijuma Susreti bibliografa u spomen dr. Georgija Mihailovića , koje se svake druge godine održava u Inđiji . Iz oblasti istorije srpske bibliografije objavio je više radova . Među njima :
1. Bibliograf dr. Georgije Mihailović , Bibliotekar , Beograd , 1975. , sveska 3.-4. , str. 272.-314.
2. Zaharija Orfelin kao bibliograf , Bibliotekar , Beograd , XXVIII ,1976. , sveska 3.-4. , str. 441.-450.
3. Kroz trnje ka naučnoj bibliografiji , Bibliotekar , Beograd , godina 29 ,1977. , sveska 4.- 6. , str. 274.- 297.
4. Srpske bibliografije 1766 – 1850 , Narodna biblioteka Srbije – Biblioteka Matice srpske , Beograd – Novi Sad , 1982. .
5. Bibliografski rad Matičinog sekretara Antonija Tone Hadžića (1831-1916) , Godišnjak biblioteke MS za 1981. godinu , Novi Sad , knjiga 6. , 1983. , str. 75-92 .
6. Razlike u Šafarikovoj bibliografiji srbuljskih knjiga 1829. i 1865. godine , Susreti bibliografa ‘84 , Inđija , 1985 , str. 29-41 .
7. Bibliografsko delo Stojana Novakovića (odlomak iz studije) , Bibliotekar , Beograd , XLIV , 1994 , sveska 1-2 , str. 3-30 .
8. Bibliografija srpskih knjiga od 1730 do 1830. godine u Geschichte der serbischen Literatur , Prag, 1865 , u : Pavel Jozef Šafarik (1795-1995) , Stara Pazova , 1997 , str. 65-122 .
9. Bibliografija u Srpsko-dalmatinskom magazinu (1851-1873) , Bibliotekar , Beograd , XLVII , broj 1-2 , 1997, str. 7-14 .
10. Tri specijalne bibliografije srpske šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka – bibliografija poljoprivrede , vojne literature i muzikalija , u : Susreti bibliografa '96 , Inđija , 1997 , str.14-24 .
11. Dopune i popravke Srpske bibliografije Stojana Novakovića u Letopisu Matice srpske , 1870-1879. godine , u : Susreti bibliografa ‘98 , Inđija , 1999 , str. 19-35 .
Iz oblasti književnosti objavio je više pripovedaka , romana i eseja . Među njima :
1. Lirski memoari , potraga za zaturenim osećanjima i zaboravljenim mislima , Matica srpska , Novi Sad , 2000. .
2. Epikur , roman o putu po Usebiji i okolini , Svetovi , Novi Sad , 2002.
Objavio je i likovni esej :
1. Srem na slikama Branka Oreščanina , predgovor u monografiji slikara Branka Oreščanina , Srem na slikama Branka Oreščanina
(Stara Pazova , 2003.)
Priče iz zbirke Saske skaske publikovane su časopisu “Značenja“ (Doboj) .
Zahvalnica
Autor se zahvaljuje svima koji su svojim prilozima Fondaciji Gimnazije u Inđiji omogućili da ove skaske ugledaju svetlost dana .
Najdublju zahvalnost na tehničkoj pripremi rukopisa i ilustracija za štampu autor i izdavači izražavaju : Momčilu Mandiću , profesoru informatike u Gimnaziji u Inđiji ; Milanu Predojeviću , profesoru fizike i direktoru Gimnazije u Inđiji ; Lazaru – Laletu Gorjanoviću , diplomiranom inženjeru stočarstva .
Milijan Despotović